Pratite nas

Kolumne

Tuga za Tomislavom Nikolićem

Objavljeno

na

Beogradu očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Ni Britanci nisu dobro primili Ivin odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku, pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg.

Vijest da Tomislav Nikolić neće doći na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović izazvala je nemalu konsternaciju u ovdašnjim projugoslavenskim političko-medijskim krugovima. Neće biti najdražeg gosta, neće biti troljubaca ni zagrljaja. Tuga zbog te nemile činjenice pokušala se ublažiti dezinformacijama kako na spomenutu inauguraciju neće doći nitko ni od predsjednika ostalih država. Nikoliću očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Zamjerila se Beogradu izjavom o Srbima u Hrvatskoj, inzistiranjem na pravu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, odnosno Vojvodini, postavljanjem visokih uvjeta Srbiji na njezinu putu u EU i uopće, kako se izrazio Milorad Pupovac, “antiregionalnom politikom”. Ni Britanci nisu dobro primili Josipovićev odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg. Vidjeli smo kako je dan nakon objave rezultata predsjedničkih izbora ministar vanjskih poslova Velike Britanije obletio Beograd i Zagreb, gdje ga je primila i ohrabrila preostala regionalna uzdanica Vesna Pusić.

Intervju kojega je Marijan Damaška, smijenjeni voditelj pravnog tima u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, izazvao je prilično zanimanje javnosti. No, najzanimljiviji je onaj dio u kojemu, objašnjavajući razloge svog odlaska, kaže kako je ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu (sic!), te kako britanski dio tima s njim nije kontaktirao. Možda baš ova izjava najbolje objašnjava sudbinu tužbe. Prvi put saznajemo da je zapravo ključnu ulogu u cijelom procesu igrao “britanski dio tima”, odnosno London u skladu sa svojom politikom obnove balkanske zajednice. U tom je cilju valjalo, što je moguće više, teret ratne odgovornosti i počinjenih zločina staviti na obje strane u cilju, valjda, novog zbližavanja. Sada je jasnije i nastojanje bivšega predsjednika i ministrice vanjskih poslova za povlačenjem tužbe. S obzirom na ove okolnosti, presuda je zapravo za Hrvatsku izvanredno dobra, jer ipak naglašava osvajački, velikosrpski kontekst rata. A kad je riječ o kontekstu, onda cijelom svijetu kao paradigma može poslužiti aktualna ukrajinska, ili ona starija sudetska kriza. Jedna nacionalna manjina koristi se za izdvajanje dijela teritorija jedne države i pripojenje drugoj državi. Postoje i stanovite razlike. Rusija je u odnosu na Ukrajinu daleko moćnija nego Srbija u odnosu na Hrvatsku, okupirana ukrajinska područja su nekada i bila dijelom Rusije, hrvatska nikada nisu bila dio Srbije, ukrajinska su teritorijalno kompaktna, hrvatska nisu, itd.

Ako uopće postoje neke dobre namjere u tome da se preko izjednačavanja krivnje, preko zaborava ili preko dogovorne povijesti normaliziraju odnosi i razvijaju u pravcu prijateljstva i suradnje, onda su takve namjere duboko pogrešne. Opet se potvrđuje ona uzrečica kako je put u pakao (ponekad) popločan dobrom nakanama. Taj je put stranputica iz nekoliko razloga. Prošlost se nikako ne može zaboraviti, ona živi u nama i onda kad toga nismo svjesni, a dobri se odnosi ne mogu graditi na lažima. Zajednički jezik oko najnovije i one nešto starije povijesti nikada neće biti postignut. Posve je iluzorno očekivati da će Srbija ikada priznati svoju ulogu u agresiji na dvije susjedne države. I što je još gore, da će trajno i jasno odustati od svoje ekspanzionističke politike. Četnički je pokret faktički i službeno rehabilitiran kao antifašistički. Hrvatska oslobodilačka akcija Oluja, za službeni je Beograd zločinačka Od Šešelja se nije ogradio, a kod Australije je, što je puno zloćudnije i znakovitije, prosvjedovao zbog namjere izručenja Dragana Vasiljkovića Hrvatskoj, što opet u Zagrebu nije pobudilo nikakvu reakciju. Osuda Veljka Marića, kao i žive tjeralice za još četrdesetčetvoricom hrvatskih državljana, jasno nam je demonstrirala kako se Srbija i dalje drži kao balkanski hegemon, koji, eto, ima pravo suditi građanima drugih država za zločine počinjene u drugim državama. Na istom je tragu i ponašanje vodećih srpskih političara u Hrvatskoj. Veljku Džakuli, kojega se smatra kooperativnim Srbinom, je pobuna Srba protiv Hrvatske isto što i pobuna Hrvatske protiv Jugoslavije. Milorad Pupovac nikada neće spomenuti riječ agresija, već samo dvije loše politike i to javno. Privatno zacijelo misli samo na jednu lošu politiku. Žestoko će prosvjedovati zbog samog ulaska Branimira Glavaša u Hrvatski sabor u kojemu pak sjede ljudi iz njegove stranke koji uopće nisu nedužni u događajima devedesetih. Novine srpske manjine djeluju kao trajna provokacija.

San o nekakvom novom bratstvu i jedinstvu, koji nažalost još stanuje u nekim usijanim našim i stranim glavama, posve je deplasiran. On se uvijek razbije o nekakvog Slobodana Miloševića ili Tomislava Nikolića. Gotovo da nema te političke i povijesne teme na kojoj bi bila moguća suglasnost. Ta jednom su se već raspale najjugoslavenskije institucije poput Saveza komunista Jugoslavije, Jugoslavenske armije pa čak i Udbe, pa kako je onda moguće svezivanje cijelih naroda?

Preostaje nam okaniti se sumnjivih i propalih političkih projekata, političke propagande i priča o osovini Beograd-Zagreb, o najbližem susjedu s kojim nas povezuje antifašistička borba, manjine i zajednička budućnost. U najboljem slučaju, prema istočnim komšijama odnositi se kao i prema bilo kojem drugom, bližem ili daljem susjedu. Pustimo neka putuju ljudi i roba, neka spontanitet i vrijeme donesu normalnije ozračje. Svako je forsiranje obično kontraproduktivno. Ali, naravno, pri tome se ne smiju zaboraviti istina i povijest utemeljeni na činjenicama, jer Hrvatska nema razloga ništa lagati ni prikrivati, ratni zločini se moraju i dalje progoniti, na što obvezuje i presuda Međunarodnog suda pravde. Valjat će inzistirati na onome što je već najavila nova predsjednica, na suđenjima za zločine s one strane Dunava, na rješenju graničnog spora, na odgovarajućem reguliranju položaja Hrvata, na nestalima, ratnoj odšteti, na povratku otetog kulturnog blaga. S duge strane, i Hrvatska ima svoje obveze u odnosu na položaj srpske manjine, ali ne na način predimenzioniranja broja, položaja i utjecaja pojedinih “etnobiznismena” u državnim strukturama.

[ad id=”40551″]

Autor: Josip Jović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari