Pratite nas

Kolumne

Trolični Pupovac u škripcu

Objavljeno

na

Promotri li se pozornije društveno i političko djelovanje Milorada Pupovca, mogu se uočiti barem tri Pupovca. Prvi je “plačljivko” iliti “šmrc-šmrc Pupovac”.

To je onaj Pupovac koji jeca za saborskom govornicom s natpisom “GOST” na žutoj traci omotanoj oko nadlaktice, onaj Pupovac koji paradira Saborom sa selotejpom u ruci, jer mu je akumulator bilo preteško ponijeti.

To je Pupovac kojeg vrijeđa spomen-ploča hrvatskim herojima u Jasenovcu i koji tuguje na dan proslave Oluje stupajući u prvim redovima Vučićevih mitinga gdje sve pršti od prijetnji, uvreda i želje za osvetom prema Hrvatskoj.

Kao savršeno neintegrirani građanin RH tako daje primat sjećanju na one koji su rušili ustavnopravni poredak RH u odnosu na one koji su ga uspostavili. “Šmrc-šmrc Pupovac” ne propušta komemorirati navodna masovna stradanja pripadnika svoga naroda pored praznih jama, jer one pune su ionako rezervirane za neke druge koji, za razliku od njegovih, ne bi bježali da nisu krivi.

Drugi Pupovac je cinični “satiričar” i provokator – “pljuc-pljuc Pupovac”! Taj je Pupovac udomitelj, a zahvaljujući političkoj moći koju uživa i financijski pokrovitelj ex-Feralove soroščadi. Najistaknutiji uradci tih literarnih barbarogenija su likovanje nad sudarom dva hrvatska borbena zrakoplova (“Oba su pala”), “klanje” Thompsona srpom i čekićem, te cinično uživanje u nedavnim katastrofalnim požarima (“Lijepa naša lijepo gori”). Ovaj Pupovac veliča i slavi događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata koji nisu bili ništa drugo doli pobuna protiv hrvatske države, podupirana izdašnom logističkom potporom talijanskih fašista, izražena kroz zvjerske pogrome nad Hrvatima.

Oba ova Pupovca se izvrsno nadopunjavaju i isprepliću takvim tempom da to nije lako pratiti. I upravo tada, kada ih je nemoguće striktno razlučiti, postižu najjači učinak. Krunu takvog djelovanja predstavlja bilten o nasilju nad Srbima u Hrvatskoj raspačavan po svijetu o trošku hrvatske države – projekt u sklopu kojeg pedantni istraživači odljepljuju žvake ispod svake sumnjive školske klupe ne bi li otkrili štogod nalik ušatom “U”. Hrvatska se tu neizostavno prikazuje netolerantnom zemljom s trendom porasta broja fašistoidnih incidenata, posebice za vladanja desnih vlada. U istom kontekstu poimence se navode svi oni čije se mišljenje Pupovcu ne sviđa. Tako spravljene liste ujedno služe i kao naputak tko ne smije nastupiti kao GOST na televizijama s nacionalnom koncesijom. Tako Pupovac de facto drugima stavlja žutu traku oko nadlaktice. Središnji događaj u kojem sinergijski “šmrc-šmrc plus pljuc-pljuc” učinak dolazi do punog izražaja ipak je ateistički dernek koji se tradicionalno održava povodom pravoslavnog Božića. Šireći “božićni duh” u isto se kolo hvataju lokalni “umjetnici”, koji izvode prigodne performanse na zasadama škole satire Pupovčevih gojenaca iz Novosti, i izaslanici Vučićevog režima, mahom oni najsposobniji artikulirati nedostignute ciljeve iz Miloševićeve političke ostavštine. Inače, mnoge je začudilo kad se Milorad Pupovac nedavno predstavio Srbinom-pravoslavcem, budući da su njegovo javno djelovanje i svjetonazorska stajališta dosad upućivali kako je riječ o ateistu. No, te se dvije kategorije, “Srbin-pravoslavac” i ateist, uopće ne isključuju. Štoviše, prilično su kompatibilne i zapravo čine lice i naličje iste cjeline. Naime, nema proturječja između nevjerovanja u Boga i vjere u suvremeno tumačenje i primjenu nauka i poslanja sv. Save.

Ipak, stvarnu političku moć Pupovac ne crpi iz Beograda, ni od tamo upravljanih struktura sa sjedištem u Hrvatskoj poput ispostave SPC-a, ili tzv. antifašističkih krugova čiji svjetonazor dijeli. Da je samo to u pitanju, bio bi tek jedan u nizu ovdašnjih “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” titoista i jugofila. U njegovu slučaju ima nešto što čini razliku. Naime, s vremena na vrijeme pojavljuje se i treći Pupovac – nacionalno odgovorni Pupovac. Taj u ključnim strateškim trenutcima po Hrvatsku svira po notama američkog veleposlanstva u Buzinu, čak i kad to nije sasvim po volji Beogradu i domaćim titoistima. Ponekad to bude i u skladu s hrvatskim interesima – isključivo onda kad se oni poklapaju s američkima. Ogledni primjer takva ponašanja pronaći ćemo, vratimo li se u proljeće 2011. godine. U završnici pristupnih pregovora s Europskom Unijom Ivo Josipović je, pozivajući se na iz njegova kruga dirigirane Facebook prosvjede, zatražio ostavku Vlade i prijevremene izbore kako bi odgodio ulazak Hrvatske u EU. To bi ujedno spriječilo zavrzlame i neugodnosti koje su uslijedile sa slučajem Perkovića i Mustača, a u konačnici i Hrvatsku trajno vezalo uz “Region”. No, tada je ulogu jezičca na vagi odigrao upravo Milorad Pupovac ne popustivši Josipovićevu pritisku. Ne zato što on to intimno ne bi želio, nego zato što je, svjestan izvora vlastite moći, samo privezao konja gdje Amer-aga kaže. Tako je, ironično, zapravo postao hrvatskim junakom u borbi za istinu o zloglasnoj Udbi i odmak od “Regiona” – Milorad Pupovac Buzinski! Josipović mu to nije zaboravio pa je, čim mu je pred izbore zatrebalo prikazati se nacionalno osviještenim, iskoristio prigodu da ga podmuklo napadne uz frenetični pljesak povodljivog dijela domoljubne javnosti koji se naivno ponadao kako u notornom udboslavenu ipak čuči nešto hrvatsko. Znakovito, srazom dva njihova miljenika isprva zbunjeni dominantni mediji ipak su stali na stranu Pupovca. Valjda jedini put kad bi se, tada još “Mister 80%” na nekoga obrušio nakon čega je kratkotrajni konflikt splasnuo. Ali ne zadugo.

Da Josipović “hrvatskom junaku pravoslavnog roda” ipak nije oprostio, pokazuje i nedavno podsjećanje da je u Vladi srpska strana koja tolerira ustaštvo (tako titoisti nazivaju spomen-ploču poginulim junacima Domovinskog rata), ali i prozivanje da je jedini mogao spriječiti preimenovanje najsjajnije tekovine antifašizma – Trga maršala Tita. Na ovo bockanje Pupovac je lakonski odvratio kako nije on šesta lička pa da spašava Maršala. Kao politički mecena jedinog državnim sredstvima financiranog satiričkog časopisa u Hrvata moguće je pritom imao na umu znameniti stih Bore Čorbe – “šta spopade šestu ličku da spasava onu pi…?” Naime, jednom “satiričaru” takvog formata zacijelo nije promaklo to što je Josipović predsjedničku kampanju u kojoj je tražio ovlasti “maloga maršala” neformalno započeo slaveći rođendan uz predstavu “Vaginini monolozi”.

Unatoč svim eskapadama, provokacijama i podmetanjima koje nesumnjivo čini od srca, Pupovac se pokazuje manje štetnim za hrvatske nacionalne interese od mnogih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. To što Hrvatska ima pupoljaka čije trnje jače bode od onog pupovaca žalosna je žetva onoga što je sijano od 3. januara 2000. Jedni se od Pupovca razlikuju po tome što su naslonjeni na druga vanjska središta moći, vođeni naslijeđenim protuameričkim sentimentom, posebno izraženim sada kad je tamo na vlasti ideološki odbojna im garnitura. Drugi, oni “naši”, navodno idealisti, idealni su operatori krize, jer najmanje koštaju. Takvi “naši” sad kukumaču nad hudom sudbinom udarničke frulice titoističkog agitpropa, Maje Sever (eto, napokon se potvrdilo tko ju je zadržao na javnoj televiziji osiguravši joj prostor za mudrovanja u sasvim ugodnom terminu). A tko je drugi nego “naš”, izabran tzv. desnim glasovima, kao građanin podigao kaznenu prijavu protiv vlasnika Agrokora, kao urica usklađeno s akcijom jednog moćnika koji je aktivirao naplatu dugovanja kako bi potaknuo opći rasap u potpunom neredu? Trebaju li uopće kome “njihovi” kraj takvih “naših”?

Za razliku od njih, od Pupovca Hrvatska barem ima neku korist, mada njegova spremnost na suradnju, izražena kroz potporu ministru Mariću, a potom i novoj, presloženoj Vladi, ne proizlazi iz domoljublja. Posljedica je to angažmana Buzina u borbi protiv ruskih interesa u Agrokoru kako bi ne-ruska potraživanja dobila prednost u redoslijedu naplate duga, čime je spriječena mogućnost pada Agrokorove imovine u ruske ruke.

Iako su Pupovčeve provokacije beskrajno iritantne, često i ponižavajuće, njihov je domet i učinak ipak prilično ograničen. Sve se uglavnom svodi na kontaminaciju općeg društvenog ozračja što dugoročno najviše šteti zajednici koju predstavlja. U pitanjima strateške naravi, Pupovac, iako mentalno i emotivno titoist, ne odstupa od crte zacrtane u Buzinu. Zauzvrat je posljednjih dvadeset i kusur godina mogao bez teškoća uvaljivati američkom veleposlanstvu “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” nevesele sveske, tim više što su se uklapale u svjetonazor većine dosadašnjih američkih veleposlanika i politiku koju su zastupali, počevši od redikuloznog traktor-diplomata Galbraitha sve do “Kubanke” koju je rutinski motao oko malog prsta.

Ipak, nad idiličnom simbiozom Pupovca i Buzina odnedavno su se nadvili tmurni oblaci. Najavljeni dolazak novog američkog veleposlanika, Trumpova znanca i poslovnog suradnika Kohorsta za njega predstavlja razlog za zabrinutost, čak i tjeskobu, jer u zraku se osjećaju tektonske promjene. Zna to Pupovac, a zna i Plenković! Potonji zna i da dionice prvoga ubrzano padaju bez obzira na gotovo zajamčena tri mjesta u Saboru, kao što strelovito padaju i dionice drugog partnera u vlasti koji je izgubio priključak na lokomotivu uz koju se šlepao na izborima. Elementarna logika nalaže da je ciljeve lakše postići uz takve partnere, nego uz one koji se ne miču iz ucjenjivačkog garda.

Prvi plodovi ovakvih odnosa ubrani su već u nedavnoj igri s pločama koja je, šahovski rečeno, završila rezultatom 1,5:0,5. A realni će promatrači, kad se slegnu emocije, ocijeniti ishod i kao 2:0, što i nije tako loše, ako se zna kako je donedavno i 1:1 izgledalo poput goluba na grani. Kako bilo, ostat će zapisano, ne znači i zapamćeno, da je to postignuto za vladanja Andreja Plenkovića. Dakle, ne u vrijeme onih koji su to mogli dosad učiniti a nisu htjeli, a bome ni onih koji su to htjeli a nisu mogli, ne odričući zasluge i dobre namjere ni jednima ni drugima. Bilo to kome drago ili ne, bez Plenkovićeve se suglasnosti to nikako nije moglo izvesti, a izvedeno je, po mnogo čemu sudeći planirano. Sve je, naime, počelo postavljanjem ploče u Jasenovcu u studenom prošle godine što je koincidiralo s inicijativom zagrebačkog HDZ-a za preimenovanjem Trga, tada još maršala Tita. Sam rasplet je inicirao zalijetanju nesklon HDZ-ov ministar pravosuđa u nedavnom intervjuu Večernjem listu. Odgovor na upit o spomen-ploči koji je uzburkao javnost očito je bio ciljano plasiran, a ne isprovociran pitanjem novinarke. Ubrzo je u dogovoru s inicijatorima spomen-ploča poginulim hrvatskim junacima preseljena iz Jasenovca na simbolički zaista najprikladnije mjesto. Da je tomu doista tako, vidi se po reakciji konsterniranog Pupovca koji je ostarivši pet godina u jednome danu, blijed, kao uvaljan u brašno, održao karakterističnu “šmrc-šmrc” seansu namijenjenu sredstvima javnog priopćavanja. A još je vidljivije iz sljedećeg.

Oko motela na lokaciji poznatoj kao Trokut, desetak kilometara sjeverno od Novske, vodile su se žestoke borbe u Domovinskom ratu uz brojne žrtve. Tamo je i kosturnica u kojoj počivaju kosti onih koji su “oslobodili” Novsku u prethodnom ratu – pripadnika srpske jedinice NOVJ, dakle obrijanih četnika preodjevenih u odore staljinista. Tamo su godinama dovođena djeca iz okolnih krajeva kako bi se klanjala žrtvi onih čije je “oslobađanje” za Hrvate značilo civilizacijski sunovrat i nacionalno porobljavanje. U reprizi, pola stoljeća kasnije, “oslobodioci” više ne će biti tako sramežljivi. Nastupit će otvoreno, rame uz rame, pod oba svoja obilježja – crvenom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. I pod kojim se to geslom moglo osloboditi takvih “oslobodilaca”, nego onim pod kojim su pali oni koji su morali umrijeti da bi zlodjelo “oslobodilaca” moglo živjeti?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Objavljeno

na

Objavio

Što se politike i političara u Hrvatskoj tiče, više od svih politoloških rasprava i znanstvenih radova rekla je jedna zbirka “čudnovatih pjesmica”.

Naslov zbirke je “Uprknuće”, autor je ugledni splitski arhitekt i pisac Jerko Rošin, koji je samim naslovom knjige, jednom riječju sažeo svoje iskustvo funkcioniranja političkog sustava.

Ovom prigodom evo jedne “pjesmice” pod naslovom “Sabor odlučuje”. Tako Jerko pjeva: “Zemljom odjekuje: ‘Sabor odlučuje, o njemu ovisi jesi li ili nisi!’ Ljudi, to su priče za imat pokriće, Sabor su tek ruke bez svoje odluke.”

Budući da vjerujem g. Rošinu i njegovu iskustvu pretočenom u duhovitu i britku satiru, umjesto “Sabor odlučuje”, kako ga je opisao Rošin u “Uprknuću”, ne preostaje drugo nego okrenuti se i podržati referendumsku inicijativu koja želi riješiti problem uprknuća, a nazvana je “Narod odlučuje“, dakle, za “ruke od svoje odluke”, a ne šefa stranke.

Sjevernokorejski klonovi

Važeći izborni zakon u kojem šefovi stranaka, od Plenkovića do Bernardića, odlučuju o poretku na listi i ucjenjuju neposlušne da ih neće staviti na listu ako se ne uprknu, generira klijentelizam, korupciju, uhljebljivanja, a od demokracije čini farsu, svodi je na ispitivanje javnog mnijenja koje Plenkovići i Bernardići provode svake četiri godine.

I onda prevare narod i svoje birače, kao aktualna transrodna koalicija HDZ – HNS. Kada sam vidio da su sve stranke, od HDZ-a do SDP-a, protiv izmjena aktualnog izbornog zakona na platformi uprknuća, jer uvođenjem tri preferencijska glasa Plenkovićev, Bernardićev… anus prestaje biti politički faktor, a demokracija se od uprknuća pretvara u odgovornost biračima, a ne šefu stranke; dakle, kada su svi političari protiv izmjene takvog izbornog zakona, i uvođenja novog s većim brojem preferencijskih glasova, prosječno inteligentan čovjek ne treba imati dileme i treba potpisati referendumsku inicijativu “Narod odlučuje”.

Represija protiv naroda i inicijative, plaćanje štandova, zabrane…, govori kako se političke kaste boje svog (?) naroda i njegova mišljenja, kako oni ne daju da se narod, nakon što se izborio za državu, izbori za demokraciju i slobodu.

Da, imamo državu, no ne živimo u demokratskom, nego u partitokratskom društvu, daleko od volje naroda, kojeg su upravo takvim uprknutim izbornim zakonom ne samo masu puta izvarali, nego i opljačkali, osiromašili, a ljudi od tih “borgova” bježe iz države, jer pored partijskih uprknutih uhljeba ne mogu naći posao, niti zaraditi za pristojan život.

Političari koji u narodnim inicijativama i narodu vide neprijatelje nisu demokrati, nego manje ili više uspješni sjevernokorejski klonovi, samo imaju drugačije frizure od Kim Jong-una, i ništa drugo.

Imali su priliku više od dvadeset godina kroz institucije izmijeniti taj zakon, duboko uprknut, ali nisu. Zato ne preostaje drugo, kao kada se svrgavaju diktature, pa i ova demokratura, da se narod sam organizira i izbori za stvarnu slobodu i demokraciju protiv uprknokracije.

Sauche niču na sve strane

Što se tiče referendumskog prijedloga kako manjine ne bi mogle odlučivati o vlasti, prigovara se o diskriminaciji. U redu, onda cijela napredna Europa, na koju se inače “mainstream” uprkature pozivaju, diskriminira manjine, jer one nigdje u EU-u ne odlučuju o vlasti, a cijela Europa ima osam zagarantiranih mjesta manjinama, kao i mala Hrvatska.

Jedan od najvećih ustavnopravnih stručnjaka, i sam pripadnik manjine, prof. Smerdel, smatra kako takav prijedlog niti je protuustavan, niti diskriminirajući, dapače, sadašnje stanje omogućuje da manjine formiraju vlast s par stotina glasova, ali da manjinama, kao što već jest, treba zagarantirati sva moguća prava.

Pri tome treba reći da se ne smanjuje broj samo zastupnika nacionalnih manjina, nego SVIH zastupnika, pa onda, logično, i manjinskih.

Koliko je ovaj izbori zakon apsurdan, evo zornog primjera Furija Radina koji je bio jedini zastupnik talijanske manjine, i bilo bi dovoljno da samo s jednim glasom, svojim, uđe u Sabor!? Zato se i Radin i Pupovac bune.

Zašto se Radin ne zapita imaju li Hrvati u Italiji ili Srbiji takva prava? Ne, nemaju, niti igdje drugdje bilo koja manjina.

K tome, jedno je pozitivna diskriminacija, koju pozdravljam, a odlučivanje o vlasti je drugo, i u ovakvom sustavu, kako je upozorio i Smerdel, ono je izvor koruptivnog djelovanja, političke trgovine.

Nije Europa glupa niti “diskriminatorska” kada manjinama ne da da odlučuju o vlasti, ali im jamči sva moguća građanska i ljudska prava.

Mladi se iseljavaju, korupcija, klijentelizam i uhljebi cvjetaju na svim razinama, Sauche niču kao gljive poslije kiše, autokratski stil vladanja u strankama, reketarenje medija…, sve je to posljedica izbornog sustava uprknuća.

Pa onda, s Rošinom počesmo, neka Jerko i završi: “Saborski statisti po svemu su isti kao kazališni, važni i suvišni kako radnja traži, samo nek im važi ona glavna stvar: pristojan honorar!”

Eto, zato sam potpisao referendum za promjenu izbornog zakona koji traje do nedjelje. Dosta je uprknuća!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Inicijativa Narod odlučuje pokreće ustavne tužbe protiv nekoliko hrvatskih gradova

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati