Pratite nas

Kolumne

Trolični Pupovac u škripcu

Objavljeno

na

Promotri li se pozornije društveno i političko djelovanje Milorada Pupovca, mogu se uočiti barem tri Pupovca. Prvi je “plačljivko” iliti “šmrc-šmrc Pupovac”.

To je onaj Pupovac koji jeca za saborskom govornicom s natpisom “GOST” na žutoj traci omotanoj oko nadlaktice, onaj Pupovac koji paradira Saborom sa selotejpom u ruci, jer mu je akumulator bilo preteško ponijeti.

To je Pupovac kojeg vrijeđa spomen-ploča hrvatskim herojima u Jasenovcu i koji tuguje na dan proslave Oluje stupajući u prvim redovima Vučićevih mitinga gdje sve pršti od prijetnji, uvreda i želje za osvetom prema Hrvatskoj.

Kao savršeno neintegrirani građanin RH tako daje primat sjećanju na one koji su rušili ustavnopravni poredak RH u odnosu na one koji su ga uspostavili. “Šmrc-šmrc Pupovac” ne propušta komemorirati navodna masovna stradanja pripadnika svoga naroda pored praznih jama, jer one pune su ionako rezervirane za neke druge koji, za razliku od njegovih, ne bi bježali da nisu krivi.

Drugi Pupovac je cinični “satiričar” i provokator – “pljuc-pljuc Pupovac”! Taj je Pupovac udomitelj, a zahvaljujući političkoj moći koju uživa i financijski pokrovitelj ex-Feralove soroščadi. Najistaknutiji uradci tih literarnih barbarogenija su likovanje nad sudarom dva hrvatska borbena zrakoplova (“Oba su pala”), “klanje” Thompsona srpom i čekićem, te cinično uživanje u nedavnim katastrofalnim požarima (“Lijepa naša lijepo gori”). Ovaj Pupovac veliča i slavi događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata koji nisu bili ništa drugo doli pobuna protiv hrvatske države, podupirana izdašnom logističkom potporom talijanskih fašista, izražena kroz zvjerske pogrome nad Hrvatima.

Oba ova Pupovca se izvrsno nadopunjavaju i isprepliću takvim tempom da to nije lako pratiti. I upravo tada, kada ih je nemoguće striktno razlučiti, postižu najjači učinak. Krunu takvog djelovanja predstavlja bilten o nasilju nad Srbima u Hrvatskoj raspačavan po svijetu o trošku hrvatske države – projekt u sklopu kojeg pedantni istraživači odljepljuju žvake ispod svake sumnjive školske klupe ne bi li otkrili štogod nalik ušatom “U”. Hrvatska se tu neizostavno prikazuje netolerantnom zemljom s trendom porasta broja fašistoidnih incidenata, posebice za vladanja desnih vlada. U istom kontekstu poimence se navode svi oni čije se mišljenje Pupovcu ne sviđa. Tako spravljene liste ujedno služe i kao naputak tko ne smije nastupiti kao GOST na televizijama s nacionalnom koncesijom. Tako Pupovac de facto drugima stavlja žutu traku oko nadlaktice. Središnji događaj u kojem sinergijski “šmrc-šmrc plus pljuc-pljuc” učinak dolazi do punog izražaja ipak je ateistički dernek koji se tradicionalno održava povodom pravoslavnog Božića. Šireći “božićni duh” u isto se kolo hvataju lokalni “umjetnici”, koji izvode prigodne performanse na zasadama škole satire Pupovčevih gojenaca iz Novosti, i izaslanici Vučićevog režima, mahom oni najsposobniji artikulirati nedostignute ciljeve iz Miloševićeve političke ostavštine. Inače, mnoge je začudilo kad se Milorad Pupovac nedavno predstavio Srbinom-pravoslavcem, budući da su njegovo javno djelovanje i svjetonazorska stajališta dosad upućivali kako je riječ o ateistu. No, te se dvije kategorije, “Srbin-pravoslavac” i ateist, uopće ne isključuju. Štoviše, prilično su kompatibilne i zapravo čine lice i naličje iste cjeline. Naime, nema proturječja između nevjerovanja u Boga i vjere u suvremeno tumačenje i primjenu nauka i poslanja sv. Save.

Ipak, stvarnu političku moć Pupovac ne crpi iz Beograda, ni od tamo upravljanih struktura sa sjedištem u Hrvatskoj poput ispostave SPC-a, ili tzv. antifašističkih krugova čiji svjetonazor dijeli. Da je samo to u pitanju, bio bi tek jedan u nizu ovdašnjih “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” titoista i jugofila. U njegovu slučaju ima nešto što čini razliku. Naime, s vremena na vrijeme pojavljuje se i treći Pupovac – nacionalno odgovorni Pupovac. Taj u ključnim strateškim trenutcima po Hrvatsku svira po notama američkog veleposlanstva u Buzinu, čak i kad to nije sasvim po volji Beogradu i domaćim titoistima. Ponekad to bude i u skladu s hrvatskim interesima – isključivo onda kad se oni poklapaju s američkima. Ogledni primjer takva ponašanja pronaći ćemo, vratimo li se u proljeće 2011. godine. U završnici pristupnih pregovora s Europskom Unijom Ivo Josipović je, pozivajući se na iz njegova kruga dirigirane Facebook prosvjede, zatražio ostavku Vlade i prijevremene izbore kako bi odgodio ulazak Hrvatske u EU. To bi ujedno spriječilo zavrzlame i neugodnosti koje su uslijedile sa slučajem Perkovića i Mustača, a u konačnici i Hrvatsku trajno vezalo uz “Region”. No, tada je ulogu jezičca na vagi odigrao upravo Milorad Pupovac ne popustivši Josipovićevu pritisku. Ne zato što on to intimno ne bi želio, nego zato što je, svjestan izvora vlastite moći, samo privezao konja gdje Amer-aga kaže. Tako je, ironično, zapravo postao hrvatskim junakom u borbi za istinu o zloglasnoj Udbi i odmak od “Regiona” – Milorad Pupovac Buzinski! Josipović mu to nije zaboravio pa je, čim mu je pred izbore zatrebalo prikazati se nacionalno osviještenim, iskoristio prigodu da ga podmuklo napadne uz frenetični pljesak povodljivog dijela domoljubne javnosti koji se naivno ponadao kako u notornom udboslavenu ipak čuči nešto hrvatsko. Znakovito, srazom dva njihova miljenika isprva zbunjeni dominantni mediji ipak su stali na stranu Pupovca. Valjda jedini put kad bi se, tada još “Mister 80%” na nekoga obrušio nakon čega je kratkotrajni konflikt splasnuo. Ali ne zadugo.

Da Josipović “hrvatskom junaku pravoslavnog roda” ipak nije oprostio, pokazuje i nedavno podsjećanje da je u Vladi srpska strana koja tolerira ustaštvo (tako titoisti nazivaju spomen-ploču poginulim junacima Domovinskog rata), ali i prozivanje da je jedini mogao spriječiti preimenovanje najsjajnije tekovine antifašizma – Trga maršala Tita. Na ovo bockanje Pupovac je lakonski odvratio kako nije on šesta lička pa da spašava Maršala. Kao politički mecena jedinog državnim sredstvima financiranog satiričkog časopisa u Hrvata moguće je pritom imao na umu znameniti stih Bore Čorbe – “šta spopade šestu ličku da spasava onu pi…?” Naime, jednom “satiričaru” takvog formata zacijelo nije promaklo to što je Josipović predsjedničku kampanju u kojoj je tražio ovlasti “maloga maršala” neformalno započeo slaveći rođendan uz predstavu “Vaginini monolozi”.

Unatoč svim eskapadama, provokacijama i podmetanjima koje nesumnjivo čini od srca, Pupovac se pokazuje manje štetnim za hrvatske nacionalne interese od mnogih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. To što Hrvatska ima pupoljaka čije trnje jače bode od onog pupovaca žalosna je žetva onoga što je sijano od 3. januara 2000. Jedni se od Pupovca razlikuju po tome što su naslonjeni na druga vanjska središta moći, vođeni naslijeđenim protuameričkim sentimentom, posebno izraženim sada kad je tamo na vlasti ideološki odbojna im garnitura. Drugi, oni “naši”, navodno idealisti, idealni su operatori krize, jer najmanje koštaju. Takvi “naši” sad kukumaču nad hudom sudbinom udarničke frulice titoističkog agitpropa, Maje Sever (eto, napokon se potvrdilo tko ju je zadržao na javnoj televiziji osiguravši joj prostor za mudrovanja u sasvim ugodnom terminu). A tko je drugi nego “naš”, izabran tzv. desnim glasovima, kao građanin podigao kaznenu prijavu protiv vlasnika Agrokora, kao urica usklađeno s akcijom jednog moćnika koji je aktivirao naplatu dugovanja kako bi potaknuo opći rasap u potpunom neredu? Trebaju li uopće kome “njihovi” kraj takvih “naših”?

Za razliku od njih, od Pupovca Hrvatska barem ima neku korist, mada njegova spremnost na suradnju, izražena kroz potporu ministru Mariću, a potom i novoj, presloženoj Vladi, ne proizlazi iz domoljublja. Posljedica je to angažmana Buzina u borbi protiv ruskih interesa u Agrokoru kako bi ne-ruska potraživanja dobila prednost u redoslijedu naplate duga, čime je spriječena mogućnost pada Agrokorove imovine u ruske ruke.

Iako su Pupovčeve provokacije beskrajno iritantne, često i ponižavajuće, njihov je domet i učinak ipak prilično ograničen. Sve se uglavnom svodi na kontaminaciju općeg društvenog ozračja što dugoročno najviše šteti zajednici koju predstavlja. U pitanjima strateške naravi, Pupovac, iako mentalno i emotivno titoist, ne odstupa od crte zacrtane u Buzinu. Zauzvrat je posljednjih dvadeset i kusur godina mogao bez teškoća uvaljivati američkom veleposlanstvu “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” nevesele sveske, tim više što su se uklapale u svjetonazor većine dosadašnjih američkih veleposlanika i politiku koju su zastupali, počevši od redikuloznog traktor-diplomata Galbraitha sve do “Kubanke” koju je rutinski motao oko malog prsta.

Ipak, nad idiličnom simbiozom Pupovca i Buzina odnedavno su se nadvili tmurni oblaci. Najavljeni dolazak novog američkog veleposlanika, Trumpova znanca i poslovnog suradnika Kohorsta za njega predstavlja razlog za zabrinutost, čak i tjeskobu, jer u zraku se osjećaju tektonske promjene. Zna to Pupovac, a zna i Plenković! Potonji zna i da dionice prvoga ubrzano padaju bez obzira na gotovo zajamčena tri mjesta u Saboru, kao što strelovito padaju i dionice drugog partnera u vlasti koji je izgubio priključak na lokomotivu uz koju se šlepao na izborima. Elementarna logika nalaže da je ciljeve lakše postići uz takve partnere, nego uz one koji se ne miču iz ucjenjivačkog garda.

Prvi plodovi ovakvih odnosa ubrani su već u nedavnoj igri s pločama koja je, šahovski rečeno, završila rezultatom 1,5:0,5. A realni će promatrači, kad se slegnu emocije, ocijeniti ishod i kao 2:0, što i nije tako loše, ako se zna kako je donedavno i 1:1 izgledalo poput goluba na grani. Kako bilo, ostat će zapisano, ne znači i zapamćeno, da je to postignuto za vladanja Andreja Plenkovića. Dakle, ne u vrijeme onih koji su to mogli dosad učiniti a nisu htjeli, a bome ni onih koji su to htjeli a nisu mogli, ne odričući zasluge i dobre namjere ni jednima ni drugima. Bilo to kome drago ili ne, bez Plenkovićeve se suglasnosti to nikako nije moglo izvesti, a izvedeno je, po mnogo čemu sudeći planirano. Sve je, naime, počelo postavljanjem ploče u Jasenovcu u studenom prošle godine što je koincidiralo s inicijativom zagrebačkog HDZ-a za preimenovanjem Trga, tada još maršala Tita. Sam rasplet je inicirao zalijetanju nesklon HDZ-ov ministar pravosuđa u nedavnom intervjuu Večernjem listu. Odgovor na upit o spomen-ploči koji je uzburkao javnost očito je bio ciljano plasiran, a ne isprovociran pitanjem novinarke. Ubrzo je u dogovoru s inicijatorima spomen-ploča poginulim hrvatskim junacima preseljena iz Jasenovca na simbolički zaista najprikladnije mjesto. Da je tomu doista tako, vidi se po reakciji konsterniranog Pupovca koji je ostarivši pet godina u jednome danu, blijed, kao uvaljan u brašno, održao karakterističnu “šmrc-šmrc” seansu namijenjenu sredstvima javnog priopćavanja. A još je vidljivije iz sljedećeg.

Oko motela na lokaciji poznatoj kao Trokut, desetak kilometara sjeverno od Novske, vodile su se žestoke borbe u Domovinskom ratu uz brojne žrtve. Tamo je i kosturnica u kojoj počivaju kosti onih koji su “oslobodili” Novsku u prethodnom ratu – pripadnika srpske jedinice NOVJ, dakle obrijanih četnika preodjevenih u odore staljinista. Tamo su godinama dovođena djeca iz okolnih krajeva kako bi se klanjala žrtvi onih čije je “oslobađanje” za Hrvate značilo civilizacijski sunovrat i nacionalno porobljavanje. U reprizi, pola stoljeća kasnije, “oslobodioci” više ne će biti tako sramežljivi. Nastupit će otvoreno, rame uz rame, pod oba svoja obilježja – crvenom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. I pod kojim se to geslom moglo osloboditi takvih “oslobodilaca”, nego onim pod kojim su pali oni koji su morali umrijeti da bi zlodjelo “oslobodilaca” moglo živjeti?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nema promjena dok narod i politički predstavnici ne sazriju

Objavljeno

na

Objavio

Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto…

Kroz svoju burnu povijest hrvatski narod znao se često puta u pristupu politici zalijetati u međusobna trvenja i borbe, ni ne primjećujući kako na taj način prepušta drugima da mu kroje sudbinu. To naše notorno političko ludilo, izazvano uglavnom hrvatskim jalom i lukavim podmetanjima naših neprijatelja, funkcioniralo je perfektno do pojave Tuđmana. Nakon njegove smrti, ono se ponovno sve više vraća i dolazi do izražaja. I ponovno postaje tradicionalno, gotovo kao rakija, sarma i srbijanski turbofolk, na svadbama i kojekakvim zabavama po Hrvatskoj, piše Željko Dogan/HKV

Način na koji se u zadnje vrijeme s lijeva i desna napada i blati trenutnu hrvatsku predsjednicu tipičan je primjer povratka tog našeg ‘bivšeg’ političkog ludila. Tragično je što jedna i druga strana očito pokazuju kako ne djeluju u najboljem interesu hrvatskog naroda.

Ako se jedna tako sposobna i u narodu popularna predsjednica koja uporno gradi međuhrvatske mostove i koja je u priličnoj mjeri uspjela popraviti odnose i ugled Hrvatske u svijetu tako perfidno ruši, onda je to siguran znak da nismo ništa naučili ni razumjeli iz dosadašnjeg povijesnog iskustva. Teško je predvidjeti kako će ova balkanski divlja hajka na hrvatsku predsjednicu na kraju završiti ali nije teško predvidjeti da bi se mogla završiti vrlo loše po Hrvatsku.

Kolateralna žrtva u i ovome najnovijem metežu, opet je zbunjeni obični čovjek. Kod kojeg će se još više povećati razočaranje (‘svi su oni isti’) i nezainteresiranost za izlazak na izbore. Na sreću, (za sada) ankete pokazuju da se običan narod, kojem se sve više otvaraju oči, malo obazire na dirigirani lavež dobro uhljebljenih i vražje dresiranih jugonostalgičnih pudlica s lijeva. Ali i žučne kritike medijskih perjanica s desna, onih kojima je izgleda jedina politika njihov veliki ego.

Zahvaljujući dakle takvom ponašanju i utjecaju medijski najeksponiranijih jastrebova desnice, Hrvatska bi mogla biti veliki gubitnik na nadolazećim predsjedničkim izborima. Sjetite se kako je zbog slične egomanije i jala na predsjedničkim izborima prošao časni domoljub Andrija Hebrang. No, svijetlo na kraju tunela, uz običan narod su i mladi, ničim bivšim opterećeni birači, među kojima je gospođa predsjednica jako popularna.

Bizarno

U cijelom tom rušilačkom pohodu na gospođu Grabar- Kitarović bilo bi vrlo važno pohvatati niti isprepletene paučine veza i obveza koje su dovele do zajedničke hajke jugoudbaške ljevice i turbodomoljubne desnice. Taj njihov savez nema nikakvu logiku i toliko je neprirodan da s razlogom navodi na mnoge sumnje.

Zar nije bizarno kada se na istom zadatku nađu Ante Tomić, Velimir Bujanec, Tomislav Klauški, Ivo Goldstein, Matija Babić, Ivica Marijačić, Drago Pilsel, Robert Bajruši… Pupovčeve Novosti, Hrvatski tjednik, Indeks i Bujica?

S desnog političkog spektra gledano, ovo je iznenađujuće iz najmanje dva razloga: prvo, jer se jako dobro zna zbog čega jugoudbaška ljevica vodi protupredsjedničinu kampanju i drugo, koliko je njihova vlast donijela ‘dobrog’ hrvatskom narodu, odnosno koje je posljedice ostavila za sobom. Je li ova njihova zajednička hajka na predsjednicu zaista slučajna? Možda. Ali ako nije u čijem je onda interesu? U hrvatskom sigurno nije.

Bilo bi dakle vrlo interesantno otkriti što je to potaklo medijske jastrebova s desna da se tako strasno zalete na crvenu krpu iznuđene smjene jednog predsjedničinog savjetnika (za kojeg se po njegovom ponašanju nakon toga očito vidjelo da on to nije ni trebao biti) i njenog pristanka da se u Bruxelles ipak na kraju pošalje veleposlanika upitnih moralnih i nacionalnih vrijednosti.

Što je drugo predsjednica mogla uraditi? Poslati počasnu gardu Trenkovih pandura da osvoje Banske dvore? Tjerati mak na konac? Otvoreno zaratiti s vladajućom strankom koja ju je dovela na vlast? Dati ostavku i time sebe eliminirati iz sudjelovanja u kritičnim političkim procesima kada se očekuju tektonski poremećaji u ‘Našoj Regiji’, Europi i svijetu?

Mudra politika ne bere nezrelo voće. Ako je ona umijeće mogućeg onda se pravila političke realnosti svaki ozbiljan i odgovoran političar mora pridržavati.

Koliko li se puta samo Bogomdani prvi hrvatski predsjednik na sličan način vizionarski prilagođavao danom političkom trenutku i odgađao važne odluke? Imajući u vidu kako je bolje u određenom trenutku ‘progutati žabu nego izgubiti kravu’.

Zar nije gospođa Grabar – Kitarović bezbroj puta do sada pokazala koliko veliko srce i odanost za hrvatski narod i državu ima? Kada su nešto slično pokazali Mesić, Josipović, Milanović? Nažalost, njoj razjareni turbodomoljubi ne opraštaju ni minimalni stupanj prilagodljivosti trenutnom političkom okruženju. Kao da je njoj danas na raspolaganju predsjednička moć jednog Franje Tuđmana ili Donalda Trumpa. U trenutnom okruženju ona na svojoj funkciji može nastaviti raditi dobre stvari za Hrvatsku jedino mudrošću i strpljenjem. I umjesto da joj u tome pomažu medijske perjanice s desna u svojim TV emisijama i s naslovnica vrište i prijete joj otvorenim ratom, dok je ne skinu s Pantovčaka (By, by Kolinda). Pa makar nakon toga na njeno mjesto ponovno ‘neočekivano’ zasjedne neki novi Mesić. U liku legendarnog Zorana Milanovića.

Takvo ponašanje ne vodi nigdje

Takvo ponašanje ne vodi hrvatski narod nigdje. Osim što mu povećava jad i nezadovoljstvo. Složeni politički problemi ne mogu se rješavati vratolomnim skakanjem s konja na magarca s magarca na plot. Niti mijenjanjem boljeg za lošije. Ima puno toga što treba promijeniti u Hrvatskoj. Ali to sigurno nije iznimno sposobna i popularna predsjednica.

Isto kao što je sigurno da su medijski najeksponiraniji hrvatski domoljubi mogli izići s boljim, manje žučnim i prijetećim pristupom u njenom kritiziranju. Vidite li samo s kakvim je oduševljenjem ta (ne)očekivana potpora naporu pete kolone da balkanski prljavom kampanjom sruši predsjednicu dočekana u njihovom taboru? Vidite li kako su vodeći hrvatsko-srpski mediji i portali u ‘Našoj Regiji’ čak jednog Velimira Bujanca, kojeg su prije toga ismijavali kao ‘našmrkanog crnokošuljaša’, sada prihvatili kao uvaženog kolegu, čijim žestokim kritikama i denunciranju predsjednice daju širok prostor i publicitet.

Poznat je Bujančev pubertetski živahan i populistički površan pristup kompleksnim političkim problemima, ali provale bujice bijesa i njegovo neuljuđeno iznošenje u javnost detalja s privatne večere s predsjednicom samo pokazuje kako su takvi ljudi u dnu duše (u nedostatku boljeg opisa) ipak Balkanci. Naravno, njima se ne može poreći gorljivo domoljublje, ali (ako nije nešto malignije) od te ljubavi jača je osvetoljubiva ljubomora i želja za osobnim isticanjem. Izgleda kako je njima ipak najvažnije privući pozornost na sebe, da oni budu u prvom planu. Pa ako zatreba hraniti svoj ego oni će to raditi ne samo javnim pričama o bliskosti s predsjednicom nego čak i o njenim gastronomskim pikanterijama.

Takvi sebeljubivi turbodomoljubi ne shvaćaju da hrvatska predsjednica nije njihovo privatno vlasništvo, kojim mogu upravljati kao sa svojim automobilom. I odnositi se prema njoj kao prema kumici na placu. Ako ništa drugo onda bi barem morali znati da ona nije samo njihova predsjednica, već je po definiciji predsjednica svih hrvatskih građana. I ako se svaki put ne ponaša baš onako kako bi oni htjeli, zar nije suludo pridruživati se onima koji je medijski najviše pljuju i ruše – upravo zbog njenog neupitnog domoljublja. Zbog koristi velike većine naroda i zdravomislećih domoljuba, koje ovakva situacija vrijeđa i nanosi štetu, nadajmo se da će neki na hrvatskoj desnici progutati svoj ego i shvatiti kuda ovakvo ponašanje vodi.

Uljuđena i dobronamjerna kritika je dobrodošla

Naravno, uljuđena i dobronamjerna kritika nekih predsjedničinih poteza svakako je dobrodošla, no ne smije se odmah bijesno hvatati za vrat i time davati vjetar u leđa profesionalnim antihrvatskim aktivistima koji to jedva dočekaju. Pa onda preuveličavaju i zlorabe za promociju međuhrvatskih podjela i mržnje.

Za zlonamjerna podmetanja svađa i afera, medijsko nametanje ozračja prevarenosti i bespomoćnosti, širenje glasina kako u Hrvatskoj ništa ne valja, kako se loše živi, za poticanje mladih na iseljavanje i slične pakosti.

Nitko nije savršen pa ni gospođa Grabar-Kitarović, ali u kakvom političkom i javnom okruženju djeluje, dobro je još i normalna. Postoje naime međusobne političke borbe i kritika vladajućih u svakoj civiliziranoj zemlji, ali ono što se radi u Hrvatskoj, a poglavito predsjednici, daleko je ispod toga. To je notorno balkanski prljava i ratoborna kampanja zabijanja noža u leđa, prizemnog vrijeđanja i omalovažavanja punog površnog senzacionalizma.

Dobro je ipak što kod sve većeg broja ljudi to izaziva prijezir i kontraefekt od onog kojeg bi nositelji takve kampanje s lijeva i desna željeli postići.

Pokušajmo sada baciti malo više svijetla na razloge koji su doveli do toga da se predsjednica s jasnom vizijom budućnosti ali i golemim teretom mračne jugobalkanske prošlosti u zaleđu, našla na meti usred neraskrčene političke šikare u mladoj hrvatskoj državi.

Glede povijesnih okolnosti i naslijeđa iz bivšeg sustava teško je naći zemlju sličnu Hrvatskoj po odnarođenosti, korumpiranosti i inertnosti njenog upravljačkog kadra. Mora nam biti jasno da su izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni, koji trenutno dominiraju hrvatskim institucijama i vodećim medijima, sebe od 2000-te godine postavili u najbolju poziciju s koje mogu sabotirati svaku promjenu ovakvog stanja te marginalizirati i svetiti se onima koji se s njima ne slažu. To je jedna svemoćna klika s kojom, za sada, ni predsjednica i niti jedna državna institucija ne mogu izići na kraj.

Malo je onih koji još ne vidi da se na ključnim mjestima u vitalnim institucijama i na svim razinama društva nalaze pojedinci ili umrežene ‘bivše’ interesne strukture preko kojih se, iznutra i izvana, Hrvatska sustavno pljačka i bojkotira. I omalovažava svaka predsjedničina inicijativa. Treba li navoditi primjere za to?

Demokratska lustracija

Čitav taj ponovo nametnuti ‘bivši’ zagušujući teret trebalo bi raščišćavati ne velikom bukom (‘sad ćemo mi njih bum pa tras’) kako to zagovaraju turbodomoljubi. Razumnim ljudima je jasno da se tako dramatične promijene u administrativno-upravljačkom aparatu Hrvatske ne mogu izvesti preko noći, bez revolucije ili državnog udara. To ne znači da Hrvatska mora ostati talac nametnute pete kolone zauvijek. Ali je važno da se u trenutnom odnosu snaga stvari ne lome preko koljena i riskira građanski rat na ulicama. Umjesto toga izbornom lustracijom i demokratskim putem treba osvajati i preuzimati instituciju po instituciju. Motivirajući pri tom mlade i sposobne ljude u Domovini i iseljeništvu da sudjeluju u rekonstrukciji trenutnog stanja.

Osim toga, Hrvatska mora obuzdati golemu moć utjecaja ‘bivših’ Jugoslavena, kvaziantifašista i nevladinih aktivista, na mainstream medije i javni život ako želi spriječiti rast desnog populizma tipa Bujanec. I slijepcu je vidljivo kako horde izvana ucijenjenih ili bogato sponzoriranih ‘bivših’ udbaša, kvaziantifa i nevladinih aktivista svakodnevno provociraju i pale vatru sukoba i podjela u Hrvatskoj. U takvim uvjetima, zbog njihovog još uvijek prevelikog utjecaja, teško je graditi svehrvatsku slogu i zajedništvo. A bez toga nema iskoraka naprijed. Ukoliko želi spriječiti još veću dezintegraciju i nerede u zemlji službena vlast morala bi im jasno dati do znanja da se to dalje neće tolerirati. Hrvatska je dovoljno dugo bila žrtva njihovih manipulacija i subverzivnih aktivnosti i vrijeme je nedvosmisleno im dati do znanja kako im više neće osiguravati utočište ni potporu.

Ako se to ne uradi Hrvatska će još dugo ostati država slučaj i poprište permanentnog društveno-političkog kaosa. Postoje, dakle, neke vrlo važne činjenice s kojima mi, kao narod, konačno trebamo biti na čisto:

Prvo: svima nam mora biti jasno da zbog nedostatka ovlasti, današnja predsjednica ne može donijeti Hrvatskoj toliko željene promjene i potrebite reforme. Netko bi narodu trebao objasniti da se, kresanjem predsjedničkih ovlasti, veliki meštar svega hrvatskog nereda, Stipe Mesić, nakon Tuđmanove smrti pobrinuo da Hrvatska nikada više na čelu ne može imati tako moćnog državnika. Koji bi snagom svog autoriteta bio u stanju srediti nefunkcioniranje institucija i nezadovoljstvo naroda koje se time stvara.

Poticati na rješavanje problema

Današnja predsjednica nije dakle izabrana da rješava probleme u društvu već da ih uočava, adresira i potiče njihovo rješavanje. Odnosno daje smjernice i budi nadu da bi se oni mogli riješiti. Može ona biti koliko hoćeš pametna i sposobna, ali ne može biti učinkovita u rješavanju nagomilanih problema ako Vlada i državne institucije, zagušene bivšim kadrom, ne surađuju s njome smisleno. Drugim riječima, ne rade svoj posao onako kako to rade Vlade i institucije u uređenim državama. Korijeni današnjeg stanja i problema u Hrvatskoj leže dakle u nedovršenoj tranzicijskoj izgradnji lustriranih državnih i javnih institucija koja je prekinuta Tuđmanovom smrću. I nakon toga njihovim vraćanjem u stanje prije 90-tih.

Drugo – Nikakve relevantne promjene u hrvatskom društvu neće se dogoditi dok hrvatski narod i njegovi politički predstavnici ne budu sazreli za te promijene. A svako sazrijevanje zahtijeva određeni period vremena. Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto. Ako se taj proces želi ubrzati potrebno je na vlasti imati (birati) sposobne i ozbiljne političare. Ali istovremeno graditi stručne i učinkovite državne institucije, koji će ih oboružati pravim informacijama kako bi se na pravi način mogli suočiti sa izazovima. Sve drugo je jalovo nadmudrivanje, lajanje na mjesec i gubljenje dragocjenog vremena.

Udba i KOS

Treće – Ne smije se zanemariti nazočnost ostataka UDBE i KOS-a u Hrvatskoj, koji još uvijek snažno i nažalost vrlo uspješno ispod žita djeluju na zaprječavanju procvata novostvorene hrvatske države. Bivši glavni operativac UDBE zadužen za likvidacije, Boža Spasić, u emisijama na YOU TUBE i vodećim srpskim TV stanicama (gdje je uz Šešelja gotovo svakodnevni gost) nadmeno tvrdi da UDBA i KOS u Hrvatskoj nikada neće biti uništeni. Očito, on čuva kartone svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj administraciji u Hrvatskoj. Jer se čak hvali da mu jedan ‘ugledni’ hrvatski odvjetnik i prijatelj, koji se ‘proslavio’ obranom Perkovića i Mustača u Njemačkoj, šalje svaku svoju napisanu knjigu mjesec dana prije objave, na pregled i recenziju. Kako bi sve bilo pod kontrolom. Nema dakle nikakve sumnje da ucijenjeni i dobro umreženi ostaci UDBE i KOSA iz podzemnih kuhinja za svoje bivše šefove i vanjske sponzore još uvijek odrađuju zadane poslove. Cilj tih poslova je jasan – destabilizirati novostvorenu hrvatsku državu blateći i rušeći svaku njenu uspješnu priču.

Očito je da ih krticama penetrirane hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe u tome ne mogu spriječiti. Jednostavno im nisu dorasle, a ni adekvatno ekipirane kako bi detektirale, pratile i neutralizirale njihovo djelovanje. Kao potvrdu inferiornosti hrvatskih službi, monstruozni zločinac Spasić, koji se javno hvali da je samostalno organizirao likvidaciju preko 60 ‘ustaša’ i ‘šiptarskih terorista’u inozemstvu, (zbog čega je osuđen na doživotni zatvor u Belgiji) navodi kako su srpske službe uspjele otkriti i uhititi sedam hrvatskih agenata u Srbiji, a hrvatske nisu niti jednog srpskog u Hrvatskoj.

Vrlo je važno da velika većina Hrvata ima jasnu sliku o temeljnim unutarnjim problemima i regionalno-globalnim odnosima kako bi se znalo što je za nas korisno, a što ne. No, današnji moderan, užurban život, malom broju ljudi ostavlja dovoljno vremena, prigode i mogućnosti, analizirati širu sliku koja oblikuje i usmjerava naše živote. Osim toga treba znati čitati između redova i gledati ispod žita jer se sve vješto miješa, iskrivljuje i zamagljuje. Nažalost, kod velikog broja hrvatskih političara, javnih radnika i običnog naroda zaista se osjeća poguban nedostatak razumijevanja ‘nevidljivih’ utjecaja Hrvatskoj nesklonih čimbenika, izvana i iznutra. Zbog toga imamo tako kaotičnu situaciju u Saboru, u Vladi, u državnim institucijama, medijima i općenito u društvu.

U teško sagledivom vrtlogu današnje hrvatske zbilje, bez uzimanja u obzir utjecaja i razumijevanja gore spomenutih ključnih čimbenika, svi drugi problemi u Hrvatskoj ostaju nam nejasni i nerazumljivi.

Čuvajmo se dakle, mi Hrvati, da nam se zbog toga povijest ne ponovi.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Nevidljivo suđenje Vasiljeviću

Objavljeno

na

Objavio

Čula sam posljednjih dana mnogo iznenađenja niskim profilom, gotovo nevidljivošću suđenja generalu Aleksandru Vasiljeviću za ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima u Srbiji, pred osječkim sudom. Jer, osim prvih najava, suđenje je medijski potpuno zanemareno.

Kao da je Osijek na medijskom kraju Hrvatske i svijeta. A bio je tako blizu kada se, primjerice, raspravljalo jesu li Luka Modrić i Dejan Lovren počinili krivokletstvo pred časnim hrvatskim sudom.

Što su prema takvom „zločinu” sitni grijesi koje je u sklopu ratnih operacija JNA, od Vukovara i šireg Podunavlja, preko Banovine i Like, do Škabrnje i šire Zagore, nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima osmislio, isplanirao, organizirao i nadgledao šef njezine kontraobavještajne službe, KOS-a?

Nešto beznačajno i nezanimljivo. Sukladno tome suđenje je, koliko čujem, organizirano u maloj sudnici, da ne kažem sudničici osječkog suda. Praktički bez javnosti. Da se ne bi dao prevelik značaj šefu kontraobavještajne službe vojske koja je 1991. izmasakrirala gotovo trećinu Hrvatske.

Jeste li ga vidjeli?

Onim bivšim logorašima, koji su već svjedočili je, koliko čujem, u sjećanju najviše ostalo pitanje: jesu li vidjeli generala Vasiljevića u logorima u Stajićevu, Begejcima, Nišu?

Jer ako se šef kontraobavještajne službe JNA nije izravno šetao po logorima i zlostavljao logoraše, onda valjda nije kriv. A sve da je i šetao, tko bi ga prepoznao? Tko bi ga i danas prepoznao da u civilu ušeta, primjerice, u hrvatsku sabornicu?

Mogao bi se bez problema integrirati u vladajuću koaliciju kao novi član Bandićeva kluba iz kvote umirovljenika, koji obožava politikuPlenkovićeve vlade, koji će bezrezervno podržavati hrvatsku stabilnost i boriti se protiv populizma. I, ovo je sad sasvim ozbiljno – Sabor bi njegovim sudjelovanjem svakako dobio na ozbiljnosti.

Koliko sam dosad vidjela u tom nevidljivom suđenju u odsutnosti nema pravnog zastupnika žrtava, koji bi bio barem neki osigurač da institucije neće odvesti suđenje u pravcu groteske.

Uz to, čim je postupak započet, odmah su se razbudili hrvatski pravni stručnjaci, problematizirajući uopće svrhu ovog postupka u odsutnosti.

Pa koja bi uistinu mogla biti svrha suđenja u odsutnosti šefu kontraobavještajne službe agresorske vojske, preko kojeg se može rasvijetliti i presudom potvrditi uloga JNA u ratnim zločinima u Hrvatskoj počinjenim u sklopu projekta velike Srbije, kao i uloga iste službe u infiltraciji svojih agenata i suradnika u sve segmente hrvatskog društva i države u kojima djeluju do današnjih dana?

Pred Haaškim sudom se govorilo o tristotinjak infiltriranih i financijski održivih kontraobavještajnih grupa (KOG-ova), koje je u Hrvatskoj za sobom ostavio general Vasiljević. Pred munchenskim je sudom to spominjano kao nešto općepoznato. Pred hrvatskim sudovima – ni spomena.

Priznajem, mene ne iznenađuje ta „nevidljivost” suđenja generalu Vasiljeviću. Zato jer je to kontinuitet djelovanja hrvatskih institucija prema kaznenoj odgovornosti vrha JNA, osobito prema KOS-u i njegovu šefu.

Tako je ova sveprisutna „ptica” još na prijelazu stoljeća netragom nestala iz prvog podneska hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Za nju se nije našlo mjesta u opsežnom memorijalu te tužbe, preko 2000 stranica, iako je jedina prava poveznica genocidnih djela sa Srbijom i velikosrpskim projektom.

Za „pticu” se sve do posljednjih godina nije našlo mjesta u istragama hrvatskog DORH-a, a sami su se pobrinuli da naknadno ispadnu i iz optužnica Haaškog suda.

Kada je na pritisak nevladinih udruga (nije Documenta) DORH ipak bio prinuđen pokrenuti istragu protiv Vasiljevića za zločine u srpskim logorima, odmah ju je i znalački ubio. Poslao ju je beogradskom tužiteljstvu za ratne zločine, koje nije našlo elemenata za optužnicu.

No tada hrvatski DORH nije pokrenuo postupak u odsutnosti, kako bi Hrvatska imala najznačajniju presudu vlastitog suda za argumentaciju tužbe za genocid – već je spis stavio u ladicu.

Bili su zapravo prinuđeni izvući spis iz ladice nedavno, pod pritiskom vukovarskog pokreta za utvrđivanje istinske odgovornosti za zločine počinjene nakon pada Vukovara, uključujući i zločin na Ovčari, za koje zapovjedna odgovornost vodi izravno do vrha KOS-a i generala Vasiljevića.

I zanimljivo, „izvori upućeni u slučaj” već sada pomalo šire priče kako u osječkom procesu zapravo nema dokaza o Vasiljevićevoj krivnji.

Iako se nikada neće fizički naći pred hrvatskim sudom, slučaj Vasiljević je za sudbeno rasvjetljavanje naravi agresije na Hrvatsku isto što je slučaj Perković – Mustač za rasvjetljavanje naravi jugoslavenskog komunističkog sustava. Zato je u Hrvatskoj tako nevidljiv.

Zato se iz Beograda čini sve da bi se suđenje pretvorilo u – ništa. Zato se u Beogradu podižu kaznene prijave protiv generalaKrstičevića. Zato Pupovac zaoštrava retoriku prema Penavi. Zato će biti još sličnih poteza. A i hrvatske su institucije zainteresirane za takav ishod. Jer general Vasiljević ima mnogo dosjea.

Zamislite scenu: čika Aca sa svojim mikrofilmovima šeta hrvatskim institucijama, tražeći suradnike. Kakav bi to tek bio predložak za film: Koja je ovo država?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Jedno suđenje u Osijeku i čika Acina država

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari