Pratite nas

Trinaesti pečat

Objavljeno

na

U prošli je četvrtak u Mostaru – u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače – održan trinaesti Večernjakov pečat – kako tu svojevrsnu političku paradu u organizaciji bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista nazivaju ne samo novinari, nego svi koji su izravno ili neizravno u nju uključeni, počevši od političara, estradnih zvijezda i diplomata do gledatelja i čitatelja.

4ac662b16adafbafc2b0f21643ca4a98

Ovoj su manifestaciji što nemoćnih što vitalnih jugonostalgičara – a i onih koji to tek trebaju postati – supokrovitelji bili predsjednik hrvatskog Sabora Josip Leko i predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda. Kao što je uvijek važno da prestižnu filmsku dodjelu Oscara zaljubljenici u sedmu umjetnost mogu pratiti na televiziji (redovito u ožujku nakon kalendarske godine) tako je za zaljubljenike u region kvaliteta televizijskog prijenosa Večernjakova pečata ove godine bila posebno važna.

Naime, prvi put je ovu jugomanifestaciju uživo prenosio HTV, ponajprije zahvaljujući Goranu Radmanu, a reprize ‘najvećeg društvenog događaja u regionu’ bit će (ili već jesu) emitirane na RTRS, OBN, BHRT. Gledatelji su imali prilike vidjeti sve što je petnaest kamera zabilježilo a što se događalo na crvenom tepihu, pozornici i dvorani spomenutog doma. Tako je Večernjakov pečat nakon trinaest izdanja konačno postao prepoznatljivo ime za regionalnu političku i pseudo političku nagradu koju svake godine ‘u ime svojih čitatelja’ dodjeljuje austrijska Styrija koja je vlasnik Večernjeg lista.

Nagradom se kao i u proteklim izdanjima Pečata odala počast pojedincima u jednogodišnjoj znanstvenoj, gospodarskoj, sportskoj, društvenoj a na poseban način političkoj produkciji. Nu, sama činjenica da su na ‘trinaestom pečatu’ u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače sjedili predstavnici Srbije, Vatikana, Njemačke, SAD-a, Hrvatske, i drugih zemalja, dovoljno govori kako se ne radi samo o jugosferičnoj svečanosti i regionalnoj političkoj smotri, nego da je – kako to organizatori naglašavaju – ‘ostvaren glavni cilj: kroz Pečat su poslane poruke mira’.

Pa kada bi se svi Pečatovi laureati – nakon što su se Širokete razišle a konfeti počistili – našli u isto vrijeme i na jednom mjestu pa se uzeli za ruke, u istom bi se kolu našli predsjednici, premjeri, ministri, veleposlanici, odvjetnici, tužitelji, ‘naše gore lišće’,  glumice i sportaši, glumci i bankari, visoki predstavnici, niski BiH statisti, tajkuni, vojvode, ‘fudbaleri’, vladika, biskup, kardinal i reisu-l-ulema, našli bi se u tom kolu Milorad Dodik, Ivo Josipović, Sulejman Tihić, Jadranka Kosor, Aleksandar Vučić, vladika Grigorije, Milan Bandić, Aleksandar Džombić, Patrick Moon, Vinko Puljić, Dragan Čović, Halid Bešlić, Miroslav Lajčak, Ivan Šuker, Husein ef. Kavazović, Željka Cvijanović, Dervo Sejdić, Ulrike Knoc, Jakob Finci, Peter Sorensen,  Fahrudin Radončić, Enis Bešlagić, Edin Džeko, Franjo Komarica, Nebojša Radmanović, Milorad Barašanin, Emil Tedeschi, Ivica Osim i mnogi drugi izabranici iste orijentacije.

U tome bi se kolu našli – doduše posredno, preko apostolskog nuncija i državnog tajnika Svete Stolice – i dvojica papa: Benedikt XVI. i papa Franjo i to zahvaljujući ex franjevcu, nekada članu zajednice franjevaca iz hercegovačke franjevačke provincije, koji je na prijedlog Napretkovog doživotnog predsjednika Franje Topića primljen u Vrhbosansku nadbiskupiju mimo svih procedura, pa je voljom sarajevskog crkvenog poglavarstva poslan na službu u Posavinu, gdje je jedan dan u tjednu župnik Gornjih Močila, a ostalih šest na relaciji Graz-Zagreb u ulozi menadžera Styrije za jugoistočnu Europu i Josipovićevog PR agenta. Čime je zavrijedio povjerenje Styrije i zadobio moć od Pantovčaka do Sarajeva, nije uputno propitivati, jer kako kažu bolje upućeni u tajnu poslanja Ivana Tolja, ‘pod njim je preko tristo novinara’.

Nu, razumljivo je da Vatikanska diplomacija neće propustiti prigodu da pozove na mir, dijalog, jednakopravnost i snošljivost – linkom iz Rima ili preko apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini – ali je isto tako jasno da mostarsko-duvanjskog biskupa msrg. Ratka Perića nema među laureatima i neće ga biti jer su promotorima Styrijnog balkanskog poslanja nove pravednosti odveć odbojni ili neprihvatljivi biskupovi nagovori o istini i pravednosti i nadasve njegova dosljednost pa nemaju načina da ga nekom diplomatskom gestom, novčanom potporom, donacijom ili slatkorječivošću privole na šutnju.

Nije li normalno da Akademija filmskih umjetnosti nagradom Oskar nagrađuje svoje članove, a da je kojim slučajem obrnuto, bilo bi u najmanju ruku smiješno, kao što je smiješno i paradoksalno da redakcija jednog lista ili njezin ocjenjivački sud nagrađuje svojim pečatom ‘osobu godine’ nikog drugog do rimske biskupe kao da su rimski biskupi u Styriinoj službi pa ga prema svojem ocjenjivačkom sudu može nagraditi ili ne nagraditi, ovisno o njegovom doprinosu ove ili one godine. Ali, paradoks se dogodio pa je Styriin novinar Jozo Pavković nagradio ne jednog nego dvojicu papa.

Ni ovaj paradoks ne bi zavrijedio spomena – unatoč projektiranoj važnosti Večernjakova pečata – da se u četvrtak navečer nije dogodio ‘čin pomirenja’ obitelji Habsburg i obitelji Princip. Naime, Pečat za mir dodijeljen je Miloni von Habsburg a spomenutu nagradu imao je čast uručiti Gavrilo Mile Princip, književnik iz Grahova i potomak atentatora Gavrila Principa pripadnika Crne ruke. Hoće li imati što reći ostatak obitelji Habzburg, povjesničari i teolozi ili možda politolozi nakon ovog čina ‘povijesnog pomirenja’, preostaje vidjeti, ali je razboritim ljudima jasno da su medijski i politički skrbnici ‘jugosfere’ ovim aktom pomirenja rekli sve.

Prema tom načelu povjesne pomirbe u režiji Styrije i Styriji nadređenih struktura, može se očekivati da će u doglednoj budućnosti netko, naprimjer, od Karadžićevih potomaka u aktu pomirenja s potomcima srebreničkih žrtava – ne mareći za istinu – poravnati sve povjesne činjenice i relativizirati uzroke i posljedice ratova u ‘regionu’ a i šire. Očito, ne mare za istinu oni koji su doveli na pozornicu Gavrila Principa, a ni sam Princip. Iz prigodne besjede za Večernjak saznajemo da čin svog prarođaka (kojeg se ne odriče) Gavrilo Milan Princip opravdava i shvaća kroz tadašnji povijesni kontekst, pa tvrdi da je bio logičan, žaleći onako usput da današnji krojači srpske povijesti njegovog pretka zapostavljaju jer ga nema među sto znamenitih Srba.

O kakvoj se političkoj manifestaciji radilo i koliko je ona u suglasju s realnošću prilika u Bosni i Hercegovini zorno govori činjenica da su – u vrijeme priprema i parade u Mostaru – u Sarajevu skoro izglasovali ustavne promjene na temelju prijedloga Narodne stranke radom za boljitak (braće Lijanović).

Dvojbeno je samo jesu li kreatori ‘Trinaestog pečata’ i sarajevski pučisti bili u dosluhu ili se radi o koincidenciji.

Neki vjeruju da jesu, i to na nekoliko razina. Jedna razina je međunarodna, a druga je lokalna. Jedna od njih je svakako Ivan Mladina, odnosno ex fra Ivica Mladina, aktualni savjetnik SDP-ovog federalnog premijera Nermina Nikšića, i – koje li slučajnosti –  dugogodišnji poznanik Styrijinog povjerenika Ivana Tolja.

 

 

Ivan Mihael Ban

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

U Zagrebu paljenje svijeća za žrtve ‘zločina HVO-a i HV-a u BiH’

Objavljeno

na

Objavio

SERGE BRAMMERTZ PODRŽAO RAD INICIJATIVE MLADIH ZA LJUDSKA PRAVA

Inicijativa mladih za ljudska prava organizirat će u ponedjeljak na Trgu Francuske Republike u Zagrebu paljenje svijeća za žrtve zločina koje su počinili pripadnici HVO-a i HV-a u BiH.

“Inicijativa mladih za ljudska prava organizira paljenje svijeća za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a u BiH, žrtve nad kojima su zločine planirali i počinili oni koji su djelovali u ime naše Republike i time njezino ime zlorabili i osramotili“, stoji u najavi Inicijative mladih iz koje dodaju da tim aktom žele iskazati suosjećanje sa žrtvama i uputiti im sućut, ali i preživjelima i obiteljima stradalih dati do znanja da društvo u Hrvatskoj nije jedinstveno u slavljenju ratnih zločinaca i ratnih zločina.

“Želimo pokazati da u Hrvatskoj postoje i oni koji će neumorno zahtijevati od svojih institucija da zločine počinjene u ime i za račun naše Republike, odnosno od strane snaga pod njezinom kontrolom, treba priznati i osuditi, osuđujući istodobno i politiku koja je do njihovih stradanja dovela“, poručili su iz Inicijative mladih za ljudska prava, piše DnevniList.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari