Pratite nas

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Državni udar’ u zemlji koja ni po čemu nije država

Objavljeno

na

Objavio

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine. Njen zločin je tim veči što joj se pred očima nekadašnja, a danas ni u čemu postojeća, Bosna i Hercegovina sve više cijepa i komada, dijeli i razvaljuje, i to voljom i politikom onog, muslimansko bošnjačkog, naroda, kao lažnog zagovornika održivosti zajedničke zemlje.

Cijepanje i komadanje, dijeljenje i razvaljivanje nekadašnjeg svjetskog mozaika vjera i kultura, nacija i obićaja, te svakolike šarolikosti, provodi se oružjem etnickog čiščenja, iza kojeg ne ostaje ni korijen onog drugog i drugačijeg. U taj krvavi genocidni proces etničkog i vjerskog čiščenja najmanje kockice beha mozaika, one hrvatske autohtone koja je povijesnom miroljubivosti, snošljivosti i tolerancijom i bila, i jest, glavni projektant i graditelj šarolikosti zemlje, uz Svjetsku zajednicu i jućerašnje Muslimane a današnje Bošnjake, vrlo agresivno, isilovski se uključila, navodno ekonomska a zapravo okupatorska islamska emigracija.

Suvremeno vrlo razarajuče oružje muslimanskog svijeta koristi se na hrvatskom teritoriju u Bosni i Hercegovini u neograničenim količinama, i svaki dan ga je sve više i viče. Bošnjački uvoz islamista u odorama ekonomskih emigranata iz islamskih zemalja, koje Svjetska zajednica podupire, dakako i koristi, uz povike, već u autobusima kojima ih dovoze „Alah uekber”, hrvatski teritorij čini nagasakijsko hirošimski ruševnim, uništavajući svaki trag prognanog hrvatskog naroda.

Nikad u ljudskoj povijesti viđeno i zabilježeno, zabranjen je svaki vid obrane hrvatskom narodu. Naime, nakon planskog bošnjačko turskog dovođenja, danas „emigranata” a sutra brutalni terorista čija zlodjela zatvaraju europljane u domove, pred kojima je i Europa na čelu koje je suvremeni njemački diktator Angela Merkel digla bijelu zastavu, u iranizirano Sarajevo u kojem provedu vrijeme asimilacije i priprema, „emigranti” se odvoze na hrvatski teritorij.

Ne ni na bošnjački, ne ni na srpski, već na hrvatski, koji je tajnim muslimansko srpskim beogradskim dogovorima već izmedu se podijeljen, kasnije Holbruckovim daytonskim zločinom legaliziran, a engleskim salveta političarom, mirnodopskim zločincom, Ashdownom i realiziran.

Finaliziranje tog strašnog zločina etničkog čiščenja autohtonog europskog naroda na periferiji Starog kontinenta uspješno provodi čovjek iz Prnjavora. Zadužen za oćuvanje etnički čiste Republike Srpske, i jedanko takve bošnjačko gornjomaočke federacije, ministar bezbjednosti iz Prnjavora, šalje emigrantske ratnike na hrvatske obranjene prostore, čija su se braća pokazala brutalnim u ubijanju, silovanju i progonu Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski teritorij, da i Hercegovinu učine spaljenom zemljom, bez hrvatskog traga kao što su im braća po vjeri i terorizmu, zločinu i genocidu ucinila Srednju Bosnu.

Pored tako stradalničko strašne slike Hrvata Srednje Bosne ministar bezbjednosti, Srba i Bošnjaka, hrvatski pokušaj obrane od emigrantskih okupatora osvajača naziva „pokušajem državnog udara”. Pa ako je i od čovjeka iz Prnjavora čuvara bezbjednosti Srba i Bošnjaka, previše je.

Zar može biti obrana biološkog opstanka hrvatskog naroda koji je največa žrtva srpsko muslimanskih tajni pregovora diobe Bosne i Hercegovine biti „državni udar” u zemlji koja ni po čemu nije država, čak kojoj je i tenk pregovarač dokinuo atribut republika i dao ga genocidnom velikosrpskom entitetu.

Zasigurno da ni ministar bezbjednosti ne zna nabrojati niti jedan zajednički državnički znak koji ima Bosna i Hercegovina, a govori o hrvatskom pokušaju državnog udara. Takva agresorska retorika dotičnog ministra je, zapravo, u službi oćuvanja etnički cisti srpski i bošnjačkih prostora.

Ako je hrvatska obrana vitalnog nacionalnog i vjerskog, egzistencijalnog, interesa od emigrantskih osvajača koje šalje sultan Erdogan, i koji je zbog toga i dolazio u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako napreduju u okupatorskom pohodu etničkog čiščenja Hrvata, „pokušaj državnog udara”, a zar onda emigrantska islamska bujica nije agresija na „državu“ Bosnu i Hercegovinu. Ne, za ministra bezbjednosti, to nije okupacija i agresija. Vjerojatno zbog toga što i sam ne prizna Bosnu i Hercegovinu državom, te na nepostojeću državu ne može se ni izvršiti bilo kakva agresija, pa ni ona emigrantska.

No, zato u nepostojećoj državi jedan narod koji se pokušava obraniti od agresije i okupacije, koja ima za cilj njegovo biološko istrijebljenje, ili prisilno islamiziranje, može izvršiti „drzavni udar”, a organizatora otpora agresiji i zatvorski kazniti, što i traži ministar iz Prnjavora.

Čije bezbjednosti je ministar, koji zatvara narod koji se brani od ponovnog osmanlijskog danka u krvi. Zasigurno ne ministar bezbjednosti hrvatskog naroda, već ministar bezbjednosti Srba, Bošnjaka i muslimanski emigranata, osvajačke vojske koja nadire iz Turske, zemlje u kojoj se skupljaju, obućavaju, snabdjevaju, poput svake vojske, najnovijim komunikacijskim aparatima. Iako dobro opremljena ipak koristi djecu kao štit, muslimanski način ratovanja kakav svijet desetljećima gleda na Bliskom istoku gdje ratuju protiv Izraela i prijete njegovu uništenju.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari