Kultura
TU ME MOJA HERCEGOVKA RODI
Usred krša i kamena, u blaženoj toj dolini,
kućice su razbacane, al’ se vide u daljini.
Tamo smo od pamtivijeka, mi gradili svoje dvore,
sad su simbol opstojnosti i o nama sve govore.
Naše kuće sad su prazne, nema pjesme nit’ galame,
otišli su svi za kruhom, sve je ovo bolno za me’ .
Ostala je pusta cesta, što kroz selo još vijuga,
činila se k’o put spasa, moja staza, moja tuga.
Istina gorka dušu mi kida, dok sretna prošlost
u meni živi,
stojim na pragu djetinjstva svoga i svoju sudbu
stalno krivim,
pa dadoh čvrsto sebi na znanje,
zaboravit neću moje selo, kućicu malu i imanje.
I tako spava selo moje, godinama čeka mene,
da vratim život opet u njega, probudim stare uspomene.
Vijugava cesta silno želi, da prašnjavi put me kući vodi,
u gnijezdo milo, gdje trebam biti,
jer tu me moja Hercegovka rodi.
Katarina Zovko Ištuk / Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
