Pratite nas

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, vjerujem da nam još nije pobjegao zadnji vlak

Objavljeno

na

Ne postoji čovjek koji tijekom svog života nije imao IDEJE. Neke od njih je realizirao, neke odbacio, a s nekima je doživio neuspjeh. Put od nastanka ideje do njene realizacije ili odbacivanja, neuspjeha stalno struji kroz naše misli i djela.

Postoje i ona vremena u svačijem životu kada nas prevlada BEZIDEJNOST. To je stanje duha, mentalne lijenosti i unutarnje praznine. Postoji mnoštvo razloga zašto čovjek upada u takvo stanje, pogotovo čovjek koji je prije imao ideje, a s njima i uspjehe i neuspjehe.

To je stanje koja je teško podnošljivo, a osobito onima koji žele biti kreativni, produktivni i nadasve KORISNI. Bilo bi ružno i nepoticajno kriviti one koji su zapali u taj mračni tunel bezidejnosti. Potrudimo se naći načina kako im osvijetliti put.

Ovu temu ne bih započinjao u božićno i novogodišnje vrijeme da za ovo stanje ne postoji lijek, a time i mogućnost za sretni završetak. Recepta za prevladavanje ovog stanja ima u mnogo nijansi, ali kakvi god da oni jesu svi u sebi sadrže čarobni sastojak – RAD.

Kad su nas umirovili, mislim da nije postojala loša namjera, ali isto tako nije postojala niti ideja kakvo će nam biti sutra ali i sutra naše države, domovine

Tunel bezidejnosti

Postoje države koje s financijskom lakoćom podnose umirovljenja velikog broja ljudi no sigurno ne postoji država na svijetu koja si može priuštiti umrtvljavanje, usudio bih se reći najlojalnijeg i najodgovornijeg dijela svog pučanstva. Sve što prestane služiti svrsi postaje skupo, a s protekom vremena uteg i opterećenje. MI smo izgubili SVRHU, a time i DOSTOJANSTVO. Naglo smo uletjeli u tunel bezidejnosti i lažne sigurnost mirovina.

Istina je da nas je bilo teško vratiti na prethodna radna mjesta jer su ona uglavnom nestala. Istina je da su razmišljanja nekih bila takva da se ne žele vratili na svoja stara, još uvijek postojeća radna mjesta. Neki zbog invaliditeta ili bilo koje druge neadekvatnost nisu bili lako zaposlivi, dok su se neki samozaposlili jer su imali ideju za novi početak. Ideja nije početak i završetak priče. Od ideje do realizacije stoji puno upitnika, prepreka, pokušaja i pogrešaka oko zamišljenog cilja.

Kod samozapošljavanja za veći dio invalida Domovinskog rata postojale su prepreke vezane uz tadašnju zakonsku regulativu, koja se u međuvremenu pomalo riješila na opću korist. Naravno da još postoji prostora za njeno unaprjeđenje.

Dok ovo pišem svjestan sam naših godina, mentalnog i tjelesnog zdravlja no ipak vjerujem da nam još nije pobjegao zadnji vagon zadnjeg vlaka.

Sve što radimo ne mora nužno biti profitabilno. Rad je po definiciji svrsishodna djelatnost pa i onda kada to ne vidimo od prvog puta ili kada s njim zadovoljavamo samo svoje potrebe.

Neka nam budu poticaj

Znam da je teško pokrenuti stroj koji nije dugo radio, a možda je u međuvremenu i zahrđao, ali ništa nije nepopravljivo i neizvedivo.
Susrećem branitelje zadrugare, samostalne male OPG-ovce, pisce, slikare amatere, donedavno i branitelje studente, kamenoklesare, meštre za specijalne varilačke radove, bivše veziste koji su osnovali male obrte ili poduzeća i tako redom. Primjeri koje navodim pokazuju da je motivacija pojedinaca važnija od čekanja na institucionalna rješenja.

Neka nam oni budu poticaj, a siguran sam da među njima ima i onih koji će nam vrlo rado mrak tunela pretvoriti u put ideja.

Uz standardnu novogodišnju čestitku u kojoj vam želim puno zdravlja, zadovoljstva i sreće, želim vam i sljedeće: ideju kao pobjedu nad bezidejnosti, puno rada koji će uroditi osjećajem korisnosti, a sve to zajedno na vašu sreću, sreću vama bližnjih i sviju nas.

Sretno vam bilo!

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Borislav Ristić: Gdje prestaje logika počinje politika

Objavljeno

na

Objavio

Ako se Milinović, Starčević i Dabo uistinu dogovore, ispast će kako je HDZ bučno proslavio vlastiti poraz. Ako pak HDZ bude tako nadigran u Lici, ostaje jedino nada kako se neće svetiti onima kojima su do jučer obećavali brda i doline…

Ne tako davno svi su nas mediji obavještavali kako nam se smiješi jedna odlična vijest. Naime, lički HDZ se odlučio na rušenje županijske skupštine. Kažu to je trebao biti prvi korak kojim bi njihov šef Andrej Plenković sve Ličane konačno oslobodio njihova šerifa Dade. Ajde, neka. Jer, zaista je malo normalnih koji bi plakali za Darkom Milinovićem, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Izbori su bili prilika da Likom proparadira sva sila ministara, kojima su iz usta ispadala obećanja poput šarenih bombona. Ali koliko god se ministri trudili, nitko nije uspio ukrasti medijsku pažnju koliko premijerov savjetnik Robert Kopal, osoba koja posebno uživa u vlastitom medijskom naslikavanju. On nam je na praktičnom primjeru pokazao što je to hibridno ratovanje i kako ankete nisu samo sredstvo informiranja o preferencijama glasača, već i alat za njihovo usmjeravanje u željenom smjeru.
 Kada su glasači konačno obavili svoju dužnost, pokazalo se kako je istina gotovo uvijek na pola puta između dviju anketama propagiranih krajnosti. Jer konačni rezultat je bio u raskoraku s proklamiranom stvarnošću.

Pogledajte izjavu Darka Milinovića u noći izbora:

Ne kaže se uzalud da tamo gdje prestaje logika počinje politika.
 Brojke kažu kako je “pobjednički” HDZ u svojoj ličkoj utvrdi doživio najlošiji rezultat u povijesti te stranke i po prvi puta sami ne mogu formirati vlast. Ne samo da su osvojili tek 35% glasova, nego su do tog rezultata dobacili uz pomoć nekoliko koalicijskih partnera. Da bismo razumjeli o kakvom se debaklu radi, dovoljno je reći kako oni sa SDSS-om, njihovim koalicijskim partnerom na državnoj razini, nemaju većinu u ličkoj-senjskoj županijskoj skupštini.

Iz HDZ-a će nam to pravdati time da su ti glasovi otišli Milinoviću, ali da je to samo privremeno stanje, jer će im se ti glasovi vratiti kada sruše Milinovića s mjesta župana. Zato su odmah nakon izbora krenuli s izjavama koje su imale naglasak na rokovima. Tako su na pitanja o ponovnim izborima diplomatski odgovarali kako su sve opcije otvorene, te da im je sada glavni cilj konsolidacija stranke. Čitaj: micanjem Milinovića s mjesta župana “milinovićevci” se vraćaju u stranku.

Kako je HDZ uopće došao u ovako nezavidnu situaciju?

Lika je, kao što znamo, sve donedavno bila neosvojiva HDZ-ova utvrda, ali je pobuna ličko-senjskog župana Milinovića protiv stranačkog vrha unijela novu dinamiku na političkoj sceni te županije. Milinović je ekspresno izbačen iz stranke a Vlada je, nakon što je HDZ odbio podržati predloženi proračun, raspisala prijevremene izbore za tamošnju županijsku skupštinu.
Plan konsolidacije HDZ-ove vlasti u Lici podrazumijevao je preuzimanje županijske skupštine, nakon čega bi se, u drugom koraku, išlo na rušenje Milinovića s mjesta župana. Tako bi ga se lišilo izvora moći uhljebljivanja svojih pristalica, a time i “milinovićevce” vratilo u okrilje stranke, koji tada ne bi imali gdje.

Odmah nakon objave izbornih rezultata iz vrha HDZ-a su stizale poruke upravo u tome smjeru. To će, mislili su, biti i snažna poruka svim potencijalnim “bundžijama” što ih sljeduje ako se usprotive odlukama vrha stranke.
Međutim, izgleda da je baš taj “drugi krug” predstavljao “grešku u koracima” u HDZ-ovim projekcijama vraćanja Like HDZ-u, jer su time svoje potencijalne koalicijske partnere otjerali od sebe.

Zašto sad nitko neće s HDZ-om?

Možda zato što bi micanjem Milinovića sami sebe isporučili HDZ-u?

Ni Karlu Starčeviću ni Anti Dabi ne odgovaraju novi prijevremeni izbori, jer na njima ne bi dobili ništa što već nemaju. A riskiraju puno ako bi sami postali percipirani kao alat za povratak HDZ-a na vlast. Čini se da se ono što je u početku bio plan za rušenje Milinovića pretvorilo u mogući početak slabljenja dominacije HDZ-a u Lici. Nakon gubitka Ogulina i Iloka, čak bi i ono što je do jučer bahato proglašavano velikom pobjedom moglo prerasti u veliki poraz. Očito se HDZ “preračunao” u svojim kalkulacijama oko obračuna s Milinovićem. Računali su pet koraka unaprijed, a ispada kako su ponovno na svojoj koži osjetili što to znači “ličko rukovanje”.

Znači li to kako poraženi Darko Milinović pobjednički HDZ šalje u oporbu? Ako se ova trojica uistinu i dogovore, te se stvari razviju u ovom smjeru, ispast će kako je HDZ bučno proslavio vlastiti poraz. Ako pak HDZ bude tako nadigran u Lici, ostaje jedino nada kako se neće svetiti onima kojima su do jučer obećavali brda i doline.
HDZ je tako na teži način naučio nepisano pravilo politike, koje kaže kako građani uvijek kazne one koje smatraju krivcima za izbore. Pritom, svakako, iz vida ne treba izgubiti HDZ-ov trgovački potencijal. Znamo da je državna vreća duboka, a njima je dosta jedna glava, ovaj – ruka.

Borislav Ristić/VečernjiList

Milinović, Starčević i Bura do većine u Ličko-senjskoj županiji bez HDZ-a?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari