Pratite nas

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

U tijeku je ‘medijska balvan revolucija, na putu do regijona’!

Objavljeno

na

Objavio

Vrlo je zanimljivo kako se “yugoslavenski komunistički ološ” (YKO) okuplja oko najgorih ljudi i najgorih ideja. Očigledno su se, poslije kraćih dogovora s Beogradom, odlučili na zauzimanje Pantovčaka milom ili silom.

Mirko Galić, čovjek tisuću (neiskrenih!) lica počeo je u “Večernjem listu” “drugarsku kapanju” za Zorana Milanovića – “prvog druga svih naših naroda i narodnosti Socijalističke Republike Hrvatske”. U sklopu iste kampanje drug Bernardić nalazio se ovih dana tajno s lokalnim drugovima u Rijeci, kako bi dogovorio detalje. “Pantovčak mora pasti!” Sprema se nova Sutjeska!

“Yugoslavenski medijski ološ”, kao agresivna podvrsta YKO, pak, radi na udaru na Hrvatsku po svim linijama, pa se pojavljuju bizarni tekstovi tipa: “Hrvatska država je propali projekt”, “Srbija bolje napreduje od Hrvatske!” Nema odgovora samo na pitanje kamo? Srbije, naime, nema bez Jadrana i drugovi su zaključili da treba čim više srpskih radnika dovesti na Jadrana, jer će oni postati “mostobran” u idućim pritiscima. “Ko nas, bre, zavadi?” postaje borbeni poklič, “Virovitica-Karlovac-Karlobag vječiti plan za zapadnu granicu Velike Srbije, yugoslavenski komunistički ološ “peta kolona”, a Yugoslavija, kao light oblik Velike Srbije, krinka za novi udar na Hrvatsku.

Ono što je izuzetnio zanimljivo, svi autori koji su pisali u “Danasu”, komunističkom glasilu u vremenu raspada Titine Yugoslavije, sada izranjaju kao aveti (sablasti) prošlosti. Mirko Galić bio je glavni urednik tog komunističkog propagandnog biltena, a bio je i malo hrvatski (?) veleposlanik u Parizu, direktor HTV-a i “savjetnik” Ivice Todorića!?! Pa, recimo, Miroslav Lazanski, vojni analitičar KOS-a i nećak Biljane Plavšić, pisao je za “Polet”, “Start” i “Danas”, a predlagao je Veljku Kadijeviću da izvrši vojni udar i “pobije Tuđmana i njegove”, uoči raspada Yugoslavije. Taj provjereni kadar sad je veleposlanik Srbije u Moskvi?!

Tu je i militantna yugoslavenka Jelena Lovrić, članica CK Hrvatske i desetak godina novinarka “Danasa”, koja je sve maltretirala svojim tekstovima i u “Globusu”, Feralu” i “Novom listu”, da bi danas blistala na portalu “Telegram” Ninoslava Pavića i sinova (“Polet”, “Globus”, EPH).

Jedan od suradnika “Danasa” bio je i Momčilo Đorgović, tvrdi Srbin i tvrdi Yugoslaven, kojem je Mirko Galić, zbog srbovanja dao otkaz u “Danasu”(?!). Taj drug je, pak, sa Slavkom Ćuruvijom pokrenuo beogradski “Telegraf” (1994.). Prije koju godinu prodao je “Nedeljni telegraf” i nedavno doselio u Peku/Fiume. Neki tvrde da je došao uživati na “srpskom Jadranu”, a neki da je došao “delati” kao strani radnik izvan kvote. Đorgović je autor “mnogo lepe knjige” “Tragedija jednog naroda – što Srbe nagoni da rade protiv sebe”. Da li nas iznenađuje da je Đorgović u Zagrebu predstavio knjigu Čedomira Višnjića (koji je kao pomoćnik ministra kulture kontrolirao cjelokupno izdavaštvo u Hrvatskoj!) “Vreme sporta i razonode – Titina Hrvatska i njezini Srbi 1951.-1971.”, zajedno s notornim Miloradom Pupovcem (zagrebačke srpske “Novosti”)!

Ili ukratko, “yugoslavenski komunistički ološ” okupio je “yugoslavenski medijski ološ” s ciljem da se oblati aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao “light ustašica” i da se otvori put prema Pantovčaku Zoranu Milanoviću, kojem Mirko Galić u “Večernjem listu” šalje poruku da se urazumi, ako želi da Partija stane iza njega. Budimir Lončar i dalje je “veliki meštar sviju hulja”, koji u drugarskoj maniri UDB-e i KOS-a upravlja korisnim i manje korisnim budalama na terenu, Stjepan Mesić je njegov potrčko, a Ivo Josipović glazbenik koji brine o yugoslavenskoj glazbi u “lepoj TV emisiji” “Nedeljom u dva”.

Srbija, “zemlja tisuću laži” – koja nikad neće u Europsku uniju! – nastoji svim silama destabilizirati sve svoje susjede. Srbije će, pod svaku cijenu pokušati dovesti Zorana Milanovića na Pantovčak, maksimalno kontrolirati hrvatske medije i na “srpski Jadran” dovesti 200.000 srpskih radnika… Stoga nije pretjerano kazati kako je u tijeku “medijska balvan revolucija, na putu do regijona”!

F. Perić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Davor Ivanković: Brkić je jamčio za Karamarka, Stier za Plenkovića – tko će jamčiti za Stiera?

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Kada bi u Hrvatskoj postojao neki krizni stožer koji bi zaustavio rast ljute hrvatske desnice, ne bi se trebali puno mučiti oko recepta. Dovoljno je nagovoriti Hrvoja Zekanovića, jednog od lidera Suverenista, da samo nastaviti ovako. Od prošle nedjelje njemu su toliko narasla krila pa je u emisiji Otvoreno pokazao neviđenu netoleranciju prema drugima, u Hrvatskom saboru agresiju i bijes, a onda je još upao na presicu manjinskih Roma, kao da se trudi potvrditi sve one ružne predrasude o nesnošljivim Hrvatima, piše Davor Ivanković / Večernji list .

Tek što su se hrvatski nacionalisti digli iz političkog mrtvila i nebitnosti, Zekanović je junački krenuo to promijeniti. Ne shvaća da 20 posto hrvatskih birača lavira na političkom rubu i može svoj glas dati i lijevoj i desnoj političkoj opciji. Nastavi li on plašiti te birače, oni će se prikloniti drugoj opciji. Vjerojatno se sada i Ruža Tomašić pita je li pametno otići u Bruxelles ili ima i tu posla. Jer, kako bi to grublje rekli veterani HDZ-a iz vremena Tuđmana, hrvatska desnica više je puta pokazala da je sastavljena od reda bedaka i reda provokatora. S time da nije jednostavno razlučiti tko su tu politički bedaci, a tko provokatori.

No, nije ovdje kriv goropadni Zekanović, nego je došao u priliku zbog posljedica ne baš šampionskog kormilarenja Andreja Plenkovića, koji je istiskivanjem svoje desnice naokolo pobacao puno komposta za procvat desnice. Čudno da nije predvidio što će se dogoditi ako tako “centrira” svoj HDZ i kako to da ga iskusniji šaptači poput Šeksa i Granića nisu na to upozorili na vrijeme. Ako se Granić nije ufao svom školarcu Plenkoviću dati to upozorenje, onda ga nije dobro savjetovao. Šeksova je pozicija ponešto razumljivija jer je vjerojatno imao sebičnije razloge, bilo mu je važno dobro zbrinuti svog posinka Karla Resslera, a ako mu je to bio plan, ostvario ga je.

Šeks je sigurno razumio što se događa, no možda ga nije bilo briga za opću sliku, nego mu je interes počeo i završio sa Šeksom. Koliko se može čuti, i na predsjedništvima HDZ-a je njemu bilo sve OK i nema problema. Kako bilo, u vrhu HDZ-a nisu shvatili da moraju zadržati glasove te ljute desnice da bi stranku održali u balansu. Ovako se dogodila parafraza Arhimedova zakona – koliko lijevoga utisneš u HDZ, istisneš veću količinu desnoga. A i sada kažu da neće “svoj HDZ pomaknuti ni za milimetar” premda ta strategija HDZ baca u minus ili, kako to računovođe kažu, “baca u crveno”. Nadalje, birači su pokazali da ovakav HDZ ne smatraju desnim centrom.

Politolozi bi ovdje potvrdili da je simbol desnog centra – Davor Ivo Stier, primjerice. Sada se pojavila vijest da će se Stier dogovoriti s Plenkovićem, što je zvučalo čudno jer, kada bi to bilo istina, time bi on već u startu počinio političko samoubojstvo i potvrdio teze da je suviše introvertiran tip. On jest teoretičar, no već je pokazao da zna da je politika pragmatičan zanat. Stier sigurno nije savršen, no iako se vide njegove mane, činjenica je da se u HDZ-u govori o njemu kao mogućoj alternativi. Njemu bliski tvrde da mu je apsolutno jasno da mora graditi samostalnu, autonomnu platformu te se stoga sada neće svrstati ni uz Plenkovića ni uz Brkića. Smatra da bi, kada bi počeo paktirati s nekime od njih dvojice, ljudi mislili da im je bacao dudu varalicu. HDZ je sada u fazi vaganja snaga i teško je procijeniti koliko će trajati status quo. Ali se čini logičnim da prvi potez povuče Plenković, koji mora razriješiti dvojbu je li Brkić kriv ili prav. Uz to se cijela stvar u HDZ-u može pogoršati ode li Plenković u Bruxelles, što nitko u stranci neće doživjeti kao njegov junački potez. Naprotiv.

Takva bi situacija potom širom otvorila vrata povratku Zorana Milanovića na političku scenu kao prvom nužnom koraku u projektu povratka lijevih političkih opcija na vlast na sljedećim parlamentarnim izborima. Milanović je, naime, spretan političar, a jasno je da, kada osvoji potporu cjelokupne ljevice, neće ljevičariti, nego pokazivati i svoju državotvornost. Ako se za predsjednika kandidira i Miroslav Škoro, to Milanoviću još više otvara vrata jer će Škoro manje udarati po njemu, a više po Kolindi Grabar-Kitarović. Ako ljevici uspije taj prvi boj, onda je već zamislivo da bi se na idućim parlamentarnim izborima Hrvatska opet mogla zacrvenjeti.

Ostane li, pak, HDZ ovakvog profila, a ljuta desnica zveketanjem nastavi plašiti neodlučne birače, mobilizirat će se sve što je u centru i lijevo protiv njih. Dakle, Stier bi ovdje trebao pokazati gdje mu je baza, a HDZ da je dominantno desna stranka, što je njezina prirodna pozicija. Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari