Connect with us

Kolumne

Trolični Pupovac u škripcu

Published

on

Promotri li se pozornije društveno i političko djelovanje Milorada Pupovca, mogu se uočiti barem tri Pupovca. Prvi je “plačljivko” iliti “šmrc-šmrc Pupovac”.

To je onaj Pupovac koji jeca za saborskom govornicom s natpisom “GOST” na žutoj traci omotanoj oko nadlaktice, onaj Pupovac koji paradira Saborom sa selotejpom u ruci, jer mu je akumulator bilo preteško ponijeti.

To je Pupovac kojeg vrijeđa spomen-ploča hrvatskim herojima u Jasenovcu i koji tuguje na dan proslave Oluje stupajući u prvim redovima Vučićevih mitinga gdje sve pršti od prijetnji, uvreda i želje za osvetom prema Hrvatskoj.

Kao savršeno neintegrirani građanin RH tako daje primat sjećanju na one koji su rušili ustavnopravni poredak RH u odnosu na one koji su ga uspostavili. “Šmrc-šmrc Pupovac” ne propušta komemorirati navodna masovna stradanja pripadnika svoga naroda pored praznih jama, jer one pune su ionako rezervirane za neke druge koji, za razliku od njegovih, ne bi bježali da nisu krivi.

Drugi Pupovac je cinični “satiričar” i provokator – “pljuc-pljuc Pupovac”! Taj je Pupovac udomitelj, a zahvaljujući političkoj moći koju uživa i financijski pokrovitelj ex-Feralove soroščadi. Najistaknutiji uradci tih literarnih barbarogenija su likovanje nad sudarom dva hrvatska borbena zrakoplova (“Oba su pala”), “klanje” Thompsona srpom i čekićem, te cinično uživanje u nedavnim katastrofalnim požarima (“Lijepa naša lijepo gori”). Ovaj Pupovac veliča i slavi događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata koji nisu bili ništa drugo doli pobuna protiv hrvatske države, podupirana izdašnom logističkom potporom talijanskih fašista, izražena kroz zvjerske pogrome nad Hrvatima.

Oba ova Pupovca se izvrsno nadopunjavaju i isprepliću takvim tempom da to nije lako pratiti. I upravo tada, kada ih je nemoguće striktno razlučiti, postižu najjači učinak. Krunu takvog djelovanja predstavlja bilten o nasilju nad Srbima u Hrvatskoj raspačavan po svijetu o trošku hrvatske države – projekt u sklopu kojeg pedantni istraživači odljepljuju žvake ispod svake sumnjive školske klupe ne bi li otkrili štogod nalik ušatom “U”. Hrvatska se tu neizostavno prikazuje netolerantnom zemljom s trendom porasta broja fašistoidnih incidenata, posebice za vladanja desnih vlada. U istom kontekstu poimence se navode svi oni čije se mišljenje Pupovcu ne sviđa. Tako spravljene liste ujedno služe i kao naputak tko ne smije nastupiti kao GOST na televizijama s nacionalnom koncesijom. Tako Pupovac de facto drugima stavlja žutu traku oko nadlaktice. Središnji događaj u kojem sinergijski “šmrc-šmrc plus pljuc-pljuc” učinak dolazi do punog izražaja ipak je ateistički dernek koji se tradicionalno održava povodom pravoslavnog Božića. Šireći “božićni duh” u isto se kolo hvataju lokalni “umjetnici”, koji izvode prigodne performanse na zasadama škole satire Pupovčevih gojenaca iz Novosti, i izaslanici Vučićevog režima, mahom oni najsposobniji artikulirati nedostignute ciljeve iz Miloševićeve političke ostavštine. Inače, mnoge je začudilo kad se Milorad Pupovac nedavno predstavio Srbinom-pravoslavcem, budući da su njegovo javno djelovanje i svjetonazorska stajališta dosad upućivali kako je riječ o ateistu. No, te se dvije kategorije, “Srbin-pravoslavac” i ateist, uopće ne isključuju. Štoviše, prilično su kompatibilne i zapravo čine lice i naličje iste cjeline. Naime, nema proturječja između nevjerovanja u Boga i vjere u suvremeno tumačenje i primjenu nauka i poslanja sv. Save.

Ipak, stvarnu političku moć Pupovac ne crpi iz Beograda, ni od tamo upravljanih struktura sa sjedištem u Hrvatskoj poput ispostave SPC-a, ili tzv. antifašističkih krugova čiji svjetonazor dijeli. Da je samo to u pitanju, bio bi tek jedan u nizu ovdašnjih “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” titoista i jugofila. U njegovu slučaju ima nešto što čini razliku. Naime, s vremena na vrijeme pojavljuje se i treći Pupovac – nacionalno odgovorni Pupovac. Taj u ključnim strateškim trenutcima po Hrvatsku svira po notama američkog veleposlanstva u Buzinu, čak i kad to nije sasvim po volji Beogradu i domaćim titoistima. Ponekad to bude i u skladu s hrvatskim interesima – isključivo onda kad se oni poklapaju s američkima. Ogledni primjer takva ponašanja pronaći ćemo, vratimo li se u proljeće 2011. godine. U završnici pristupnih pregovora s Europskom Unijom Ivo Josipović je, pozivajući se na iz njegova kruga dirigirane Facebook prosvjede, zatražio ostavku Vlade i prijevremene izbore kako bi odgodio ulazak Hrvatske u EU. To bi ujedno spriječilo zavrzlame i neugodnosti koje su uslijedile sa slučajem Perkovića i Mustača, a u konačnici i Hrvatsku trajno vezalo uz “Region”. No, tada je ulogu jezičca na vagi odigrao upravo Milorad Pupovac ne popustivši Josipovićevu pritisku. Ne zato što on to intimno ne bi želio, nego zato što je, svjestan izvora vlastite moći, samo privezao konja gdje Amer-aga kaže. Tako je, ironično, zapravo postao hrvatskim junakom u borbi za istinu o zloglasnoj Udbi i odmak od “Regiona” – Milorad Pupovac Buzinski! Josipović mu to nije zaboravio pa je, čim mu je pred izbore zatrebalo prikazati se nacionalno osviještenim, iskoristio prigodu da ga podmuklo napadne uz frenetični pljesak povodljivog dijela domoljubne javnosti koji se naivno ponadao kako u notornom udboslavenu ipak čuči nešto hrvatsko. Znakovito, srazom dva njihova miljenika isprva zbunjeni dominantni mediji ipak su stali na stranu Pupovca. Valjda jedini put kad bi se, tada još “Mister 80%” na nekoga obrušio nakon čega je kratkotrajni konflikt splasnuo. Ali ne zadugo.

Da Josipović “hrvatskom junaku pravoslavnog roda” ipak nije oprostio, pokazuje i nedavno podsjećanje da je u Vladi srpska strana koja tolerira ustaštvo (tako titoisti nazivaju spomen-ploču poginulim junacima Domovinskog rata), ali i prozivanje da je jedini mogao spriječiti preimenovanje najsjajnije tekovine antifašizma – Trga maršala Tita. Na ovo bockanje Pupovac je lakonski odvratio kako nije on šesta lička pa da spašava Maršala. Kao politički mecena jedinog državnim sredstvima financiranog satiričkog časopisa u Hrvata moguće je pritom imao na umu znameniti stih Bore Čorbe – “šta spopade šestu ličku da spasava onu pi…?” Naime, jednom “satiričaru” takvog formata zacijelo nije promaklo to što je Josipović predsjedničku kampanju u kojoj je tražio ovlasti “maloga maršala” neformalno započeo slaveći rođendan uz predstavu “Vaginini monolozi”.

Unatoč svim eskapadama, provokacijama i podmetanjima koje nesumnjivo čini od srca, Pupovac se pokazuje manje štetnim za hrvatske nacionalne interese od mnogih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. To što Hrvatska ima pupoljaka čije trnje jače bode od onog pupovaca žalosna je žetva onoga što je sijano od 3. januara 2000. Jedni se od Pupovca razlikuju po tome što su naslonjeni na druga vanjska središta moći, vođeni naslijeđenim protuameričkim sentimentom, posebno izraženim sada kad je tamo na vlasti ideološki odbojna im garnitura. Drugi, oni “naši”, navodno idealisti, idealni su operatori krize, jer najmanje koštaju. Takvi “naši” sad kukumaču nad hudom sudbinom udarničke frulice titoističkog agitpropa, Maje Sever (eto, napokon se potvrdilo tko ju je zadržao na javnoj televiziji osiguravši joj prostor za mudrovanja u sasvim ugodnom terminu). A tko je drugi nego “naš”, izabran tzv. desnim glasovima, kao građanin podigao kaznenu prijavu protiv vlasnika Agrokora, kao urica usklađeno s akcijom jednog moćnika koji je aktivirao naplatu dugovanja kako bi potaknuo opći rasap u potpunom neredu? Trebaju li uopće kome “njihovi” kraj takvih “naših”?

Za razliku od njih, od Pupovca Hrvatska barem ima neku korist, mada njegova spremnost na suradnju, izražena kroz potporu ministru Mariću, a potom i novoj, presloženoj Vladi, ne proizlazi iz domoljublja. Posljedica je to angažmana Buzina u borbi protiv ruskih interesa u Agrokoru kako bi ne-ruska potraživanja dobila prednost u redoslijedu naplate duga, čime je spriječena mogućnost pada Agrokorove imovine u ruske ruke.

Iako su Pupovčeve provokacije beskrajno iritantne, često i ponižavajuće, njihov je domet i učinak ipak prilično ograničen. Sve se uglavnom svodi na kontaminaciju općeg društvenog ozračja što dugoročno najviše šteti zajednici koju predstavlja. U pitanjima strateške naravi, Pupovac, iako mentalno i emotivno titoist, ne odstupa od crte zacrtane u Buzinu. Zauzvrat je posljednjih dvadeset i kusur godina mogao bez teškoća uvaljivati američkom veleposlanstvu “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” nevesele sveske, tim više što su se uklapale u svjetonazor većine dosadašnjih američkih veleposlanika i politiku koju su zastupali, počevši od redikuloznog traktor-diplomata Galbraitha sve do “Kubanke” koju je rutinski motao oko malog prsta.

Ipak, nad idiličnom simbiozom Pupovca i Buzina odnedavno su se nadvili tmurni oblaci. Najavljeni dolazak novog američkog veleposlanika, Trumpova znanca i poslovnog suradnika Kohorsta za njega predstavlja razlog za zabrinutost, čak i tjeskobu, jer u zraku se osjećaju tektonske promjene. Zna to Pupovac, a zna i Plenković! Potonji zna i da dionice prvoga ubrzano padaju bez obzira na gotovo zajamčena tri mjesta u Saboru, kao što strelovito padaju i dionice drugog partnera u vlasti koji je izgubio priključak na lokomotivu uz koju se šlepao na izborima. Elementarna logika nalaže da je ciljeve lakše postići uz takve partnere, nego uz one koji se ne miču iz ucjenjivačkog garda.

Prvi plodovi ovakvih odnosa ubrani su već u nedavnoj igri s pločama koja je, šahovski rečeno, završila rezultatom 1,5:0,5. A realni će promatrači, kad se slegnu emocije, ocijeniti ishod i kao 2:0, što i nije tako loše, ako se zna kako je donedavno i 1:1 izgledalo poput goluba na grani. Kako bilo, ostat će zapisano, ne znači i zapamćeno, da je to postignuto za vladanja Andreja Plenkovića. Dakle, ne u vrijeme onih koji su to mogli dosad učiniti a nisu htjeli, a bome ni onih koji su to htjeli a nisu mogli, ne odričući zasluge i dobre namjere ni jednima ni drugima. Bilo to kome drago ili ne, bez Plenkovićeve se suglasnosti to nikako nije moglo izvesti, a izvedeno je, po mnogo čemu sudeći planirano. Sve je, naime, počelo postavljanjem ploče u Jasenovcu u studenom prošle godine što je koincidiralo s inicijativom zagrebačkog HDZ-a za preimenovanjem Trga, tada još maršala Tita. Sam rasplet je inicirao zalijetanju nesklon HDZ-ov ministar pravosuđa u nedavnom intervjuu Večernjem listu. Odgovor na upit o spomen-ploči koji je uzburkao javnost očito je bio ciljano plasiran, a ne isprovociran pitanjem novinarke. Ubrzo je u dogovoru s inicijatorima spomen-ploča poginulim hrvatskim junacima preseljena iz Jasenovca na simbolički zaista najprikladnije mjesto. Da je tomu doista tako, vidi se po reakciji konsterniranog Pupovca koji je ostarivši pet godina u jednome danu, blijed, kao uvaljan u brašno, održao karakterističnu “šmrc-šmrc” seansu namijenjenu sredstvima javnog priopćavanja. A još je vidljivije iz sljedećeg.

Oko motela na lokaciji poznatoj kao Trokut, desetak kilometara sjeverno od Novske, vodile su se žestoke borbe u Domovinskom ratu uz brojne žrtve. Tamo je i kosturnica u kojoj počivaju kosti onih koji su “oslobodili” Novsku u prethodnom ratu – pripadnika srpske jedinice NOVJ, dakle obrijanih četnika preodjevenih u odore staljinista. Tamo su godinama dovođena djeca iz okolnih krajeva kako bi se klanjala žrtvi onih čije je “oslobađanje” za Hrvate značilo civilizacijski sunovrat i nacionalno porobljavanje. U reprizi, pola stoljeća kasnije, “oslobodioci” više ne će biti tako sramežljivi. Nastupit će otvoreno, rame uz rame, pod oba svoja obilježja – crvenom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. I pod kojim se to geslom moglo osloboditi takvih “oslobodilaca”, nego onim pod kojim su pali oni koji su morali umrijeti da bi zlodjelo “oslobodilaca” moglo živjeti?

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Marko Ljubić: Treća smrtonosna zabluda – politička legalizacija Erdutskog sporazuma kao temelja srpskih manjinskih prava

Published

on

By

Planovi federalizacije Republike Hrvatske

Ponajopasnija zabluda ili slabost hrvatske državne politike prema političkom srpstvu u Hrvatskoj, a na taj način izravno i u odnosima s Republikom Srbijom, jest pristajanje i legaliziranje srbijanske, srpske i Pupovčeve interpretacije prava srpske manjine u Hrvatskoj na temelju, kako Pupovac tvrdi i inzistira – međunarodnih sporazuma, počevši od Erdutskog sporazuma preko Tuđmanovog Pisma namjere Vijeću sigurnosti UN-a, do kasnijih zakonskih i ustavnih odredbi.

Pozivajući se na Erdutski sporazum, čija je i prilikom potpisivanja „međunarodnost“ bila isključivo sporedna i u mjeri svjedočenja aktu predstavnika međunarodne zajednice, ali su akt potpisivali Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi iz Podunavlja, Pupovac neizravno, a praktično pokazuje da ne prihvaća manjinski status hrvatskih Srba. Srbi u tom sporazumu nisu imali status međunarodnoga pravnoga subjekta, niti je Podunavlje imalo izvorišnu međunarodnu subjektivnost, nego isključivo značaj uvažavanja zatečene tadašnje činjenice okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum bio je instrument, s jedne strane mirnoga, ali zbog hrvatske političke odlučnosti i vojne spremnosti prisiljenoga srpskog odustajanja od okupacije i imperijalnih namjera, a s druge strane, hrvatskog odustajanja u tom slučaju, od – vojnoga oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Ništa drugo.

Zato Erdutski sporazum nikako nije mogao biti temelj srpskih političkih prava u Hrvatskoj.

Taj sporazum ih je umjesto tenkova, trebao dovesti u mogućnost uživanja stečevina hrvatskoga državnoga poretka, a ne stečevina okupacije i nasilja u kojoj i u čemu su do tada živjeli.

Pupovac ne govori o međunarodnom sporazumu zbog svjedoka koji su ga potvrdili, jer su sve institucije koje su ti svjedoci predstavljali priznavali teritorijalnu cjelovitost i državni subjektivitet Republike Hrvatske, ničim nisu priznavali bilo kakav međunarodni subjektivitet pobunjenim Srbima ili paradržavi na okupiranom teritoriju, pa je priča o međunarodnom sporazumu samo zapravo maska za trajnu – internacionalizaciju političkoga srpstva u današnjoj Hrvatskoj, koja je Srbiji i Pupovcu potrebna radi ostvarivanja srpskih političkih, a sve redom neprijateljskih ciljeva.

I to u okviru državnoga poretka današnje Hrvatske.

Zašto Pupovac i sve manjinske srpske institucije u Hrvatskoj inzistiraju toliko na Erdutskom sporazumu?

Vrlo jednostavno.

Zato što je sporazum dokument koji su u jednome specifičnom povjesnom kontekstu potpisale – dvije suprotstavljene strane. Naglašavam ovo dvije strane.

Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi.

U današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj

Na taj način se postiže trajna legalizacija prava na suprotstavljenost i na status dviju strana u okvru jedne forme, ali ne i političke sadržine. Tako se pristaje na egzistenciju u Republici Hrvatskoj i njenome državnome poretku bez stvarnoga priznanja samoga sadržaja hrvatske državnosti.

Zato je posve logično da kontinuitet „srpske strane“ iz toga sporazuma danas u svim institucijama koje personificira Pupovac kadrovski čine Srbi pripadnici javnih, vojnih, političkih, policijskih i svih drugih parainstitucija ondašnje RSK, te njihovi skriveni, a danas otvoreni sponzori i pomagači s prostora pod tadašnjom hrvatskom državnom kontrolom.

Zato u današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj. Jer oni nisu – „druga strana“.

Ako taj termin „dvije strane“ stavimo u kontekst najnovije izjave SNV i ZVO s, kako oni to nazivaju, Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća, u kontekst preambule te izjave, gdje Pupovac i njegovi „suborci“, kako ih je noseći „mirotvornu“ i „dobrosusjedsku“ grančicu nazvao srbijanski predsjednik Vučić nazad nekoliko dana shvaćajući njihovo djelovanje u Hrvatskoj očito kao nekakvu trajnu bitku, zahvaćaju duboko u povijest hrvatsko-srpskih odnosa u uvjetima potrage hrvatske nacionalne slobode, stvari postaju puno jasnije.

U izjavi SNV-a i ZVO se polazi s temeljnim preduvjetom suvremenih srpskih zahtjeva u Hrvatskoj „od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda s hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika“, da bismo došli do Erdutskog sporazuma kao izvorišta suvremenoga srpskoga političkog statusa u Hrvatskoj.

Kriminalizacija samih temelja suvremene hrvatske državnosti

S obzirom da tema ove analize nije analiza konteksta i značenja povijesnih činjenica na koje se Pupovac i njegovi „suborci“ pozivaju danas definirajući svoje zahtjeve, što ćemo ostaviti za neku drugu prigodu i prije svega predstaviti kroz prizmu epohalnoga povijesno-sociološkoga istraživanja Ive Pilara u njegovome djelu „Južnoslavensko pitanje“, s naglaskom na povijesno izvorište srpske imperijalne mitomanije u pravoslavlju SPC-a, samo ću naglasiti da i u ovome kontekstu Pupovac i SNV polaze od – povijesne neutemeljnosti suvremene hrvatske države.

Južnoslavensko pitanje

To je posve na crti osporavanja i žestokih pokušaja kriminalizacije samih temelja suvremene hrvatske državnosti krivotvorinama iz i oko oslobodilačkoga Domovinskog rata, ataku na Hrvatsku „ustašizacijom“ i „fašizacijom“ putem kriminalizacije pozdrava ZDS, preko poistovjećivanja suvremene hrvatske države s krivotvorinama o hrvatskom genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

To je sve dukobo povezano i čini idejni, programski i politički pravac djelovanja današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj i njihovih zagovornika na izdajničkom ili anacionalnom spektru hrvatskih politika.

Zbog toga se Pupovac i njegovi Srbi, zatim njihovi agenti u Hrvatskoj tako grčevito drže – antifašizma, jer ne mogu naći idealniju platformu za stalne nasrtaje na nacionalni hrvatski identitet, ali i kao formulu osporavanja temeljnih nacionalnih državnih odluka na referendumu i u Saboru Republike Hrvatske o samostalnosti Hrvatske, iz čega zajednički proizlazi „reintegracija“ Hrvatske u „region“. Tako zapravo famozna „reintegracija“ na temelju Erdutskog sporazuma u biti nije integracija srpske manjine u Hrvatsku, nego instrument reintegracije Hrvatske u – zajedničku političku integraciju sa Srbijom.

Ponajbolje to pokazuju riječi Pupovčevog suradnika Dejana Mihajlovića tijekom posjeta Vučića Hrvatskoj, koji u kamere i mikrofone HTV-a govori da ne razumije zbog čega se toliko inzistira na međusobnim prijeporima Hrvata i Srba i lošim iskustvima iz neposredne prošlosti, kad imamo toliko zajedničkih „dobrih“ iskustava. Pa u dobra iskustva bez da trepne ubraja zajedničku borbu u Drugom svjetskom ratu, stečevine takvoga antifašizma i tadašnju borbu za – zajedničku državu.

Cilj je da Srbi postanu politički narod u Hrvatskoj

Pupovac Stanimirović

U tom kontekstu valja gledati i programski proglas Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića s početka predizborne kampanje SDSS-a u Zagrebu, na jesen 2015. godine, kada su otvoreno nagovjestili „historijsku mogućnost“ostvarivanja statusa Srba u Hrvatskoj kao „političkog naroda“, a svemu tome je nužno radi ispravnoga razumjevanja ukupnih srpskih političkih težnji i postupaka u suvremenoj Hrvatskoj dodati poslanice patrijarha SPC-a Irineja, koje nikada, ali baš nikada nisu u obraćanju „pravoslavcima“ na području Republike Hrvatske izustile riječ Republika Hrvatska, a jesu locirale svoju „subraću“ na područjima Like, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije te – Hrvatske.

Zato Vučić i svi srbijanski dužnosnici, te Milorad Pupovac, pravoslavni svećenici u Hrvatskoj i praktično svi Srbi danas koji imaju javni prostor u hrvatskom medijskom i političkom diskursu govore o – srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

Ne manjini, nego zajednici.

Jer zajednica otvara mogućnost ustavne preformulacije manjine u – narod.

I, to je cilj.

A izvorište danas, uz sve navedeno iz povijesti, je – krivotvorenje značaja i uloge Erdutskog sporazuma.

Pitamo se u tom sveopćem kontekstu – zašto Srbi u Hrvatskoj i Srbija danas ne priznaju srpsku agresiju na Hrvatsku, zašto država Srbija ne preuzme odgovornost za događaje s početka devedesetih godina, zašto ne daju podatke o poginulima, zašto država Srbija potražuje od Republike Hrvatske podatke o poginulima na hrvatskom državnom teritoriju i u navodnom „građanskom ratu“ na čemu inzistiraju oni i njihovi apologeti i agenti u Hrvatskoj.

Stvar je vrlo jednostavna.

Onoga trenutka kad bi hrvatski Srbi prihvatili definiciju srpske agresije na Hrvatsku, kad bi Republika Srbija i bilo koja srpska nacionalna institucija prihvatila odgovornost za nasrtaj na Republiku Hrvatsku – odrekli bi se imperijalne politike i mita o velikoj Srbiji. A tražeći podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj, ne priznaju posredno kako naivci u Hrvatskoj znaju reći – svoju agresiju, nego upravo suprotno, iskazuju da je i dalje hrvatski državni teritorij pod njihovom političkom nadležnošću.

Drugim riječima, i na taj način odbijaju priznati pravo na državnost hrvatskom narodu.

Posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom

Velika Srbija

Jer, oni ne smiju prihvatiti odgovornost za agresiju, niti misle da ju imaju, jer polaze od činjenice da su se Srbija i tadašnji Srbi borili za povijesne srpske nacionalne prostore i državne interese, pa se to tragom toga ne može ni nazivati agresija. Jer, je to za Srbe bio pokušaj oslobađanja svojih zemalja.

Agresija je stoga Oluja i Bljesak, te svaki pokušaj Republike Hrvatske da suvereno upravlja na svojim područjima u okviru međunarodnih granica Republike Hrvatske koje jednostavno, usprkos diplomatskim odnosima, usprkos realnom postojanju dviju država, srpska politika ne priznaje niti kani priznati.

Niti tu međunarodno-pravnu činjenicu priznaju hrvatski Srbi oko Pupovca.

Zato inzistira na Erdutskom sporazumu.

Dakle, priča o srpskoj agresiji, ponašanju Milorada Pupovca, SPC-a u Hrvatskoj i uopće, ponašanje srpskih institucija u Hrvatskoj danas, jednostavno su posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom.

Što uopće znači riječ – integracija?

Riječ integracija prema Klaiću znači spajanje nekih dijelova u cjelinu, povezivanje, ujedinjavanje. Ako pažljivo osmotrimo, vidjet ćemo da se u hrvatskom političkom i javnom diskursu udomaćila riječ, odnosno izraz – reintegracija.

Zašto?

Na izgled logično, jer hrvatski Srbi ili kako se nazivaju „pobunjeni Srbi“ i jesu bili sastavni dio hrvatskoga teritorija, pučanstva koje je živjelo na tom teritoriju, bili su sastavnica državnoga poretka uređenoga u ustavu i dokumentima ondašnje SR Hrvatske, ali i SFRJ koja je bila zapravo ključna definicijska odrednica svih političkih statusa na području te savezne države. Srbi su imali status naroda, a upravo zbog toga se Pupovac i poziva na povijesne činjenice koje pod različitim okolnostima Srbe drže svojevrsnim partnerom hrvatskim politikama.

Ne sastavnim djelom tih politika, nego – neovisnim partnerom.

Biti sastavni dio hrvatskih nacionalnih politika, značilo bi polaziti od – integracije.

Zato se koristi – reintergacija.

Vrlo je pogrješno i opasno govoriti o – reintegraciji.

Smrtonosno pismo za razvoj velikosrpskih ciljeva

Jer ona podrazumjeva zadržavanje dviju strana u novim uvjetima, polazi od činjenice da je nešto od prije bilo i ostalo posve isto danas, da vrijednosti koje Srbi u novome hrvatskom političkom kontekstu unose u Republiku Hrvatsku ostaju nepromijenjene, što polazi i od statusa političkog naroda u suvremenoj Hrvatskoj, ali i priznavanja svega što su imali kao druga strana s čega su pristupili sporazumu – pa i prava na vojnu pobunu protiv Hrvatske.

Priznajući pravo na takvu interpretaciju Erdutskoga sporazuma kao temelja današnjih srpskih prava u Hrvatskoj, Hrvatska praktično prihvaća i priznaje pravo Srba na vojnu pobunu iz tog razdoblja, ali i politički legalizira neku buduću pobunu i njene ciljeve.

Tuđman

S obzirom da su Erdutski sporazum potpisali Republika Hrvatska i neprijateljska strana, tada „pobunjeni Srbi“, Pupovcu je ultimativno nužno inzistirati na tome sporazumu. Iako se on i SNV tu i tamo, kao i u ovim zahtjevima usputno spomenu i Pisma namjere predsjednika Tuđmana, to pismo im je smrtonosno za velikosrpske ciljeve i političko srbovanje u današnjoj Hrvatskoj.

U tom pismu iz siječnja 1997. godine, na temelju kojega je i došlo od jednogodišnjega produženja mandata UNTAES-a na čelu s američkim umirovljenim generalom Jacques Paul Kleinom, ne postoje dvije strane, niti pobunjeni Srbi, nego jedino – srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

To je eksplicitan politički termin, koji je hrvatska država u tome pismu koristila, Vijeće Sigurnosti potvrdilo, to je temeljna kvalifikacija političkoga statusa srpske manjine u Hrvatskoj i to je istodobno – smrt velikosrpskome imperijalizmu.

Zato se ni Srbija ni Pupovac ne pozivaju na to pismo, jer označava kraj svih snova o nekim budućim ostvarenjima na hrvatskomživotnom i povijesnom, te državnom prostoru.

Erdutski sporazum je povijesna kategorija i ništa više. Redom su najugledniji stručnjaci teorije države, prava i ustavnoga prava u Hrvatskoj, naravno ne oni s antifa predznakom i kapitulantskim stavovima o hrvatskoj državnosti, jasno i egzaktno višestruko pokazali i dokazali da Erdutskog sporazuma kao žive i važeće pravne činjenice odavno – nema.

Uvod u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske

Politička legalizacija izrazito opasne terminologije uvod je u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske. Taj zahtjev se ponovo očituje i u tzv. izjavi Velikoga (zamislite samo službenog naziva udruge srpske manjine s takvim povjesnim biljegom u memoriji hrvatskoga naroda) vijeća, koja eksplicitno inzistira na teritorijalnome statusu srpskih institucija u Hrvatskoj, što je izravan akt nepriznavanja hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka.

Autonomija je ovdje prijelazni eufemizam do države u državi s teritorijalnom dimenzijom, koju Pupovčevi Srbi i danas u svim ostalim segmentima ostvaruju na temelju pogubnoga Ustavnoga zakona. Tragikomično je bilo gledati izjavu predsjednice republike HINI koja je od nje tražila očitovanje o tim zahtjevima.

Predsjednica te zahtjeve drži izarazom demokratskih prava svakoga u Hrvatskoj, bez uviđanja izravnoga političkoga zahtjeva za federalizacijom Hrvatske, što je atak na ustavno-pravni poredak koga je predsjednica Republike prisegnula – štititi.

Zbog svega toga je posve sinkronizirano srpsko inzistiranje na tzv. antifašizmu u Hrvatskoj, zbog toga načelnik Krnjaka Mihajlović jauče za dobrim odnosima iz vremena kad su se „dva naroda borila za istu državu“ pri čemu taj srpski mladac u Hrvatskoj ne shvaća (ili shvaća a prkosi) da i na taj način izravno osporava ustavno-pravni poredak današnje Republike Hrvatske, jer je on utemljen na političkom i svakom drugom otklonu od „zajedničke države“, zbog toga toliko inzistiranje na mrtvom Erdutskom sporazumu, zbog toga Srbija i Srbi inzistiraju na „dvije istine“ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, zbog toga imamo model ustavno-pravnoga ozakonjivanja političkog srpstva u Hrvatskoj, koji je nastao kao plod međunarodnih pritisaka ali i kao plod nevjerojatne neodgovornosti hrvatskih državnih politika, koje su ili zlonamjerno ili idiotski nasjele na – političku legalizaciju statusa političkog srpstva u tzv. modelu riješavanja statusa nacionalnih manjina između dviju država.

Zbog toga konačno Srbija tako teško pristaje i na takav reciprocitet, jer ne želi čak i u posve benignim okolnostima koje njoj izrazito odgovaraju priznati političko hrvatsvo kao kategoriju na svome državnom prostoru, jer, ne priznaje ga uopće kao političku činjenicu ni u Republici Hrvatskoj.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nema napretka bez oslobođanja od postojećega političkog ustrojstva i zloporabe moći

Published

on

By

Kako zaustaviti demografske gubitke?

Na izbornom saboru Istarskoga demokratskoga saveza (IDS) održanoga u subotu 17. veljače u Labinu delegati te hrvatske parlamentarne političke stranke mogli su birati samo jednoga jedinoga kandidata na četverogodišnji mandat na čelu te političke stranke.

Ta, čini se na prvi pogled, nevažna informacija ipak zaslužuje veću pozornost i temeljitiji osvrt ne samo zato što ta politička stranka pojam »demokracije« odnosno »demokratski« ima u samom svom imenu, nego puno više zato što takva praksa ima posljedice u političkom životu cjelokupnoga hrvatskoga društva.

IDS

Neosporno je pravo, u skladu s važećim hrvatskim zakonodavstvom, da ta parlamentarna politička stranka na takav način bira svoje vodstvo pa se ovim osvrtom nipošto ne želi ni na koji način ulaziti u unutarnje stranačke odnose ili u (ne)kompetentnost ili (ne)prikladnost osobe jedinoga kandidata. Ktomu, mediji su javili da je dan prije izborne skupštine postojao kandidat za protukandidata, no on nije dobio dovoljan broj glasova delegata pa je ostao samo jedan kandidat za najvišu stranačku poziciju, što bi značilo da sami delegati izbornoga sabora nisu željeli odnosno marili za demokratsku sliku svoje političke stranke.

Činjenica da neka parlamentarna politička stranka nakon tolikih godina procesa tranzicije i demokratizacije hrvatskoga društva nema potrebe voditi brigu o svojoj demokratskoj slici pred općom javnošću trebala bi pobuditi zabrinutost, ne samo članova takve političke stranke, nego i svih demokratski orijentiranih hrvatskih građana.

Važna je stranačka podobnost

Premda se na prvi pogled može činiti da je za hrvatsko društvo gotovo irelevantno što se događa u nekoj političkoj stranci kad se čelnik te stranke zapravo ne može birati, nego samo potvrđivati, u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti to je znak za uzbunu, i to zbog više razloga.

Prvi je razlog što hrvatsko društvo još uvijek vrlo sporo izlazi iz komunističkoga totalitarnoga režima u kojem je sve konce javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života držala jedna jedina politička partija i što su vrlo brojni pripadnici te političke partije, te brojni sinovi i kćeri vodećih članova te partije, protagonisti u gotovo svim današnjim političkim strankama.

Već zbog te okolnosti sve bi političke stranke, ako stvarno žele biti demokratske i ako žele pridonositi izgradnji demokratskoga društva, morale svjesno učiniti odmak od bivše partije i njezinih oblika unutarstranačkih funkcioniranja, pa i »biranja« čelnih ljudi.

Drugi, ne manje važan, razlog za dizanje uzbune zbog demokratskoga deficita u samim relevantnim političkim strankama je u činjenici da relevantne političke stranke dijele kolač moći, vlasti na raznim razinama, ponašajući se vrlo često po modelu bivše jedine partije.

Premda je nespojivo sa stvarnim demokratskim poretkom i demokratskim ustrojem društva, u današnjem hrvatskom društvu za svakoga tko želi na ikoji način napredovati u strukturama vlasti, prema odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici još je uvijek važnija stranačka pripadnost, javno simpatiziranje određene političke stranke negoli sposobnost, kompetentnost, radinost, poštenje…

Drugim riječima, premda to nitko ne želi otvoreno priznati ili tako nazivati, u današnjem hrvatskom društvu i dalje je najvažnija politička i ideološka podobnost. Dok je u komunističkom režimu postojala jasna podjela na »naše«, tj. partijske članove, simpatizere i podobnike i »ostale«, tj. građane drugoga reda, danas je ta podjela kompleksnija jer je na sceni više relevantnih političkih stranaka i svaka od njih još uvijek preferira za sva napredovanja svoje članove i simpatizere – dakle svoje podobnike, a to istodobno znači da drugi, svi oni izvan tih krugova, nemaju prave prilike ma koliko bili kompetentni, radini, pošteni.

Vladavina partitokracija

Takvo strukturiranje moći u suvremenom hrvatskom društvu zapravo je vladavina partitokracije, u kojoj stranačka politika, na svim razinama gdje god joj je to moguće, prožima cjelokupni društveni život i sudbinski utječe na život ljudi, na napredovanje u strukturama vlasti, u odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici.

Budući da kolač moći i vlasti dijeli više relevantnih političkih stranka, nema više one klasične i jednoznačne podjele na »naše« i »ostale« na razini cjelokupnoga hrvatskoga društva. Ipak, taj model živi na svim razinama ovisno o tome koja politička stranka ili koalicija kontrolira koju razinu moći i vlasti.

U postojećoj partitokraciji, koja vođama političkih stranaka daje gotovo neograničenu vlast u stranci, korijen je političke i svake druge korupcije, nepotizma i onemogućavanja sposobnih, kompetentnih i poštenih.

Dok se god Hrvatska ne oslobodi toga društvenoga političkoga ustrojstva i zloporabe moći, ne će moći napredovati ni na kojem planu: ni u tranziciji, demokraciji, ni u gospodarstvu ni u kvaliteti života. Dok je god na djelu takva zloporaba političke moći i vlasti, mnogi sposobni, često s čitavim svojim obiteljima, morat će svoje mjesto i svoj kruh tražiti pod suncem tuđega neba.

Želi li mijenjati postojeće neprihvatljivo stanje, Hrvatska mora smoći snage te na nov način zakonski definirati i funkcioniranje političkih stranaka (možda ih čak natjerati zakonom da moraju imati unutarnje legalne frakcije), donijeti nova izborna pravila koja će omogućiti biračima birati određene osobe s imenom i prezimenom umjesto otuđenih i manipulativnih stranačkih lista, i točno propisati koje su funkcije političke, te se usklađuju s Izbornim rezultatima, a koje su funkcije stručne u koje se politika ne smije miješati. 0 tim zakonskim ustrojstvenim promjenama ovisi zaustavljanje i iseljavanja i demografskih gubitaka.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Continue Reading