Pratite nas

Kolumne

Tuđman je bio državnik za razliku od uplašenih politikanata koje je povijest nakon 2000. izbacila na scenu

Objavljeno

na

Činjenica je da su srpski političari oduvijek bolji, hrabriji i lukaviji od hrvatskih. Njihove su međunarodne veze bolje od naših jer su ih na našu štetu gradili od 1918. g., sve do 1991. g. Naše političke amatere nije zabrinula ni rusko-srpska vojna vježba uz hrvatsku granicu. Naš cilj je uzeti za ruku Srbiju i uvesti je u EU. Zajedno s Šešeljom!

Kolinda je poručila da – ako slučajno pobjedi na predsjedničkim izborima, između ostalih čuda kojima će usrećiti velike i male Hrvate – uvesti će i kemijsko kastriranje pedofila ili kako se od milja kaže pedića. Najblaže rečeno – zaprepašten sam! U XXI stoljeću kastrirati ljude koji vole djecu! Prevedeno na običan svakodnevni jezik značilo bi: ljubav prema djeci je kažnjiva. Gdje su tu ljudska prava onih koji vole djecu? Pedofili vole djecu više i iskrenije od recimo pedijatara. Dok mi obični smrtnici, kad vozimo kraj škole bez obzira na znak upozorenja, obično stisnemo gas, dotle pedofili, obzirni kakvi već jesu, stisnu kočnicu i voze polako, polako pa gledaju dječicu. Da im koje od djece ne podleti. Javili su se i stručnjaci, suci za maloljetnike kao i ostali začuđeni djecobrižnici. Svi se s pravom pitaju: što će raditi centri za socijalni rad, psihijatri, psiholozi, društveni pravobranitelji za djecu? Koga će hrvatski Queer pozivati u goste da nam objasni kako su djeca od rođenja seksualna bića? Ma što od rođenja! Alfred Kinsey misli da su djeca seksualna bića i prije nego se rode. Neće hrvatski istomišljenici nizozemskih pedofila zvati kastrirane pediće. Izgubit će se autentičnost. Naši stručnjaci nisu baš skloni komentirati zašto su zaostale zemlje kao što su Njemačka, Danska, Velika Britanija, Švicarska, Švedska, Poljska, Češka, SAD i druge, sklone kastraciji. Gordana Buljan Flander smatra da bi prije svega trebalo otvoriti široku javnu raspravu “što s pedićima”. Kako je i rekao cinik XX stoljeća Winston Churchill: “Ako želiš da se neki problem nikada ne riješi osnuj komisiju i organiziraj javnu raspravu”.

pedofilijaJa sam protiv te inkvizicione logike naše Kolinde. Vidi se da je HDZ iza nje. Mislim da su naši centri za socijalni rad stručno osposobljeni da drugarskim razgovorom, uz kavicu, uvjere pedofile da budu dobri. Već zamišljam mog prijatelja i teniskog partnera Zdravka Jurića-Juru kako u svom centru gdje radi dobiva radni zadatak: daj Jura riješi tu pitanje nekog pedofila kojeg su nam poslali. Dobri Zdravko bi sjeo i zagledao se znatiželjno u starijeg gospodina rumenih obraza pa bi otprilike rekao: “Gospodine, čujte, nemojte to raditi. Znate, nije zgodno. Mislim to sa djecom. Mogao bi neko vidjeti. Pa sramota da vaši to doznaju!” I pedić bi posramljeno gledao u pod, a obraščići bi mu se zarumenili. Kad bi pogledao u nemilosrdnog Juru jedva bi prošaptao: “Časna riječ više neću! Mame mi!” Zdravku bi se od ponosa zacaklile oči. Evo, vratio je na pravi put još jednu zalutalu ovcu. Bez kastracije bilo fizičke ili kemijske. Čak bi ostala sačuvana i ljudska prava naše zalutale ovce. Preporođeni pedić digao bi se sa stolice te pružio znojavu i mlohavu ruku našem Juri na pozdrav. Gledajući Juri iza leđa veselo bi primjetio: “Imate lijep pogled iz ureda!”. “Ništa naročito!” odgovorio bi Zdravko. “To je osnovna škola. Vesele dječice koliko ti srce želi”… A hadezova Kolinda bi kastrirala.

Mudri Plaut još davno je rekao: “Imbrem in cribum legere.” Skupljati kišu u sito ili uzalud se mučiti.

O ljudskim pravima starog partizana i vrhunskog pisca Slobodana Novaka brine policija i sud. Dana 18. studenog pozvan sam na sud kao branitelj Slobodana Novaka, protiv kojega je policija podnijela optužni prijedlog iz čl.25. Zakona o diskriminaciji. 90-godišnji pisac navodno je uvrijedio članove Zagreb pride ili zagrebačku Povorku ponosa jednom svojom opservacijom u Večernjem listu. Zagreb pride je podnio prijavu, a policajac koji je prijavu zaprimio, odmah je zaključio da se stari pisac malo zaigrao. Kakav čl.38. Ustava RH koji govori o pravu na mišljenje i izražavanje tog mišljenja. Ne vrijedi ni jeftina mantra o tzv. vrijednosnom sudu. Kad je u pitanju Zagreb pride sjetite se da je šutnja zlato. Doduše ta stara poslovica ne vrijedi za Zagreb pride.

Moju klijenticu K.V.K. pošteno su izvrijeđali preko društvene mreže. Klijentica je tužila i sud joj je za sada nepravomoćno dosudio 30.000 kn kao novčani ekvivalent štete koju je pretrpjela od tobože diskriminirane neprofitne organizacije. Stari partizan i akademik Slobodan Novak pomalo je začuđen današnjim svijetom. Kontradiktoran mu je. Kaže mi kako je ljevičarska ikona i dan danas Maršal Tito. I to je u redu. Svatko ima pravo na svoj stav. Osim naravno Slobodana Novaka. Evocira mi svoje uspomene na partizansku epopeju i sjeća se koliko je istospolnih ljubavnika ljubljeni Maršal poslao u vječna lovišta za vrijeme drugog svjetskog rata. Sad je pitanje je li nezaboravni Maršal bio nepogrešiv ili je bio prikriveni homofob. Ma kvragu, najbolje je zaboraviti na naše velikane. Novak je ne tako davno napisao nešto pozitivno i o dr. Franji Tuđmanu. U zao čas. Digao se intelektualac opće prakse Jurica Pavičić te ogorčen i konsterniran riknuo: tko može glorificirati diktatora i njegovih 10.g., mraka? Jurica prosto nije mogao da veruje. Grijeh do grijeha, a Novak to ne vidi. Uništio zemlju radnika i seljaka dragu nam Jugu. Stvorio – kako to kaže Igor Mandić – potpuno nepotrebnu RH. O lopovskoj privatizaciji da i ne govorimo. Veliki pisac Jurica Pavičić, veći čak i od Miljenka Smoje, napisao je kako je zbog toga Slobodan Novak kreten! Novak osta začuđen! Sjeti se Dostojevskog i njegovog Idiota. Jurica Pavičić je intelektualac kojem uvijek možeš prići i zapitati ga: “Što ima?” On sve zna o književnosti, nogometu, filmu, povijesti i da ne nabrajam dalje.

hajdukU subotu 22. studenog o.g., napisao je predivan osvrt na “Tužan i nepotreban derbi olupina” misleći na susret Dinama i Hajduka. Danas znamo da su oni koji nastoje izazvati mržnju između hrvatskog juga i sjevera uspjeli. Ali to nije tema ove kolumne. Prepametni Pavičić misli da je vladavina Dinama uspostavljena kao gola Tuđmanova volja. Umjesto da raščešljavam nepročešljane Juričine misli, predlažem da se malo potrudi te utvrdi koliko je prvenstava RH osvojio Hajduk dok je Tuđman bio živ, a koliko nakon njegove smrti kad su državom upravljali Račan, Sanader i Milanović. Račan nije volio Dinamo, a Sanader i Milanović su hajdukovci. I toliko o Tuđmanovoj nogometnoj samovolji!

Da parafraziram Oscara Wilda: Na dva načina možete mrziti kolumne u subotnjem Jutarnjem. Jedan je naprosto ih mrziti, a drugi – čitati tekstove Jurice Pavičića.

Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije, održao je lekciju Hrvatima: “Ne može nama Hrvatska da deli lekcije! Država, čija policija ne može da zaštiti 10 čirilićnih ploča”. Šešelj? Ivica misli da to nije srpski problem. Vjerojatno je hrvatski… Sjećam se kad je Bora Tadić, ne tako davno, održao lekciju našem Predsjedniku RH zaprijetivši mu da bi eventualna oslobađajuća presuda Gotovini, Markaču i Čermaku mogla pokvariti idilične odnose Hrvatske i Srbije. Josipović se naljutio k’o sad Dačić te iz protesta odmah otišao s lepim Borom u Paulin Dvor gdje ustaše napadaju Srbe već 114 g. Kad Dačić kaže: “Srbiji je strateški cilj izlaz na more”, nitko se u Hrvatskoj ne pita na čije more? Možda Ivica misli na Indijski ocean. Činjenica je da su srpski političari oduvijek bolji, hrabriji i lukaviji od hrvatskih. Njihove su međunarodne veze bolje od naših jer su ih na našu štetu gradili od 1918. g., sve do 1991. g. Naše političke amatere nije zabrinula ni rusko-srpska vojna vježba uz hrvatsku granicu. Naš cilj je uzeti za ruku Srbiju i uvesti je u EU. Zajedno s Šešeljom!

ivica-dacicMinistar pravosuđa RH nedavno se zaletio te rekao da Hrvatska, kao članica EU, treba nametnuti Srbiji uvjet za članstvo u EU u formi suđenja za ratne zločine na višoj razini nego do sada. Kao primjer naveo je suđenje za zločin na Ovčari za koji je odgovarao kapetan JNA. Ovakovo iskakanje od dogovorene politike “regiona” oneraspoložilo je ministricu Vesnu Pusić koja je nešto kasnije javno za svoj stav pohvaljena od nadvojvode Šešelja. Usput rečeno, od međunarodne diverzije sa Šešeljom, naša Ministrica nije sedam dana rekla ni riječi. Ljevičarski tisak pokušao je spasiti stvar infatilnom tvrdnjom da se radi o luđaku. Ali sud ga je pustio zbog karcinoma, a ne psihičke premećenosti. Sjetite se svojevremeno “krimena” Mladena Markača koji je otišao u lov na divlje svinje. Koju halabuku su digli Frljićevci, Lovrićke, Butkovići, Dežulovići itd., zbog tog groznog nepoštivanja voljenog Haaškog suda. Sad Vojvoda divlja, prijeti, proziva, a Ministrica ni čmrk dok Predsjednik RH piše pisamce Haškom sudu umjesto Vijeću sigurnosti. Hrvatska se politika još jednom pokazala inferiornom prema otvorenim i tvrdim Srbima. Sad je jasnije zašto je Tuđman bio toliko prokazivan kao Titov general koji se sastajao i dogovarao s Miloševićem te s njim dijelio plijen. Koji plijen? Tuđman je jedini koji je, kao povijesničar, vidio, znao i htio reći istinu o hrvatsko-srpskim odnosima. Zato je on bio državnik za razliku od uplašenih politikanata koje je povijest nakon 2000.g., izbacila na scenu, a koji u ovih 14.g., nisu ništa naučili. Osim što su razoružali pobjedničku vojsku, slali svoje generale u Haag i klanjali se Carli del Ponte. Šešelj je samo još jednom pokazao da srpska ideja o širenju preko Drine još uvijek tinja pod pepelom. Treba je samo malo podpiriti i plamen će za čas zahvatiti “ceo region”.

Dok srpsko-ruski tenkovi stvaraju buku kraj hrvatske granice, mi se bavimo kolonama u povorci sjećanja 18. studenog. Jelena Lovrić kaže: “Jedni su se borili za Hrvatsku, drugi za pobjedu nad Srbima”. Jeftini silogizam! Protiv koga su se oni, koji su se borili za Hrvatsku, borili – draga Jele? Protiv Papuanaca, Australaca, Islanđanina?!!!

Po novom zakonu Predsjedniku RH za nezakonito dilanje transkripata izriče se kazna od 5 godina. U ponovljenom slučaju dobiva se još pet godina. Što je ukupna mandatna kazna od 10 godina, a što je Stipe Mesić u cijelosti izdržao.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari