Tri stupa za rušenje HDZ-a! Milanović četvrti, ali najvažniji?

Milanović  kao šef ujedinjene oporbe, priprema teren, na kojemu će biti formalni ili neformalni, apsolutni vladar Hrvatske. I zato je Milanović „opasna politička pojava“, kako ga je svojevremeno okarakterizirao pokojni prof. Zdravko Tomac.

 

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

 

Korupcija, srpsko-hrvatska koalicija i demografija, tri su strateška stupa na kojima počiva ideja o rušenju HDZ-a pod vodstvom Andreja Plenkovića i preuzimanja Hrvatske u režiji ujedinjene lijeve i desne oporbe. Kada analitički radikalno zagrebemo ispod površine ove legitimne oporbene strategije, jasno su vidljive podijeljene uloge pojedinih političkih aktera i njihovih entiteta. Most je zadužen za korupciju i širenje percepcije da je Hrvatska najkorumpiranija država na svijetu, s naglaskom da je Andrej Plenković „capo“ mafijaške organizacije koja se zove HDZ. Cilj je Plenkovića utamničiti kao Ivu Sanadera, jer potpuno je jasno da ga na drugi legitiman način ne mogu srušiti. Na tom poslu udarni je malj Nikola Grmoja, koji se Rankovićevski pojavljuje u ulozi isljednika, suca, porote i dželata. Ako nema korupcije potrebno je na dnevnoj bazi fabricirati korupciju i zauzeti naslovnice mainstream medija.

Domovinski pokret zadužen je za demografiju i glede ove teme najavljuju masovne prosvjede za dva mjeseca! U tom poslu pomaže im demograf Stjepan Šterc koji je vrlo blizak DP-u, Tihomiru Dujmoviću, Andriji Hebrangu i ostalim novinarskim magnatima na platnom spisku Marka Franovića, deklariranog ustaše iz Australije. Ne mislim da je negativno, ili zabranjeno ako se netko otvoreno deklarira ustašom, jer u demokraciji i slobodi sve je dopušteno. No pitanje je kako se takvim ideološkim deklariranjem može objektivno pomoći domovini, kako se ustaštvom pomaže Hrvatskoj i koliko su vjerodostojni oni koji primaju izdašne donacije od deklariranih ustaša? Jesu li i oni ustaše, ili zbog para samo glume da jesu!?

Hrvatski suverenisti pod skutima Domovinskog pokreta, a bez tih skuta ne postoje, zaduženi su za udaranje na srpsko-hrvatsku koaliciju i pljuvanje po Srbima, kako bi sebe prikazali što većim Hrvatima i suverenistima. Još uvijek nisu spremni priznati da je rušenje Kolinde Grabar Kitarović i ustoličenje Zorana Milanovića njihov najveći politički promašaj u taktičkom smislu i da su upravo zbog toga gotovo izbrisani s političke scene. Druga taktička pogrješka bila im je glasovanje u saboru protiv pomoći Ukrajini, a to su učinili samo zato da ne dođu u konfrontaciju i moguću nemilost  predsjednika Milanovića.

SDP, Možemo, Socijaldemokrati i ostale lijevo liberalne strančice sublimiraju u sebi sve ove rušilačke strategije i na tom planu su u otvorenoj koaliciji s desnom oporbom. Zoran Milanović, kao predsjednik ujedinjene oporbe, a ne svih državljana Republike Hrvatske što bi po Ustavu trebao biti, u ovoj rušilačkoj strategiji ima najvažniju ulogu koju svakodnevno sa zadovoljstvom provodi u djelo. Njegova zadaća je zaoštravati sukob s Andrejom Plenkovićem! S institucionalne razine predsjednika države svaka njegova izjava, bez obzira na štemerski i ulični vokabular, po difoltu završava na naslovnicama mainstreama, uglavnom bez kritičkog propitivanja novinara i urednika medija, jer Milanović im je svojim senzacijama i gafovima najjači kolporter, koji prodaje novine i medijske sadržaje i služi im kao mamac za lov na što više lajkova. Koliko je Milanović važan medijima govori nam činjenica da je proglašen najpopularnijom osobom u Republici Hrvatskoj i taj tron drži od početka svog mandata. Nije li to suludo?

Geneza sukoba Milanović vs Plenković, ako zanemarimo Milanovićev i SDP-ovo potop na zadnjim parlamentarnim izborima, započinje udarom na ministra obrane Maria Banožića nakon umirovljenja zapovjednika predsjedničke počasne bojne Elvisa Burčula. Visoki upravni sud je pravomoćno zaključio da u tom slučaju nije prekršen zakon, no bez obzira na taj pravorijek o zakonitom umirovljenju Elvisa Burčula, za Milanovića je Banožić i nadalje kriminalac i protuha koja zaslužuje robiju, što zdušno podupire mainstream, ali i  neki novinari za koje se činilo da su skloni vladajućima. Za Milanovića je Banožić lopov samo zato što mu se usudio suprotstaviti!? Proglašenje ministra Banožića najslabijom karikom Vlade Andreja Plenkovića i „redikulom godine“ u svojoj je biti proglašenje Andreja Plenkovića „redikulom godine“, jer Plenković je taj jedini odgovoran što Mario Banožić još uvijek obnaša tu dužnost. Proglašavanjem Banožića „redikulom godine“ zapravo je voda na mlin Zorana Milanovića, koji ima neodoljivu želju kadrovirati u Vladi Republike Hrvatske kao i u svim najvažnijim institucijama države. Jasna je kao dan Milanovićeva želja preuzeti utjecaj u svim najvažnijim institucijama Republike Hrvatske čime bi dominantno osnažio svoje krhke ustavne ovlasti predsjednika Republike Hrvatske. Na čelu MORH-a želi svog čovjeka, na Čelu VSOA-e želi svog čovjeka, na čelu SOA-e također, na mjestu ravnatelja Ureda za nacionalnu sigurnost isto, na čelu Vrhovnog suda RH ima svog čovjeka kao produženu ruku Zlate Đurđević, za veleposlanike želi svoje ljude koji će u međunarodnoj zajednici širiti hvalospjeve o njemu i to je temeljni razlog njegove blokade imenovanja u spomenutim institucijama. Milanović  kao šef ujedinjene oporbe, priprema teren, na kojemu će biti formalni ili neformalni apsolutni vladar Hrvatske. I zato je Milanović „opasna politička pojava“, kako ga je svojevremeno okarakterizirao pokojni prof. Zdravko Tomac.

Kada bi Andrej Plenković pristao da mu se Milanović brutalno miješa u kadrovsku politiku, koja je uvijek bila i ostala politika svih politika, mogao bi komotno pakirati kofere i zauvijek napustiti Hrvatsku, jer bi izgubio svoje državničko i suverenističko „ja“ u očima mnogih koji ga smatraju istinskim državnikom i modernim suverenistom. Kada bi pristao na Milanovićeve ucjene i medijski reket, doista bi postao „redikul stoljeća“! Kada bi Plenković pod medijskim pritiskom pristao smijeniti Banožića, smijenio bi sam sebe, a oni koji mu to sugeriraju upravo to i žele!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?