Pratite nas

Kolumne

HODAK: Tuđmanova smrt spasila je ovu državu od moralnog i financijskog bankrota

Objavljeno

na

I nostalgičari su jednostavno, na svoju vječnu sramotu, “kliznuli“ iz Sabora te tako pokazali proletersku solidarnost s Kadijevićem, Mamulom, Mladićem, Šljivančanom, Šešeljom, Miloševićem i Mesićem. I to nakon što je 2. svibnja 1991.g., izvršen masakr nad dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Bilo je to dobro prije “hrabrog i dostojanstvenog“ izlaska iz Sabora kad se dogodio i Vukovar, Ovčara i sve ostalo što je u memoriji Slavenke, Mire, Rade, Sanje, Vedrane i sličnih drugarica trajno izbrisano.

[ad id=”93788″]

Čitam subotnji Jutarnji pokušavajući pronaći nešto političkog “sitniša“ za moju ”subverzivnu” kolumnu. A ono ništa. Etablirani “progresivci“ iz samoupravnih vremena čvrsto se drže plota. K’o pijani. Sjetih se legendarnih “Vještica iz Rija“ i naletih na “Usputne zabilješke“ Slavenke Drakulić. “Tihi odlazak, drugačiji više nije moguć“ poruka je autorice svima nama ognjištarima, povampirenim nacionalistima ,,filo-ustašama, povijesnim revizionistima, medijima koji siju strah” i na kraju rečenica sadržajno potpuno isprazna, ali i ovako izlizana toliko mila likovima kao što je naša Slavenka. “Baš kao da smo se vratili u devedesete“ poentira Slavenka na kraju svog političko-ljevičarskog pamfleta. Devedesete su godine koje je 80% žitelja ove države dočekalo s neskrivenim oduševljenjem.

Ali ih je dr. Franjo Tuđman hladno i analitično upozorio da 20% ne želi ovu državu. Što je još gore nikada je neće iskreno ni prihvatiti. Naša Slavenka spada u taj “elitni korpus“- corpus separatum (lat. zasebno tijelo). To zasebno tijelo i dan danas dobiva ospice kad se prisjete na “strahote“ devedesetih, na deset godina mraka, na “zločinačku“ Oluju, na Tuđmana, Šuška, gardijske brigade itd. “Zasebno tijelo“ uvjereno je kako je samo spasonosna Tuđmanova smrt spasila ovu državu od moralnog i financijskog bankrota. Osobito financijskog. “Diktator“, kojeg se nitko nije bojao, ostavio je svoj “napaćeni narod “s aproksimativno 8 do 9 milijardi dolara duga. Nakon četverogodišnjeg rata, izbjeglica, obnove i činjenice da je polovicu tog duga naslijedio iz socijalističkog raja Slavenke Drakulić. Hvala Bogu da je progresivni dio Lijepe naše dočekao Račana, Mesića, Sanadera, Kosoricu, Josipovića i Milanovića pa smo Tuđmanov nepotrebni i rastrošni dug sveli na nešto manje od 60 milijardi, ali sad više ne dolara nego eura. Drakulićka je razočarana. Skoro ucviljena. Prosto ne može da veruje pa kaže: “Ponadali smo se da su neke slobode i prava stečeni nepovratno. Ukratko, da se povijest ne može ponoviti ni k’o farsa“. Draga drugarice, u pravu ste. Povijest se ponavlja kao farsa. I to na žalost. Tamo u crnoj devedeset i prvoj godini kad je Hrvatski Sabor trebao izglasati raskid svih državno-pravnih veza sa zločinačkom Jugom “zasebno tijelo“ je, prije glasovanja, pokazalo da je “tihi odlazak drugačijih…“ itekako moguć. I nostalgičari su jednostavno, na svoju vječnu sramotu, “kliznuli“ iz Sabora te tako pokazali proletersku solidarnost s Kadijevićem, Mamulom, Mladićem, Šljivančanom, Šešeljom, Miloševićem i Mesićem. I to nakon što je 2. svibnja 1991.g., izvršen masakr nad dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Bilo je to dobro prije “hrabrog i dostojanstvenog“ izlaska iz Sabora kad se dogodio i Vukovar, Ovčara i sve ostalo što je u memoriji Slavenke, Mire, Rade, Sanje, Vedrane i sličnih drugarica trajno izbrisano.

skandal u saboruAli vratimo se Borovu Selu. Ovih dana “ustašoid“ Pero Čorić od nikoga nagovaran i pri punoj svijesti i zdravog razuma predložio je u Saboru minutu šutnje u spomen na dvanaest masakriranih hrvatskih redarstvenika. Nije se ponovila “farsa“ iz 1991. godine nego kontra-farsa. SDP, SDSS i HNS nisu “kliznuli“ iz Sabora nego nisu htjeli ući u Sabor. Sjećam se kad je pred otprilike dvije godine čelnik SDSS-a Milorad Pupovac došao na sjednicu sa žutom trakom oko ruke i pun drugarskog zanosa pozvao zastupnike na minutu šutnje za sve žrtve, a naročito neke. Tada su se poslušne ovčice iz svih klupa složno digle. Skoro je došlo do pjevanja Internacionale i domoljubne “Od Triglava do Đevđelije“. Dakle, draga drugarice Slavenka, možda tihi odlazak drugačijih više nije moguć, ali ni tihi ulazak drugačiji više nije moguć kad treba ući i minutom šutnje u Saboru odati sjećanje onima koje su “drugačiji“ izmasakrirali u 2. svibnja, ljeta Gospodnjeg 1991.g.

ante tomićSlavenka me je uvjerila, ali ja joj ne vjerujem, da su tri kolone ove godine u Jasenovcu “snažna politička poruka…“. Dvije kolone pred dvije godine u Vukovaru bile su vjerojatno samo ustašoidna diverzija protiv legalno izabrane vlasti. Međutim, ove tri kolone u Jasenovcu bile su prkosna poruka ilegalnoj vlasti vjerojatno misli Drakulićka. ”Fizički napad na pisca Tomića izazvao je val negodovanja“ to je tipično kriptokomunističko podcjenjivanje zdravog razuma onih koji subotom čitaju Jutarnji list. Gdje je drugarica iz Rija doznala da je skidanje vestern-šešira s glave podoficira JNA i bijeg sa slavnim šeširom fizički napad? Kad bi to bila istina džepari bi odgovarali za razbojništvo. Jadni Tomić nije pretrpio ni lakše ni teže fizičke ozljede jer ga nitko nije ni taknuo. Pretrpio je samo lakše psihičke ozljede sve dok drugi dan nije kupio sombrero ispod kojeg će ga ustašoidi teško prepoznati pa kad bude prelazio granicu, umjesto da pokaže putovnicu, samo će kroz zube procijediti ”Ante Tomić” i zapitati zajapurene srpske carinike: “Jel’ bre, koliko je još do Beograda?“

Iz džeparskog aspekta, džep je jedini modni detalj kod kojeg nije važna forma nego sadržaj.

Europsku ljevicu lovi panika. Hrvatska je pomalo u komi. Dobro kaže moj branjenik Tomislav Josić. “Kad u Srbiji pobijedi desnica onda je to njihov put prema Europi, a kod nas je to fašizam“. Novinari s Kumrovečkom školom vrište. Norbert Hofer, kandidat austrijske krajnje desnice, uvjerljivi je pobjednik prvog kuga predsjedničkih izbora. Izvjesno je kako će biti i konačni pobjednik. Kako će sad Savenka Drakulić u Njemačku? Preko Austrije? Ne dolazi u obzir. Glupavi Austrijanci. Čitava lijeva Europa digla se na zadnje noge. U Americi ”progresivni socijalist” Donald Trump, na užas naprednog svijeta, ruši sve pred sobom. Glupavi Ameri. Desnica pobijedila u Nizozemskoj i u Švedskoj! Glupavi Nizozemci i Šveđani. U Pobijedila je desnica i u Argentini, pa glupavi Argentinci itd. U RH “inteljektualjci“, kako je to lijepo znao reći pokojni Maršal, skupiše ogroman broj od pet tisuća hendikepiranih ljubitelja kuna za opoziv kao led hladnokrvnog ministra Hasanbegovića. ”Za malu kulturnu scenu to je velik broj“ zavija Slavenka. To što je za ministra potpisalo preko 25.000 ljudi je dokaz koliko još ima “povampirenih nacionalista“ misli Drakulićka. Rekli bi klasična farizejština. Evo nedavnog primjera od četvrtka 28. travnja ove godine: u Parizu milijun ljudi prosvjeduje protiv lijeve vlade. Nezadovoljni su predsjednikom Francoisom Hollandeom i njegovim ljevičarenjem. Međutim, taj milijun Francuza je marginalan eksces u odnosu na 5.000 kuna gladnih hrvatskih ljevičara. Kako su samo ogorčeni autori “Montiranog procesa“ koji su za svoj pseudo-humor dobivali po emisiji oko 220.000 kuna. I to direktnom pogodbom sa svima dragim Radmanom.

vucic_3Kad smo već kod tzv. hrvatskog humora već sam pisao i ostajem kod napisanog da smo tu svjetlosnu godinu iza komšija s istoka. Na nedavno održanim srpskim izborima stranka zgodnog imena “Otišao si, a sarmu probao nisi“ osvojila je u Mladenovcu drugo mjesto iza Vučićeve Srpske Napredne stranke. Dobili su 12 mandata. Stranku su osnovali u kafiću i pokazali snagu nacionalnog humora. Senzacija ravna senzaciji pojavom Šijanovog filma “Tko to tamo peva?“. Iako u Europi ljevica gubi gdje god istrči na teren, u Hrvatskoj ljevičarski mediji vrište. Isprika. Isprika za Jasenovac. Isprika za Oluju. Isprika za rasne zakone. Kao da ih je donijela ova država. Čitav svijet slavi svoje ratne pobijede, jedino Hrvatska slavi svoje zločine i to one od prije 75 godina. Zakinut je jedino turski Predsjednik Erdogan. Navodno je bio neugodno iznenađen što mu se po isprikama svjetski poznati Hrvati nisu ispričali za Siget i Nikolu Šubića Zrinskog. Domaći petokolonaši šalju dramatične poruke europskoj ljevici: fašizam u Hrvata je nepodnošljiv. Njemačko-francuska televizija ARTE snimila je dokumentarni film o “Fašizaciji Europe“. Pogađate tko je glavni “glumac“? Hrvatska. U njoj je fašizam izrazitiji nego u Poljskoj i Mađarskoj. Fašističke dalmatinske klape. Predsjednica države fašist. Kovač, ministar vanjskih poslova – fašist jer blokira europsku ljubimicu Srbiju. U Lijepoj našoj djeluje dobro uigrana ”denuncijantska” internacionala. Za Za to vrijeme hrvatska stara poltronsko-podanička politika muči, šuti čkomi. Mogla bi tobože ostati bez love iz EU fondova. Za te fondove kao osiguranje zalažemo svoje tanko dostojanstvo. Nedavno je ”Spiegel Online” objavio ljupku fotografiju karte dijela Hrvatske i BiH u kojoj su bile ucrtane granice “Krajine“. Mislite da je MVP reagiralo? Oni se ”ne bi šteli mešat’”. I tako podanička politika svih hrvatskih vlada, nakon smrti jedinog državnika dr. Franje Tuđmana, donosi Hrvatskoj samo vritnjake. Pametni Srbi slave svoje zločine pjesmama o četničkim vojvodama koji su u Hrvatskoj počeli sa “narodnim“ ustancima i prije nego je NDH bila proglašena. A Hrvati pljuju po sebi u vlastitom aranžmanu. Uz uporno cinkanje “desničarske“ vlade “zdrave snage“ izlaze na ulice s izlizanom parolom “hoćemo antifašističku vladu“. Uvijek iste bijesne, zgrčene face: Matula, Kraus, Teršelič, Pusić, Klasić, Raukar, Nobilo, Gongovci, Rada,Vedrana, antifašistička vlada SDP, HNS, Stipe Petrina i drugi. Da su takvi bili pravi antifašisti u Drugom svjetskom ratu Hitler, Musolini i Pavelić vladali bi do svoje prirodne smrti. Zamislite ljutog antifu Mesića kako pjeva ustaške pjesme i kako danas educira Hrvate. “Ako netko govori kao ustaša, ako promiče ideje što su ih zastupale ustaše, ako ističe njihov simbole i znakovlje, ako pjeva njihove pjesme(!!!), onda je i on ustaša…“ Ako je kriterij za detekciju ustaše pjevanje ustaških pjesama onda je Hrvatska deset godina imala predsjednika ustašu. Čudno da ta činjenica nije spomenuta u njemačko-francuskom filmu o fašizmu. Ili možda postoje ustaše koji nisu fašisti? Kaže Stipe da je u Australiji 1992.g. “nekad pjevao, a nekad samo otvarao usta“. Valjda po onoj narodnoj: «Pola pio, a pola šarcu dao”. Dok je SDP bio na vlasti nije bilo ustaša. Bile su neke zmijice. Toliko da se ne zaboravi. A da su prave ustaše u travnju 1941.g., bile samo slične današnjim “ustašama“ iz koalicije HDZ-MOST, rat bi u Hrvatskoj završio prije “četničkog ustanka“ u Srbu 1. srpnja iste godine.

Slovenija napokon podržava Hrvatsku. Naime, svakodnevnim prelaskom slovenskih ribarica i patrolnih brodova preko crte razgraničenja, daje nam do znanja da su Slovenci na našoj strani.

[ad id=”93788″]

Janica Kostelić je imenovana pomoćnicom Ministra športa, a nije diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Nije položila kolokvij kod profesora koji ne taji da je radio u UDBI. Nije ni na Filozofskom faksu slušala predavanja drugova Klasića i Jakovine. Pele je davno bio ministar športa u Brazilu. Od škola imao je plesnu i vozačku. I nitko pametan nije dvojio da je on taj. U ovoj iskompleksiranoj i ideološki zagađenoj zemlji postavlja se samo od sebe pitanje: zašto Janica nije odmah nakon završetka natjecateljske karijere postala prva osoba hrvatskog športa u Ministarstvu znanosti? Zašto je isforsirani doktorat Ive Sandera vrjedniji u očima Hrvatića od četiri zlatne olimpijske medalje, dvije srebrene, od svjetskih prvenstava i svjetskih kupova? Što čini Janicu jedinstvenim primjerkom zdrave, pametne i nepretenciozne heroine kakvu ćemo teško ikada više imati. Naravno, opet je proradio čuveni hrvatski jal pa sikće: nije diplomirala! Politika je komplicirana i zahtjevna. Ma je li? Kad vidim Stazića, Petrinu, Maru-tras-mast i njen politički rafiniran izražaj-smrt fašizmu-sloboda-narodu onda mi je drago da Janica nije iz tog stada. Njene medalje, njena i današnja popularnost među običnim ljudima njena su najbolja referenca. Poznajući Gipsa siguran sam u jednu meni izuzetno važnu karakternu osobinu Janice kao nove političarke – neće se poltronski ponašati i odnositi prema EU birokratima i činovnicima. Niti će oni liječiti svoje komplekse u susretima s njom, kraljicom koja je godinama bila dio jednog svijeta uspješnih u koji oni nisu smjeli ni nos pomoliti. I zato Janice, samo naprijed! Ne obaziri se na mediokritete! Oni tako i tako padaju sami od sebe.

tvrleNa otvaranju sljemenskog slaloma SNJEŽNA KRALJICA, petog siječnja 2015.g. intonirala se zimska hrvatska himna BIJELA NAŠA…

Hrvatski ”istoričar” Tvrtko Jakovina napokon je priznao da su Srbi 1918.g. spasili Hrvate i da Hrvatska nije ušla u prvu Jugoslaviju danas ne bi ni postojala. I tako je ”istoričar” na HRT-u otkrio kako su nas Srbi spasili. Konačno spašavanje dogodilo se 1920.g. u Rapalu tzv. Rapalskim ugovorom gdje je Kraljev premijer Vastić, zajedno sa dr. Antom Trumbićem, poklonio Italiji Istru, Rijeku, Zadar i otoke. O tome ”istoričar” muči. Mnogi misle kako srpskoj manjini valja omogućiti kulturnu autonomiju po uzoru na druge manjine. Primjerice talijanska manjina ima svoju dramu, a hrvatska svoju, ali … s predstavnicima srpske manjine.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari