Pratite nas

Kolumne

Trolični Pupovac u škripcu

Objavljeno

na

Promotri li se pozornije društveno i političko djelovanje Milorada Pupovca, mogu se uočiti barem tri Pupovca. Prvi je “plačljivko” iliti “šmrc-šmrc Pupovac”.

To je onaj Pupovac koji jeca za saborskom govornicom s natpisom “GOST” na žutoj traci omotanoj oko nadlaktice, onaj Pupovac koji paradira Saborom sa selotejpom u ruci, jer mu je akumulator bilo preteško ponijeti.

To je Pupovac kojeg vrijeđa spomen-ploča hrvatskim herojima u Jasenovcu i koji tuguje na dan proslave Oluje stupajući u prvim redovima Vučićevih mitinga gdje sve pršti od prijetnji, uvreda i želje za osvetom prema Hrvatskoj.

Kao savršeno neintegrirani građanin RH tako daje primat sjećanju na one koji su rušili ustavnopravni poredak RH u odnosu na one koji su ga uspostavili. “Šmrc-šmrc Pupovac” ne propušta komemorirati navodna masovna stradanja pripadnika svoga naroda pored praznih jama, jer one pune su ionako rezervirane za neke druge koji, za razliku od njegovih, ne bi bježali da nisu krivi.

Drugi Pupovac je cinični “satiričar” i provokator – “pljuc-pljuc Pupovac”! Taj je Pupovac udomitelj, a zahvaljujući političkoj moći koju uživa i financijski pokrovitelj ex-Feralove soroščadi. Najistaknutiji uradci tih literarnih barbarogenija su likovanje nad sudarom dva hrvatska borbena zrakoplova (“Oba su pala”), “klanje” Thompsona srpom i čekićem, te cinično uživanje u nedavnim katastrofalnim požarima (“Lijepa naša lijepo gori”). Ovaj Pupovac veliča i slavi događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata koji nisu bili ništa drugo doli pobuna protiv hrvatske države, podupirana izdašnom logističkom potporom talijanskih fašista, izražena kroz zvjerske pogrome nad Hrvatima.

Oba ova Pupovca se izvrsno nadopunjavaju i isprepliću takvim tempom da to nije lako pratiti. I upravo tada, kada ih je nemoguće striktno razlučiti, postižu najjači učinak. Krunu takvog djelovanja predstavlja bilten o nasilju nad Srbima u Hrvatskoj raspačavan po svijetu o trošku hrvatske države – projekt u sklopu kojeg pedantni istraživači odljepljuju žvake ispod svake sumnjive školske klupe ne bi li otkrili štogod nalik ušatom “U”. Hrvatska se tu neizostavno prikazuje netolerantnom zemljom s trendom porasta broja fašistoidnih incidenata, posebice za vladanja desnih vlada. U istom kontekstu poimence se navode svi oni čije se mišljenje Pupovcu ne sviđa. Tako spravljene liste ujedno služe i kao naputak tko ne smije nastupiti kao GOST na televizijama s nacionalnom koncesijom. Tako Pupovac de facto drugima stavlja žutu traku oko nadlaktice. Središnji događaj u kojem sinergijski “šmrc-šmrc plus pljuc-pljuc” učinak dolazi do punog izražaja ipak je ateistički dernek koji se tradicionalno održava povodom pravoslavnog Božića. Šireći “božićni duh” u isto se kolo hvataju lokalni “umjetnici”, koji izvode prigodne performanse na zasadama škole satire Pupovčevih gojenaca iz Novosti, i izaslanici Vučićevog režima, mahom oni najsposobniji artikulirati nedostignute ciljeve iz Miloševićeve političke ostavštine. Inače, mnoge je začudilo kad se Milorad Pupovac nedavno predstavio Srbinom-pravoslavcem, budući da su njegovo javno djelovanje i svjetonazorska stajališta dosad upućivali kako je riječ o ateistu. No, te se dvije kategorije, “Srbin-pravoslavac” i ateist, uopće ne isključuju. Štoviše, prilično su kompatibilne i zapravo čine lice i naličje iste cjeline. Naime, nema proturječja između nevjerovanja u Boga i vjere u suvremeno tumačenje i primjenu nauka i poslanja sv. Save.

Ipak, stvarnu političku moć Pupovac ne crpi iz Beograda, ni od tamo upravljanih struktura sa sjedištem u Hrvatskoj poput ispostave SPC-a, ili tzv. antifašističkih krugova čiji svjetonazor dijeli. Da je samo to u pitanju, bio bi tek jedan u nizu ovdašnjih “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” titoista i jugofila. U njegovu slučaju ima nešto što čini razliku. Naime, s vremena na vrijeme pojavljuje se i treći Pupovac – nacionalno odgovorni Pupovac. Taj u ključnim strateškim trenutcima po Hrvatsku svira po notama američkog veleposlanstva u Buzinu, čak i kad to nije sasvim po volji Beogradu i domaćim titoistima. Ponekad to bude i u skladu s hrvatskim interesima – isključivo onda kad se oni poklapaju s američkima. Ogledni primjer takva ponašanja pronaći ćemo, vratimo li se u proljeće 2011. godine. U završnici pristupnih pregovora s Europskom Unijom Ivo Josipović je, pozivajući se na iz njegova kruga dirigirane Facebook prosvjede, zatražio ostavku Vlade i prijevremene izbore kako bi odgodio ulazak Hrvatske u EU. To bi ujedno spriječilo zavrzlame i neugodnosti koje su uslijedile sa slučajem Perkovića i Mustača, a u konačnici i Hrvatsku trajno vezalo uz “Region”. No, tada je ulogu jezičca na vagi odigrao upravo Milorad Pupovac ne popustivši Josipovićevu pritisku. Ne zato što on to intimno ne bi želio, nego zato što je, svjestan izvora vlastite moći, samo privezao konja gdje Amer-aga kaže. Tako je, ironično, zapravo postao hrvatskim junakom u borbi za istinu o zloglasnoj Udbi i odmak od “Regiona” – Milorad Pupovac Buzinski! Josipović mu to nije zaboravio pa je, čim mu je pred izbore zatrebalo prikazati se nacionalno osviještenim, iskoristio prigodu da ga podmuklo napadne uz frenetični pljesak povodljivog dijela domoljubne javnosti koji se naivno ponadao kako u notornom udboslavenu ipak čuči nešto hrvatsko. Znakovito, srazom dva njihova miljenika isprva zbunjeni dominantni mediji ipak su stali na stranu Pupovca. Valjda jedini put kad bi se, tada još “Mister 80%” na nekoga obrušio nakon čega je kratkotrajni konflikt splasnuo. Ali ne zadugo.

Da Josipović “hrvatskom junaku pravoslavnog roda” ipak nije oprostio, pokazuje i nedavno podsjećanje da je u Vladi srpska strana koja tolerira ustaštvo (tako titoisti nazivaju spomen-ploču poginulim junacima Domovinskog rata), ali i prozivanje da je jedini mogao spriječiti preimenovanje najsjajnije tekovine antifašizma – Trga maršala Tita. Na ovo bockanje Pupovac je lakonski odvratio kako nije on šesta lička pa da spašava Maršala. Kao politički mecena jedinog državnim sredstvima financiranog satiričkog časopisa u Hrvata moguće je pritom imao na umu znameniti stih Bore Čorbe – “šta spopade šestu ličku da spasava onu pi…?” Naime, jednom “satiričaru” takvog formata zacijelo nije promaklo to što je Josipović predsjedničku kampanju u kojoj je tražio ovlasti “maloga maršala” neformalno započeo slaveći rođendan uz predstavu “Vaginini monolozi”.

Unatoč svim eskapadama, provokacijama i podmetanjima koje nesumnjivo čini od srca, Pupovac se pokazuje manje štetnim za hrvatske nacionalne interese od mnogih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. To što Hrvatska ima pupoljaka čije trnje jače bode od onog pupovaca žalosna je žetva onoga što je sijano od 3. januara 2000. Jedni se od Pupovca razlikuju po tome što su naslonjeni na druga vanjska središta moći, vođeni naslijeđenim protuameričkim sentimentom, posebno izraženim sada kad je tamo na vlasti ideološki odbojna im garnitura. Drugi, oni “naši”, navodno idealisti, idealni su operatori krize, jer najmanje koštaju. Takvi “naši” sad kukumaču nad hudom sudbinom udarničke frulice titoističkog agitpropa, Maje Sever (eto, napokon se potvrdilo tko ju je zadržao na javnoj televiziji osiguravši joj prostor za mudrovanja u sasvim ugodnom terminu). A tko je drugi nego “naš”, izabran tzv. desnim glasovima, kao građanin podigao kaznenu prijavu protiv vlasnika Agrokora, kao urica usklađeno s akcijom jednog moćnika koji je aktivirao naplatu dugovanja kako bi potaknuo opći rasap u potpunom neredu? Trebaju li uopće kome “njihovi” kraj takvih “naših”?

Za razliku od njih, od Pupovca Hrvatska barem ima neku korist, mada njegova spremnost na suradnju, izražena kroz potporu ministru Mariću, a potom i novoj, presloženoj Vladi, ne proizlazi iz domoljublja. Posljedica je to angažmana Buzina u borbi protiv ruskih interesa u Agrokoru kako bi ne-ruska potraživanja dobila prednost u redoslijedu naplate duga, čime je spriječena mogućnost pada Agrokorove imovine u ruske ruke.

Iako su Pupovčeve provokacije beskrajno iritantne, često i ponižavajuće, njihov je domet i učinak ipak prilično ograničen. Sve se uglavnom svodi na kontaminaciju općeg društvenog ozračja što dugoročno najviše šteti zajednici koju predstavlja. U pitanjima strateške naravi, Pupovac, iako mentalno i emotivno titoist, ne odstupa od crte zacrtane u Buzinu. Zauzvrat je posljednjih dvadeset i kusur godina mogao bez teškoća uvaljivati američkom veleposlanstvu “šmrc-šmrc” i “pljuc-pljuc” nevesele sveske, tim više što su se uklapale u svjetonazor većine dosadašnjih američkih veleposlanika i politiku koju su zastupali, počevši od redikuloznog traktor-diplomata Galbraitha sve do “Kubanke” koju je rutinski motao oko malog prsta.

Ipak, nad idiličnom simbiozom Pupovca i Buzina odnedavno su se nadvili tmurni oblaci. Najavljeni dolazak novog američkog veleposlanika, Trumpova znanca i poslovnog suradnika Kohorsta za njega predstavlja razlog za zabrinutost, čak i tjeskobu, jer u zraku se osjećaju tektonske promjene. Zna to Pupovac, a zna i Plenković! Potonji zna i da dionice prvoga ubrzano padaju bez obzira na gotovo zajamčena tri mjesta u Saboru, kao što strelovito padaju i dionice drugog partnera u vlasti koji je izgubio priključak na lokomotivu uz koju se šlepao na izborima. Elementarna logika nalaže da je ciljeve lakše postići uz takve partnere, nego uz one koji se ne miču iz ucjenjivačkog garda.

Prvi plodovi ovakvih odnosa ubrani su već u nedavnoj igri s pločama koja je, šahovski rečeno, završila rezultatom 1,5:0,5. A realni će promatrači, kad se slegnu emocije, ocijeniti ishod i kao 2:0, što i nije tako loše, ako se zna kako je donedavno i 1:1 izgledalo poput goluba na grani. Kako bilo, ostat će zapisano, ne znači i zapamćeno, da je to postignuto za vladanja Andreja Plenkovića. Dakle, ne u vrijeme onih koji su to mogli dosad učiniti a nisu htjeli, a bome ni onih koji su to htjeli a nisu mogli, ne odričući zasluge i dobre namjere ni jednima ni drugima. Bilo to kome drago ili ne, bez Plenkovićeve se suglasnosti to nikako nije moglo izvesti, a izvedeno je, po mnogo čemu sudeći planirano. Sve je, naime, počelo postavljanjem ploče u Jasenovcu u studenom prošle godine što je koincidiralo s inicijativom zagrebačkog HDZ-a za preimenovanjem Trga, tada još maršala Tita. Sam rasplet je inicirao zalijetanju nesklon HDZ-ov ministar pravosuđa u nedavnom intervjuu Večernjem listu. Odgovor na upit o spomen-ploči koji je uzburkao javnost očito je bio ciljano plasiran, a ne isprovociran pitanjem novinarke. Ubrzo je u dogovoru s inicijatorima spomen-ploča poginulim hrvatskim junacima preseljena iz Jasenovca na simbolički zaista najprikladnije mjesto. Da je tomu doista tako, vidi se po reakciji konsterniranog Pupovca koji je ostarivši pet godina u jednome danu, blijed, kao uvaljan u brašno, održao karakterističnu “šmrc-šmrc” seansu namijenjenu sredstvima javnog priopćavanja. A još je vidljivije iz sljedećeg.

Oko motela na lokaciji poznatoj kao Trokut, desetak kilometara sjeverno od Novske, vodile su se žestoke borbe u Domovinskom ratu uz brojne žrtve. Tamo je i kosturnica u kojoj počivaju kosti onih koji su “oslobodili” Novsku u prethodnom ratu – pripadnika srpske jedinice NOVJ, dakle obrijanih četnika preodjevenih u odore staljinista. Tamo su godinama dovođena djeca iz okolnih krajeva kako bi se klanjala žrtvi onih čije je “oslobađanje” za Hrvate značilo civilizacijski sunovrat i nacionalno porobljavanje. U reprizi, pola stoljeća kasnije, “oslobodioci” više ne će biti tako sramežljivi. Nastupit će otvoreno, rame uz rame, pod oba svoja obilježja – crvenom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. I pod kojim se to geslom moglo osloboditi takvih “oslobodilaca”, nego onim pod kojim su pali oni koji su morali umrijeti da bi zlodjelo “oslobodilaca” moglo živjeti?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: ‘Neka nečista krv natopi naše brazde!’

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj gornji naslov ni jedan ozbiljan urednik u novinama ne bi smio dopustiti. Ovakav otvoreni poziv na ubijanje, na nasilje, osim što je protuzakonit, duboko je bestijalan, nacistički, jer spominje “nečistu krv”, što je nacistima bila sintagma za Židovsku, Romsku…, nearijevsku krv.

Ali ipak, ove riječi iz naslova nisu protuzakonite, dapače, one su se mogle čuti u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Francuske i Hrvatske. To su riječi francuske himne, Marseljeze, koja, osim ovog nacističkog stiha, veliča klanje i poziva na osvetu (“ojačaj naše osvetničke mišice”), i sve to zlosilje stihove Marseljeze začinjava “sekularnim” manirima pozivajući se na – Boga.

Francuski “Čavoglave”

Sasvim suprotno, urednik neće imati problema zbog poticanja na nasilje jer, kao i kod nas, ismijavanje ili izrugivanje s himnom kazneno je djelo. No, nikome u Francuskoj ne pada napamet mijenjati riječi himne nastale u kontekstu rata s Austrijom koncem osamnaestog stoljeća. Dakle, ironizirajmo, Marseljeza što je to? To su francuske “Čavoglave”, poznate Thompsonove pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata kada je Hrvatskoj, pa i malim Thompsonovim Čavoglavama, prijetio četnički nož pod grkljanom, a HRT je puštao svako malo kako bi hrvatskim bojovnicima dizao moral. Ukupno je u “mainstream” medijima puštena do sada 1700 puta. Dakle, jedno joj je zajedničko s Marseljezom, to je kontekst rata, a rat nije partija karata ili baletna predstava, nego borba za ono najtemeljnije, a to je goli život, goli fizički opstanak.

I dok su francuski reprezentativci pjevali uoči svake utakmice svoje “Čavoglave”, odnosno Marseljezu, naši su i prije i poslije utakmice pjevali Thompsonovu neslužbenu himnu vatrenih “Lijepa li si”. Usporedite riječi pjesme “Lijepa li si”, imate sve na Internetu, i Marseljeze. Za razliku od francuske himne, neslužbena himna Vatrenih ne sadrži niti “n” od nasilja, niti poziva na osvetu, ubojstvo, nego sve suprotno. No, treba jeušutkati jer spominje, zamislite, Herceg – Bosnu i njeno srce ponosno pa pokazuje “teritorijalne pretenzije” prema susjednoj državi, tako kažu naši napredni, prosvijećeni lijevi, tzv. intelektualci, kojima ne smeta Republika Srpska nastala na genocidu, niti su riječ rekli o nedavnom Vučićevoj namjeri da istu genocidnu srpsku tvorevinu pripoji Srbiji.

Zašto Vrsaljko i Lovren pjevaju u svlačionici “Čavoglave”, a ne recimo “Po šumama i gorama”, ili “Druže Tito, mi ti se kunemo”, zašto je Vatrenima neslužbena himna “Lijepa li si” već više od desetljeća, a ne “Od Vardara pa do Triglava”, ti koji traže već godinama, od Goldsteina danas do neke avetske “Inicijative mladih za ljudska prava”, da se Thompson zabrani, ili da promijeni riječi svojih pjesama, trebaju dati odgovor. No, to je skup ideološki zagriženih, licemjernih tipova kojima nije bilo problem glasati i surađivati s dvaput biranim predsjednikom Republike Hrvatske Stipom Mesićem, najvećim fašistom među antifašistima, za kojega je Jasenovac bio “radni logor”, za kojeg su i NDH i ustaše bila pobjednička država, koji je u Australiji pjevušio ustaške evergrine i usput na putu do Hrvatske “izgubio” nekoliko čekova koje je dobio od tamošnjih ustaša.

Kmečanje iz Kumrovca

KumrovecKada Peđa Grbin, antifašist, SDP-ovac, pijan k‘o trupac viče “Za dom spremni” i pjeva Čavoglave, a nitko ga kao Thompsona i Čavoglave ne napada u zapišanoj birtiji, to je onda simpatično, kada Stazić kaže kako partizani 45. nisu dovršili posao, klanje i ubijanje, kada HAZU-ovac Sandi Blagonić, inače koautor bontona za ponašanje na internetu, grubo, seksistički i rasistički vrijeđa predsjednicu i Vatrene koji su za njega “poluinteligentni” ljudi za koje, i za državu koju predstavljaju, ne može navijati i koji mu idu na živce, kao i ova država, onda ga nagrade apologijom na zloglasnom portalu koji (je) vodi(o) pravomoćno presuđeni kriminalac koji je za zamračenje milijunskog iznosa gulio krumpire, ali zato piju krv optuženom Luki Modriću.

Što je, dakle, problem s Thompsonom? Ništa, ama baš ništa, i u tome je cijeli problem. Čavoglave, kao i Marseljeza, imaju svoju kontekst, “Lijepa li si”, himna Vatrenih, također nije nikakav problem, kao ni Herceg-Bosna, s obzirom na diskriminirajući položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, Geni kameni su ono od čega je sazdana naša repka. Ne mogu Vatreni pjevati niti se paliti na Zdravka Čolića iz jednostavnog razloga – to su “Djeca Oluje” i vjetra s Dinare koji je otpuhao tih glasnih pet posto “Djece Kumrovca” koji zato kmeče. Pa i na Thompsona, čim se negdje pojavi…

Ivica Šola
Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Što će biti s Hrvatskom kad dobije migrantski hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini?

Objavljeno

na

Objavio

Dok premijer vrši zasluženo morsko kupanje, dok predsjednica nastavlja vršiti druženja s narodom, dok nas medijski tvorci našeg mišljenja nastoje uvjeriti da su upravo pjesme i pjevači trenutačno ključni problem hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a vrijedni novinarski istraživači, (zlo)upotrebljavajući tragičnu smrt Mattea iz Zaprešića nas potiču da pojurimo smijeniti šeficu hitne službe, jer bi baš ona mogla biti krivac za sav kolaps i bijedu državnog, a ne samo zdravstvenog sustava, čini mi se da bi ipak do jeseni bilo važno znati odgovor na pitanje koje ne stiže na red od pustih kupanja, pjesama i pjevača: kamo ide Hrvatska?

Zašto do jeseni, ako već tolika ljeta, zime i jeseni to ne znamo? Pa zato što će ove jeseni biti velika koncentracija događaja i procesa: u susjedstvu i u Europi koji bi dugoročno mogli odrediti kamo ide Europa. Ti nas procesi neće mimoići čak ni bude li Hrvatska stajala (čitaj padala i trulila) u mjestu, kao što se upravljači državom svojski trude.

U susjedstvu, u BiH, najesen su izbori koje će po svoj prilici Dodikova Republika Srpska, uz potporu Moskve i dakako Beograda, nastojati iskoristiti za novi iskorak prema državnosti i izlasku iz BiH. Dok Putin otvoreno podupire te ambicije, Vučić nastoji pomoći čvrstim stavom prema Zapadu oko Kosova i srpske suglasnosti s realnošću države Kosovo. Bošnjačka politička scena će stranačkim previranjima unatoč (nastojanje da se oslabi Bakira Izetbegovića) i time ojača „građanski“ legitimitet prema Zapadu, ostati ujedinjena u zajedničkom bošnjačkom cilju: preuzeti potpuno Federaciju BiH i potpuno potisnuti Hrvate kao politički faktor, odnosno konstitutivni narod.

HDZ-BiH doktora akademika Dragana Čovića, sastavljen mahom od klijentelističke mreže starih jugoslavensko – komunističkih kadrova i njihovih potomaka, će kao i uvijek dosad nastojati očuvati ekskluzivitet na zastupanje hrvatskog naroda i koliko je moguće osvojiti neke dionice u federalnoj i državnoj vlasti, kao što to čini od izbora do izbora. Prema načelu: poslije mene i mojih potop. A potop je blizu.

Što se tiče doktora akademika Čovića i prijatelja, problema neće biti: za Vučića i Dodika je učinio toliko da uvijek može na kajmak na Zlatibor ili na pecanje na Vrbas, za Bošnjake je učinio toliko predajući im i izručujući Hrvate kao politički čimbenik u BiH da mu mogu oprostiti sve istrage i koruptivne makinacije, Putin nikada ne ostavlja svoje suradnike nezbrinute i na cjedilu. Kako se priča, mostarski akademik, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i njegovi klijenti imaju više nekretnina i u Austriji nego cijela Kurzova vlada. A i u Zagrebu ga vole na oba brda.

I Hrvati iz BiH, kao hrvatski državljani će se snaći, kao uvijek dosad: Irska i Njemačka su za njih otvorene. Ali što će biti s Hrvatskom kada nakon migrantskog hot-spota uz granicu u Velikoj Kladuši dobije, sljedeći hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini, kada se srpsko – ruski kamp za oružanu obuku omladine preseli sa Zlatibora u Trebinje? Hoće li postati djelomično zapadna jugoslavenska krajina, a djelomično zapadni turski pašaluk? E, to je ono pitanje za jesen.

U Europi sljedeću jesen obilježavaju pripreme za europske izbore i rasprave o budućnosti EU-a, dvojba između federalističke naddržave (Merkel – Macron) i zajednice suverenih europskih država (tzv. Nova Europa, Italija…). Federalisti su u defanzivi jer je pozicija njemačke kancelarke Merkel iznimno uzdrmana, a francuski predsjednik Macron je u političkom padu, dok istodobno u pomoć suverenistima najesen stiže strateg Trumpove kampanje Steve Bannon, kako bi već za sljedeće europske izbore pokušao ujediniti novu europsku konzervativnu desnicu. Gdje je tu Hrvatska? Naizgled u shizofreniji.

Jedina smislena vanjskopolitička inicijativa koja se pojavila u posljednjih petnaestak godina, a to je Inicijativa Triju mora, koju je pokrenula predsjednica Grabar- Kitarović, ostaje u Hrvatskoj sve više bez sadržaja, a moguće i bez trećeg ili ako hoćete bez prvog – Jadranskog mora. LNG na Krku, koji je trebao biti glavni energetski motor te inicijative s hrvatske strane, sve je dalji od realizacije i sve je očitije da ga ruski energetski lobiji u Vladi i pri vladi uspješno opstruiraju.

Druge države na trasi Tri mora ozbiljno pripremaju projekte koji bi čvršće povezali nekadašnju srednju Europu. U Hrvatskoj ni „p“ od projekata.

Premijeru Plenkoviću su očito nesimpatični i srednja Europa i Višegradska skupina, i LNG i SAD i Inicijativa triju mora i novi suverenistički konzervativizam, već su mu puno draži i bliži federalistički i neoliberalni europski koncepti osovine Merkel-Macron i energetsko-političko partnerstvo Merkel-Putin. To našeg premijera vodi prema Bruxellesu, njegove koalicijske partnere prema zamamnim bankovnim računima, a Hrvatsku prema Beogradu.

Tako upravljana Hrvatska niti najesen izvjesno neće promijeniti smjer, osim ako se promijeni ekipa za upravljačem. Postoje potencijali koji bi mogli potaknuti promjene: razvoj oko referenduma za promjenu izbornog zakona, crna bilježnica Ivice Todorića i daljnji razvoj u Agrokoru, razvoj istrage za Ovčaru i istrage protiv pukovnika Lukajića za Manjaču, razvoj u Uljaniku… Ali čak i ostane li Hrvatska stajati u mjestu, svijet oko nas neće stati. Samo ćemo u mjestu propadati.

Višnja Starešin/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari