Pratite nas

Intervju

Tri republike ili četiri federalne jedinice rješenje su problema BiH

Objavljeno

na

Potpredsjednik HAZU BiH govori o znanosti, problemu Hrvata u BiH

O problemu Hrvata u BiH, znanosti te nedavno osnovanoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti BiH (HAZU) razgovarali smo s dr. sc. Božom Žepićem, professorom emeritusom, potpredsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Predugo su trajale pripreme za osnivanje HAZU BiH. Zašto je upravo sada utemeljen?

Čitav sklop okolnosti utjecao je da se to mnogo ranije nije dogodilo. Od kada je još u devedesetim ratnim godinama u Sarajevu formirano Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, za što je goleme zasluge imao moj nekadašnji profesor pokojni Nikola Filipović, postojali su planovi i ozbiljne nakane da to društvo preraste u Akademiju. Međutim, po svemu sudeći, to se u Sarajevu nikako nije moglo dogoditi. Prvi razlog vidim u zapostavljanju i neadekvatnom tretmanu toga društva. Osporavane su mu plemenite nakane, smatrano je suvišnom i nepotrebnom, paralelnom i konkurentskom institucijom državnoj Akademiji nauka. Gurnuto je na marginu, oduzete su mu prvobitne prostorije, nije dobilo financijsku i drugu potporu. Ipak, sve je to preživjelo samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Ali, ostalo je osuđeno tavoriti u zapećku sarajevske sredine. Dakako, kao i uvijek, pratila ga je neodlučnost i podijeljenost hrvatskih intelektualnih i političkih kadrova koji žive i koji tamo rade i djeluju. S treće strane promatrano, postojao je otpor sarajevske sredine i politike svemu što nosi hrvatski predznak, pa makar sličilo samo na kulturnu autonomiju. Tako nikada nije dopuštena inicijativa da se formira zajednička hrvatsko – bošnjačka akademija na razini zajedničkog entiteta Federacije, dok je ANU BiH smatrana dovoljnom za sve narode i za sva vremena, a držana podalje od podjednakog utjecaja sve tri nacionalne politike.

Dakako, i u Mostaru, pa i Hercegovini, izostala je odlučnost hrvatske nacionalne politike da se donese poseban zakon o akademiji koji bi u istovjetnom tekstu prihvatile makar županije s hrvatskom većinom pa je završilo tako da je nakon 14 godina njegova stavljanja u proceduru, teškom mukom donesen tek samo u mješovitoj HN županiji!? HAZU BiH rodio se tek sada jer je bilo krajnje vrijeme kada je hrvatska politika konačno pokazala veći stupanj odlučnosti. Pritom, moram istaknuti veliku upornost, golemo zalaganje te nesebičan rad i zasluge predsjednika HAZU prof. dr. Jakova Prhara. Ne treba zaboraviti ni golemi doprinos, zalaganje i utjecaj akademika, prof. dr. Dragana Čovića, predsjednika HNS-a BiH, te Denisa Lasića, premijera HNŽ-a, bez čijih zauzimanja i podrške taj zakon ni danas ne bi bio na snazi. Oni su najzaslužniji, ali ima i drugih zaslužnih.

Pojedinci su osnivanje ove Akademije ocijenili političkom porukom Hrvata. Što je u pitanju ?

Politika je po mnogo čemu djelatnost iznad svih drugih društvenih djelatnosti. Ona je ‘umijeće mogućeg’, ali također vještina upravljanja društvenim poslovima i sposobnost razrješavanja društvenih proturječnosti, sukoba i širih konflikata. Zato se, i zbog njezine širine, ali i zbog različitog shvaćanja sfere političkog u društvu, pod nju može mnogo štošta podvesti. Mnoge stvari i događanja koja nisu izravno političke prirode lako se ispolitiziraju u neke druge svrhe. Ja osobno nisam dobivao ni čitao takve poruke. Ono što se moglo čuti na osnivačkoj skupštini 23. lipnja 2014. bile su riječi predsjednika Akademije, a to je da ni ona kao institucija, a ni akademici kao znanstvenici i umjetnici neće šutjeti na sve nepravde i oblike neravnopravnosti, ali i sve različite oblike zatiranja hrvatskoga nacionalnog bića koje se provode nekad prikrivenim, a često i otvorenim procesima asimilacije i a-nacionalizacije. Ako ste, pak, mislili na poruke koje osnivanje Akademije tumače kao trasiranje puta za ‘treći entitet’, kako su neki objašnjavali, i zahtjev za poseban TV kanal na hrvatskome jeziku, odgovorit ću da to nije u našem programu. To su već otrcane i izmišljene floskule koje služe za optuživanje hrvatskoga naroda i njegova rukovodstva za tobožnje separatističke težnje. Ono što ćemo tražiti i za što ćemo se zdušno zalagati je puna politička, pravna , institucionalna, kulturna i svaka druga jednakopravnost Hrvata s druga dva naroda u BiH, upravo onako kako to svakom narodu predviđa međunarodno pravo. Akademija je izuzetno važna nacionalna institucija. Zato će ona uvijek i u svim okolnostima biti na strani svoga naroda kao jedna u nizu jakih brana koje nepokolebljivo služe obrani njegovih nacionalnih interesa.

Pa ipak, koliko je njezino osnivanje važno za hrvatsku zajednicu u BiH i kako procjenjujete njezine dosege?

Osnivanje Akademije, u čemu sam i osobno rado sudjelovao, smatram izuzetno važnim za hrvatski narod u BiH. Ona nije nikakva politička organizacija, već institucija koja je već po samom osnivanju postala simbol naše kulturne autonomnosti i jednakopravnosti s drugima, budući da su akademici iz reda druga dva naroda, srpskog i bošnjačkog, već odavno utemeljili i svestrano razvili svoje nacionalne znanstvene i umjetničke akademije. Ključna zadaća Akademije je težnja za adekvatan tretman i svestrani razvitak znanosti i umjetnosti. Znanje, obrazovanje i znanost odavno su najvažnije poluge gospodarstva i najisplativije područje investiranja, a primjena znanosti i razvitak društva na znanstvenim spoznajama najvažnija poluga razvojne moći. Trebat će dosta vremena da svaki naš čovjek shvati i prihvati činjenicu da je znanost u suvremenom društvu važan i nezamjenjiv čimbenik razvitka i progresivnog društvenog kretanja. To je sadržano u nataloženom narodnom iskustvu, primjerice, u narodnoj poslovici koja kaže da je ‘bolje znati nego imati’. Onaj tko ima znanje, lako će steći imanje, a onaj tko i naslijedi veliko imanje, ako ga ne zna čuvati, uvećavati i sačuvati, brzo će bez njega ostati. Podsjetit ću vas na riječi velikog domoljuba A. Starčevića koji je govorio: ‘Naobrazba i blagostanje dva su življa sreće nacije i pojedinca, dva su življa u kojima su svi ostali uvjeti sadržani; znanje je, kao i druga stvar, ako se ne čuva i ne nadopunjava, propada samo po sebi, i time nastaje neznanje’. Akademija će se svim svojim bićem i umijećem zalagati za porast i razvitak znanja i znanosti na korist svome narodu, ali, također, BiH kao državi i svima koji u njoj žive.

Njezini dosezi trenutačno nisu veliki. Akademija je počela, takoreći, na ogoljenoj ledini. Ona sada nema ni prostora, ni telefona, ni računala, niti bilo kakvih financijskih sredstava. Bit će nužno golemo razumijevanje i svestrana podrška društvene zajednice, politike i političara, gospodarstvenika i dobrih ljudi u zemlji, u matičnoj državi i u našoj brojnoj dijaspori diljem svijeta, da Akademija stane na svoje noge i profunkcionira onako kako to žele svi pametni i dobri ljudi, iskrenih nakana i plemenitih težnji.

Znanosti, ali i samom obrazovanju, u bh. društvu posvećuje se malo pozornosti. Političari stalno najavljuju promjene i poboljšanja, a rezultat je sve lošiji. Kako napraviti zaokret?

Vaša konstatacija o odnosu bh. društva prema znanosti potpuno je točna, a svi bismo voljeli da nije. Štoviše, i ono nedovoljno koliko se ulaže, racionalno se ne koristi, niti je namijenjeno domaćem tržištu radne snage. Nerazvijeno gospodarstvo u krizi ne može zaposliti mlade i obrazovane ljude pa oni odlaze u svijet i pronalaze posao na međunarodnom tržištu. Pojava u svijetu poznata kao ‘odljev mozgova’ osobito je karakteristična za nedovoljno razvijena društva u procesu tranzicije, kakvo je i bosanskohercegovačko. Tako se događa da i ono što ulažete u obrazovanje, ne ulažete za sebe i vlastiti razvoj, već za druge koji su ionako već razvijeni i bogati!? Nije samo problem u pitanju zašto tako, već u odgovoru na pitanje – dokle tako? A, bit će sve dok je 60% mladih nezaposleno i dok više od 70% mladih želi otići iz BiH. Kada ne mogu zaposliti svoje mlade stručnjake, događa se apsurd da siromašni ulažu u proizvodnju kadrova za bogate kako bi sami ostali još siromašniji, a bogati još bogatiji.

Političari po logici stvari nužno moraju obećavati promjene na bolje, inače ne bi mogli imati perspektivu vlastita opstanka na unosnom polju politike. Ni na dobivanje glasova na izborima. Jer, tko bi glasovao za onoga koji bi obećavao stagnaciju, krizu, nazadak? Međutim, umjesno je i pitanje vjerodostojnosti i zrelosti onih kojima se obraćaju, te njihove sposobnosti da predvide koja su obećanja realna i istinita, a koja neostvariva i lažna. Nažalost, to se može promijeniti samo na istinski demokratskim izborima koji se održavaju jednom u četiri godine. Međutim, ako i tada građani dopuste da budu prevareni, onda su oni politički nezreli. Ako vas je netko jednom prevario i izigrao, a vi mu opet date povjerenje, nije samo do njega, već, prije svega, do vas.

Nažalost, zaokret u odnosu prema znanosti i obrazovanju, nije na vidiku. Živimo u društvu svekolike krize koja nagriza same temelje zajednice i njezine opstojnosti. Toga moramo biti svjesni. Zapostavljanje znanosti, osobito društvenih, kao što su sociologija, politologija, ekonomija, jedan je od ključnih uzroka društvene krize u kojoj smo već tako dugo. Sve dok to odgovorni ne shvate, nećemo moći optimistički promišljati našu budućnost.

U razredu ste društvenih znanosti HAZU-a. Može li se očekivati da ova institucija uskoro ponudi rješenje enigme ‘tri u dva’?

Mislim kako bi bilo pretenciozno od razreda i naše akademije to očekivati. Rješenje ‘enigme BiH’ je primarno pitanje njezina ustavnog ustrojstva i zakonodavne vlasti, a to znači da je ono primarno u domeni politike. Dobra je samo ona politika koja je utemeljena na znanstvenim spoznajama, znanju i znanosti. To su političke stranke i političari na Zapadu davno shvatili. Ovdje još nisu. Međutim, nije ovdje samo to problem. Znanost nije samo zanemarena, već je podređena politici i od nje bitno ovisna. Zato ne može biti kritična i predlagati ono što se politici ne sviđa. Napokon, u nas je znanost razjedinjena i međusobno suprotstavljena. Uvjeren sam da bi zato tri nacionalne akademije u sadašnjoj situaciji i radeći svaka sama za sebe i svoj narod dale potpuno različite prijedloge rješenja enigme. Međutim, ako bi bile oslobođene stege i nadređenosti politike pa zajedno potražile rješenja zasnovana na primjeni znanja i znanosti, te radeći u uvjetima punog razumijevanja i međusobnog povjerenja, tek tada bi zajedničko i poželjno rješenje enigme moglo biti na vidiku. Mislim da je naša akademija spremna na takvu iskrenu suradnju s drugima i da je voljna dati svoj puni obol u nastojanju iznalaženja za sve prihvatljivog rješenja, ako ono uopće postoji? Jer, njega nema, niti može biti za one koji budućnost društva vide u raspadu zajednice, ili pak u negiranju identiteta, suvereniteta i jednakopravnosti svakoga od tri naroda u njihovim kolektivnim pravima, odnosno svih građana ove zemlje u njihovim individualnim građanskim, političkim i ljudskim pravima i slobodama.

Do sada smo bili svjedoci neuspjelih pokušaja reformi. Mislite li da bi četiri akademije u BiH mogle usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora i kompromisni prijedlog ponuditi politici?

Sve dosadašnje reforme bile su parcijalne i pod embargom politike međunarodne zajednice s ciljem obrane teze o nedodirljivosti Daytonskog sporazuma i njegova dvoentitetskog ustroja države. Sada je na političkoj sceni pred federalnim Parlamentom aktualna, najgora od svih dosadašnjih, reforma američke stručne skupine koja predviđa ustavnu reformu samo većeg entiteta – Federacije BiH!? Kada ovo kažem, uopće ne sporim da bi Federacija dobila bolji Ustav nego što je sadašnji. Međutim, radi se o tomu da BiH kao cjelina uopće ništa ne bi dobila na poboljšanju i funkcionalnosti. Kada su me naši američki prijatelji pozvali sudjelovati u toj stručnoj skupini za pripremu prijedloga, rekao sam im da bih to prihvatio bez ikakvih uvjeta ako bi se radilo o ustavnoj reformi na državnoj razini i posve novom Ustavu države, a ne samo jednog entiteta. Oni to nisu prihvatili, ni moje uvjete za suradnju na ustavnoj reformi Federacije, pa zato nisam ni sudjelovao. Sretan sam zbog toga, jer se tu samo radi o palijativnim promjenama i tehničkim poboljšanjima u federalnom Ustavu, a Ustav drugog entiteta i druge polovine države, kao i ‘savezni’ Ustav, ostali bi netaknuti. Takva ‘ustavna reforma’ samo pola države unaprijed je osuđena na neuspjeh. To se već i obistinilo.

Prije nego što bi četiri akademije uopće pokušale usuglasiti rješenja unutarnjih prijepora, one trebaju uspostaviti međusobnu komunikaciju. Na način da bi tri predsjednika, ili čak predsjedništva nacionalnih akademija, uspostavila dijalog i poželjne odnose međusobnog uvažavanja i suradnje, a onda to isto s ANU BiH. S obzirom na dosadašnja iskustva, pretpostavljam da na relaciji između hrvatske i srpske akademije ne bi bilo golemih teškoća, ali u to nisam siguran kad se radi o drugima koje nisu uputile svoje predstavnike na našu osnivačku skupštinu, a niti našle za shodno uputiti vlastite čestitke. Dakako, i bez obzira na to, mi smo spremni na međusobnu suradnju sa svima i po svim pitanjima, uključujući usklađivanje unutarnjih prijepora o ustavnim promjenama i budućnosti zajedničke nam države.

Europska unija, odnosno Njemačka, prema procjeni analitičara, preuzela je ulogu pospremanja nesporazuma na Balkanu, uz ostalo i u BiH. Vidite li potencijala da se na taj način doradi Daytonski sporazum?

Mislim da se tu ne radi o Daytonskom sporazumu. On je međunarodni ugovor i nitko ga ne može jednostrano mijenjati. Druga je stvar s njegovim aneksom koji je nametnut kao Ustav za BiH, a koji nikada nije usvojila Parlamentarna skupština, kao najviše zakonodavno tijelo u državi. Ne vidim da se ovdje ustavna rješenja više mogu prosto nametati iz međunarodne zajednice, niti u njoj vidim spremnosti da to više čini. Pogotovo to ne može biti pod okriljem samo jedne, bilo koje države. Pročitao sam u tisku takva nagađanja, ali nisam uvjeren da će do toga doći, osobito na način bilo kakve prisile. Osobno smatram da ustavnu reformu trebaju pripremiti domaće snage uz svestranu pomoć susjednih država potpisnica Daytona i međunarodne zajednice kao organizatora i koordinatora takvih aktivnosti. Ne gajim veliki optimizam da će do toga tako brzo i učinkovito doći.

Je li moguće bez snažnije uloge SAD-a razriješiti ovaj gordijski čvor?

Mislim da nije, iako joj se ne bih ni radovao. Mislim da je ta vodeća svjetska sila mnogo više ‘zaslijepljena’ vlastitim interesima nego našim prijateljskim moralnim osjećanjima prema njoj i njezinu autoritetu. Kao što Bošnjaci nisu mnogo naučili na primjeru Srebrenice, ili raspada bivše zajedničke države, tako ni Hrvati nisu puno naučili na obećanim, a neispunjenim obvezama iz Washingtonskog sporazuma o kantonizaciji cijele države ili konfederaciji Federacije BiH s Republikom Hrvatskom, ali i posebnim odnosima predviđenim u Daytonskom sporazumu. Dapače, mnogi su primjeri brojnih promjena Ustava FBiH, ili formiranja vlasti na štetu Hrvata koji su s njihove strane odobreni, a bili su na našu štetu. Primjerice, donijeli su Berijeva izborna pravila, odobrili vlast Alijanse, a onda ovu platforme, sve na štetu Hrvata. Imate najnoviji primjer – materijal njihove stručne skupine za Ustav FBiH u kojem je pisalo da će se Mostar urediti kao i svi drugi gradovi. Koliko sam tada ovim usvojenim prijedlogom koji je dala hrvatska strana bio oduševljen, pohvalivši ga i na samoj Međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, toliko sam ostao razočaran kada sam se uvjerio da je to naknadno u konačnom prijedlogu ipak izbrisano. Radikalna promjena američke politike prema ustavnom ustrojstvu države BiH, ili rješenju Mostara, nije na vidiku. Ni iskrena spremnost na rješenju otvorenog hrvatskoga pitanja. Ona će biti moguća kada oni pokažu volju napustiti formulu ‘dva entiteta za tri, a jedan za dva naroda’ i ukloniti teritorijalnu nepravdu sadržanu u formuli ‘51% teritorija za dva naroda s više od 60 stanovništva i 49% za jedan s 34% stanovništva’. Bez korekcije tih nepravdi i bez rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, slabi su i gotovo nikakvi izgledi za rješenje tog gordijskog čvora o kojem govorite, tim prije i tim više što događaji u Ukrajini i na Bliskom istoku, objektivno BiH guraju na margine međunarodnih zbivanja. Dakle, što se nas tiče, ostaje da se bez njih ne može, a da s njima nemamo sreće.

Dosadašnje reforme uglavnom su bile na štetu Hrvata i sustavno se slabila njihova ustavna pozicija, uz neke od posljednjih prijedloga o ukidanju županija. Kako ocjenjujete sadašnji položaj Hrvata i kako ga popraviti?

Potpuno ste u pravu što se tiče dosadašnjih reforma u Federaciji. Onih na državnoj razini nije ni bilo. Mehaničko ukidanje županija nije nikakvo rješenje. Ono bi bukvalno dokrajčilo Hrvate kao konstitutivni narod jer jedino na toj razini oni imaju nešto od političke autonomije. Hrvati bi tada predlagačima trebali i morali reći: ‘da, eto vam županije, a vi nam vratite republiku koju ste nam uzeli i ugradili u temelje Federacije’. Međutim, njihovo okrupnjavanje, sve do svođenja na dvije županije u Federaciji, moglo bi biti jedno od rješenja, koje ‘spašava’ i FBiH i županije, ali pri njegovu projektiranju i eventualnom usvajanju treba biti veoma oprezan, pogotovo ako ni u jednoj od njih Hrvati ne bi bili većinski, odnosno ako se županijama ne bi vratile njihove izvorne početne nadležnosti koje su ‘tihom revizijom’ otuđene i prenesene na FBiH. Sudjelujući u jednoj TV emisiji s nekim našim političarima, rekao sam da politički položaj Hrvata od osmanlijskih vremena do danas nikada nije bio teži. Jedan od njih mi je replicirao kako misli obrnuto, da nikada nije bio bolji, za primjer navodeći sebe i njih ostale i tvrdeći da Hrvati u BiH nikada u svojoj povijesti nisu imali toliko ministara. On je pošao od sebe i svog položaja pa iz toga zaključio o položaju naroda koji sve teže živi, između ostalog, i zato što ova zemlja ima više ministara koje mora izdržavati nego Amerika. Položaj Hrvata doista je težak, a stanje u kojem jesu upućuje na ocjenu da su na putu svođenja na status nacionalne manjine. Nažalost, bez prava koje te manjine imaju u zapadnom svijetu i po međunarodnom pravu. Ipak, zaključio bih konstatacijom – bilo je i gorih vremena, pa su naši preci izdržali i opstali. Smatram da se bez korjenite ustavne reforme i rješenja hrvatskoga nacionalnog pitanja ništa bitno ne može riješiti. Moguća su samo neka tehnička normativna poboljšanja.

Je li treći entitet rješenje?

Nije treći entitet, ali jesu tri republike, ili četiri federalne jedinice. Uz ustavno jamstvo i jamstvo međunarodne zajednice da se nijedan narod ne može jednostrano izdvojiti, bez suglasnosti druga dva. Više puta sam ponovio da nisam za profanirani i bilo kakav ‘treći entitet’ već za institucionalnu i svaku drugu jednakopravnost sva tri naroda. To podrazumijeva da svatko ima svoju pluralnu (multinacionalnu), ali etnički većinsku republiku. Jednakopravnost naroda i građana moguća je samo ako svi imaju istovjetne (kon)federalne jedinice i njihove institucije političkog i pravnog sustava. Sadašnja Daytonska BiH je ekscentrična, nefunkcionalna, nestabilna i samoneodrživa zajednica kojoj stalno prijeti mogući scenarij raspada kakav se dogodio prethodnoj zajedničkoj državi.

Ali, profesore, unatoč tome što je BiH bolesnik, to nitko ne želi priznati. Može li ovo stanje krize trajati vječno, napose, da se nameću politički predstavnici u vlasti, umanjuje autonomija?

Slažem se. Svi vide da ovako nikome nije dobro, ali je ipak brojnijim od nas mnogo bolje. Odatle zaklinjanje politike jednog naroda, koji ima Republiku Srpsku, u Dayton kao najbolje i jedino rješenje. A, drugih, u građansku BiH, kao naciju-državu, koju tek treba takvom stvoriti. Priznali to ili ne, svi ipak vide da je BiH bolesnik na Balkanu pa ako joj dobro žele, treba je ozdraviti. Međutim, ništa osim Svevišnjeg nije vječito, a pogotovo kriza. Ona će se jednoga dana ipak morati na neki način riješiti.

Dao Bog da to ne bude ratom, već dogovorom za zelenim stolom. Dotle, nametanju političkih predstavnika i umanjivanju autonomije treba pružiti organiziran, jasan i odlučan svenarodni otpor.

Srbi zagovaraju i rade na odcjepljenju, Bošnjaci provode unitarizaciju FBiH. Što rade Hrvati?

Hrvati su još uvijek više zaokupljeni strančarenjem i međusobnim stranačkim borbama nego istinskom brigom za narod. Dokaz je to što opet nemamo jednog zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Do pozitivnog pomaka ipak je došlo na planu institucionalizacije – ponovnim aktiviranjem Hrvatskoga narodnog sabora, osnivanjem Akademije, formiranjem zajedničkog sustava obrazovanja na županijskim razinama i slično. Međutim, sve dok ne izgrade jedinstven nacionalni program i za njegovu provedbu ne osiguraju jedinstvo naroda, oni neće jasno i nedvosmisleno znati što u konkretnoj situaciji činiti. Primjerice, ako bi Srbima uspio referendum o odcjepljenju, na što u pitanju ukazujete, koji bi tada bio najbolji alternativni izbor za Hrvate? Nitko nema odgovor na to pitanje. To onda vodi u razjedinjenost, a još je stari kineski filozof Konfučije rekao da je razjedinjenost nacije pogibeljnija od oružanog napada izvana. Ako ništa drugo ne rade, osim što svaka stranka ima svoj vlastiti, od svih drugih različit koncept ustavnog uređenja, uputno i racionalno bilo bi da preko HNS-a, hrvatski političari pokušaju i pripreme svoj zajednički, hrvatski prijedlog novoga Ustava BiH te da se ujedine na njegovu usuglašavanju s političkim strankama iz reda druga dva naroda.

Ima li HNS potencijal konačno dati zajednički odgovor i kako gledate na sadašnje odnose unutar ove institucije?

Mislim da ga još nema, ali da ga može imati. Potrebno je uložiti napore na umrežavanju svih hrvatskih potencijala, ali se nitko ne osjeća autoritativnim, pozvanim i kompetentnim to učiniti. Crkva u Hrvata ima autoritet, ali osim preporuka i povremenih savjeta s pravom smatra da su to primarno politička pitanja koja ne spadaju u područje crkvenog djelovanja. Osobno mislim da bi u okviru HNS-a trebalo oformiti zajedničko koordinacijsko tijelo koje bi to uradilo, uzimajući u obzir sve već pripremljene prijedloge. HNS se mora prvo registrirati, a onda i reformirati, tako da postane svehrvatski. Tu nakanu već je javno objavio predsjednik HNS-a. Od neformalne udruge međusobno srodnih političkih stranaka i strančica, on treba okupiti sve političke stranke s hrvatskim predznakom, a potom i sve udruge i institucije civilnoga društva: Napredak, Maticu hrvatsku, HAZU BiH, Sveučilište, HIZ, Udrugu branitelja…

Povezati ih i umrežiti na zajedničkom nacionalnom programu u cilju organiziranog djelovanja za dobro svih. Prije svega, vlastitog hrvatskog, a onda i druga dva naroda, svih nacionalnih manjina i građana te za dobro zajedničke države BiH kao najveće od svih dobara, kako su to govorili Platon i drugi stari grčki filozofi.

Međutim, ako bi se pokazalo da drugi to neće, pa da jedni djeluju u pravcu separatizma a drugi unitarizma, moramo znati da oba ta procesa podjednako vode u destrukciju države. Hrvati sami, niti mogu niti hoće rušiti, ali ni integrirati zajedničku državu kojoj mnogi predviđaju mogućnost raspada!? U tom slučaju HNS mora imati naš alternativni zajednički odgovor.

Na ovim izborima hrvatske stranke nisu zajedno, a neke se pokušavaju dodvoravati ‘partnerima’. Kakva poruka se time šalje narodu?

Poruka bi se mogla sažeti u jednoj rečenici koja bi mogla glasiti: ‘Nas interesira jedino vlast, za nju su nam potrebni samo vaši glasovi na izborima, a i dalje će vam biti isto kao i do sada’.

Razjedinjenost i utilitarističko dodvoravanje, usmjereno samo na grupnu stranačku korist, ili zadovoljenje tek samo individualnih interesa pojedinih političara, sobom nosi poruku da se narod ni u budućnosti ne može dobru nadati.

Službeni Zagreb i oporba, kao rijetko u čemu, ujedinjeni su u načelima potpore Hrvatima. Je li ta pomoć dovoljna, očekujete li glasniji i jasniji stav službene hrvatske politike?

Svakako da to s pravom očekujem i ja, a i drugi ljudi ovdje. Mi smo tu gdje jesmo i tako nam je kako jest, velikim dijelom zaslugom Zagreba i službene hrvatske države.

Ne samo što su i oni potpisnici Daytona i što ih na borbu za Hrvate izvan domovine obvezuje Ustav RH, a onda deklaracija Sabora te usvojeni Zakon o odnosu prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, već sada, kao članica Europske unije, Hrvatska ima daleko veću mogućnost i pravo zauzimanja za svoj narod u BiH, pozivajući se ne samo na etničku srodnost i solidarnost, već i na činjenicu da su Hrvati u BiH ujedno građani Europske unije koji će sve do prijema BiH ostati živjeti izvan granica Unije, bez mogućnosti korištenja prednosti i privilegija koje uživaju Hrvati i drugi narodi obuhvaćeni njezinim granicama.

Bio bih jako zadovoljan i sretan kada bih dobio glasniji i jasniji odgovor, ali sam jako oprezan i skeptičan, zbog činjenice da je hrvatska politika i do sada bila pretjerano podanička u odnosu na politiku međunarodne zajednice.

Zoran Krešić/Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari