Pratite nas

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Šutnja nije zlato

Objavljeno

na

Škverski dragovoljci na Svilaji u listopadu 1991. godine

Može biti i medijska, i izborna, i neugodna, možemo šutjeti kao ribe, možemo šutjeti kao kurve, možemo zalijepiti usta, no nijedna od tih šutnjâ nije stekla status nacionalne discipline kao što je to postigla famozna – hrvatska šutnja.

Dosta se govorilo i pisalo o hrvatskoj šutnji, poglavito onoj intelektualnoj, akademskoj. Ja bih progovorio o braniteljskoj.

Još uvijek nisam proniknuo u pozadinu braniteljske šutnje. Je li ona smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje ili nešto meni skroz nepoznato.

U ovo korizmeno doba, kad se treba više šutjeti nego inače, ali s ciljem kako bi ostavili prostora za Boga kako bi ga bolje osluhnuli i zadržali koncentraciju, šutnja je dragocjena.
Mene plaši šutnja moje subraće jer ona traje već dugo. Puno je Uskrsa prošlo, a mi ne progovorismo. Čini mi se da to nije smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, pa i više od toga – nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje, već kao da se nalazimo na optuženičkoj klupi i branimo se šutnjom. Šutnja jer nemamo što pametno reći i šutnja kukavica nije isto. Možemo li se zamisliti kurvama, kukavicama ili glupanima?

Može se reći da smo prihvatili nametnutu ili projiciranu krivnju bez iti jednog argumenta. Kao da smo samim svojim postojanjem krivi.

Intimno me neugodna šutnja pogađa zato što osjećam da bih nešto ipak trebalo poduzeti, da ne bi sve trebalo prešućivati unedogled, da bi konačno trebalo progovoriti, lupiti šakom o stol i reći da je toga dosta, no strah, vječna zabrinutost za egzistenciju, koja uvijek ovisi o istom bijedniku kakav je i sam strašljivac, ali koji u kruhobraniteljskoj hijerarhiji stoji tek jednu stepenicu više, začepila je mnoga i usta i nastupila je posvemašnja šutnja. U toj šutnji, koju smo i sami prihvatili, sve više se nelagodno osjećam, stoga ne želim da netko pomisli da smo kurve. Misliti loše o sebi bez valjanog argumenta za tim je rušenje samopouzdanja, a srušeno samopouzdanje je put u depresiju, a depresija u samouništenje.

U tom dugom muku, našim molitvama, prekopali smo od davno svaki kutak svoje savjesti. Muku i mukama kopanja po sebi doći će kraj tek kada progovorimo.

Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.

Moralno i intelektualno lažne veličine nam moraliziraju. Ne vole kad ih se kritizira i/ili savjetuje. Netočno je da čovjek treba mijenjati samo sebe, a ne svijet oko sebe.

Manipulatorima odgovara da su ljudi izolirani i ne reagiraju na nepravde svijeta oko sebe.
Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od izgovorene riječi. U socijalizmu se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas kada govorimo i apeliramo, ne možemo ništa promijeniti. Kakva je razlika?

Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji, a u njoj se iščitava prezir prema paternalizmu, poslušnosti ili robovanju ispraznim govorima.

Prešutjeti nepravdu je uvod u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je “majka” svih zala. Iz straha se rađa mržnja.

Vidite li koliko samo patologije leži u šutnji? Toliko autodestruktivnog i destruktivnog.

Imali smo dovoljno vremena za introspekciju, da se upoznamo u potpunosti. Sumiramo svoje misli i osjećaje. Pozovimo se na svoj razum i opažanje.

Progovorimo li na vrijeme, riješit ćemo se opasnosti svih patologija koje šutnja nosi po same nas, a i pravilnije dozirati svoj govor, kako se ne bi dogodila bujica nakupljenih misli i bunt kao uvod u destrukciju.

Neki će nam parirati da je šutnja zlato i da sve ima svoje vrijeme, samo su primjeri da se sve da izrelativizirati, pa tako i govor i šutnja. Govor može biti isprazan, zapravo sve može biti isprazno. Stoga slušajmo svoje srce i razum. Oslonimo se na svoj razum i promatranje i u svemu budimo strpljivi i na mjeru.

Što je mjera govora, a što šutnje? Govor sa slušanjem. Onda smisleno govori i pažljivo slušaj.

Molim vas, samo da ne bude trač i laž!

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Epidemija koronavirusa je pokazala svu nesmislenost borbe protiv materijala, plastike

Objavljeno

na

Objavio

Američka PIA 20. III. 2020. i ponovno 26. ožujka, zatražila da sve lokalne, državne i savezne vlade omoguće proizvođačima plastike i plastičnih proizvoda nastavak rada. Prošle nedjelje dogodio se u Zagrebu potres. Dogodio se u doba koronavirusa. Ujedinjeni Arapski Emirati poslali su Hrvatskoj pošiljku od 11,5 tona. Što povezuje navedene događaje?

Koji proizvodi će vam olakšati život u ovom trenutku? Stoga je na prvi pogled neuobičajeno raspravljati o plastičnim vrećicama. Koje su po mišljenju, ne samo hrvatskih političara, već i „zaštitara“ prirode i nestručnjaka loše rješenje. Stoga prijete njihovom zabranom, a nemaju za to pravnu osnovu. Što je još gore, zbog njih stvorena je u javnosti predodžba o plastici kao lošem materijalu. Kao glavnom uzročniku svih ugroza koje nam prijete. Stoga se najprije navode tri upadnice (e. breaking news u smislu posljednje pristigle vijesti).

To su priopćenje za javnost Plastics Industry Association (Udruženja plastičarske industrije) te odluka zakonodavaca iz savezne države Maine (SAD), o odgodi primjenu državne zabrane plastičnih vrećica. Izvorni povod reakciji su prijedlozi saborskih zastupnika koji traže u nas zabranu plastičnih vrećica te novinski tekst i izjava čelnice udruge koja „brine“ o zaštiti potrošača.

Priopćenja

Udruženje plastičarske industrije (PIA) u SAD-u, 20. ožujka 2020. i ponovno 27- ožujka obratilo se priopćenjem američkoj, a time i svjetskoj javnosti o povezanosti pandemije koronavirusa i plastike. Prenosi se gotovo u cijelosti, s nužnim objašnjenjima. Udruženje je zatražilo da sve lokalne, državne i savezne vlade omoguće proizvođačima plastike i plastičnih proizvoda nastavak rada. Naime nužni su u slučaju ove potrebe, koja trajno raste.

»Sve je više tvrtki kojima je naređeno zatvaranje tijekom pandemijske krize. Međutim važno je da zdravstveni radnici imaju pristup jednokratnim plastičnim proizvodima. Doslovno, jednokratni plastični proizvodi mogu biti izbor između života i smrti. Posebno se naglašava potreba za raznim jednokratnim štrcaljkama, injekcijama, intravenoznim vrećicama za krv i ostale otopine ili pastozne tvari, poput tuba za kreme te zamjenjivim dijelovima ventilacijskih uređaja. U potrebne jednokratne plastične proizvode ubrajaju se bolničke haljine, rukavice i maske koje svakodnevno štite zdravstvene radnike. Gotovo je sigurno da svaka potrebna tvorevina u medicini poput strojeva, komada opreme za medicinsku njegu, bolnički kreveti, oprema za preglede i alati sadrže komponentu izrađenu od plastike.« Nužne su i jednokratne plastične čaše kao i medicinski odobrene plastične slamke. Tome treba pridodati i sve vrste pelena te uložaka. Treba pridodati, neke bolnice imaju centralne ventilacijske sustave. Izvrsno za prenošenje zaraze

»Uz to, plastika ima vitalnu ulogu u mnogim drugim područjima kao što je zaštita hrane i njezino održavanje svježima, što smanjuje zagađenje i otpad. Sadrže vodu za one koji nemaju pristup čistom i sigurnom izvoru. Također, plastične vrećice za jednokratnu upotrebu pružaju sanitarni i praktični način nošenja namirnica kući. Istovremeno štite zaposlenike i kupce supermarketa od svega što vreba na torbama za višekratnu upotrebu.

Kako se virus COVID-19 širi po cijeloj zemlji (o.a. diljem svijeta), jednokratni plastični proizvodi postaju još važniji. Živi se dulje, zdravije i bolje zbog tih proizvoda. Članice PIA u potpunosti su spremni udovoljiti tom zahtjevu i pomoći u zaštiti naših zajednica. Ti su radnici neophodni za tu borbu.«

Svega je dan starija vijest. »Zakonodavci u saveznoj državi Maine izglasali su 17. ožujka 2020. odgodu primjenu državne zabrane plastičnih vrećica, kao dio većeg paketa hitnih mjera čiji je cilj usporavanje širenja pandemije koronavirusa. Nekoliko dužnosnika u drugim državama, uključujući vrhovnog republikanca u državnom Senatu New Yorka, zagovaraju sličnu akciju«.

Iz teksta „Zeleneći naš put do infekcije, Defra upozorava na bioplastiku i Montreal“ samo misao. „Zabrana plastičnih vrećica za namirnice nije sanitarna odluka i dolazi u najgore zamislivo vrijeme“ (17. ožujka 2020.).

Sve navedeno, a u svjetlu konferencija Kriznog stožera, nameću se osnovno pitanje. Što sadrži pošiljka iz UAE-a? Kada je prvenstveno namijenjena zdravstvenim radnicima. Kakve smo to kupili proizvode iz Kine. U svjetlu potresa u Zagrebu. Od čega će biti boce za vodu koje ćete ponijeti sa sobom? A posebno je pitanje, što sada ne uznemiravaju razne udruge javnost s tom „nepodnošljivom plastikom“.

Zašto sada ta rasprava?

Postoje dva razloga. Nedavno je objavljen u jednom dnevniku tekst i čula se izjava čelnice udruge koja se bavi „zaštitom prava potrošača“. Tekst u dnevniku, na prvi pogled pun je korisnih podataka. Međutim, iz citiranog teksta vidi se da je korišten visokoprofesionalni izvor organizacije koja se bavi hogwash-em (pranjem pahuljica). Zašto pranjem pahuljica? Zato da se sakriju znatno ozbiljniji antropogeni uzroci klimatskih promjena. Ta se organizacija na ovim prostorima bavi greenwashing-om (zelenim ispiranjem mozga) već tri desetljeća. Čelnica je izrazila podršku predviđenim zabranama plastike. Zašto? Naime bez obzira koliko je dobra ili loša plastična ambalaža, dakle i plastične vrećice, ipak je bitno bolja od istih proizvoda načinjenih od mogućih zamjenskih materijala.

Početkom ove godine stupile su na snagu neke odredbe dviju direktiva o plastičnoj ambalaži i jednokratnim plastičnim proizvodima.

Direktive

Hrvatska javnost nedovoljno je upoznata s dvjema direktivama koje je donijela EU 2015. i 2019. U javnosti treba govoriti i pisati o plastičnim vrećicama, jer one od PVC-a i najlona nikada nisu postojale.

Valja navesti obje direktive. Na prodajnim mjestima opravdano piše: „Koristite štedljivo plastične vrećice“. Smanjenje potrošnje plastičnih vrećica regulirano je Direktivom 2015/720 Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 29. travnja 2015, o izmjeni Direktive 94/62/EZ u pogledu smanjenja potrošnje laganih plastičnih vrećica za nošenje (15-50 mikrometara). To znači da se u zakonodavstvu Unije vrećice smatraju ambalažom. Mogu biti regulirane Zakonom o ambalaži i ambalažnom otpadu, ili nekim pod zakonskim aktom, a ne Zakonom o održivom gospodarenju otpadom. Mr. sc. Maja Rujnić Havstad s Katedre za preradu polimera FSB-a, provela je sredinom veljače terensko istraživanje o primjeni tih direktiva. Članak „Plastofobija je zahvatila i hrvatske trgovačke lance“ objavljen je 18. ožujka 2020. (https://zg-magazin.com.hr). Tko je ovlastio trgovce da rade što hoće i da se sugerira političarima da ih zabrane?

Direktiva 2019/904 Europskog parlamenta i Europskog vijeća od 5. lipnja 2019. ukazuje na smanjenje utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš. Ona obuhvaća plastične proizvode za jednokratnu upotrebu (SUP). Tu se zabranjuju slamke (osim za medicinske svrhe), štapići za uši, tanjuri itd. Zanimljivo je da su u konačnoj inačici teksta izostali opušci. Koji su veliki onečišćivači okoliša.

Rangiranje prioriteta

Među osnovna ljudska prava ubrajaju se voda, zrak, tlo i čisto more. O čistom moru govori se vrlo mnogo pod nazivom „Mikroplastika u oceanima“. Veličina problema je 0,25 % godišnje proizvedene  plastike.

O svakoj ljudskoj djelatnosti konačnu odluku donosi politika. Koja ovisi o kvaliteti pripremljenih podloga. U čijoj izradbi bi trebali sudjelovati stručnjaci za tu djelatnost, čije djelovanje treba proći kroz društveno-humanističku provjeru. A odluka se mora kvalitetno objasniti javnosti. U slučaju jednokratnih plastičnih proizvoda i plastične ambalaže to je izostalo. I zavladao je na tržištu nered. Taj nered posljedica je činjenice da nadležni organi nisu javnosti objasnili razliku između dviju EU direktiva.

Materijal je samo mogućnost koja se ostvaruje pravljenjem određene tvorevine. Nema idealnoga, već samo optimalnog materijala za određeni proizvod. Pa tako i onaj načinjen od plastike. Prestanite skupljati jeftine političke bodove na riječi plastika. Posebno jednokratna plastika. A moguće štedljivo postupanje ili zabrane se odnose samo na proizvode, a ne materijale. Epidemija koronavirusa je pokazala svu nesmislenost borbe protiv materijala, plastike.

Igor Čatić, profesor emeritus

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

#OstaniDoma nova je mantra za isticanje vrlina

Objavljeno

na

Objavio

shutterstock/brotnjo.info

Nije potrebno mnogo razbijati glavu da se primijeti velika diskrepancija između stvarnog stanja, i svojevrsne „nadzbilje”, stanja kolektivnog duha stvorenog neprekidnim pumpanjem informacija, terora i straha od strane medijske mašinerije. Propaganda je oduvijek, i od vremena komunizma, bila alteriranje percepcije pojedinca. Bez odgovarajuće percepcije priča teško prolazi, a ideologija je sumnjiva. A što se percepcije tiče, dovoljno je ukazati na jednostavnu statistiku i očigledno licemjerje koje smrdi sa svih strana, i slika globalne krize postaje znatno drugačija. Baviti se ovom vrstom statistike nezahvalan je posao, ali ovo je ipak specifična situacija. Otkako vlada pandemija, veći broj ljudi umro je od posljedica klasične gripe nego od koronavirusa. Veći je broj samoubojstava u Kini nego žrtava virusa.

Piše: Matija Lozančić

Upozorenja stručnjaka kako je reakcija pretjerana i da bismo možda trebali stati na loptu, zanemarena su i ignorirana, a jednostavnim zamjedbama poput one da Covid-19 nije toliko opasniji niti zarazniji od mnogih drugih bolesti nema mjesta u javnom diskursu. Podatci poput onih iz talijanskog minstarstva zdravstva koji kažu kako Italija preko osamdeset posto svojih žrtava navodi sa infekcijom koronavirusa, and ne od posljedica koronavirusa su tabu tema. A tek psihološki teror.

Uz to što nas obvezuje zakon, koji kažnjava i najmanja odstupanja od propisanog – kao što je nenošenje zaštitne maske dok se sam voziš u automobilu, ili slične mjere zaštite na granici zdravog razuma. Tu je i krema društva, celebrityji, javne osobe i takozvani „utjecajnici”, da nas pozovu na pridržavanje mjera opreza i odvrate od -nedajbože- napuštanja kuće, pa tako gotovo da i nema poznate osobe koja nije u naletu nesebičnog altruizma poručila: „ostanite doma”. Budući da smo u svoja četiri zida ograničeni na virtualno učenje, virtualno zabavljanje i virtualni rad, imamo i virtualnu moralnu podršku u vidu poruka, videoklipova, reklama i natpisa od naših pjevača, glumaca, TV-likova, voditelja, političara i ostalih dušebrižnika koji se trude na što kreativniji način podsjetiti nas na poslušnost. Ukoliko vam samoizolacija teško padne i poželite otići u šetnju, sjetite se savjeta Madonne, Severine ili Davida Beckhama i možda vam više ne bude tako teško.

Za razliku od oboljelih iz običnog puka čiji se identitet nastoji ne otkriti, celebrityjima i ostalim javnim osobama, čini se, nije nikakav problem razglasiti da su baš oni ti koji su pokupili opaki virus.  Pa tako imamo cijelu paletu holivudskih faca, sportskih zvijezda i političkih ikona koji su dobrovoljno preuzeli breme društvene odgovornosti i cijelome svijetu proglasili da su zaraženi. Tom Hanks, Idris Elba, Kevin Durant, Olga Kurylenko i slični putem društvenih mreža javljaju se iz svojih domova, naočigled optimalnog zdravlja, eventualno uz pokoji kašalj ili potišten glas, da se nose sa bolešću i poručuju nam da ćemo borbu protiv neprijatelja dobiti zajedno.

Virus na svom kontu ima i širok spektar političke elite, pa je tako navodno zarazio i britanskog princa Charlesa, monegaškog princa Alberta II., američkog senatora Randa Paula, čak i notornoga holivudskog mogula Harveyja Weinsteina, negdje u zatvoru (možda nam to objasni neobjašnjive odluke nekih vlada da masovno otpuštaju zatvorenike na slobodu), a nova je žrtva i britanski premijer Boris Johnson.

Ni najutjecajnije svjetske tvrtke kao što su NASA i Google nisu umaknule epidemiji pa su nam objavili da zaraženih ima i među njihovim redovima. Čini se da je, po prvi put u povijesti, čitav svijet i sustav vlasti jednoglasno odlučio da su ljudski životi najveći prioritet i da će se beskompromisno ujediniti protiv novog protivnika čovječanstva. Čovjek je napokon postao subjekt, a ne objekt. Napokon je vrijednost ljudskog života stavljena na pijedestal, zdravlje i blagostanje učinjeni prioritetom, a čovjeku vraćeno dostojanstvo.

Samo, što i nije baš.

Blitzkrieg kojeg je u posljednja tri mjeseca medijska mašinerija izvršila na kolektivnu svijest naroda dosad je neviđen. Još od vremena kad je epidemija virusa bila u povojima a broj žrtava se mjerio u desetcima, u pogon su stavljeni svi mainstream mediji, kao i oni marginalni koji svoju egzistenciju više ne moraju opravdavati clickbaitom i jeftinim senzacionalizmom. Sada je samo jedna tema bitna, a sve ostale važne teme svakidašnjice gurnute su pod tepih. Ništa nije važnije od virusa i ništa pokraj virusa ne može proći. Internet portali koji su svoj dio pažnje pojedinca dosada nastojali kupiti kojekakvim jeftinim instant-sadržajem sada svoj kredibilitet imaju priliku zaraditi na novoj retorici koju su objeručke prihvatili- brizi za naše zdravlje.

Čini se da je u jeku sveopće krize društveni kredit lakše skupiti  nego ikada. Za iskazivanje moralne superiornosti nije više potrebno isticati vrline kao što su borba protiv rasizma i nasilja, briga za manjine, pluralizam, antifašizam ili ekološki aktivizam. Danas je dovoljno poručiti: „ostanite doma”, i pohvale za vaš nesebični altruizam i brižnost su zagarantirane. Lajkovi lete, hvalospjevi pristižu sa svih strana. Poruka je jasna- „niste samo vi pogođeni u ovo tmurno vrijeme, nego i mi, tako da, budite poslušni i izdržimo zajedno”. I dok smo distancirani, izolirani, i prikovani barem imamo naše javne osobe, utjecajnike, da nas nagovore na poslušnost i odvrate od nedajbože kakvih sumnjivih namjera koje bi nam mogle pasti na pamet dok buljimo u zid, odnosno ekran.

Možda su u cijeloj situaciji najbolje prošli političari koji su inače na meti javnosti. U jeku opće krize za obranu od svojih grijeha i propusta ne moraju se više služiti uobičajenim fantazmagorijama i izlikama, sada imaju sigurnu, provjerenu, i pouzdanu retoriku koja će ih barem koliko-toliko iskupiti u očima javnosti, a mediji će sretno prenijeti vijest o njihovu novootkrivenom suosjećanju i brizi za svoj puk, pa će tako besplatno skupiti pokoji dodatni politički poen.

Naravno, budalasto bi bilo pomisliti kako u cijelo priči nema onih sa dobrim namjerama. Kant je naučavao kako se ništa istinski ne može nazvati dobrim osim dobre namjere, ali dobronamjernost nije jamac objektivno dobrog ishoda, kao što ju u moru licemjerja nije uvijek lako ni prepoznati.

No, elitistička demagogija time poprima novu dimenziju u kojoj hvaliti se tolerancijom, nametati osjećaj vlastite krivnje zbog privilegiranosti  ili trabunjati o neetičnosti kravljeg mlijeka na primanju Oskara više nije popularno, nego je primat preuzela briga za zdravlje i poruka odgovornosti „ostanimo doma”. Budući da mediji one što se ne pridržavaju službenih uputa i ne ostaju doma već nazivaju teroristima i ekstremistima, znači li to da smo došli do presedana u povijesti kada su fašisti oni što za dom nisu spremni?

Ganut njihovim etičkim principima, polažem velike nade skoro vrijeme. Ostanu li dežurni moralizatori dosljedni i nakon krize, bez sumnje nas čega svijetla budućnost. Od istih očekujem da svoje novootkrivene etičke vrijednosti i društvenu odgovornost iskoriste za beskompromisnu borbu protiv milijuna pobačaja diljem svijeta, borbu protiv dehumanizacije, eugenike i svake vrste devaluiziranja i ugrožavanja ljudskog života. Neće me zadovoljiti niti ništa manje od konkretnog aktivizma protiv ratnih sukoba u Siriji, Palestini, nemira i ratnih previranja u Venezueli ili pomoć za pogođene prirodnim katastrofama.

Na gubitku su u cijeloj situaciji čini se Greta i greteni- ekološka slika svijeta se ponešto popravila, ponajprije vodećeg zagađivača okoliša Kine, pa zatim i zapadnih zemalja. Naravno, za to je bilo samo potrebno obustaviti život na trećini planeta, ograničiti građanske slobode i dovesti ekonomski sustav na rub kolapsa. Ali barem iz prve ruke imamo neki dokaz o tome koliko je potrebno da se ljudski prouzrokovano onečišćenje spriječi. Stoga se možda DiCaprio, Schwarzenegger i princ Harry više neće po instagramu naslikavati sa Gretom, nego će, kao što to često znaju, okrenuti ploču i svoju javnu sliku uljepšavati na drugim terenima.

Igrom sudbine u ovo krizno vrijeme neke je zadesila i prava prirodna katastrofa, pa smo imali priliku vidjeti koliko je brzo država spremna pomoći u situaciji iz koje se ne može profitirati: nikako. Ni Europska zajednica, tako revna kada treba propisivati odredbe, za konkretne probleme građana svoje članice nema previša sluha. A kada je pružiti pomoć kudikamo teže od objavljivanja „ostanimo doma” poruke na društvenoj mreži, broj onih koji su spremni priskočiti nije pretjerano velik- čast izuzetcima.

Krize su kroz povijest često bile paravan iza kojeg se u pozadini odigravaju velike promjene. A kriza ovih proporcija dovoljno je velika dimna zavjesa da prikrije itekako ozbiljne totalitarne prijetnje. Mnogi prijedlozi i promjene zakona prolaze ispod radara dok bjesni pandemija, ili, ako su medijski pokrivene, imaju odličan izgovor. I došli smo do obrisa svijeta i društva kakvog se ne bi posramio ni sam George Orwell.

Parlamenti diljem svijeta, od Hrvatske do SAD-a, raspravljaju o uvođenju praćenja stanovništva putem mobilnih uređaja, pa bi tako država imala legalan pristup privatnim informacijama pružatelja usluga, a narod bi izgubio privatnost i građanske slobode u korist zdravlja. O mentalnom zdravlju, izgleda, ovdje nema riječi. Možda jadni Edward Snowden ne bi morao žrtvovati svoju slobodu da je pričekao desetak godina sa otkrivanjem informacija, jer bi se ono na što je upozoravao u međuvremenu svakako bilo obistinilo.

Na udaru je i sloboda govora, koja je u liberalnim demokracijama zapada već duže vrijeme u ozbiljnim kušnjama. Facebook, Twitter, Google i još neke velike internetske tvrtke objavile su rat  dezinformacijama u vezi virusa i obećale osigurati dostupnost isključivo službenih informacija. Iako su isti već dugo poznati kao instrumenti dokidanja svakog mišljenja koje ne odgovara postmodernističkoj liberalnoj ideologiji, ovo je prilika za novi čavao u lijes slobode izražavanja.  Nećete sami promišljati i donositi zaključke, tu smo mi da to odradimo umjesto vas. Europa se već diči zakonskim sustavima u kojima je, primjerice, transfobija kažnjiva s i do tri godine zatvora, dok    si u nekim drugima obvezan oslovljavati osobe koje smatraju da su ne-binarnog spola zamjenicama koje vam oni odrede. Ruku na srce, pored takvih razloga, tobožnja zaštita od dezinformacija o virusu čini se kao legitiman razlog za suzbijanje temeljne građanske slobode kao što je pravo na slobodu govora.

Mjesta za različita mišljenja stručnjaka i liječnika u javnom prostoru nema. Oni koji se usude ići protiv glavne struje pa javno iskazati svoja mišljenja marginalizirani su i podvrgnuti medijskom linču. U društvu u kojem pluralizam ima status dogme, za ovo trenutno najvažnije pitanje svijeta  raznolikosti mišljenja nema ni traga. Mnogi stručnjaci koji su kvalificirani baviti se ovim pitanjem nisu dobili priliku za riječ. Oni od njih koji su posumnjali u vjerodostojnost politike koja stoji iza cijele priče s virusom i iznijeli konkretne, stručne argumente diskreditirani su i stavljeni na stup srama, a neki su platili i gubitkom radnog mjesta.

Isto tako zabrinjava i trend hvaljenja ultra-autoritarne Kine kao dobrog primjera u borbi protiv epidemije. Komunistička država sa režimom strahovlade uspješna je u nošenju sa virusom dok se zapadne otvorene demokracije raspadaju pod pritiskom. Ono što se sugerira ne treba dodatno objašnjavanje. Očito je da su potrebne regulacije države na slobodno tržište koje u krizi pokazuje svoje mane i puca po šavovima.

Posebne situacije zahtijevaju posebne mjere, uvjeravaju nas, pa tako proturazumske mjere u nekim  državama uključuju masovno otpuštanje zatvorenika na slobodu, pod izgovorom sprječavanja nereda i širenja zaraze, pa su tako zatvorske uprave Los Angelesa, Clevelanda, New Yorka i drugih gradova već otpustile par stotina „osjetljivih” zatvorenika, a ista je praksa čini se počela zahvaćati i Europu. Vi nevini ne mrdajte iz kuća, a oni kriminalci mogu na slobodu.

„Nikad ne daj da ti dobra kriza propadne”, rekao je Rahm Emanuel, desna ruka i financijer predsjednika Billa Clintona i Baracka Obame. Ono što je pod time mislio ne odnosi se na one van granica elitnog miljea. Od krize će profitirati isključivo oni unutar njega. A jedna dobra stara kaže kako, da saznaš instigatora krize, pogledaj tko će od nje najviše profitirati.

Vojske paradiraju ulicama, policija prati svaki korak, kazne za prekršaje su drakonske, gradovi jezivo pusti a ljudi usamljeni i zatvoreni. Bilo dovoljno legitimnih razloga za takvo stanje ili ne, sve skupa previše podsjeća na bilo koju distopijsku priču koji smo imali prilike čitati, a virus je ispunio sve kvadratiće na top listi prioriteta one globalističke, tehnokratske totalitarne elite.

I tako pojedinac izoliran, zatvoren, primoran nositi se sa zaglušujućom bukom informacija sa ekrana koja paralizira slobodno kritičko promišljanje, nema prilike za predah. U isto vrijeme dok nam poručuju da nema mjesta panici bombardirani smo brojkama, prizorima, govorima koji ne izazivaju ništa drugo doli paniku, koji čine invaziju na ljudski um i ne ostavljaju prostor za slobodnu misao, a parola „budimo odgovorni, ostanimo doma” koja vrišti sa svakog koraka više nije samo zaokupila svijest nego je ušla i u podsvijest, pa tako i onima što su planirali uhvatiti svježeg zraka to više neće pasti na pamet. Za fizičko zdravlje će se pobrinuti vlast, a za zdravlje uma i duha morat ćemo se izgleda pobrinuti sami. Ekonomija će se oporaviti, a koliko će žrtava recesija odnijeti sa sobom? Hoće li biti posljedica traumatičnog vremena na one nestabilnog i krhkog mentalnog zdravlja?  Hoćemo li tek tako dobiti natrag sve oduzete slobode čim se situacija smiri a virus nestane? Hoćemo li se odjednom moći vratiti na dobre stare načine funkcioniranja, socijaliziranja, i svakodnevnice i hoćemo li se svježi probuditi iz ove kolektivne amnezije? Neka su od pitanja na koja trenutno nema odgovora, niti se na njih trudi odgovoriti.

„Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.”, dokaz je da je i Marx imao vrijednih misli. Ako nam je vjerovati da je svijet stao za nas, teško je i zamisliti kakva bi to farsa bila kada bismo još jednom nasjeli na priču, priču da je cijeli svijet stao poradi nas, vojske pokrenute, slobode oduzete, zakon usmjeren da nas zadrži u četiri zida- iz pravih razloga.

Sav cinizam možemo ostaviti po strani, ali činjenice ostaju činjenice. U vrijeme kada se svim silama trude misliti umjesto vas, misliti svojom glavom nikada nije bilo važnije.

Matija Lozančić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari