Pratite nas

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Šutnja nije zlato

Objavljeno

na

Škverski dragovoljci na Svilaji u listopadu 1991. godine

Može biti i medijska, i izborna, i neugodna, možemo šutjeti kao ribe, možemo šutjeti kao kurve, možemo zalijepiti usta, no nijedna od tih šutnjâ nije stekla status nacionalne discipline kao što je to postigla famozna – hrvatska šutnja.

Dosta se govorilo i pisalo o hrvatskoj šutnji, poglavito onoj intelektualnoj, akademskoj. Ja bih progovorio o braniteljskoj.

Još uvijek nisam proniknuo u pozadinu braniteljske šutnje. Je li ona smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje ili nešto meni skroz nepoznato.

U ovo korizmeno doba, kad se treba više šutjeti nego inače, ali s ciljem kako bi ostavili prostora za Boga kako bi ga bolje osluhnuli i zadržali koncentraciju, šutnja je dragocjena.
Mene plaši šutnja moje subraće jer ona traje već dugo. Puno je Uskrsa prošlo, a mi ne progovorismo. Čini mi se da to nije smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, pa i više od toga – nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje, već kao da se nalazimo na optuženičkoj klupi i branimo se šutnjom. Šutnja jer nemamo što pametno reći i šutnja kukavica nije isto. Možemo li se zamisliti kurvama, kukavicama ili glupanima?

Može se reći da smo prihvatili nametnutu ili projiciranu krivnju bez iti jednog argumenta. Kao da smo samim svojim postojanjem krivi.

Intimno me neugodna šutnja pogađa zato što osjećam da bih nešto ipak trebalo poduzeti, da ne bi sve trebalo prešućivati unedogled, da bi konačno trebalo progovoriti, lupiti šakom o stol i reći da je toga dosta, no strah, vječna zabrinutost za egzistenciju, koja uvijek ovisi o istom bijedniku kakav je i sam strašljivac, ali koji u kruhobraniteljskoj hijerarhiji stoji tek jednu stepenicu više, začepila je mnoga i usta i nastupila je posvemašnja šutnja. U toj šutnji, koju smo i sami prihvatili, sve više se nelagodno osjećam, stoga ne želim da netko pomisli da smo kurve. Misliti loše o sebi bez valjanog argumenta za tim je rušenje samopouzdanja, a srušeno samopouzdanje je put u depresiju, a depresija u samouništenje.

U tom dugom muku, našim molitvama, prekopali smo od davno svaki kutak svoje savjesti. Muku i mukama kopanja po sebi doći će kraj tek kada progovorimo.

Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.

Moralno i intelektualno lažne veličine nam moraliziraju. Ne vole kad ih se kritizira i/ili savjetuje. Netočno je da čovjek treba mijenjati samo sebe, a ne svijet oko sebe.

Manipulatorima odgovara da su ljudi izolirani i ne reagiraju na nepravde svijeta oko sebe.
Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od izgovorene riječi. U socijalizmu se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas kada govorimo i apeliramo, ne možemo ništa promijeniti. Kakva je razlika?

Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji, a u njoj se iščitava prezir prema paternalizmu, poslušnosti ili robovanju ispraznim govorima.

Prešutjeti nepravdu je uvod u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je “majka” svih zala. Iz straha se rađa mržnja.

Vidite li koliko samo patologije leži u šutnji? Toliko autodestruktivnog i destruktivnog.

Imali smo dovoljno vremena za introspekciju, da se upoznamo u potpunosti. Sumiramo svoje misli i osjećaje. Pozovimo se na svoj razum i opažanje.

Progovorimo li na vrijeme, riješit ćemo se opasnosti svih patologija koje šutnja nosi po same nas, a i pravilnije dozirati svoj govor, kako se ne bi dogodila bujica nakupljenih misli i bunt kao uvod u destrukciju.

Neki će nam parirati da je šutnja zlato i da sve ima svoje vrijeme, samo su primjeri da se sve da izrelativizirati, pa tako i govor i šutnja. Govor može biti isprazan, zapravo sve može biti isprazno. Stoga slušajmo svoje srce i razum. Oslonimo se na svoj razum i promatranje i u svemu budimo strpljivi i na mjeru.

Što je mjera govora, a što šutnje? Govor sa slušanjem. Onda smisleno govori i pažljivo slušaj.

Molim vas, samo da ne bude trač i laž!

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari