Pratite nas

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Jasenovačka groznica u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Imam hrabrost ustati za neizmjerne vrijednosti istine, čak i ako to dovodi do neugodnih posljedica (Glen Argan)

Ima već tri četvrtine stoljeća (od 1945.god.) da se u Hrvtaskoj svake godine prije Uskrsa,  i  oko 10. travnja, pojavi groznica – epidemjskih razmjera, koja drži narod tjednima u ludilu. Ljudi u politici i medijima padnu u delirij zbog naglog porasta mržnje i postanu uznemireni, nestrpljivi, uzbuđeni i siloviti, te na grozan način ponovo ubijaju ubijene žrtve u logoru u Jasenovcu.

Za sve godine (ukupno 74 ) ”istoričarima” u bivšem režimu srpsko-komunističke  Jugoslavije, drugovima i drugaricama u četničkim, partizanskim i (anti)fašističkim udrugama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te  srpskim i antihrvatskim profeserima na sveučilištima u RH, koji su poticani i plaćani od čatničkih vlada u Srbiji, a počesto i od hrvatskih vlasti – nije uspjelo dokazati nikom, osim sebi, lažni broj žrtava u Jasenovcu, u radnom logoru Nezavisne Države Hrvatske!

Piše: Rudi Tomić

Apsurdan broj od ”700.000 ubijenih Srba, Židova i Cigana”, kojeg su  srbo-partizani u Beogradu, godinama podgrijavalo s nakanom da ”vaspitaju” hrvatski narod, a preko medija  u svijetu da stvore dojam, da su hrvtske oružane snage – ustaše i domobrani bili ”neprijatelji” hrvtskog naroda, jer su raskomadali ”na parčad zajedničku” državu (velikosrpsku Jugoslaviju) i uspostavili  NDH-a u povijesnim i etničkim granicama. Dakle, po srpskoj ”logici” svi narodi koji su se oslobodili od okupatora i zločinačkih režima bili su – neprijatelji svoga naroda!

Hrvatski revolucionarni pokret, koji se borio za oslobođenje protiv velikosrpskog centralizma i hegemonizma imao je za cilj uspostaviti Nezavisnu Dražavu Hrvatsku svim raspoloživim sredstvima sile protiv nasilja u Jugoslaviji. Zbog nužnog savezništva s Njemačkom i Italijom, Hrvatskoj vladi bila je nametnuta tuđa ideologija. Iako NDH nije bila ni nacistička ni fašistička, nego državotvorno hrvatska, a ustaške i domobranske bojne, s nadljudskom odlučnošću, branili su  Hrvatsku Državu od četnika i partizana gdje su u oštrim borbama nasrtali s krutom silom, koja je u nekim mjerama prelazila granice ratnih normi (I) i kršćanske uljudbe.

Predsjednik Dr. Franjo Tuđman je rekao: ”kad neki pokret ili narod, država ili njihov savez, religija ili ideologija, ima pred sobom protivnika kojeg drži pogibnim za svoj opstanak, ili glavnom zaprekom za svoju prevlast, učinit će sve moguće, i upotrebiti sva dostupna sredstva, da ga savlada pa i uništi, ako ga na drugi način ne može podvrći svojoj volji.” (1)

U povijesti nije bilo rata u kojem nije bilo – zločina, ali osvajački ratovi bili su okrutniji i krvaviji od osloboditeljskih ratova. Rat ne može biti bez  sile i nasilja, ni imperijalistički ni osloboditeljski. Ratovi također nisu nikada završeni, jer strana koja je izgubila rat sprema se vratiti izgubljeno, ili osloboditi se jarma, a nezbježna je i krvava osveta.

Grijeh je manipulirati sa žrtvama

Srpski narod je naučen da uči jednostranu povijest, jer 630 godina slavi poraz – bitka na Kosovu polju, kao pobjedu. Da je srpska vojska, koju je predvodio princ Lazar,  pobijedila Otomanske osvajače u lipnju 1389. godine na Kosovu polju,  onda ne bi Otomanski imperij vladao stoljećima u Srbiji i na Balkanu, niti bi Bosna bila turska oaza

Srbija se opet vojno okušala na Kosovu pod vodstvo  Slobodana Miloševića, i nakon velikih žrtava albanskog i srpskog naroda, nije ”sajedinio južni dio” sa  Srbijom. Srbija je ponovo izgubila rat na Kosovu uz pomoć NATO snaga, i pod upravom UN 17. 02. 2008.  postala nezavisna i slobodna Republika Kosovo. Casua finita est!

Srbija je izgubila rat u Bosni i Hercegovini nakon pokolja (massacre) 8.000  muslimana, ljudi i dječaka u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Zločin se dogodio na očigled cijelog svijeta, a predstavnici zločinačke ”Republike Srpske” niječu massacre i nakon što je Međunarodni sud u Hagu 31.01. 2015. godine potvrdio presudu za genocid u Srebrenici. Sud je također osudio  Ratka Mladića i Radovana  Karadžića na doživotnu robiju zbog genocida u Srebrenici.

Srbija je također izgubila dva rata (1941. i 1991.) u Hrvatskoj, nakon mnoštva ubijanjih nevinih hrvatskih žitelja, nasilnih progona  mještana, pljačkanja i  paljenje  crkava, obiteljskih kuća i rušenja hrvatskih svetinja i grobova, i sve to je činjeno radi stvaranja Velike Srbije. Pored toga Srbi su s partizanskim znakovljem izvršili pokolj u Bleiburgu i Koloni smrt ubijena je skoro 1/5 najvitalnijeg hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon završetka Domovinskom obrambenom ratu, konačno je s Olujom  zatvoreno stoljetno ratno poglavlje sa Srbijom. No, ukoliko se ne ukloni ili ukroti sotonska Srpska pravoslavna sekta (četništvo) u Hrvatskoj može opet doći do nereda i uzroka sukobu – Casus belli.

Naposljetku, Srbi su došli do spoznaje da se ne može više osvajati ili prisvajati teritorije susjednih država u kojima ima naseljenih Srba, stoga su se koncetrirali na žrtve u Jasenovcu. Uhvatili se za slamku!

Povodom obilježavanja  75 godina od  osnivanja logora u Jasenovcu, u New Yorku su  državne vlasti iz Srbije organizirali izložbu od 27. do 30. 01. 2017. u sporednim prostorijama UN. Čelništvo UN ogradilo se je od izložbe o Jasenovcu u njihovim prostorijama. Dakle, promašen je pokušaj, jer su samo plaćeni mediji (fake news) i židovski mediji u Americi pisali po uputama Jeremića, Dačića i Vučića. Za ovakvo ludilo srpskih čelnika  William Gustav Gartner sigurno bi rekao: Nezgoda luđaka je opomena za pametne.

”Pitanje Jasenovca nije od nekog svjetskog značenja. Ono je od Jugoslavena i velikosrba umjetno  napuhano. Napuhano je do razine mita. U poznatoj knjizi ‘Inter arma caritas’ (‘Djelotvorna ljubav između oružja’) logor Jasenovac se uopće ne spominje. Rieč je o obavijestnom uredu za ratne zarobljenike (1939. do 1947.) Taj je ured primao dnevno preko 1000 zahtjeva, koji su pojedinci i obitelji slali u traženju svojih izgubljenih i zarobljenih. tako je nastalo oko četiri milijuna listića s podatcima traženih ljudi.” (2)

Što je svrha srpske propagande o Jasenovcu?

Srpskim političarima, ”istoričarima”, profesorima, piscima i novinarima nije stalo do traženja istine, jer toliko su obsjednuti mržnjom nasprama hrvatskog naroda, čak od zasljepljenosti ne mogu ni na vedrom nebu vidjeti svjetlo sunca, odnosno istine.  S druge strane, Srbija se dodvara, kako je  ”uvijek bila za dobro susjedstvo”, ali prokleti  Hrvati su ”ustašoidni narod, slave  Poglavniku i HDH.”

U  Srbiji je  07. 03. 2019. provedena anketa: odnosi s drugim narodima? Hrvati imaju status najomraženijeg naroda u Srbiji. Što se najviše očituje na športskim susretima, koji mogu imati i tragične posljedice. To je posljedica negativnih stavova u javnosti, koji najviše potiču predstavnici vlasti. ”Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.” (Ćosić)

Povijesti radi, prije dolaska Poglavnika u Zagreb  ”NDH već je bila okupirana  od nacista, jer je kraljevina Jugoslavija prihvatila Hitlera, nacizam i  rasističke zakone. Zar Srbija u kolovozu 1942. godine nije postala ”juden frei’? Istovremeno je Pavelić štitio nekomunističke Žide, a u vojski je imao 28 visokih časnika židovske vjere, te dosta pravoslavaca, a katolička Crkva predvođena kardinalom Stepincem je štitila od progona nacista hrvatske židove i pravoslavce koji su se u Kraljevini Jugoslaviji preko mita i korupcije izjasnili kao Srbi. Ako je Pavelić bio toliki zločinac, zašto se njegovo ime nikada nije našlo među najvećim zločincima 20. stoljeća, a Titovo jest?” (3)

Jasenovac nije – Dachau ili Auschwitz?

Srbi se spremaju za snimanje filma o Jasenovcu, kojeg su već najavili kao megaprojekt  hollywood-skog scenarija, vjerojatno kao osvetu za izgubljene ratove i ugled u svijetu.   Predstavnici vlasti i pravoslavlja u Beogradu žele sa žrtvama u Jasenovcu  popraviti srpski image u svijetu. Ali opet se spašavaju sa lažima: ”Laž je srpski državni interes!” (Ćosić)

”Razlog je jednostavan i treba ga  neprestano ponavljati: okrećući se ustaškom logoru Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, Srbi jednostavno žele skrenuti pažnju, ili bolje reći ”zamijeniti teze”, jer što se više i glasnije govori o Jasenovcu manje  se priča i piše o njihovim zvjerstvima, osobito nakon 1945., ili u Domovinskom ratu. Okrutna zvjerstva Srba, pored Hrvata, pamte i oni u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu.” (4)

Ako Srbi mogu negirati massacre u Bleiburgu i Koloni smrti, genocid u Srebrenici i Škrabinji i u stotinama drugih stratišta, onda njihovim lažima nema kraja. ”Srbi su dvodimenzionalni narod s težnjom ka prostatluku… Životinje koriste svoje resuorse znatno sređenije nego ovi naopaki stvorovi, čija pripadnost ljudskoj rasi je u velikom zakašnjenju.” – Sir Piter Justinov, glumac i ambasador UNESC-a (The European, 10. lipnja 1993.) Stoga treba biti  veoma opreza u diplomatskim, gospodarskim i kulturnim odnosima sa Srbijom.

”Već sama najava snimanja takvog  mega projekta koji se temelji na mega laži o ubijnih 700.000 Srba u Jasenovcu (Usporedbe radi ogromni grad Zagreb danas ima tek nešto više od 700.000 stanovnika), hrvatsku politiku ali i cijelu iteligenciju trebala dići na noge kao sve dobronamjerne, istinoljubne i domoljubne, ali i sve znanstvene i stručne snage da upozore hrvatsku, ali i srpsku i svijetsku javnost da se radi o projektu koji niti blizu ne odgovara stvarnim činjenicama koje su se u Jasenovcu uistinu dogodile, i koje u međunarodnim odnosima nisu sporne.(…)

Filmski mega projekt o 700.000 ‘ubijenih’ Srba (ili ukupno ubijenih u Jasenovcu),  pretvara se u propagandnu atomsku bombu koju krvava velikosrpska politika želi baciti na Hrvatsku, da je za sva vremena moralno uništi. Poznavajući svijet takav kakav jest, učinak takve akcije za hrvatsku bit će katastrofalan za njenu budućnost.” (MP) (5)

Dakle, srpski fašisti su bili uvjereni, da će pokoreni narod u srpskoj – Jugoslavij, biti lojalni građani kralju Petru, maršalu Titu i predsjedniku Slobodanu. Ideologija četničke Srpske pravoslavne sekte Velike Srbije,  ”gdje svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi”, pokazala se ubitačnom za srpski narod – u tri izgubljena rata. Umjesto  da je Beograd tolike ljudske i materijalne žrtve uložio za uspostavu samostalne, slobodne i demokratske  Srbije – u svojim povijesnim granicama,  većina iseljenih Srba u Hrvatsku, BiH i svijet vratili bi se u ”otadžbinu”. Hrvatska i Srbija danas bi bili dobrosusjedske države kao što su Španjolska i Portugal. Na žalost, Srbija ima imperijalističke planove ukorijenjene u ideologiju srpskog pravoslavlja, koju je teško pobijediti u ratu, jer je motivirana kao što je i ideologija terorističke organizacije (IS)  ”Islamske države”: Pokoriti ili poginuti!

Zaključna misao

Pupovac i manjinci  zbog ”ustaštva” napali su Crkvu i HRT, Bujanca i Leljaka, jer ”umanjuju broj žrtava NDH”. U priopćenju dvojice saborski zastupnika, četnika Milorada Pupovca i posrbljenog cigana Veljka Kajtaza, te posrbljenog Žida Ognjena Krausa i posrbljenog predsjednika  (anti)fašističkih boraca u RH Franjo Habulin.Priopćenje glasi: ”Umanjuje se broj žrtava i negira da su ti zločini počinjeni u NDH, zasnovana na rasnim zakonima. Umjesto da predsjednica, Vlada, Sabor , DORH, sudovi i policija osude takve događaje, njihovi predstavnici i sami znaju sudjelovati u njima.” Dokle će hrvatski narod pobožno slušati gnjusne uvrede od saborskih zastupnika i koalicijski partnera u Vladi? Mogu, jer se čini da mogu!

Milorad Pupovac putuje u Srbiju i ”Republiku Srpsku” često puta gdje blati Hrvtsku i naplaćuje putne troškove iz hrvatskog proračuna.  Pupovac stvarno organski mrzi Hrvtsku. ”U NIšu je opet  slušao o  ‘zločinačkoj Oluji’, kao državljanin Hrvatske – i zastupnik u Saboru – nedopustio je nazočiti skupu u kojem se Oluja – najvažnija operacija Hrvatske vojske – naziva zločinačkom. Pupovcu to nije prvi put. Slične govore slušao je  i prošle godine i to upravo 5. kolovoza na dan kad je Hrvtska slavila pobjedu.” (6)

Veleizdaja je teško kažnjeno djelo vjerolomstva prema  vlastitoj državi, koje se smatra tipičnim političkim deliktom… Veleizdajnici su osobe koje čine izdaju u trenutku kada izdajnik ima obvezu biti odan svojoj domovini.  Na osnovu ove definicije o veleizdaji, Pupovac je davno treba biti osuđen na robiju- doživotno, jer sustavno  izdaje  Hrvatsku četničkim vlastima u Beogradu i Banja Luci i šalje feke new diljem svijeta.

Nije Pupovac usamljeni slučaj u Hrvatskoj.  Mediji su puni kolumnista i člankoklepaca u tisku i  na malim ekranima, koji u svojim osvrtima nanose štetu i provociraju hrvtski narod.  Kolumnisti u dvije dnevne antihrvatske novije, nikad se nisu pomirili sa slobodnom i neovisnom hrvatskom državom. Jedan se od njih ispovidio u Korizmi: ”Mogu vam o ovome  osobno posvjedočiti jer sam i sam jedan od jalnih i bijesnih koji mrzi sve što je hrvatsko i vazda traže negativnosti, šire neslogu među narodom,. No, kadkad se, kao danas, ipak dozovem pameti i shvatim kakva smo mi, da oprostite na izrazu, đubrad, kakvi smo gadovi i prodane duše, mi Jugoslaveni koji svaki slatki uspjeh naše mlade države moraju zagorčiti nekakvom izmišljenom aferom.”

Možda je u ovim Korizmenim danima čuo ili pročitao o sudbini veleizdajnika Jude, koji je na kraju vratio srebrnjake i stavio sebi uže oko vrata. Skoro za sve nedaće i zlodejla, koja se od 2000. godine događaju  u Hrvatskoj,  odgovorno je (NE)pravosuđe, ne samo što je zakazalo, i što kasni sa presudama, nego je i veleizdajničko, pa bismo rado vidjeli da takvi suci u Hrvatskoj stave uže sebi oko vrata. Aleluja!

Na karaju, za optužbe i laži, Srbiju (i svijet) treba podsjetiti da su Hrvati mirotvoran narod. ”Prihvaćanjem kršćanske vjere Hrvati potpisali 680. godine proturatni ugovor sa Svetom stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svijetskoj povijesti  Hrvati su obećali papi Agatonu, da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti. Za uzvrat papa Agaton obećao im je da će Bog Hrvata uvijek biti s njima kad budu napadnuti.(…) I danas  možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek poštovali zakletvu (prisegu) i ostali – svoji na svome.” (7)   Ostali uvijek – Za dom!  Amen

__________________________

(1) Franjo Tuđman: Bespuće
(2) Stjepan Razum: Razotkrivena jasenovačka laž
(3) Srećko Radović:  Zašto je Pavelić osnovao ustaše…
(4) Mladen Pavković: Srbi će snimati film o Jasenovcu
(5) Mile Prpa: Antihrvatski filmski megaprojekt ”Jasenovac”
(6) Marko Marković: Pupovac stvarno mrzi Hrvatski
(7) dnevno.hr: Obećanje papi Agatonu

Velikosrpska jasenovačka propaganda s ciljem diskreditacije Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Psi grizu, a karavane prolaze

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je ovih dana sve u znaku izbora za Europski parlament i mnogobrojne kineske delegacije s kineskim premijerom na čelu. U borbi za desetak tisuća europskih eurića već se vodi srčana bitka između trideset i tri liste s ukupno četiristotinjak kandidata. Svi bi se oni borili za Hrvatsku u Bruxellesu, radije nego ovdje u Hrvatskoj. Kineza što se tiče, navodno će ulagati u Hrvatsku. Gradit će stadion, željeznicu, luku… Lijepo, samo meni laiku, ovako na prvu, to ne izgleda kao ulaganje u Hrvatsku, nego kao kineski izvoz u Hrvatsku. Jedino ako će to Kinezi besplatno sve graditi, piše Damir Pešorda/Hrvatski tjednik.

Osim tim važnim političkim događajima, svjedočimo ovih dana i jednom neobičnom fenomenu: svako malo nekoga ugrize pas. Staro je pravilo da nije vijest kada čovjeka ugrize pas, nego kad čovjek ugrize psa, međutim kada se ugrizi opasnih pasa zaredaju, a cijele ulice žive u strahu od takvih pasa – onda to postaje i te kako važna vijest. Liječnici su jedva uspjeli spasiti život bebi koju u podravskom selu ugrizao pas pasmine dogo argentino, pas iste pasmine napao je i dječaka u Ferdinadovcu, a na Ksaveru je pas neodgovorne vlasnice ugrizao četiri prolaznika. U Zagrebu je, čitao sam negdje, registrirano više od 53 tisuće pasa, iza kojih ostaje oko 2, 5 tone nepokupljenog izmeta svaki dan. Nije da grad pliva u psećim govnima, ali da je lako ugaziti – jest. Ne tako davno vodila se rasprava je li pas član obitelji ili nije, no pitanje nije definitivno riješeno. Bilo kako bilo valjalo bi razmisliti o tomu da plate neki porez one obitelji čiji članovi, s oproštenjem, seru po ulici.

Znam, na ovakav prijedlog graknut će zaklete pristaše psećih prava da neki ”seru” u Saboru, pa zato ne samo da ne plaćaju porez, nego beru po tri prosječne hrvatske plaće. Ah, što se tu može, demokracija košta, kao što je svojedobno rekao Zoran Milanović. Osobito hrvatska demokracija. Dočim si na čelu nekoga resora u dvorište ti uplovi raskošna mečka, u prvi mah ne znaš ni čija je ni otkuda je došla. Čudo jedno! Samo šeprtlje, zavidljivci i neprijatelji narodne demokracije nešto rogobore. Dabogda ih cane corso i dogo argentino u paru sokakom naganjali. Kao što je Cane Corso Ksaverski terorizirao stanovnike jedne inače mirne zagrebačke ulice cijelu godinu dana! I nitko da se pobuni, da se suprotstavi! Trpeljiv je ovo narod, na to su i te kako računali svi naši okupatori posljednjih devetstotinjak godina.

Inspiriran kratkodlakim mišićavim psima koji siju strah hrvatskim selima i gradovima Ante je Tomić objavio članak pod naslovom ”Crne kratkodlake ustaše napolju zapjenjeno laju, ali njih dvojica ništa ne namjeravaju poduzeti”. Govnom ovjenčanom spisatelju iz Splita priviđaju se crne kratkodlake ustaše od hrvatskih veterana iz Domovinskog rata, dok dugodlake originalne četnike percipira kao dobroćudna folklorna bića na raspojasanom srpskom vašaru. Da mi ne bi tkogod predbacio da izmišljam, navodim što je taj, kako ga nazva Benjamin Tolić, ekskrementalni pomazanik, vršljajući 2007. Saborom u Guči,za Jutarnji list napisao: ”Deseci su štandova na kojima se možete opremiti da izgledate baš kao Orson Welles u ‘Bitki na Neretvi’. Na stotine njih šeta s kokardama na sivim šajkačama ili čak pod crnim vunenim šubarama, potpuno neshvatljivim na plus 30 Celzija. Neka budalasta djeca prolaze pokraj nas kočopereći se u majicama s fotografijom Ratka Mladića.”Mislim da je ovoj lirskoj raznježenosti četništvom i Ratkom Mladićem svaki komentar suvišan.

I tako dok u i na istoku i na zapadu pušu neki novi vjetrovi, sudaraju se svjetovi, odlučuje se budućnost onoga što se nekoć samodopadno zvalo zapadnom civilizacijom, Hrvatska nikako da se odmakne od imaginarnih ustaša i vrlo stvarnih četnika i njihovih simpatizera. Uskoro će nas, kažu oni koji prate te stvari, po BDP-u preteći i Bugari pa ćemo biti najgori u Europskoj uniji. Dok se hrvatske vlasti skrušeno ispričavaju zbog nekih davnih, izmišljenih i stvarnih zločina, u susjedstvu su četnici odavno ne samo rehabilitirani nego i na vlasti, a prešutno ih se rehabilitira i u Hrvatskoj. Pri tomu, da budemo jasni, nisu toliko opasni crni dugodlaki četnici, problem su crveni kratkodlaki kriptočetnici. Ohrabreni hrvatskom malodušnošću oni laju sve bješnje i zapjenjenije.

Karavane prolaze, a psi, bogme, već i grizu.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari