Pratite nas

Kolumne

Trijumf Predsjednice nad jugonostalgičarskim sotoniziranjem

Objavljeno

na

Serija primitivnih uvreda najniže vrste, tretiranje Predsjednice Hrvatske kao “Barbike” koja ne zna što radi, koja luta po svijetu bez cilja i plana i koja navodno sramoti Hrvatsku preplavila je medije i već desetak dana je glavna tema.

Svatko onaj tko je pokušao govoriti istinu o hrvatskoj predsjednici, braniti je od groznih uvreda i napada, također je napadnut na najbrutalniji način.

 Da bude gore u tim napadima prednjačilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje je išlo tako daleko da je sotoniziralo izvrsnog novinara Tihomira Dujmovića i izvrstan intervju sa predsjednicom države, proglasivši ga ulizištvom i optužujući Dujmovića da nije postavio ni jedno pravo pitanje predsjednici države, piše Zdravko Tomac / Direktno.hr

Novinarima koji su ne kritički pravili bezbroj intervjua s bivšim predsjednicima, Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, s vođama Kukuriku koalicije, Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić, koji su godinama sramotno lažima optuživali Gotovinu i Markača, ali i Tuđmana i hrvatski državni vrh kao zločince, koji su optuživali Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu i da je stvorena na zločinu, koji su bili glorifikatori Carle del Ponte i njenih lažnih optužnica nikada nisu oprostili Kolindi Grabar Kitarović njenu pobjedu na predsjedničkim izborima.

Nisu joj oprostili što je pobijedila njihovog crvenog predsjednika Ivu Josipovića. A pogotovo joj ne opraštaju njenu državotvorno suverenističku politiku. Ne opraštaju joj što u tu politiku ugrađuje sve bitne vrednote Tuđmanove politike i u skladu s njegovom strategijom traži nove odgovore za probleme 21. stoljeća.

Nisu joj oprostili što je rekla da je Tito diktator i što je njegovu bistu iselila iz Predsjedničkih dvora. Nisu joj oprostili ni pokroviteljstvo nad Bleiburgom.

Nisu joj oprostili što se obraća s pozdravom “Hrvati i Hrvatice”, što smatra da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati. Ne opraštaju joj ni njenu kritiku Milorada Pupovca i njen argumentirani odgovor na bezobrazno pismo koje je uputio Milorad Pupovac. Ne opraštaju joj ni izjavu da na Pupovčevom političkom mitingu za Božić ne bi sudjelovala ni da je bila u Hrvatskoj, niti da će bilo kada sudjelovati.

Njene jasne stavove prema obnovljenoj verbalnoj velikosrpskoj agresiji, koju vode politički sinovi Miloševića i Šešelja: Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i drugi, joj također ne opraštaju.

Zamjerila se jugonostalgičarima i mentalnim komunistima zbog svoje inicijative o tri mora, povezivanju Jadrana, Baltika i Crnog mora.

Napadaju je i zbog njenih jasnih stavova o opasnostima od radikalnog islama u Bosni i Hercegovini.

Dakle, Kolindu Grabar Kitarović su pokušali ljudski diskreditirati jer se ne usude direktno napasati njenu politiku jer za nju ona ima podršku hrvatskog naroda.

Njen posjet Sjedinjenim Američkim Državama u sudbinskim danima kada se moraju donijeti odluke kako izaći iz svjetske krize, kada se ne zna kakav će biti odnos i raspodjela karata između SAD, Rusije, Kine, Europske unije i Turske.

Kada se ne zna što će se događati dalje na Bliskom istoku, kada prijeti nova “poplava” izbjeglica. Kada se ne zna tko će s kim stvarati saveze i protiv koga bio je, po mom mišljenju, izuzetno važan, ja bih čak rekao, najjači državnički potez do sada.

Ona je kao državnica ispravno ocijenila da u trenutku preuzimanja vlasti u SAD, kada se najavljuju velike promjene u politici SAD-a, u uvjetima kada se drma i Europska unija pa i NATO, kada i tu može doći do velikih promjena bio je istinski državnički potez u nacionalnom interesu jer ona je koristeći svoje ranije privatne političke veze kao pomoćnica tajnika NATO-a i kao veleposlanica u SAD-u ocijenila da može doći do jednog broja značajnih ljudi koji će voditi novu američku politiku te da im može objasniti, iznijeti, što se događa na Balkanu a ne samo u Hrvatskoj te predložiti Amerikancima kako rješavati neke krupne probleme koje prijete destabilizacijom Balkana pa možda i novim ratnim sukobima.

Kolinda Grabar Kitarović smatrala je da je nužno upoznati Amerikance s gorućim problemima u Bosni i Hercegovini, posebno s opasnošću povratka velikog broja radikalnih islamista iz ISIL-a, velikim doseljavanjem Arapa, radikalnih islamista, ali i ambicijama Turske da se nametne kao tutor Bošnjacima.

Svakako smatrala je potrebnim da ljudima iz nove administracije objasni kako je dosadašnja američka politika u Bosni i Hercegovini glavni krivac što su promjenama Daytona, bez formalnih promjena, Hrvati prestali postojati kao jedan od tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini.

Smatrala je potrebnim upozoriti na obnovu velikosrpske agresivne politike, pa i na oružane prijetnje prema susjednim državama Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te objasniti hrvatski pogled na prodor Rusije, ne samo u Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru nego i u Hrvatsku.

Svakako da je mišljenje Kolinde Grabar Kitarović, kao vrhovnog komandanta hrvatskih Oružanih snaga, o vojnim vježbama ruske i srpske vojske na granici Hrvatske, o naoružanju Srbije bilo interesantno članovima nove američke administracije s kojima je razgovarala.

Kolinda Grabar Kitarović dobila je veliku podršku bivše administracije a osobito potpredsjednika Beidena za inicijativu tri mora.

Predstoje novi sastanci u Poljskoj, koji će voditi poljski predsjednik i Kolinda Grabar Kitarović. Svakako je bilo zanimljivo čuti od članova buduće administracije hoće li Amerika i dalje podržavati taj projekt, kao i do sada, odnosno da vidi da li se tu nešto mijenja.

Svakako da je to bila i prilika da hrvatska Predsjednica pledira za jačanje strateškog partnerstva Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država te da pogura i neka bilateralna rješenja od velikog značaja za Hrvate i hrvatsku državu.

S obzirom da budući državnici i bitni članovi Trumpove administracije, koji još to nisu postali službeno, ti značajni razgovori koji su održani nisu mogli biti reklamirani na sva zvona.

Tek kada je posjet završen moglo se izvijestiti hrvatsku javnost o tome s kim se Predsjednica sastala i što je razgovarala ali svakako ne o svemu o čemu je razgovarala. Iz popisa ljudi s kojima je razgovarala vidljivo je da je to bio vrlo uspješan državnički posjet.

S obzirom da su hrvatski mediji, pa i hrvatska politika, u predizbornoj kampanji sotonizirali Donalda Trumpa da su ne kritički i bezrezervno bili na strani Hillary Clinton, posjet hrvatske Predsjednice prije preuzimanja vlasti nove administracije bio je vrlo važan za novo pozicioniranje hrvatske politike pa i za ispravljanje nekih pogrešaka, jer se navijalo ne kritički za Hillary Clinton u našim medijima i liberalnim krugovima a od Donalda Trumpa pravio se sotona i antikrist, koji će upropastiti čovječanstvo.

Teško sam podnosio sve te uvrede koji su izrečene na račun hrvatske Predsjednice. Obnovile su se sve one uvrede kojima je bila izložena i u predizbornoj kampanji, kada je napravljen cijeli prljavi plan da se Kolinda Grabar Kitarović prikaže kao lijepa plavuša koja ništa ne zna, “kao slika bez tona”, kao “Barbika” koja je nesposobna upravljati državom.

Slušao sam s ogorčenjem razgovor novinara Šprajca sa Žarkom Puhovskim, koji su se mangupski sprdali s predsjednicom i ismijavali je na najgrublji način. Teško mi je bilo podnijeti vulgarno obraćanja novinara Hadžifejzovića, koji je izvrijeđao našu Predsjednicu ne samo kao političarku nego i kao ženu i čovjeka.

A još teže mi je bilo gledati Nedjeljom u 2 kada je Stanković kao nagradu za te uvrede pozvao tog novinara i dao mu sat vremena da propagira velikomuslimansku politiku i da pored Predsjednice vrijeđa i hrvatski narod, da se zgraža kako je moguće da se Hrvati usude tražiti treći entitet.

Dakle, dolazi veliko Musliman u Zagreb i suprotno Daytonskom sporazumu, u kojem su Hrvati ravnopravan narod, tretira Hrvate kao nacionalnu manjinu i zabranjuje im da traže ono što Srbi i Bošnjaci već imaju.

Cijela bulumenta liberalno lijevih komentatora i novinara, koji nisu preboljeli da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila njihovog miljenika Ivu Josipovića, mislila je da je došao trenutak da se naknadno obračuna s “Barbikom”.

Ali prevarili su se, Kolinda Grabar Kitarović je imala živce, čvrsto je branila svoju politiku i na kraju je trijumfirala. Kada se pročita s kim se sastala i o čemu je razgovarala i koje je stavove zastupala onda svaki objektivni Hrvat mora biti zahvalan hrvatskoj Predsjednici što je znala procijeniti da je korisno otići u Ameriku i tamo na licu mjesta pozicionirati novu hrvatsku politiku u burnim svjetskim previranjima.

Uvjeren sam, s obzirom da je hrvatski narod zreo politički narod, da će ova prljava kampanja protiv hrvatske Predsjednice i njene politike još više ojačati njenu poziciju i da će još više dobiti većinsku podršku hrvatskog naroda da u burnim danima koji slijede jača suverenističku hrvatsku politiku i čvrsto brani hrvatske nacionalne interese.

Da zaključim, prljavi napadi, nevjerojatna kampanja sotoniziranja i negiranja hrvatske Predsjednice pretvorili su se u njen trijumf.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari