Pratite nas

BiH

Tu ne more niko ništa, tu nemoš ništa čak ni ti

Objavljeno

na

Svebor se spremao porinuti čun u ranu zoru kad se ljeti čuju samo šturci, a zimi tek udarci vala. U glavi mu se rojahu čudna imena koja izgovaraše Kalojanis: Helije, Demetra, Hekata… Zvučala su mu poput imena udaljenih otoka za koje je čuo upravo od njega: Jakljan, Olipa, Proizd… U pesti stiskaše kameju. Pa iako nije bio siguran komu pripada (jer nije vjerovao u snove iako je jednoć sanjao Perzefonu i slušao Grkove priče), ćutio je da njezina ljepota nije samo u onome što očima vidi, nego i u nečemu izvanzemaljskom i izvanvremenskom. (Nije li ljudima dano da ljepotu prepoznaju čak i ako ne znaju u čemu se sastoji?) Sjede u čun, zavesla i otisne se na pučinu ne bi li se što dalje otisnuo od ljudi (jer nije vjerovao ljudima). I kad bje negdje na pola puta prema Osobjoj vali, pogled upre prema nebu (iako ni bozima više nije vjerovao, ali se nadao da će ih potkupiti kako bi mu pomogli u potrazi za Kosjenkom) i baci kameju u more. S Lovorikovca to zamijeti Posejdon i zapovjedi ribama i zvijerima morskim da se razmaknu ne bi li kameja došla do brazde koja vodijaše do hadskih stuba. Priprijeti Haronu da će ploviti Piriflegetonom, rijekom ključajuće krvi, ako kameju spremi u špag. Perzefona je na dnu stuba očekivala povratak Hada. Iznenada začu zveket kadli je u potiljak zgodi nekakav kamenčić. Podigne ga i ugleda Tomrisov poklon. Iako je odavna ostala bez nade, lice joj se razvuče u osmijeh. Negdje u smjeru Pločenjaka ribao je Kalojanis i gledao Svebora kako baca kameju te se pitao otkud Svebor u grčkoj priči. Ili je to sve bilo od Grkova vina s Crnoga otoka?

I kako pisac ovih redaka ima dvije književne kritičarke u kući i jednu takvu (ne)poznanicu među kojima jedna tvrdi da se trendovska hrvatska književnost svodi na stvarnosnu prozu jer mnogi hrvatski pisac mladac drži da je sve što mu se u životu dogodilo književnost, svoje likove izmješta iz današnjega vremena i prostora iako stvarnosnoga uvijek ima. Samo ne uvijek ondje gdje ga drugi vide, a i vlastitu stvarnost često toliko presloji da je ni sam više ne razaznaje. A u vlastit su pogled na hrvatsku jezičnu stvarnost često odveć uvjereni sami govornici, a katkad i jezični stručnjaci. Upalim neki dan dalekovidnicu i čujem kako su turcizmi veoma česti u regionu, ponajviše u BiH, ali da ih u Hrvatskoj više gotovo i nema. Truća tako „stručnjak“ da u Hrvatskoj nitko više ne govori jok i nigdje se ne čuje riječ komšija. Bit će da je malo nagluh jer niječnicu jok i sam često upotrebljavam, a nemali mi se broj metkovskih susjeda međusobno komšija. Šćepo se pak Šćepuljica Šešelj često hvali kako je kršćanskoga adeta. Obojica živimo u Hrvatskoj, u njoj smo (pače u Dalmaciji u kojoj se i otočani i primorci pozdravljaju s Evala) rođeni, a kad govorimo na našu (doduše, on iče, a ja đečem i pogdjekad čakam), pogotovo nakon koje čaše vina eto ti mašala turcizama! Naši se pak standardolozi stalno pozivaju na uporabnu normu, ali se to na koncu uglavnom svede na jezik medija. Posve su uobičajene tvrdnje kako nema više aorista, kako malo tko razlikuje naglaske, jedini su dijalektizmi ciferšlus i lancun, a već je poštapalicom postalo retoričko pitanje Ma tko još tako govori? Ako im se ne ide na terenska istraživanja, preporučujem im za početak Regionalni dnevnik čisto da se uvjere kako Hrvatska nije samo ono što se vidi sa zvonika zagrebačke katedrale. S druge je strane jednomu dijelu dijalektologa na Ivšićevim djelima vrijeme stalo da se odmori malo te se čude štokavizaciji splitskoga govora ili učvršćivanju labrnje u Dubrovniku, pojavama starim barem sedamdesetak godina.

Njima pak preporučujem više terena, a manje uredskoga naricanja zbog toga što standard naleže na dijalekte hrvatske. Kako sam i u znanosti rastrojena osoba (bavim se onomastikom, dijalektologijom i naglasoslovljem), mogu navesti Kaštel Gomilicu (ili sijaset, da ostanemo u motu) primjera koji ruše uvriježena mnijenja svake od navedenih jezikoslovnih grana, ali iznosim tek jedan. Jedan od češćih upita koji mi kolege dobivaju jest kako se sklanjaju dvosložna osobna imena kao što su Bruno, Dino, Lino, Pino i Rino. Posljednjih se petnaestak godina uglavnom preporučuje sklanjanje Bruno – Brune, Dino – Dine bez obzira na to kako se navedena osobna imena naglašuju, a kad tkogod iz južnih krajeva prigovori da mu se to baš i ne mili, odmah ga proglase lokalpatriotom. Doduše, moram se i sam opepeliti jer sam tvrdio da nikad u životu nisam čuo da netko sklanja Pino – Pine, a pet dana nakon što sam to izustio, prepadoh se Pine u rodnome gradu. To što su barem osobna imena Lino, Pino i Rino donedavna bila zabilježena isključivo u primorskim krajevima, standardologe nije previše brinulo pa se nisu ni pitali kako se navedena imena ondje sklanjaju ili koji im je naglasak. Uzmimo za primjer osobno ime Dino koje se u južnim krajevima naglašava uglavnom dugosilazno (dakle, onako kako čujete u Splitu, da sad ne pišemo naglasak i prelamače ne smutimo) te je genitiv Dina, a u sjevernijim krajevima uglavnom dugouzlazno (dakle, kao u BiH) te genitiv glasi Dine. Za one koji tvrde da nitko ne čuje naglaske tek podatak da Dalmatinci imaju najmanje dva (a najčešće četiri), a Hercegbosanci četiri (ponegdje i pet naglasaka). Razliku pak između govora Dine Merlina i Dina Rađe, čula bi i moja pokojna baka Anđa koja je često odlazila na čišćenje ušiju na Mlinište.

Za kraj malo o naslovu koji upozorava na jedan pravopisni previd. Je li nakon prijepora oko ne ću i neću došlo vrijeme da se sporimo oko ne moš i nemoš? Gdje je sad sveto pravopisno trojstvo, gdje je Matica hrvatska, gdje su sad institutski jazimlije? Vinka pak Grubišića molim da mi istraži koji se to Mostarac preselio iz Kanade u Australiju jer je u sedam godina u Kanadi na snješku mijenjao samo mrkvu.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 17. siječnja 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Novi pravosudni igrokaz u slučaju ‘Šantić’

Objavljeno

na

Objavio

Županijski sud u Bihaću odbio je prijedlog Tužiteljstva USŽ-a za određivanje mjera pritvora Hamdiji Abdiću Tigru, Dedi Karabegoviću, Jasmiru Topalu, Enveru Keranoviću i Ramizu Bajramoviću, koji su prije nekoliko dana uhićeni zbog sumnje da su 1995. ubili generala HVO-a Vladu Šantića.

Svakome tko je pratio slučaj nestanka generala HVO-a Vlade Šantića, čije tijelo nikada nije pronađeno, nije teško zaključiti kako je u tom slučaju riječ o igrokazu pravosudnih tijela u USŽ-u kako bi se javnosti prikazalo da se nešto radi, piše Večernji list BiH.

Naime, bez tijela Vlade Šantića nema ni presude, pa je u tom slučaju i ovo treniranje strogoće i gluma pravne države pomalo smiješan čin. Koliko god su se u istrazi o mučkom atentatu na doministra FMUP-a Jozu Leutara događale opstrukcije, gotovo na identičan način to se događalo i prilikom istrage vezane uz ubojstvo generala HVO-a.

Opstruiranje istrage

Podsjećanja radi, u poslijeratnom razdoblju provedeno je nekoliko istraga zbog ubojstva Šantića, no nijedna nije rasvijetlila slučaj do kraja. Federalna uprava policije (FUP) je početkom 2014. godine, a na osnovi izjave zaštićenoga svjedoka koji je tvrdio da se posmrtni ostaci generala Šantića nalaze u bačvi na Grabežu, obnovila je istragu u tom predmetu. Ubrzo su izvršena iskopavanja, pa je na obližnjoj lokaciji pronađena bačva s karboniziranim ostacima jedne osobe.

Ipak, DNK analizom nije se moglo gotovo ništa utvrditi jer su posmrtni ostaci bili previše oštećeni. Iste godine FUP-ovi istražitelji pronašli su tragove Šantićeve krvi kod hotela Sedra, nakon čega je podnesena kaznena prijava protiv Hamdije Abdića i nekoliko njegovih suboraca. Za vlasti u Federaciji, nevladine organizacije, Helsinški odbor te ured Amora Mašovića, taj čovjek kao da nije ni postojao, niti koga uopće zanima što se dogodilo s njim. Osim Šantićeve supruge koja je do sada na sve načine pokušavala doći do njegova tijela kako bi ga na dostojan način pokopala, generala HVO-a nitko drugi nije tražio. Jedino je imala potporu u kardinalu Vinku Puljiću, ali su i njegova nastojanja ostala blokirana.

Dudakovićeva šutnja

Unatoč tome što ga je posljednji vidio, general Armije BiH Atif Dudaković već godinama šuti i niječe bilo kakvu umiješanost u Šantićevu likvidaciju. Podsjećanja radi, tog kobnog dana Šantić se obukao i nakon toga sjeo u Abdićevo vozilo, što je u tom trenutku bila neobična gesta za Šantića. Međutim, Šantićevim vozilom marke Mercedes krenula su dvojica pripadnika HVO-a – Željko Vujić i Radovan Klepić uz koje su sjela i dvojica vojnih policajaca iz 502. brigade Armije BiH.

Vozila su se uputila prema hotelu Sedra u Cazinu. Po dolasku u hotelu ih je dočekao general Atif Dudaković, a dvojica pripadnika HVO-a Vujić i Klepić, nakon što su pred ulazom razoružana, otjerana su iz hotela. Generalu Dudakoviću tom prilikom su pravili društvo stanoviti major Armije BiH Aleksandar Mrenica, Hamdija Abdić te Danijel Zulić, osoba koja je dva dana prije pucala u leđa pripadniku HVO-a u kafiću Flamengo.

Nakon tog susreta generalu HVO-a Vladi Šantiću gubi se svaki trag. Premda je 5. korpus Armije BiH imao kompletnu logističku pomoć iz Hrvatske, 10 posto svih isporuka trebao je dobivati tamošnji HVO. Međutim, general Šantić nikada nije znao koliko je čega stiglo jer kompletan uvid u logistiku imao je samo Atif Dudaković.

 

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nestanak i ubojstvo generala HVO-a

 

Hamdija Abdić “Tigar” i ostali uhićeni pušteni na slobodu

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari