Connect with us

Kolumne

Troje istinskih medijskih junaka

Objavljeno

on

Ilustracija/Kolaž

Premda bi se nekome moglo učiniti kako bi u ovome tjednu, u predahu između Heartbreaka Braveheartu i skorog ulaska u Arenu s razjarenim El Torom, primjerenije bilo pisati o junacima poput Modrića, Perišića, Vlašića,… to ipak ne će biti slučaj.

Jer čemu veličati junake iz nužde, one koji su to samo u dobru, a čim krene po zlu, udri po njima k’o po najgorim dušmanima? Tim više što je daleko zahvalnije, a vrlo vjerojatno i unosnije, ovjekovječiti istinske, moralno savršene medijske junake, one koji takvima ostaju i u dobru i u zlu, i kad gube i kad tuku.

Bonnie i Clyde

Zlata sja k’o zlato, i sve što dodirne pretvara u zlato, prevladavajući je medijski narativ o Zlati Đurđević, kandidatkinji Zorana Milanovića za predsjednicu Vrhovnog suda. Kako 24-karatna Zlata nema mrlje, ta će besprijekorna teoretičarka, neukaljana praksom, ex machina isušiti pravosudnu močvaru i pretvoriti ju u najljepši vrt. Njezina neovisnost je neupitna, jer ne sluša Zlata ni Zorana, ni Peđu, ni Andreja. Ona sluša samo Antu… Nobila, koji, pak, sluša iste koje slušaju Zoran i Peđa. Jer kako drukčije objasniti hitrost, kojom je na Nobilov zahtjev sastavila kilometarsko pravno mišljenje u obranu dičnih vitezova Perkovića i Mustača od izručenja?

Vrijedi pritom priznati kako je Zlata doista i kritizirala Lex Perković, ali ne zato što bi se protivila izručenju dvojca u službi totalitarne države, koja je bila prinuđena okrutno lišavati života grozomorne zločince, sposobne činiti tako strašna zvjerstva da već i sama pomisao na njih ledi krv u žilama – naime, tiskali su knjige! – nego zato što ih, po njezinu sudu, taj zakon od izručenja nije dovoljno dobro branio. Konačno, kad je nastupio čas, stručnim se mišljenjem jasno svrstala uz protivnike izručenja. Zlata danas moli i kumi da joj se objasni kako je to ona prekršila zakon.

Nema druge nego da sirotica očito živi asketskim životom kad ne prati portale, televiziju, novine, čak ni one Narodne, u kojima je objavljen zakon po kojem se ima izvršiti postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda. Kako inače objasniti što ne shvaća kako je prihvativši sudjelovati u nezakonitoj proceduri posve nagrdila auerolu moralnog čistunstva kojom je obasjavana svekolikim medijskim suncem. Kršenjem zakona se, uostalom, predlagač javno hvalio i ponosio, uporno tvrdeći, premda za takvu ocjenu nije mjerodavan, a i to je valjda kao ugledna profesorica trebala znati, kako je zakon neustavan, te ga zato nema namjeru poštivati.

Praveći se tošo, Zlata zvuči jednako uvjerljivo kao Budimir Lončar dok tvrdi kako je embargo na oružje u rujnu ’91 išao u prilog Hrvatskoj. U takvim okolnostima predlagatelj i predložena u Saboru nisu mogli proći drukčije nego izrešetani kao Bonnie i Clyde, duet s kojim osim otužna kraja dijele i sklonost zaobilaženju zakona u široku luku, doživjevši poraz kakav se ne pamti još od detronizacije Bože Petrova iz fotelje predsjednika Sabora. Sve to, međutim, nije spriječilo mezimče Milanoviću nepristojno sklonih medija da proglasi veliku pobjedu, što je samo produbilo razmjere kognitivne disonance u koju su predlagatelj i predložena upali. Ovaj psihološki poremećaj ignoriranja objektivne stvarnosti uslijed fanatične opsjednutosti vlastitom veličinom u njih ili nije liječen, ili im je otpusno pismo potpisao glavom i bradom dr. Božo Petrov, i sâm itekako potrebit usluga svojih kolega. Ne saborskih.

Njegova družina, sastavljena od sve samih najfanatičnijih Milanovićevih pristaša, inače navikla na saborske poraze pri brojnim pokušajima smjena ministara u slučajevima kad je rezultat glasovanja, kao i sad, također bio predvidljiv, nikako nije mogla otrpjeti izvjestan gazdin poraz pa se preventivno ispalila iz sabornice, navodno ne želeći sudjelovati u toj farsi. Našli su se, naime, u neviđenoj gabuli. Nisu mogli dignuti ruku za Zlatu kako bi i dalje mogli glumiti nekakve desničare, nisu mogli biti suzdržani da ne bi glasovali kao Pupovac, a treba li uopće objašnjavati zašto nisu mogli protiv gazde? Kao svakog lojalnog podanika, sad ih više boli njegov poraz nego brdo vlastitih.

Tko je pravi zagrebački gradonačelnik?

Ipak, za medijske dobošare nije sve tako crno. Ponegdje im zora sviće. Primjerice, na poprištu udaljenom ni stotinu metara od sabornice stvari se po medijske ljubimce raspliću povoljno. Već iz prvih reakcija novoizabranog zagrebačkog gradonačelnika, Tomislava Tomaševića, jasno se moglo razabrati kako se našao u nebranom grožđu, te da nema elementarnog pojma što ga je uopće snašlo. Stoga je, ne časeći časa, pragmatično mimoišavši tričarije oko javnog natječaja, za što se, dok je preživao u carstvu oporbene hladovine, zdušno zalagao, inaugurirao stvarnog gradonačelnika, očito osobu predodređenu za to mjesto, čim ni poslovično kritički nastrojenim medijima nije bilo na kraj pameti propitkivati svetinju im – transparentnost.

A kako i bi kad im nije dan znak. A zašto bi im on bio dan kad je novo lice poslužilo tek kao, suvremenim tehnološkim rječnikom rečeno – proxy, samo kako bi sve bitne konce u rukama držalo jedno ne tako novo lice, kojemu će družba mrgodnih, rodno osviještenih biciklist(ic)a poslužiti tek kao aparat za dizanje ruku. Na čelo ZG Holdinga rukopoložen je iskusni gospodin Vuković, Vukov tata, elem, vučina, izvučena iz brloga Ante Markovića, danas uslijed opravdane odsutnosti dotičnoga, pod ravnanjem ministra mu vanjskih poslova, Budimira Lončara. A nakon što je objavljeno da će Tomašević tom iskusnom vuku iz još iskusnijeg čopora prepustiti i kadroviranje (A što ne bi kad sâm kadrova nema?

Ta, nisu svi dobrodušni kao Most da u nestašici vlastitih ostave zatečene kadrove.), prevladavajući mediji su pali u potpunu ekstazu. I kako onda Tomašević ne će biti političar koji prema anketama ostavlja najpozitivniji dojam?

Euro-gol Briselskog Fređe

Unatoč tome što je Tomašević svoju misiju štreberski izvršio u rekordnom roku, pobjednik tjedna je bez konkurencije Fređa Matić. On se, naime, istaknuo na europskom terenu, proslavivši postignuti zgoditak skokom na kojem bi mu pozavidio i Perišić, okomivši se na ne svojom krivnjom začete kao Gargamel na štrumfove.

Njegovo izvješće o reproduktivnom zdravlju žena Europski je parlament prihvatio komfornom većinom glasova, pri čemu je naprednjak Fređa sve koji se s njegovim životnim djelom nisu složili pomirljivo nazvao fašistima i nazadnjacima. Potonjima se iz nekog razloga učinilo nelogičnim što se pod brigom za reprodukcijsko zdravlje prodaje olakšavanje dostupnosti prava na poništenje najživljeg dokaza reprodukcijskog zdravlja. Drugim riječima, samoj se pacijentici besplatno daje pravo da trudnoću dijagnosticira kao „bolest“, dok liječnik postaje tek puki izvršitelj pacijentičine želje vođene umišljajem da je bolesna, u konačnici uklanjajući zdravi plod onako kako se uklanja i maligni tumor.

Kako bi se doskočilo činjenici da sve više liječnika uviđa kako tu nešto nije u redu i da navedeno nema nikakve veze s liječenjem, Fređino izvješće omalovažava na golim činjenicama, a ne tek na pukom subjektivnom osjećaju, utemeljeni priziv savjesti, poistovjećujući ga s uskraćivanjem liječničke skrbi, što u biti predstavlja jasnu moralno-političku osudu. Da je do logike, ne bi se inzistiralo na dijaboličnoj inverziji kojom se savjesne liječnike optužuje što odbijaju činiti nešto tako oštro suprotstavljeno naravi svog poziva, nego bi se za pobačaje, ako se već mora, osposobilo i ovlastilo one koji se već ionako zakonito bave takvoj aktivnosti najbližom djelatnošću – živodere. Sukladno tome, liječnike koji ne osjećaju priziv savjesti prekvalifikacijom bi se unaprijedilo u živodere i sve riješeno – liječnici liječe, živoderi sve živo deru.

Inače, ovo nije prvi put da Fređa Matić s pozicije političke moći omalovažava one o kojima bi po naravi stvari trebao voditi brigu.

Štoviše, čini se da su mu dosadašnji rad i stečena reputacija umnogome pripomogli najprije pri regrutaciji u zastupnika u Europskom parlamentu, a potom i pri izboru za sastavljača izvješća ovako osjetljive problematike. Pritom zacijelo nije bilo nevažno što dolazi iz zemlje koju bije glas tradicionalne i konzervativne, u kojoj, međutim, ne manjka onih koji se vode načelom – tko ih prvi unovači, vjerno mu i gorljivo služe. Naime, nakon što je prestao cupkati po svadbama na iste note kao Ivica Puljak, Matić je postao ministrom branitelja, ne doživjevši to kao poziv da braniteljima služi, nego se uživjevši u ulogu poluboga, koji njima nešto daje vlastitom milošću, kao da je to njegova prćija, a ne zajedničko dobro.

Koliko se samo puta pohvalio kako njegovi kritičari iz braniteljskih redova, čim se kamere ugase, cvile i moljakaju ga ne bi li im učinio neku uslugu. Ostao je upamćen i po degutantnom javnom razotkrivanju primanja 100%-tnog invalida Domovinskog rata Đure Glogoškog za potrebe predsjedničke kampanje Ive Josipovića. Pjeneći se nojevski iskrivljena vrata i pogleda koji ne odaje baš savršenu mentalnu ravnotežu, profilirao se u još jednog latentnog pacijenta za ordinaciju dr. Petrova. Hm…, a da nije baš tamo dobio potvrdu da se sâm izliječio od PTSP-a? Kako god bilo, u oči upada savršen tajming. Nakon što se invaliditetom zbog PTSP-a materijalno okoristio, čudesno se izliječio čim mu je to počelo predstavljati prepreku za napredovanje u političkoj karijeri. I, eto ga, danas puca od zdravlja. Toliko da mu se u trudničkom trbuhu pričinja tenkovski oklop. S time da su se oni utvrđeni tenkovskim oklopom barem mogli braniti (ma, što samo braniti, napadali su!), dok mu od ovih koji se ne mogu braniti ne prijeti baš nikakva opasnost. Zato je Fređa danas još hrabriji.

Tko je kriv?

U medijskoj sjeni Fređina izvješća ostala je rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojoj se ne spominju prava konstitutivnih naroda. Predsjednik Vlade Plenković je primijetio kako SDP-ovi zastupnici u klubu europskih socijaldemokrata nisu odradili svoju zadaću, pitajući se što se promijenilo u odnosu na stanje prije nekoliko godina kad im je to pošlo za rukom, ostavivši trag u deklaraciji koju su inicirali zastupnici Picula i Stier. Tonino Picula se branio kako su SDP-ovci spriječili inicijativu za uvođenjem sankcija Hrvatskoj zbog neadekvatnog postupanja hrvatske policije prema migrantima pri pokušaju ulaska u EU, olako zanemarivši činjenicu kako je predigru za to, verbalno i logistički potpomogavši nezakoniti šumsko-gorski pothvat nekolicine im kolega iz sestrinske talijanske stranke, odigrao upravo SDP.

No, svakome tko iole ozbiljnije prati politiku, jasno je kako se radi o pitanju izvan dosega i Plenkovića i Picule. Naime, i vrapci na grani znaju kako je izostavljanje konstitutivnih naroda posljedica neshvatljive nesmotrenosti Zorana Milanovića, koji je iz nekog razloga propustio izdvojiti pola minute svog dragocjenog vremena kako bi uvjerio nadležne da se konstitutivni narodi ipak uvrste u tekst rezolucije. E sad, teško je proniknuti u razloge Milanovićevih postupaka, i onih koje čini, a kamoli onih koje propušta učiniti.

No, kako se vrsni poznavatelji prilika u BiH o ovome skandalu ne oglašavaju, nema druge nego tek nagađati što je to moglo spriječiti tog živućeg sveca zaštitnika Hrvata u BiH da posegne za svojim čudotvornim moćima. U uži izbor ulaze dvije mogućnosti. Ili je bio odveć zatrpan bezbrojnim obvezama, ili je bio previše zaokupljen Zlatom da bi se bavio sitnom bižuterijom.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari