Pratite nas

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Organizatori referendumskih inicijativa – “zločinci ili ipak junaci”?

Objavljeno

na

Objavio

Ako postoji nešto oko čega bi se lako usuglasili i pobornici i protivnici prijedloga promjena izbornog zakona referendumske inicijative “Narod odlučuje”, barem oni koji ne preziru Ustav RH, onda je to omogućavanje dopisnog i elektronskog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. Znakovito, upravo taj dio prijedloga učinio se interesantnim i Đorđu Gardaševiću, profesoru na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji nema nekog posebnog razloga gajiti simpatije prema Hrvatima izvan Hrvatske. Pa zašto mu je onda to zanimljivo?

I Savo Štrbac i …

U svijesti konzumenata utjecajnijih medija hrvatski državljani izvan Hrvatske smješteni su u ozloglašenom pretincu “dijaspora i Hercegovci” pa se često zaboravlja kako se među njima kriju i drugi. Recimo, pripadnici srpske nacionalne manjine koji su devedesetih digli ruku na Hrvatsku pa su, vidjevši da im se snovi o Velikoj Srbiji ruše poput kule od karata, migrirali u nešto manju Srbiju. I dok su Hrvati rasuti diljem svijeta – od Aljaske do Ognjene zemlje, od Irske do Novog Zelanda – glavninu Vučićeve publike na psihotičnim mitinzima povodom sjećanja na poraz (oni ga zovu pogromom) u Oluji čine hrvatski državljani koncentrirani na potezu Beograd – Novi Sad. Očito je da će raspršene Hrvate biti znatno teže okupiti nego homogenije Srbe, što nije nevažno, jer bi se zainteresirani za dopisno glasovanje prethodno morali registrirati u ovlaštenom predstavništvu RH. Kako prigode da destabilizira Hrvatsku Srbija nagonski ne propušta, ovim bi putem mogla usmjeriti i do 100 tisuća glasova. Oni bi se s vremenom – nakon što se hrvatskim državljanima izvan Hrvatske omogući veća zastupljenost u Saboru, razmjerno povećanom broju glasova uslijed olakšanog pristupa glasovanju – mogli pokazati važnim, ako ne i prijelomnim čimbenikom u političkom životu Hrvatske. Dakle, opreza, te majke mudrosti, nikad dosta. I kad ideja na prvu zvuči izvrsno. Jer ako bi neka buduća saborska većina ovisila o pulenima Miodraga Linte ili Save Štrpca, mnogi bi se sa sjetom prisjećali Milorada Pupovca. Pa i oni koji prema Pupovcu gaje takve osjećaje kakve on njeguje prema Anti Paveliću.

… Pupovac, a i Srbija na dobitku

A upravo takve su organizatori inicijative pokušali privući referendumskim pitanjem kojim se navodno razvlašćuje Pupovac. No, je li baš tako? Naime, pomalo u sjeni pitanja o uskraćivanju prava glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o povjerenju Vladi i donošenju proračuna ostalo je prvo referendumsko pitanje, ono toliko dugačko da ga je teško i pročitati, a kamoli shvatiti. A njime se zapravo povećava utjecaj zastupnika nacionalnih manjina uslijed blagog povećanja njihova udjela u Saboru s jedva 5% na 6% (računica se temelji na predloženoj štedljivijoj varijanti sa 100 saborskih zastupnika budući predlagatelji uštedu drže glavnim motivom za smanjenje broja zastupnika).

Pokažimo na primjeru i kako isključivanje zastupnika manjina iz glasovanja o proračunu i povjerenju vladi, a da o svemu drugom i dalje mogu odlučivati, uopće ne smanjuje njihov utjecaj. Zamislimo da se Vlada RH izabere omjerom glasova 49:45 (a 6 zastupnika nacionalnih manjina nemaju pravo u tome sudjelovati) i potom ta vladajuća većina donese proračun. No, zakoni i odluke kojima se proračun ispunjava ne bi se mogli donijeti bez predstavnika nacionalnih manjina. Ako bi oni bili protiv, “većina” ih ne bi mogla izglasati, budući njihovim uključivanjem, apsurdno, i sama postaje manjinom (49:51). Pa kako se to onda Pupovca onemogućava?

No, zašto se Pupovac i Radin bune kad im prijedlog odgovara? U biti, oni su na dvostrukom dobitku. Prođe li prijedlog, efektivno ne gube ništa, štoviše utjecaj im blago raste. S druge strane, pitanje koje ih izrijekom, mada posve neučinkovito, obespravljuje omogućava im prikazivati se žrtvama i nejednakopravnima, a oni takve prilike ne propuštaju. Pupovcu, među ostalim, to dobro dođe i pri popunjavanju svake godine sve punijeg mu biltena u kojem će ovaj bizarni autogol, znalački serviran negdje između reda gavuna i reda kriški limuna, zacijelo naći mjesto.

Kao as na desetku prijedlog je legao i Srbiji, neumornoj u diplomatskom ocrnjivanju Hrvatske i Hrvata. Obično prigode za to kreira sama, no to nije razlog da ne prihvati ovaj iznenadni poklon. Ako već nije, preostaje joj tek na engleski prevesti referendumsko pitanje koje izravno diskriminira predstavnike nacionalnih manjina i potom ga uhodanim diplomatskim kanalima lifrati po svijetu. Naravno, pritom se ne će zamarati maločas navedenim pojašnjenjem kako su nacionalne manjine prijedlogom zapravo na dobitku. Sve u svemu, možda bi bilo pretjerano reći kako danas, u ratu poslije rata, “markićevci” Srbiji dođu kao svojedobno “martićevci”. No, nastave li ovako …

Raspršenost IN – poslušnost OUT

Razložno je zapitati se znaju li za ovo u vodstvu inicijative. Za Roberta Podolnjaka, njezinog stručnog autoriteta, to je samorazumljivo budući je riječ o kosturu iz ormara bivšeg predsjednika Josipovića, u čijoj se komisiji bavio istom problematikom. I za uže vodstvo inicijative okupljeno oko Željke Markić izgledi da ovo znaju su vrlo veliki, ta stali su iza pitanja. Isto vrijedi i za medijske promotore kampanje, bili oni lijevi poput Šprajca, kojeg nije pokolebalo ni “obespravljivanje” nacionalnih manjina, ili tzv. “desni”. A gdje ne će znati, pa nisu glupi. Osim ako im um nije pomračio uvjetni refleks na svaku im bačenu kost koja zamiriše na borbu protiv “režima”. No, nije vjerojatno da su toga svjesni volonteri i podupiratelji inicijative iz širih slojeva puka, kako god obrazovani bili. Jer ako nešto ne razumiješ, ne možeš o tome ni izraziti vlastitu volju, nego tek pokloniti vjeru onome koga smatraš vjere dostojnim. Ti su se ljudi inicijativi priključili vjerujući gospođi Markić temeljem uspjelog referenduma o braku na kojem je postavljeno svakome razumljivo, široko svjetonazorsko, a ne složeno, usko političko pitanje.

Jer sigurno joj vjeru nisu poklonili zato što je usred rata surađivala s Helsinki Right Watchom, agenturom koja je aktivno potpomagala britansku politiku izjednačavanja krivnje obiju strana. A vrlo vjerojatno ni zato što je svojedobno uređivala informativni program Nove TV – televizije koja najpredanije promiče liberalni svjetonazor. Pitanje je i bi li joj vjerovali da su znali kako će za mučan položaj BiH Hrvata glavnim problemom označiti Plenkovića i Čovića. Potonjeg je čak proglasila i neautentičnim predstavnikom BiH Hrvata unatoč 80% dobivenih glasova. I nije to prvi put da gđa Markić izbore ne doživljava pokazateljem narodne volje. Milije joj je vlastitu volju nazivati narodnom.

Prijedlog izbornog zakona nastao pod Podolnjakovom paskom ne čini manje toksičnim ni to što vodi daljnjem raspršivanju političke scene, a poznato je kako cjepkanje u manje skupine posvuda – ilustrativni su primjeri iz vojnih operacija i ekipnih sportskih igara – vodi u siguran poraz. Uz to, retoriku koja kao spas nudi anarhični koncept preferencijalnog glasovanja neizostavno prati ismijavanje poslušnosti. Zanimljivo je kako to dolazi od onih koji se vole prikazivati bliskima Katoličkoj crkvi, štoviše toliko pravovjernima da se vide i ekskluzivnim polagateljima prava na pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Ma, otkad je to poslušnost grijeh? Nije li nekad bila krjepost? Pa i predmetom zavjeta crkvenih redova? Danas, kad ti moderni katolici žele nekoga kao osobu obezvrijediti, označuju ga poslušnikom, tonom i sadržajem upadljivo nalik onome gorljivih feministica kad ženama kljucaju mozak da ne budu sluškinje. Poslušnik je za njih onaj koji nastavlja slijediti stranačku politiku i kad mu nije sve po volji, ne koristeći vlastito nezadovoljstvo kao razlog za podrivanje vodstva. Kao da bilo koja hijerarhijski ustrojena organizacija – radilo se o crkvi, tvrtki ili vojsci – može funkcionirati bez poslušnosti. Pa ne može ni politička stranka. Ukratko, i u dijelu u kojem ne ide izravno na mlin Srbiji prijedlog se svodi na daljnje raspršivanje političke scene i rastrojavanje stranaka iznutra kako bi se potpuno onemogućilo odlučivanje i u konačnici paralizirala Hrvatska.

Razlozi za sumnju

Imajući sve to u vidu, zadaća je, ali i obveza svake odgovorne osobe kojoj je povjereno voditi brigu o hrvatskom nacionalnom interesu, spriječiti ostvarenje ovakve inicijative pa i kad ne bi bilo razložnih sumnji u zakonitost postupka prikupljanja potpisa i u autentičnost samih potpisa. A toga ne manjka.

Naime, manje-više isti krug ljudi je prije 4 godine pokrenuo referendumsku inicijativu na istu temu. Tada su navodno prikupili gotovo 400 tisuća potpisa, taman nedovoljno da bi ih predali na provjeru. Nije se, doduše, moglo očekivati da će svi ti potpisnici na izborima održanim samo godinu dana kasnije dati glas listi iza koje su stajali ljudi iz inicijative. Ipak, jedva 24 tisuće dobivenih glasova (što odgovara svega 6% navodno prikupljenih potpisa) pojačalo je dvojbe o vjerodostojnosti deklariranog broja. Zanimljivo je kako su oni koji sebe sad nazivaju narodom na izborima dobili jedva 1% glasova naroda, dok su oni koji trenutno čine okosnicu vlasti, a koju “narodnjaci” nazivaju nenarodnim režimom, dobili nekih 36% glasova. Po toj logici valjda glasova ne-naroda.

A da i sad nije išlo kao po loju, dalo se zaključiti iz dinamike objava broja prikupljenih potpisa. Najprije su obznanili kako su nakon prva tri dana prikupili 78 tisuća potpisa, potom nakon 8 dana njih 205 tisuća, pa nakon 11 dana 280 tisuća… Sve vrijeme se navodno držao ritam od nekih 25-26 tisuća potpisa dnevno. Svatko s iskustvom prikupljanja potpisa može potvrditi, a za takav zaključak dostaje već i zdrava pamet, da je u praksi nemoguće postići gotovo linearno povećanje broja potpisa kroz čitavo vremensko razdoblje. Najviše ih se prikupi u prvih par dana jer najzagrijaniji pobornici pohrle nošeni početnim entuzijazmom. No, dinamika ubrzo splašnjava, da bi se prema kraju potpisi prikupljali na kapaljku budući je tada prilično teško naći nekoga tko želi potpisati, a da to već nije učinio. Dakle, ako se u prva tri-četiri dana ne prikupi barem pola traženih potpisa, ciljani broj ostaje praktički nedostižan. Temeljem toga se moglo procijeniti kako je broj stvarno prikupljenih potpisa bliži broju glasova za Projekt Domovina na izborima 2015. godine nego broju potpisa potrebnih za održavanje referenduma, k tome i manji od broja glasova Podolnjakova Mosta na zadnjim izborima.

Da potpisi nisu prikupljeni na valjan način posredno su priznali i sami organizatori propustivši skenirati potpisne liste i, usporedno s predajom kutija u Saboru, ih pohraniti u digitalnom obliku na sigurnom mjestu – bilo fizički, primjerice u saborskom sefu, bilo na nekoj sigurnoj mrežnoj lokaciji. To bi se onda moglo iskoristiti u slučaju sumnji na naknadne manipulacije kojih su se pribojavali. Međutim, to nisu učinili jer su znali kako bi usporedba s kopijom potvrdila nepravilnosti uočene tijekom provjere potpisa ili bi autentičnost sami priznali ni ne tražeći usporedbu. Ovako, bar, pred svojim poklonicima, koji otpornošću na zdravorazumske argumente sve više poprimaju obilježja pripadnika fanatizirane sekte, mogu cendrati kako su im nepravilnosti podmetnute.

Prijevaru zanemariti, organizatore nagraditi!

Inicijativu su, ironično, neuspjeha stajali formalno neispravno popunjeni podaci, moguće dobrim dijelom povezani s potpisima koji su stvarno prikupljeni, a ne krivotvoreni potpisi. Naime, kontrolirala se samo formalna ispravnost podataka, tj. odgovara li OIB imenu i prezimenu te nalazi li se u odgovarajućim državnim evidencijama. Vjerodostojnost potpisa, tj. pripadaju li navedenoj osobi, uopće se nije provjeravala. Ukratko, provjeravani su samo popisi, a ne i potpisi. Da se potpisivanje naveliko krivotvorilo, pokazuju brojni primjeri dani na uvid javnosti. Čitavi svesci su upisivani i potpisivani rukom iste osobe. No, takvi su podaci, s obzirom da su prepisivani s nekog drugog popisa (sličnost s metodologijom koju primjenjuje Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac možda i nije slučajna), očito kvalitetnije upisani od autentično upisanih i potpisanih pa nisu proglašeni nevažećima, bez obzira što očito nisu vjerodostojni. Naime, u slučaju višekratnog potpisivanja istom rukom doista nije potrebna grafološka ekspertiza kako bi se uvidjelo da je riječ o krivotvorini.

Dakle, 40 tisuća formalno neispravno popunjenih osobnih podataka o potpisnicima ne znači da su i potpisi uz ispravno popunjene podatke autentični, makar i ne bili proglašeni nevažećima. Zato je nužno – osim pružanja uvida zainteresiranim udrugama u nevažeće podatke, a ne potpise, kako se obmanjuje javnost – omogućiti i svakom zainteresiranom pojedincu provjeru nalazi li se njegovo ime na popisu, bilo proglašeno nevažećim ili ne. Onima čije se ime uz krivotvoreni potpis našlo na popisu mimo njihove volje treba pružiti uputu o pravnom lijeku, a ujedno i postaviti pitanje odgovornosti organizatora. Svrhovito je to kako iz pedagoških, tako i iz preventivnih razloga, da netko mudriji ne bi preciznije prepisao tražene podatke iz neke od brojnih evidencija dostupnih nemalom broju ljudi. Uostalom, tko kaže da netko već sada ne štanca potpise za neki sadržajem po Hrvatsku još destruktivniji referendum, mada je “Narod odlučuje” u tom smislu letvicu postavio prilično visoko. Moguće baš rudimentarne komunističke naslage što svako malo prijete odlaskom iz Hrvatske, a nikako da odu, koje su na subotnjem mitingu već zaprijetile referendumom. A zatekao se tu poput Hitchcocka u svom filmu, gle iznenađenja, i meštar od referenduma, Podolnjak.

Ovakva referendumska praksa, izrazito podložna manipulacijama, ali i stvaranju ozračja histerije i paranoje, samo potvrđuje potrebu za donošenjem novog zakonskog rješenja. Potpise bi trebala evidentirati isključivo službena osoba ovlaštena identificirati potpisnika, a broj traženih potpisa smanjiti, no opet ne toliko da se svako malo dogodi nekakav neuspjeli referendum, kao, primjerice, u Sloveniji. Nužno je regulirati i referendumsku tematiku kako nitko ne bi mogao bacati bombe pod temelje države, ali ni minirati pokušaje ozbiljnijih promjena. Stoga se jedina korist za Hrvatsku od aktualnih referendumskih inicijativa iskazuje upravo u podizanju svijesti vladajućih o žurnoj potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja referenduma. Ako je to doista bio njihov stvarni cilj, obavijen velom tajne, a sadržaj tek puka kulisa, onda inicijative treba pozdraviti, a organizatorima čestitati i zahvaliti im zbog plastičnog ukazivanja na rupčage u zakonu. Napose imajući u vidu da su krivotvoreći potpise očito bili spremni na sve, pa čak i izvrgnuti se javnoj sramoti, samo kako bi vladajućima ukazali na ogroman prostor za zloporabe s potencijalno pogubnim posljedicama po nacionalnu sigurnost. Radi takve junačke žrtve vrijedi ih poštedjeti računa od milijun kuna + pdv na ime troškova provjere.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari