Pratite nas

Kolumne

Trolični Pupovac u škripcu

Objavljeno

na

Promotri li se pozornije društveno i političko djelovanje Milorada Pupovca, mogu se uočiti barem tri Pupovca. Prvi je “plačljivko” iliti “šmrc-šmrc Pupovac”.

To je onaj Pupovac koji jeca za saborskom govornicom s natpisom “GOST” na žutoj traci omotanoj oko nadlaktice, onaj Pupovac koji paradira Saborom sa selotejpom u ruci, jer mu je akumulator bilo preteško ponijeti.

To je Pupovac kojeg vrijeđa spomen-ploča hrvatskim herojima u Jasenovcu i koji tuguje na dan proslave Oluje stupajući u prvim redovima Vučićevih mitinga gdje sve pršti od prijetnji, uvreda i želje za osvetom prema Hrvatskoj.

Kao savršeno neintegrirani građanin RH tako daje primat sjećanju na one koji su rušili ustavnopravni poredak RH u odnosu na one koji su ga uspostavili. “Šmrc-šmrc Pupovac” ne propušta komemorirati navodna masovna stradanja pripadnika svoga naroda pored praznih jama, jer one pune su ionako rezervirane za neke druge koji, za razliku od njegovih, ne bi bježali da nisu krivi.

Drugi Pupovac je cinični “satiričar” i provokator – “pljuc-pljuc Pupovac”! Taj je Pupovac udomitelj, a zahvaljujući političkoj moći koju uživa i financijski pokrovitelj ex-Feralove soroščadi. Najistaknutiji uradci tih literarnih barbarogenija su likovanje nad sudarom dva hrvatska borbena zrakoplova (“Oba su pala”), “klanje” Thompsona srpom i čekićem, te cinično uživanje u nedavnim katastrofalnim požarima (“Lijepa naša lijepo gori”). Ovaj Pupovac veliča i slavi događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata koji nisu bili ništa drugo doli pobuna protiv hrvatske države, podupirana izdašnom logističkom potporom talijanskih fašista, izražena kroz zvjerske pogrome nad Hrvatima.

Oba ova Pupovca se izvrsno nadopunjavaju i isprepliću takvim tempom da to nije lako pratiti. I upravo tada, kada ih je nemoguće striktno razlučiti, postižu najjači učinak. Krunu takvog djelovanja predstavlja bilten o nasilju nad Srbima u Hrvatskoj raspačavan po svijetu o trošku hrvatske države – projekt u sklopu kojeg pedantni istraživači odljepljuju žvake ispod svake sumnjive školske klupe ne bi li otkrili štogod nalik ušatom “U”. Hrvatska se tu neizostavno prikazuje netolerantnom zemljom s trendom porasta broja fašistoidnih incidenata, posebice za vladanja desnih vlada. U istom kontekstu poimence se navode svi oni čije se mišljenje Pupovcu ne sviđa. Tako spravljene liste ujedno služe i kao naputak tko ne smije nastupiti kao GOST na televizijama s nacionalnom koncesijom. Tako Pupovac de facto drugima stavlja žutu traku oko nadlaktice. Središnji događaj u kojem sinergijski “šmrc-šmrc plus pljuc-pljuc” učinak dolazi do punog izražaja ipak je ateistički dernek koji se tradicionalno održava povodom pravoslavnog Božića. Šireći “božićni duh” u isto se kolo hvataju lokalni “umjetnici”, koji izvode prigodne performanse na zasadama škole satire Pupovčevih gojenaca iz Novosti, i izaslanici Vučićevog režima, mahom oni najsposobniji artikulirati nedostignute ciljeve iz Miloševićeve političke ostavštine. Inače, mnoge je začudilo kad se Milorad Pupovac nedavno predstavio Srbinom-pravoslavcem, budući da su njegovo javno djelovanje i svjetonazorska stajališta dosad upućivali kako je riječ o ateistu. No, te se dvije kategorije, “Srbin-pravoslavac” i ateist, uopće ne isključuju. Štoviše, prilično su kompatibilne i zapravo čine lice i naličje iste cjeline. Naime, nema proturječja između nevjerovanja u Boga i vjere u suvremeno tumačenje i primjenu nauka i poslanja sv. Save.

Ipak, stvarnu političku moć Pupovac ne crpi iz Beograda, ni od tamo upravljanih struktura sa sjedištem u Hrvatskoj poput ispostave SPC-a, ili tzv. antifašističkih krugova čiji svjetonazor dijeli. Da je samo to u pitanju, bio bi tek jedan u nizu ovdašnjih “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” titoista i jugofila. U njegovu slučaju ima nešto što čini razliku. Naime, s vremena na vrijeme pojavljuje se i treći Pupovac – nacionalno odgovorni Pupovac. Taj u ključnim strateškim trenutcima po Hrvatsku svira po notama američkog veleposlanstva u Buzinu, čak i kad to nije sasvim po volji Beogradu i domaćim titoistima. Ponekad to bude i u skladu s hrvatskim interesima – isključivo onda kad se oni poklapaju s američkima. Ogledni primjer takva ponašanja pronaći ćemo, vratimo li se u proljeće 2011. godine. U završnici pristupnih pregovora s Europskom Unijom Ivo Josipović je, pozivajući se na iz njegova kruga dirigirane Facebook prosvjede, zatražio ostavku Vlade i prijevremene izbore kako bi odgodio ulazak Hrvatske u EU. To bi ujedno spriječilo zavrzlame i neugodnosti koje su uslijedile sa slučajem Perkovića i Mustača, a u konačnici i Hrvatsku trajno vezalo uz “Region”. No, tada je ulogu jezičca na vagi odigrao upravo Milorad Pupovac ne popustivši Josipovićevu pritisku. Ne zato što on to intimno ne bi želio, nego zato što je, svjestan izvora vlastite moći, samo privezao konja gdje Amer-aga kaže. Tako je, ironično, zapravo postao hrvatskim junakom u borbi za istinu o zloglasnoj Udbi i odmak od “Regiona” – Milorad Pupovac Buzinski! Josipović mu to nije zaboravio pa je, čim mu je pred izbore zatrebalo prikazati se nacionalno osviještenim, iskoristio prigodu da ga podmuklo napadne uz frenetični pljesak povodljivog dijela domoljubne javnosti koji se naivno ponadao kako u notornom udboslavenu ipak čuči nešto hrvatsko. Znakovito, srazom dva njihova miljenika isprva zbunjeni dominantni mediji ipak su stali na stranu Pupovca. Valjda jedini put kad bi se, tada još “Mister 80%” na nekoga obrušio nakon čega je kratkotrajni konflikt splasnuo. Ali ne zadugo.

Da Josipović “hrvatskom junaku pravoslavnog roda” ipak nije oprostio, pokazuje i nedavno podsjećanje da je u Vladi srpska strana koja tolerira ustaštvo (tako titoisti nazivaju spomen-ploču poginulim junacima Domovinskog rata), ali i prozivanje da je jedini mogao spriječiti preimenovanje najsjajnije tekovine antifašizma – Trga maršala Tita. Na ovo bockanje Pupovac je lakonski odvratio kako nije on šesta lička pa da spašava Maršala. Kao politički mecena jedinog državnim sredstvima financiranog satiričkog časopisa u Hrvata moguće je pritom imao na umu znameniti stih Bore Čorbe – “šta spopade šestu ličku da spasava onu pi…?” Naime, jednom “satiričaru” takvog formata zacijelo nije promaklo to što je Josipović predsjedničku kampanju u kojoj je tražio ovlasti “maloga maršala” neformalno započeo slaveći rođendan uz predstavu “Vaginini monolozi”.

Unatoč svim eskapadama, provokacijama i podmetanjima koje nesumnjivo čini od srca, Pupovac se pokazuje manje štetnim za hrvatske nacionalne interese od mnogih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. To što Hrvatska ima pupoljaka čije trnje jače bode od onog pupovaca žalosna je žetva onoga što je sijano od 3. januara 2000. Jedni se od Pupovca razlikuju po tome što su naslonjeni na druga vanjska središta moći, vođeni naslijeđenim protuameričkim sentimentom, posebno izraženim sada kad je tamo na vlasti ideološki odbojna im garnitura. Drugi, oni “naši”, navodno idealisti, idealni su operatori krize, jer najmanje koštaju. Takvi “naši” sad kukumaču nad hudom sudbinom udarničke frulice titoističkog agitpropa, Maje Sever (eto, napokon se potvrdilo tko ju je zadržao na javnoj televiziji osiguravši joj prostor za mudrovanja u sasvim ugodnom terminu). A tko je drugi nego “naš”, izabran tzv. desnim glasovima, kao građanin podigao kaznenu prijavu protiv vlasnika Agrokora, kao urica usklađeno s akcijom jednog moćnika koji je aktivirao naplatu dugovanja kako bi potaknuo opći rasap u potpunom neredu? Trebaju li uopće kome “njihovi” kraj takvih “naših”?

Za razliku od njih, od Pupovca Hrvatska barem ima neku korist, mada njegova spremnost na suradnju, izražena kroz potporu ministru Mariću, a potom i novoj, presloženoj Vladi, ne proizlazi iz domoljublja. Posljedica je to angažmana Buzina u borbi protiv ruskih interesa u Agrokoru kako bi ne-ruska potraživanja dobila prednost u redoslijedu naplate duga, čime je spriječena mogućnost pada Agrokorove imovine u ruske ruke.

Iako su Pupovčeve provokacije beskrajno iritantne, često i ponižavajuće, njihov je domet i učinak ipak prilično ograničen. Sve se uglavnom svodi na kontaminaciju općeg društvenog ozračja što dugoročno najviše šteti zajednici koju predstavlja. U pitanjima strateške naravi, Pupovac, iako mentalno i emotivno titoist, ne odstupa od crte zacrtane u Buzinu. Zauzvrat je posljednjih dvadeset i kusur godina mogao bez teškoća uvaljivati američkom veleposlanstvu “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” nevesele sveske, tim više što su se uklapale u svjetonazor većine dosadašnjih američkih veleposlanika i politiku koju su zastupali, počevši od redikuloznog traktor-diplomata Galbraitha sve do “Kubanke” koju je rutinski motao oko malog prsta.

Ipak, nad idiličnom simbiozom Pupovca i Buzina odnedavno su se nadvili tmurni oblaci. Najavljeni dolazak novog američkog veleposlanika, Trumpova znanca i poslovnog suradnika Kohorsta za njega predstavlja razlog za zabrinutost, čak i tjeskobu, jer u zraku se osjećaju tektonske promjene. Zna to Pupovac, a zna i Plenković! Potonji zna i da dionice prvoga ubrzano padaju bez obzira na gotovo zajamčena tri mjesta u Saboru, kao što strelovito padaju i dionice drugog partnera u vlasti koji je izgubio priključak na lokomotivu uz koju se šlepao na izborima. Elementarna logika nalaže da je ciljeve lakše postići uz takve partnere, nego uz one koji se ne miču iz ucjenjivačkog garda.

Prvi plodovi ovakvih odnosa ubrani su već u nedavnoj igri s pločama koja je, šahovski rečeno, završila rezultatom 1,5:0,5. A realni će promatrači, kad se slegnu emocije, ocijeniti ishod i kao 2:0, što i nije tako loše, ako se zna kako je donedavno i 1:1 izgledalo poput goluba na grani. Kako bilo, ostat će zapisano, ne znači i zapamćeno, da je to postignuto za vladanja Andreja Plenkovića. Dakle, ne u vrijeme onih koji su to mogli dosad učiniti a nisu htjeli, a bome ni onih koji su to htjeli a nisu mogli, ne odričući zasluge i dobre namjere ni jednima ni drugima. Bilo to kome drago ili ne, bez Plenkovićeve se suglasnosti to nikako nije moglo izvesti, a izvedeno je, po mnogo čemu sudeći planirano. Sve je, naime, počelo postavljanjem ploče u Jasenovcu u studenom prošle godine što je koincidiralo s inicijativom zagrebačkog HDZ-a za preimenovanjem Trga, tada još maršala Tita. Sam rasplet je inicirao zalijetanju nesklon HDZ-ov ministar pravosuđa u nedavnom intervjuu Večernjem listu. Odgovor na upit o spomen-ploči koji je uzburkao javnost očito je bio ciljano plasiran, a ne isprovociran pitanjem novinarke. Ubrzo je u dogovoru s inicijatorima spomen-ploča poginulim hrvatskim junacima preseljena iz Jasenovca na simbolički zaista najprikladnije mjesto. Da je tomu doista tako, vidi se po reakciji konsterniranog Pupovca koji je ostarivši pet godina u jednome danu, blijed, kao uvaljan u brašno, održao karakterističnu “šmrc-šmrc” seansu namijenjenu sredstvima javnog priopćavanja. A još je vidljivije iz sljedećeg.

Oko motela na lokaciji poznatoj kao Trokut, desetak kilometara sjeverno od Novske, vodile su se žestoke borbe u Domovinskom ratu uz brojne žrtve. Tamo je i kosturnica u kojoj počivaju kosti onih koji su “oslobodili” Novsku u prethodnom ratu – pripadnika srpske jedinice NOVJ, dakle obrijanih četnika preodjevenih u odore staljinista. Tamo su godinama dovođena djeca iz okolnih krajeva kako bi se klanjala žrtvi onih čije je “oslobađanje” za Hrvate značilo civilizacijski sunovrat i nacionalno porobljavanje. U reprizi, pola stoljeća kasnije, “oslobodioci” više ne će biti tako sramežljivi. Nastupit će otvoreno, rame uz rame, pod oba svoja obilježja – crvenom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. I pod kojim se to geslom moglo osloboditi takvih “oslobodilaca”, nego onim pod kojim su pali oni koji su morali umrijeti da bi zlodjelo “oslobodilaca” moglo živjeti?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nakon Ukrajinske autokefalnost dobivaju i Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: Nalazimo se pred velikim raskolom u pravoslavnome svijetu

Kao što je poznato, pred pet dana Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). U ukrajinskim medijima odluka je, očekivano, pozdravljena s velikim odobravanjem. Navodi se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i da je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi. Ruski pak mediji u priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve vide legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno potčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Inače, carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Prekid odnosa RPC-a i Vaseljenske patrijaršije

Sinod RPC-a donio je odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne će moći služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne moći pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Govoreći o ekumenskom patrijarhatu, zanimljivo je spomenuti Grčku pravoslavnu crkvu (GPC). Nakon što je 1829. završena borba za oslobođenje Grčke od turske vlasti, Pravoslavna crkva Grčke odijelila se od jurisdikcije ekumenskog patrijarhata i postigla autokefalnost. U početku je bila konstituirana po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu, a na čelu su joj se nalazili Sveti sinod i grčki kralj. No, iz poštovanja prema ekumenskom patrijarhatu, Grčka pravoslavna crkva dobila je uspostaviti vlastitu patrijaršiju. Zato sve do danas na čelu Grčke pravoslavne crkve stoji „Arhiepiskop Atene i cijele Grčke“, koji ne nosi naslov patrijarha (Juraj Kolarić, Pravoslavni, Veritas, Zagreb, 1985., str. 122.).

Vratimo se, međutim odluci o priznanju autokefalnosti UPC-a. Mišljenje je analitičara i religiologa da bi onno mogl imati utjecaja i na status Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve koja je u liturgijskom zajedništvu s UPC-om.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija pred rješenjem kanonskog statusa?

MPCDa se ne vraćamo dalje u prošlost, prvi korak prema potpunoj vjerskoj i neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom prošle godine Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija u svibnju je izdala izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

CPC je 1920. izgubila autokefalnost

Kad je u pitanju Crna Gora, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Amfilohije sa sjedištem na Cetinju. No, 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktulani mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju ove godine grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Kako god, odluka Carigradske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve mogla bi izazvati veliki raskol u pravoslavnom svijetu s još uvijek nesagledivim posljedicama. Tko zna, možda jednom i 16 000 Hrvata pravoslavne vjere dobije svoju, Hrvatsku pravoslavnu crkvu?

Davor Dijanović/HKV

Carigradski patrijarhat priznao neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Nije bitno tko potpisuje, već tko broji potpise

Objavljeno

na

Objavio

Što smo saznali na prosvjedu u Vukovaru? Zapravo smo samo utvrdili gradivo: glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru bio je jednokratni politički show, nema nikakve šanse da bi pod tako ultimativnim i otvoreno prijetećim pritiskom sa samog vrha u bilo kojoj stranci na vlasti, pa tako ni u HDZ-u, došlo do masovnog neposluha.

Plenkovićevo “vidjet ćemo” bilo je više nego dovoljno rječito. To što se u Vukovaru pokazalo da nije bilo baš nikakvog razloga za takvo histeriziranje i stavljanje samog sebe u centar univerzuma, danas ne znači mnogo, jer su svi viđeniji hadezeovci poslušno bojkotirali taj prosvjed – na vlastitu sramotu, jer je nedvojbeno da su u fokusu prosvjeda bili potresni iskazi vukovarskih žrtava, a ne nekakva dnevna politika.

Ako je među organizatorima bilo onih koji su priželjkivali drugačiji ishod, to se na prosvjedu nije ničim dalo naslutiti. Ako su možda u zadnji tren odlučili reterirati, onda su ispravno postupili, jer nijedna poruka ne bi imala snagu šokantnih životnih priča Vukovaraca koji navode da se svakodnevno susreću sa svojim mučiteljima, silovateljima i krvnicima.

Skandalozno je da se i HRT ponio tako servilno da nije izravno prenosio najiščekivaniji javni događaj još od dočeka Vatrenih! Javni servis tako je sudjelovao u prigušivanju vapaja vukovarskih žrtava, no to ne znači da se nije čuo. Zato, oni koji iskreno tvrde da je ovo bila velika Plenkovićeva pobjeda, očito ne vide širu sliku, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ovo nije bilo rušenje premijera već pokušaj postavljanja temeljnih zahtjeva koje bi jedna relevantna vlada s hrvatskim predznakom bila dužna realizirati. U subotu nije trijumfirao, ali malu moralnu i humanu pobjedu nedvojbeno je odnio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u inat svim pritiscima uspio složiti respektabilan i dostojanstven skup te pokazati rijetku vrlinu: da ipak nije beskralješnjak kao većina u političkom biznisu. I poslati poruku: Ne učini li Plenković ništa, onda će, za razliku od ovog, koji je bio protiv svih prethodnih vlada, a najmanje protiv ove, sljedeći prosvjed biti prije svega – protiv ove.

Jasno je doduše da Plenković baš ništa od toga ne namjerava poslušati. Nema baš nikakve šanse da će on ičim ugroziti koaliciju s Pupovcem, a kamoli podići europsku rampu Srbiji ako ona nastavi štititi počinitelje ratnih zločina. Ne zato što se boji Vučića, već njihovih zajedničkih političkih pokrovitelja koji ne žele da ih dosadna Hrvatska sapliće u ubrzanom ulasku Srbije u eurointegracije.

Ta, Plenkovićeva i Vučićeva stranka u istom su belosvetskom stranačkom klubu, kao dva balkanska golgetera koji složno zabijaju za isti klub u Primeri! HDZ-ovi zastupnici bez grižnje savjesti digli su ruku za ulazak Vučića u klub europskih pučana, pa je opravdano pitati hoće li jednako tako pustiti Vučićevu Srbiju u EU prije no što ona vrati Hrvatskoj granicu s istočne strane Dunava?

Nadam se da će hrvatski suverenisti do tada dovoljno ojačati da takva nacionalna izdaja neće biti moguća. Iz istih razloga državni vrh RH još nije spreman poduzeti bilo koji odlučniji korak kako bi od minorizacije zaštitila Hrvate u BiH.

Iako je Dragan Čović nagovijestio da je ipak došao pameti te da ovaj put neće tako lakomo pristati na konstituiranje vlasti, odmah je uslijedila zaušnica iz američkog veleposlanstva, uobičajena poruka kojom se od Hrvata traži kooperativnost – da u ime fiktivnih i iracionalnih viših ciljeva zaborave na vlastite životne interese.

Naravno, bilo bi ludo srljanje u potpuni bojkot, jer bi se tako nešto Hrvatima ponovno obilo o glavu, no jednako tako idiotski bilo bi odustati od temeljnog uvjeta – novog izbornog zakona. Dakle, jasno je i zašto Plenković od začetka ruši referendum za promjenu izbornog sustava. On to iskreno smatra demokratskim korakom unatrag, no jasno je da prije svega ničim ne želi ugroziti savezništva koja ga održavaju na vlasti, ali niti budućnost političara savršeno skrojenog za eurobirokratske sinekure.

Naravno, to su samo mokri snovi njegovih neprijatelja da će on uskoro put Bruxellesa. Sasvim sigurno neće prije predsjedanja Europskom unijom 2020., a zatim će mu trebati još jedan mandat hrvatskog premijera.

Otpočetka smo znali da će se potvrditi parafraza čuvene Staljinove sentence: “Nije važno tko potpisuje, važno je tko broji potpise”. Time ciljam na kronično licemjerje vlasti, bez obzira o kome se radi, a nipošto ne želim prejudicirati govori li ministar Lovro Kuščević istinu ili ne kad navodi da je na desetke tisuća potpisa krivotvoreno. Ako se to potvrdi, netko će za to morati odgovarati, no činjenica da Vlada nije omogućila barem simboličan građanski nadzor prebrojavanja ostavit će trajnu sumnju koju će eventualni dokazi teško do kraja isprati.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari