Pratite nas

Intervju

Tri republike ili četiri federalne jedinice rješenje su problema BiH

Objavljeno

na

Potpredsjednik HAZU BiH govori o znanosti, problemu Hrvata u BiH

O problemu Hrvata u BiH, znanosti te nedavno osnovanoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti BiH (HAZU) razgovarali smo s dr. sc. Božom Žepićem, professorom emeritusom, potpredsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Predugo su trajale pripreme za osnivanje HAZU BiH. Zašto je upravo sada utemeljen?

Čitav sklop okolnosti utjecao je da se to mnogo ranije nije dogodilo. Od kada je još u devedesetim ratnim godinama u Sarajevu formirano Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, za što je goleme zasluge imao moj nekadašnji profesor pokojni Nikola Filipović, postojali su planovi i ozbiljne nakane da to društvo preraste u Akademiju. Međutim, po svemu sudeći, to se u Sarajevu nikako nije moglo dogoditi. Prvi razlog vidim u zapostavljanju i neadekvatnom tretmanu toga društva. Osporavane su mu plemenite nakane, smatrano je suvišnom i nepotrebnom, paralelnom i konkurentskom institucijom državnoj Akademiji nauka. Gurnuto je na marginu, oduzete su mu prvobitne prostorije, nije dobilo financijsku i drugu potporu. Ipak, sve je to preživjelo samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Ali, ostalo je osuđeno tavoriti u zapećku sarajevske sredine. Dakako, kao i uvijek, pratila ga je neodlučnost i podijeljenost hrvatskih intelektualnih i političkih kadrova koji žive i koji tamo rade i djeluju. S treće strane promatrano, postojao je otpor sarajevske sredine i politike svemu što nosi hrvatski predznak, pa makar sličilo samo na kulturnu autonomiju. Tako nikada nije dopuštena inicijativa da se formira zajednička hrvatsko – bošnjačka akademija na razini zajedničkog entiteta Federacije, dok je ANU BiH smatrana dovoljnom za sve narode i za sva vremena, a držana podalje od podjednakog utjecaja sve tri nacionalne politike.

Dakako, i u Mostaru, pa i Hercegovini, izostala je odlučnost hrvatske nacionalne politike da se donese poseban zakon o akademiji koji bi u istovjetnom tekstu prihvatile makar županije s hrvatskom većinom pa je završilo tako da je nakon 14 godina njegova stavljanja u proceduru, teškom mukom donesen tek samo u mješovitoj HN županiji!? HAZU BiH rodio se tek sada jer je bilo krajnje vrijeme kada je hrvatska politika konačno pokazala veći stupanj odlučnosti. Pritom, moram istaknuti veliku upornost, golemo zalaganje te nesebičan rad i zasluge predsjednika HAZU prof. dr. Jakova Prhara. Ne treba zaboraviti ni golemi doprinos, zalaganje i utjecaj akademika, prof. dr. Dragana Čovića, predsjednika HNS-a BiH, te Denisa Lasića, premijera HNŽ-a, bez čijih zauzimanja i podrške taj zakon ni danas ne bi bio na snazi. Oni su najzaslužniji, ali ima i drugih zaslužnih.

Pojedinci su osnivanje ove Akademije ocijenili političkom porukom Hrvata. Što je u pitanju ?

Politika je po mnogo čemu djelatnost iznad svih drugih društvenih djelatnosti. Ona je ‘umijeće mogućeg’, ali također vještina upravljanja društvenim poslovima i sposobnost razrješavanja društvenih proturječnosti, sukoba i širih konflikata. Zato se, i zbog njezine širine, ali i zbog različitog shvaćanja sfere političkog u društvu, pod nju može mnogo štošta podvesti. Mnoge stvari i događanja koja nisu izravno političke prirode lako se ispolitiziraju u neke druge svrhe. Ja osobno nisam dobivao ni čitao takve poruke. Ono što se moglo čuti na osnivačkoj skupštini 23. lipnja 2014. bile su riječi predsjednika Akademije, a to je da ni ona kao institucija, a ni akademici kao znanstvenici i umjetnici neće šutjeti na sve nepravde i oblike neravnopravnosti, ali i sve različite oblike zatiranja hrvatskoga nacionalnog bića koje se provode nekad prikrivenim, a često i otvorenim procesima asimilacije i a-nacionalizacije. Ako ste, pak, mislili na poruke koje osnivanje Akademije tumače kao trasiranje puta za ‘treći entitet’, kako su neki objašnjavali, i zahtjev za poseban TV kanal na hrvatskome jeziku, odgovorit ću da to nije u našem programu. To su već otrcane i izmišljene floskule koje služe za optuživanje hrvatskoga naroda i njegova rukovodstva za tobožnje separatističke težnje. Ono što ćemo tražiti i za što ćemo se zdušno zalagati je puna politička, pravna , institucionalna, kulturna i svaka druga jednakopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH, upravo onako kako to svakom narodu predviđa međunarodno pravo. Akademija je izuzetno važna nacionalna institucija. Zato će ona uvijek i u svim okolnostima biti na strani svoga naroda kao jedna u nizu jakih brana koje nepokolebljivo služe obrani njegovih nacionalnih interesa.

Pa ipak, koliko je njezino osnivanje važno za hrvatsku zajednicu u BiH i kako procjenjujete njezine dosege?

Osnivanje Akademije, u čemu sam i osobno rado sudjelovao, smatram izuzetno važnim za hrvatski narod u BiH. Ona nije nikakva politička organizacija, već institucija koja je već po samom osnivanju postala simbol naše kulturne autonomnosti i jednakopravnosti s drugima, budući da su akademici iz reda druga dva naroda, srpskog i bošnjačkog, već odavno utemeljili i svestrano razvili svoje nacionalne znanstvene i umjetničke akademije. Ključna zadaća Akademije je težnja za adekvatan tretman i svestrani razvitak znanosti i umjetnosti. Znanje, obrazovanje i znanost odavno su najvažnije poluge gospodarstva i najisplativije područje investiranja, a primjena znanosti i razvitak društva na znanstvenim spoznajama najvažnija poluga razvojne moći. Trebat će dosta vremena da svaki naš čovjek shvati i prihvati činjenicu da je znanost u suvremenom društvu važan i nezamjenjiv čimbenik razvitka i progresivnog društvenog kretanja. To je sadržano u nataloženom narodnom iskustvu, primjerice, u narodnoj poslovici koja kaže da je ‘bolje znati nego imati’. Onaj tko ima znanje, lako će steći imanje, a onaj tko i naslijedi veliko imanje, ako ga ne zna čuvati, uvećavati i sačuvati, brzo će bez njega ostati. Podsjetit ću vas na riječi velikog domoljuba A. Starčevića koji je govorio: ‘Naobrazba i blagostanje dva su življa sreće nacije i pojedinca, dva su življa u kojima su svi ostali uvjeti sadržani; znanje je, kao i druga stvar, ako se ne čuva i ne nadopunjava, propada samo po sebi, i time nastaje neznanje’. Akademija će se svim svojim bićem i umijećem zalagati za porast i razvitak znanja i znanosti na korist svome narodu, ali, također, BiH kao državi i svima koji u njoj žive.

Njezini dosezi trenutačno nisu veliki. Akademija je počela, takoreći, na ogoljenoj ledini. Ona sada nema ni prostora, ni telefona, ni računala, niti bilo kakvih financijskih sredstava. Bit će nužno golemo razumijevanje i svestrana podrška društvene zajednice, politike i političara, gospodarstvenika i dobrih ljudi u zemlji, u matičnoj državi i u našoj brojnoj dijaspori diljem svijeta, da Akademija stane na svoje noge i profunkcionira onako kako to žele svi pametni i dobri ljudi, iskrenih nakana i plemenitih težnji.

Znanosti, ali i samom obrazovanju, u bh. društvu posvećuje se malo pozornosti. Političari stalno najavljuju promjene i poboljšanja, a rezultat je sve lošiji. Kako napraviti zaokret?

Vaša konstatacija o odnosu bh. društva prema znanosti potpuno je točna, a svi bismo voljeli da nije. Štoviše, i ono nedovoljno koliko se ulaže, racionalno se ne koristi, niti je namijenjeno domaćem tržištu radne snage. Nerazvijeno gospodarstvo u krizi ne može zaposliti mlade i obrazovane ljude pa oni odlaze u svijet i pronalaze posao na međunarodnom tržištu. Pojava u svijetu poznata kao ‘odljev mozgova’ osobito je karakteristična za nedovoljno razvijena društva u procesu tranzicije, kakvo je i bosanskohercegovačko. Tako se događa da i ono što ulažete u obrazovanje, ne ulažete za sebe i vlastiti razvoj, već za druge koji su ionako već razvijeni i bogati!? Nije samo problem u pitanju zašto tako, već u odgovoru na pitanje – dokle tako? A, bit će sve dok je 60% mladih nezaposleno i dok više od 70% mladih želi otići iz BiH. Kada ne mogu zaposliti svoje mlade stručnjake, događa se apsurd da siromašni ulažu u proizvodnju kadrova za bogate kako bi sami ostali još siromašniji, a bogati još bogatiji.

Političari po logici stvari nužno moraju obećavati promjene na bolje, inače ne bi mogli imati perspektivu vlastita opstanka na unosnom polju politike. Ni na dobivanje glasova na izborima. Jer, tko bi glasovao za onoga koji bi obećavao stagnaciju, krizu, nazadak? Međutim, umjesno je i pitanje vjerodostojnosti i zrelosti onih kojima se obraćaju, te njihove sposobnosti da predvide koja su obećanja realna i istinita, a koja neostvariva i lažna. Nažalost, to se može promijeniti samo na istinski demokratskim izborima koji se održavaju jednom u četiri godine. Međutim, ako i tada građani dopuste da budu prevareni, onda su oni politički nezreli. Ako vas je netko jednom prevario i izigrao, a vi mu opet date povjerenje, nije samo do njega, već, prije svega, do vas.

Nažalost, zaokret u odnosu prema znanosti i obrazovanju, nije na vidiku. Živimo u društvu svekolike krize koja nagriza same temelje zajednice i njezine opstojnosti. Toga moramo biti svjesni. Zapostavljanje znanosti, osobito društvenih, kao što su sociologija, politologija, ekonomija, jedan je od ključnih uzroka društvene krize u kojoj smo već tako dugo. Sve dok to odgovorni ne shvate, nećemo moći optimistički promišljati našu budućnost.

U razredu ste društvenih znanosti HAZU-a. Može li se očekivati da ova institucija uskoro ponudi rješenje enigme ‘tri u dva’?

Mislim kako bi bilo pretenciozno od razreda i naše akademije to očekivati. Rješenje ‘enigme BiH’ je primarno pitanje njezina ustavnog ustrojstva i zakonodavne vlasti, a to znači da je ono primarno u domeni politike. Dobra je samo ona politika koja je utemeljena na znanstvenim spoznajama, znanju i znanosti. To su političke stranke i političari na Zapadu davno shvatili. Ovdje još nisu. Međutim, nije ovdje samo to problem. Znanost nije samo zanemarena, već je podređena politici i od nje bitno ovisna. Zato ne može biti kritična i predlagati ono što se politici ne sviđa. Napokon, u nas je znanost razjedinjena i međusobno suprotstavljena. Uvjeren sam da bi zato tri nacionalne akademije u sadašnjoj situaciji i radeći svaka sama za sebe i svoj narod dale potpuno različite prijedloge rješenja enigme. Međutim, ako bi bile oslobođene stege i nadređenosti politike pa zajedno potražile rješenja zasnovana na primjeni znanja i znanosti, te radeći u uvjetima punog razumijevanja i međusobnog povjerenja, tek tada bi zajedničko i poželjno rješenje enigme moglo biti na vidiku. Mislim da je naša akademija spremna na takvu iskrenu suradnju s drugima i da je voljna dati svoj puni obol u nastojanju iznalaženja za sve prihvatljivog rješenja, ako ono uopće postoji? Jer, njega nema, niti može biti za one koji budućnost društva vide u raspadu zajednice, ili pak u negiranju identiteta, suvereniteta i jednakopravnosti svakoga od tri naroda u njihovim kolektivnim pravima, odnosno svih građana ove zemlje u njihovim individualnim građanskim, političkim i ljudskim pravima i slobodama.

Do sada smo bili svjedoci neuspjelih pokušaja reformi. Mislite li da bi četiri akademije u BiH mogle usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora i kompromisni prijedlog ponuditi politici?

Sve dosadašnje reforme bile su parcijalne i pod embargom politike međunarodne zajednice s ciljem obrane teze o nedodirljivosti Daytonskog sporazuma i njegova dvoentitetskog ustroja države. Sada je na političkoj sceni pred federalnim Parlamentom aktualna, najgora od svih dosadašnjih, reforma američke stručne skupine koja predviđa ustavnu reformu samo većeg entiteta – Federacije BiH!? Kada ovo kažem, uopće ne sporim da bi Federacija dobila bolji Ustav nego što je sadašnji. Međutim, radi se o tomu da BiH kao cjelina uopće ništa ne bi dobila na poboljšanju i funkcionalnosti. Kada su me naši američki prijatelji pozvali sudjelovati u toj stručnoj skupini za pripremu prijedloga, rekao sam im da bih to prihvatio bez ikakvih uvjeta ako bi se radilo o ustavnoj reformi na državnoj razini i posve novom Ustavu države, a ne samo jednog entiteta. Oni to nisu prihvatili, ni moje uvjete za suradnju na ustavnoj reformi Federacije, pa zato nisam ni sudjelovao. Sretan sam zbog toga, jer se tu samo radi o palijativnim promjenama i tehničkim poboljšanjima u federalnom Ustavu, a Ustav drugog entiteta i druge polovine države, kao i ‘savezni’ Ustav, ostali bi netaknuti. Takva ‘ustavna reforma’ samo pola države unaprijed je osuđena na neuspjeh. To se već i obistinilo.

Prije nego što bi četiri akademije uopće pokušale usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora, one trebaju uspostaviti međusobnu komunikaciju. Na način da bi tri predsjednika, ili čak predsjedništva nacionalnih akademija, uspostavila dijalog i poželjne odnose međusobnog uvažavanja i suradnje, a onda to isto s ANU BiH. S obzirom na dosadašnja iskustva, pretpostavljam da na relaciji između hrvatske i srpske akademije ne bi bilo golemih teškoća, ali u to nisam siguran kad se radi o drugima koje nisu uputile svoje predstavnike na našu osnivačku skupštinu, a niti našle za shodno uputiti vlastite čestitke. Dakako, i bez obzira na to, mi smo spremni na međusobnu suradnju sa svima i po svim pitanjima, uključujući usklađivanje unutarnjih prijepora o ustavnim promjenama i budućnosti zajedničke nam države.

Europska unija, odnosno Njemačka, prema procjeni analitičara, preuzela je ulogu pospremanja nesporazuma na Balkanu, uz ostalo i u BiH. Vidite li potencijala da se na taj način doradi Daytonski sporazum?

Mislim da se tu ne radi o Daytonskom sporazumu. On je međunarodni ugovor i nitko ga ne može jednostrano mijenjati. Druga je stvar s njegovim aneksom koji je nametnut kao Ustav za BiH, a koji nikada nije usvojila Parlamentarna skupština, kao najviše zakonodavno tijelo u državi. Ne vidim da se ovdje ustavna rješenja više mogu prosto nametati iz međunarodne zajednice, niti u njoj vidim spremnosti da to više čini. Pogotovo to ne može biti pod okriljem samo jedne, bilo koje države. Pročitao sam u tisku takva nagađanja, ali nisam uvjeren da će do toga doći, osobito na način bilo kakve prisile. Osobno smatram da ustavnu reformu trebaju pripremiti domaće snage uz svestranu pomoć susjednih država potpisnica Daytona i međunarodne zajednice kao organizatora i koordinatora takvih aktivnosti. Ne gajim veliki optimizam da će do toga tako brzo i učinkovito doći.

Je li moguće bez snažnije uloge SAD-a razriješiti ovaj gordijski čvor?

Mislim da nije, iako joj se ne bih ni radovao. Mislim da je ta vodeća svjetska sila mnogo više ‘zaslijepljena’ vlastitim interesima nego našim prijateljskim moralnim osjećanjima prema njoj i njezinu autoritetu. Kao što Bošnjaci nisu mnogo naučili na primjeru Srebrenice, ili raspada bivše zajedničke države, tako ni Hrvati nisu puno naučili na obećanim, a neispunjenim obvezama iz Washingtonskog sporazuma o kantonizaciji cijele države ili konfederaciji Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, ali i posebnim odnosima predviđenim u Daytonskom sporazumu. Dapače, mnogi su primjeri brojnih promjena Ustava FBiH, ili formiranja vlasti na štetu Hrvata koji su s njihove strane odobreni, a bili su na našu štetu. Primjerice, donijeli su Berijeva izborna pravila, odobrili vlast Alijanse, a onda ovu platforme, sve na štetu Hrvata. Imate najnoviji primjer – materijal njihove stručne skupine za Ustav FBiH u kojem je pisalo da će se Mostar urediti kao i svi drugi gradovi. Koliko sam tada ovim usvojenim prijedlogom koji je dala hrvatska strana bio oduševljen, pohvalivši ga i na samoj Međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, toliko sam ostao razočaran kada sam se uvjerio da je to naknadno u konačnom prijedlogu ipak izbrisano. Radikalna promjena američke politike prema ustavnom ustrojstvu države BiH, ili rješenju Mostara, nije na vidiku. Ni iskrena spremnost na rješenju otvorenog hrvatskoga pitanja. Ona će biti moguća kada oni pokažu volju napustiti formulu ‘dva entiteta za tri, a jedan za dva naroda’ i ukloniti teritorijalnu nepravdu sadržanu u formuli ‘51% teritorija za dva naroda s više od 60 stanovništva i 49% za jedan s 34% stanovništva’. Bez korekcije tih nepravdi i bez rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, slabi su i gotovo nikakvi izgledi za rješenje tog gordijskog čvora o kojem govorite, tim prije i tim više što događaji u Ukrajini i na Bliskom istoku, objektivno BiH guraju na margine međunarodnih zbivanja. Dakle, što se nas tiče, ostaje da se bez njih ne može, a da s njima nemamo sreće.

Dosadašnje reforme uglavnom su bile na štetu Hrvata i sustavno se slabila njihova ustavna pozicija, uz neke od posljednjih prijedloga o ukidanju županija. Kako ocjenjujete sadašnji položaj Hrvata i kako ga popraviti?

Potpuno ste u pravu što se tiče dosadašnjih reforma u Federaciji. Onih na državnoj razini nije ni bilo. Mehaničko ukidanje županija nije nikakvo rješenje. Ono bi bukvalno dokrajčilo Hrvate kao konstitutivni narod jer jedino na toj razini oni imaju nešto od političke autonomije. Hrvati bi tada predlagačima trebali i morali reći: ‘da, eto vam županije, a vi nam vratite republiku koju ste nam uzeli i ugradili u temelje Federacije’. Međutim, njihovo okrupnjavanje, sve do svođenja na dvije županije u Federaciji, moglo bi biti jedno od rješenja, koje ‘spašava’ i FBiH i županije, ali pri njegovu projektiranju i eventualnom usvajanju treba biti veoma oprezan, pogotovo ako ni u jednoj od njih Hrvati ne bi bili većinski, odnosno ako se županijama ne bi vratile njihove izvorne početne nadležnosti koje su ‘tihom revizijom’ otuđene i prenesene na FBiH. Sudjelujući u jednoj TV emisiji s nekim našim političarima, rekao sam da politički položaj Hrvata od osmanlijskih vremena do danas nikada nije bio teži. Jedan od njih mi je replicirao kako misli obrnuto, da nikada nije bio bolji, za primjer navodeći sebe i njih ostale i tvrdeći da Hrvati u BiH nikada u svojoj povijesti nisu imali toliko ministara. On je pošao od sebe i svog položaja pa iz toga zaključio o položaju naroda koji sve teže živi, između ostalog, i zato što ova zemlja ima više ministara koje mora izdržavati nego Amerika. Položaj Hrvata doista je težak, a stanje u kojem jesu upućuje na ocjenu da su na putu svođenja na status nacionalne manjine. Nažalost, bez prava koje te manjine imaju u zapadnom svijetu i po međunarodnom pravu. Ipak, zaključio bih konstatacijom – bilo je i gorih vremena, pa su naši preci izdržali i opstali. Smatram da se bez korjenite ustavne reforme i rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja ništa bitno ne može riješiti. Moguća su samo neka tehnička normativna poboljšanja.

Je li treći entitet rješenje?

Nije treći entitet, ali jesu tri republike, ili četiri federalne jedinice. Uz ustavno jamstvo i jamstvo međunarodne zajednice da se nijedan narod ne može jednostrano izdvojiti, bez suglasnosti druga dva. Više puta sam ponovio da nisam za profanirani i bilo kakav ‘treći entitet’ već za institucionalnu i svaku drugu jednakopravnost sva tri naroda. To podrazumijeva da svatko ima svoju pluralnu (multinacionalnu), ali etnički većinsku republiku. Jednakopravnost naroda i građana moguća je samo ako svi imaju istovjetne (kon)federalne jedinice i njihove institucije političkog i pravnog sustava. Sadašnja Daytonska BiH je ekscentrična, nefunkcionalna, nestabilna i samoneodrživa zajednica kojoj stalno prijeti mogući scenarij raspada kakav se dogodio prethodnoj zajedničkoj državi.

Ali, profesore, unatoč tome što je BiH bolesnik, to nitko ne želi priznati. Može li ovo stanje krize trajati vječno, napose, da se nameću politički predstavnici u vlasti, umanjuje autonomija?

Slažem se. Svi vide da ovako nikome nije dobro, ali je ipak brojnijim od nas mnogo bolje. Odatle zaklinjanje politike jednog naroda, koji ima Republiku Srpsku, u Dayton kao najbolje i jedino rješenje. A, drugih, u građansku BiH, kao naciju-državu, koju tek treba takvom stvoriti. Priznali to ili ne, svi ipak vide da je BiH bolesnik na Balkanu pa ako joj dobro žele, treba je ozdraviti. Međutim, ništa osim Svevišnjeg nije vječito, a pogotovo kriza. Ona će se jednoga dana ipak morati na neki način riješiti.

Dao Bog da to ne bude ratom, već dogovorom za zelenim stolom. Dotle, nametanju političkih predstavnika i umanjivanju autonomije treba pružiti organiziran, jasan i odlučan svenarodni otpor.

Srbi zagovaraju i rade na odcjepljenju, Bošnjaci provode unitarizaciju FBiH. Što rade Hrvati?

Hrvati su još uvijek više zaokupljeni strančarenjem i međusobnim stranačkim borbama nego istinskom brigom za narod. Dokaz je to što opet nemamo jednog zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Do pozitivnog pomaka ipak je došlo na planu institucionalizacije – ponovnim aktiviranjem Hrvatskoga narodnog sabora, osnivanjem Akademije, formiranjem zajedničkog sustava obrazovanja na županijskim razinama i slično. Međutim, sve dok ne izgrade jedinstven nacionalni program i za njegovu provedbu ne osiguraju jedinstvo naroda, oni neće jasno i nedvosmisleno znati što u konkretnoj situaciji činiti. Primjerice, ako bi Srbima uspio referendum o odcjepljenju, na što u pitanju ukazujete, koji bi tada bio najbolji alternativni izbor za Hrvate? Nitko nema odgovor na to pitanje. To onda vodi u razjedinjenost, a još je stari kineski filozof Konfučije rekao da je razjedinjenost nacije pogibeljnija od oružanog napada izvana. Ako ništa drugo ne rade, osim što svaka stranka ima svoj vlastiti, od svih drugih različit koncept ustavnog uređenja, uputno i racionalno bilo bi da preko HNS-a, hrvatski političari pokušaju i pripreme svoj zajednički, hrvatski prijedlog novoga Ustava BiH te da se ujedine na njegovu usuglašavanju s političkim strankama iz reda druga dva naroda.

Ima li HNS potencijal konačno dati zajednički odgovor i kako gledate na sadašnje odnose unutar ove institucije?

Mislim da ga još nema, ali da ga može imati. Potrebno je uložiti napore na umrežavanju svih hrvatskih potencijala, ali se nitko ne osjeća autoritativnim, pozvanim i kompetentnim to učiniti. Crkva u Hrvata ima autoritet, ali osim preporuka i povremenih savjeta s pravom smatra da su to primarno politička pitanja koja ne spadaju u područje crkvenog djelovanja. Osobno mislim da bi u okviru HNS-a trebalo oformiti zajedničko koordinacijsko tijelo koje bi to uradilo, uzimajući u obzir sve već pripremljene prijedloge. HNS se mora prvo registrirati, a onda i reformirati, tako da postane svehrvatski. Tu nakanu već je javno objavio predsjednik HNS-a. Od neformalne udruge međusobno srodnih političkih stranaka i strančica, on treba okupiti sve političke stranke s hrvatskim predznakom, a potom i sve udruge i institucije civilnoga društva: Napredak, Maticu hrvatsku, HAZU BiH, Sveučilište, HIZ, Udrugu branitelja…

Povezati ih i umrežiti na zajedničkom nacionalnom programu u cilju organiziranog djelovanja za dobro svih. Prije svega, vlastitog hrvatskog, a onda i druga dva naroda, svih nacionalnih manjina i građana te za dobro zajedničke države BiH kao najveće od svih dobara, kako su to govorili Platon i drugi stari grčki filozofi.

Međutim, ako bi se pokazalo da drugi to neće, pa da jedni djeluju u pravcu separatizma a drugi unitarizma, moramo znati da oba ta procesa podjednako vode u destrukciju države. Hrvati sami, niti mogu niti hoće rušiti, ali ni integrirati zajedničku državu kojoj mnogi predviđaju mogućnost raspada!? U tom slučaju HNS mora imati naš alternativni zajednički odgovor.

Na ovim izborima hrvatske stranke nisu zajedno, a neke se pokušavaju dodvoravati ‘partnerima’. Kakva poruka se time šalje narodu?

Poruka bi se mogla sažeti u jednoj rečenici koja bi mogla glasiti: ‘Nas interesira jedino vlast, za nju su nam potrebni samo vaši glasovi na izborima, a i dalje će vam biti isto kao i do sada’.

Razjedinjenost i utilitarističko dodvoravanje, usmjereno samo na grupnu stranačku korist, ili zadovoljenje tek samo individualnih interesa pojedinih političara, sobom nosi poruku da se narod ni u budućnosti ne može dobru nadati.

Službeni Zagreb i oporba, kao rijetko u čemu, ujedinjeni su u načelima potpore Hrvatima. Je li ta pomoć dovoljna, očekujete li glasniji i jasniji stav službene hrvatske politike?

Svakako da to s pravom očekujem i ja, a i drugi ljudi ovdje. Mi smo tu gdje jesmo i tako nam je kako jest, velikim dijelom zaslugom Zagreba i službene hrvatske države.

Ne samo što su i oni potpisnici Daytona i što ih na borbu za Hrvate izvan domovine obvezuje Ustav RH, a onda deklaracija Sabora te usvojeni Zakon o odnosu prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, već sada, kao članica Europske unije, Hrvatska ima daleko veću mogućnost i pravo zauzimanja za svoj narod u BiH, pozivajući se ne samo na etničku srodnost i solidarnost, već i na činjenicu da su Hrvati u BiH ujedno građani Europske unije koji će sve do prijema BiH ostati živjeti izvan granica Unije, bez mogućnosti korištenja prednosti i privilegija koje uživaju Hrvati i drugi narodi obuhvaćeni njezinim granicama.

Bio bih jako zadovoljan i sretan kada bih dobio glasniji i jasniji odgovor, ali sam jako oprezan i skeptičan, zbog činjenice da je hrvatska politika i do sada bila pretjerano podanička u odnosu na politiku međunarodne zajednice.

Zoran Krešić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari