Pratite nas

‘Turudić je upao u vučji čopor koji zavija nad njime štiteći štetočinu Josipovića koji brani komunistički režim svoga oca’

Objavljeno

na

“Ne branim gospodina Turudića, ali ja sam iz Sinja pa se mogu tako izraziti pogodio je u sridu. Treba analizirati politiku predsjednika Josipovića u predvečerje izbora za njegov drugi mandat. Treba vidjeti koje rezultate ostavlja iza sebe”, smatra Lošo.

josipovic govorNakon što je predsjednik Republike Ivo Josipović uzvratio na prozivke predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića, sudac je ponovno odmah reagirao. Kako je kazao, sumnja da ga prate i prisluškuju. “Imam i dokaze o tome, koji imaju određenu snagu. Naprosto ljudi iz policije mi to govore, ljudi iz policije koji imaju svoje motive da to govore. U pravu je predsjednik kad kaže da nemaju formalne ovlasti da me smijene, međutim, ja sam posve siguran da represivni aparati rade na tome”, izjavio je Turudić za javnu televiziju.

Geostrateg i geopolitičar Davor Domazet Lošo u razgovoru za portal dnevno.hr prokomentirao je ovaj slučaj. Kako je kazao, zanimljiva je predsjednikova izjava u kojoj konstatira da djeca ne mogu odgovarati za grijehe roditelja referirajući se pritom na Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Premda je ta tvrdnja ispravna, napominje naš sugovornik postoji politički kodeks koji je u ovom slučaju ključan. No, braneći Perkovića mlađeg Josipović zapravo brani sebe, svoju politiku i svojeg oca u komunističkom režimu. “Ne branim gospodina Turudića, ali ja sam iz Sinja pa se mogu tako izraziti pogodio je u sridu. Treba analizirati politiku predsjednika Josipovića u predvečerje izbora za njegov drugi mandat. Treba vidjeti koje rezultate ostavlja iza sebe”, smatra Lošo.

A rezultati koje predsjednik ostavlja iza sebe nisu pohvalni. Naime, naš sugovornik podsjeća da prema Ustavu Josipović ima velike ovlasti koje nije iskoristio te se tako profilirao u većeg štetočinu no što je to neuspješni premijer Zoran Milanović. “Prije svega kada je riječ o sustavu nacionalne sigurnosti mi taj sustav nemamo. Preuzeo ga je Srbin Dejan Jović, naravno nije problem što je on Srbin već to što je on engleski državljanin sa londonskom adresom”, komentira Domazet Lošo te pojašnjava kako se preko Jovića u našoj zemlji provodi britanska politika, što pak znači da se provodi protuhrvatska politika. Politika kakvu predsjednikov savjetnik kreira zapravo i jest Josipovićeva. S druge strane još jedan njegov savjetnik radio je i radi protivno interesu naše zemlje. Riječ je o Budimiru Lončaru koji je zbog embarga na oružje odgovoran za tisuće vukovarskih, ali i muslimanskih žrtava u ratu.

“Predsjednik ima odgovornost i za oružane snage. Hrvatska je nekoć bila jedna od tri najjače vojne slike na svijetu, a danas od toga nemamo ništa, padaju nam MIG-ovi”, ogorčen je naš sugovornik. Uz to, Lošo predsjedniku najviše zamjera i način na koji provodi vanjsku politiku jer umjesto da se okrenemo Nijemcima Josipović je sklopio strateško partnerstvo sa Britancima koji su jednom nogom u EU, a drugom nogom izvan EU. Partnerstvo je predsjednik sklopio u trenutku ulaska Hrvatske u EU, a cilj je stvaranje zapadnog Balkana odnosno nove Jugoslavije. U skladu s time, uoči turističke sezone i u Dubrovniku je organiziran skup za zemlje zapadnog Balkana. “Onda se čudimo što nema turista, koji će turist doći na zapadni Balkan? Mi smo članica EU i NATO-a i tome se trebamo okrenuti”, stava je Lošo. Također podsjeća da se njemačka kancelarka Angela Merkel za koju predsjednik kaže da podržava politiku zapadnog Balkana u Dubrovniku izljubila sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom dok našem predsjedniku ne pruža ruku. Uzrok toga leži u partnerstvu sklopljenim s Britancima, ali i u tome što Nijemcima nije stalo do zapadnog Balkana već je Merkel u Dubrovnik stigla zbog izgradnje željezničke pruge Muenchen, Ljubljana, Zagreb, Istambul, ali i gradnje autoceste Jadranskom obalom do Grčke. “Umjesto da nam strateški partneri budu Nijemci, sad i izrael, mi smo se okrenuli prosrpskoj britanskoj politici, a ako se ta politika nastavi to neće biti dobro. Josipović se mora pogledati u ogledalo”, savjetuje geostrateg.

Kada se ogleda njegova politika u mandatu koji je na isteku jasno je da se družio da Miloradom Dodikom, sklopio partnerstvo s Britancima te ustvrdio da u hrvatskim srcima živi ustaška zmija u izraelskom Knessetu. Kao takav on hrli u novi mandat, a narod koji se nalazi u dubokim krizama morao bi progledati, vjeruje naš sugovornik. Osim krize identiteta koja se očitovala i na Danu pobjede u Kninu kada su okupljeni zviždali premijeru i predsjedniku, hrvatski narod zadesila je i kriza autoriteta. Sve navedeno prepoznao je i dobro detektirao sudac Turudić, drži Lošo. “Turudić je upao u medijski vučiji čopor koji zavija zbog njegova istupa. Ne mogu reći da ga prisluškuju, ali neće me iznenaditi ako jesu. Ne bih se čudio da to rade. Hrvatska nema problem sa Srbima već sa okorijelim jugoslavenima”, misli Lošo dodajući da su se takvi uvukli u sve sfere hrvatskoga društva. Naš sugovornik objasnio nam je i metode prisluškivanja koje umreženi jugoslaveni koriste pomoću svojih službi. Prisluškivanje se obavlja raznim metodama, uz slušanja telefonskih razgovora i medijski se stvara psihoza. Osim toga postoje i agenti, ali i pokušaji da se Turudića dovede u sukob. “Primjerice neko ga može izazvati i vrijeđati na cesti, a mediji to mogu prezentirati na svoj način. To su Udbo metode”, analizira geostrateg koji Turudićev istup ne osuđuje. Dapače, po njemu svi imaju pravo sudjelovati i iznositi svoje mišljenje o politici. “Daj Bože da je više turudića. Po njima vojska, policija i sudstvo ne smiju se baviti politikom, ali jugoslaveni kao što su Josipović i Pusićka smiju. Njihova nomenklatura izdigla se iznad društva, ostvaruju to preko svojih medija i uzeli su ekskluzivitet. Po meni, svećenstvo, sudstvo i svi ostali mogu se baviti politikom”, zaključuje Domazet Lošo.

dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Damir Borovčak: Komunistička zapovijed na Mirogoju još uvijek vrijedi

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju 10. prosinca na preoranom groblju hrvatskih vojnika 1941. – 1945. na Mirogoju u Zagrebu obilježen je Međunarodni dan ljudskih prava u organizaciji Hrvatskog društva političkih zatvorenika Osijek, Hrvatskog domobrana Osijek, Žrtve za Hrvatsku Osijek i Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka – krilo Đakovo.

Poslije svete mise za duše pokojnih u crkvi Krista Kralja na Mirogoju održano je komemorativno sjećanje na mjestu njihovih grobova i poslije smrti obesčašćenih kosti hrvatskih bojovnika Nezavisne države Hrvatske.

Poginulim hrvatskim vojnicima komunistička vlast zapovjedila je preorati njihove grobove. Učinjeno je to po zapovijedi izdanoj 6. srpnja 1945. od zloglasnog partizansko-komunističkog Ministra unutarnjih poslova Vicka Krstulovića.

Na tom prekopanom i poravnatom nekadašnjem posljednjem počivalištu preminulih hrvatskih bojovnika od 1941. – 1945. sjećanje je obnovljeno prigodnim govorom i s imenima pokojnika na pripremljenih 550 svijeća.

U ime Hrvatskog društva političkih zatvorenika Osijek istaknuo je kako su protiv diskriminacije i kršenja osnovnih ljudskih prava i uskraćivanja prava na obilježeni grob, hrvatski biskupi upozorili još 20. rujna 1945. Tada su u svom glasovitom Pastirskom pismu uputili poruku vjernicima:

„Napokon, još jednu bolnu i neobičnu činjenicu moramo vam napomenuti, predragi vjernici. Ni grobovi pokojnika nisu ostali pošteđeni. Na grobljima u Zagrebu, Varaždinu i drugim mjestima, odredbom neposredno pretpostavljenih vlasti, skidaju se križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika. Sami grobovi poravnati su tako, da se ne može raspoznati, gdje je tko pokopan. Ovakav postupak mora se osuditi. Pred smrću klanjaju se svi ljudi. I neprijatelj prestaje poslije smrti biti neprijatelj. I njemu pripada po nepisanim zakonima čovječanske uljudbe, koja izvire iz kršćanske ljubavi, pravo na pristojan grob. Poznato je, da su poslije prvoga svjetskoga rata nekadašnji neprijatelji i te kako poštivali i čuvali grobove vojnika, koji su kao osvajači pali u stranim zemljama. Danas se to kod nas uskraćuje vlastitim sinovima.“

Potom je govornik upozorio kako su na ovom groblju hrvatskih vojnika od 1941.-1945. pokopani oni koji su umrli u zagrebačkim bolnicama od posljedica rata, kao i vojnici koji su poginuli u borbama u okolici Zagreba. Odlukom komunističkih vlasti u srpnju 1945. uklonjena su nadgrobna obilježja i uništena, grobni humci su preorani, a obiteljima i danas nije dopušteno obilježiti grob člana svoje obitelji. Komunističko obrazloženje odluke o uklanjanju vojničkih groblja okupatora glasilo je: „Treba izbrisati svaki trag zloglasne fašističke vladavine. Tak je potrebno da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznalo mjesto gdje su se dizala takva groblja.“ Kako bismo razumjeli ovu naredbu moramo poznavati izričaj komunističke ideologije koji kaže: „Tko nije s nama protiv nas je“ ili u prijevodu, tko nije komunist taj je fašist.

Istaknuto je da se tom odlukom krši ljudsko pravo na obilježen grob, povrijeđen je mir i dostojanstvo pokojnika, narušeno je pravo na osobnost, sloboda vjeroispovijesti, ali je napravljena i diskriminacija iz mržnje barbarskim postupkom uništenja. Ljudska prava nisu izmišljena, ona su prirodna. Od rođenja do smrti, što godi bili u životu, postoje ljudska prava koja se odnose na svakog čovjeka i posvuda – ona su univerzalna. Ta prava vrijede u rodilištu, i na groblju, ona vrijede za pobjedničke i poražene vojnike, svi ljudi su jednaki u rođenju i smrti.

Uništenjem ovoga groblja povrijeđena je: Opća deklaracija o ljudskim pravima, Ženevska konvencija, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Povelja EU o temeljnim pravima, Ustav RH, Zakon o grobljima, Zakon o istraživanju uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, Kazneni zakon čl. 332 Povreda mira pokojnika.

Na groblju Mirogoj dostojanstveno su pokopani ugledni građani i obični ljudi. Ovdje brončane i kamene skulpture imaju prava i dostojanstvo po Zakonu o zaštiti spomenika kulture budući da je Mirogoj zaštićeni spomenik kulture. Na ovom groblju jedino nikakva prava nemaju hrvatski vojnici poginuli u vremenu 1941. do 1945. na ozemlju Hrvatske. Paljenjem 550 svijeća, na 550 grobnih mjesta, s imenom i prezimenom pokopanog hrvatskog vojnika, željelo se vratiti dostojanstvo ljudima koji anonimno počivaju u prikrivenim grobovima pored raskošnih grobnica groblja Mirogoj. Sukladno općoj Deklaraciji o ljudskim pravima pravu na slobodu vjeroispovijesti, tražimo da se ovim ljudima vrati dostojanstvo i mir, grobovi obilježe u skladu s vjerskom pripadnošću pokojnika. Na grob za kršćane u znaku križa, a za pripadnike islamske vjere znak nišana.

Selektivna primjena ljudskih prava je kršenje ljudskih prava. Zato što su ovi ljudi pripadali poraženoj vojsci, obiteljima je nametan osjećaj krivnje za zločine koje nisu počinili, tako da i danas postoje traume koje su prisutne u naraštajima koji nisu živjeli u to vrijeme. Ovo groblje je dio kulture sjećanja, ali i suočavanja s prošlošću. I na kraju govornik je završio prvim člankom Opće deklaracije o ljudskim pravima:

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva”.

Molitvu za pokoj duša vojnika na preoranom groblju predvodio je za katolike velečasni Ante Pavlović, a za duše islamske vjeroispovijedi efendija Mersad Kvesić.

Potom je organizator zamolio da okupljeni upale pripremljenih 550 svijeća za 550 pokojnika na groblju hrvatskih vojnika 1941-1945. Svaka svijeća imala je ime i prezime pokojnika s datumom smrti.

Barbarstvo komunističkih vlasti 1945. koje su izdale neciviliziranu zapovijed i preorali groblja palih hrvatskih vojnika, još se uvijek poštuje i štiti. To je vidljivo na Mirogoju u Zagrebu. Neobilježene i neuređene grobne plohe na to ukazuju. Komunistička zapovijed na Mirogoju još uvijek traje. Na to su nas podsjetili pristigli domobrani iz Osijeka, koji su potaknuli na pomnije razmišljanje. Nakon 45 godina komunističkog terora i nakon 27 godina samostalne države Hrvatske, po prvi puta su upaljene svijeće i odana počast za sve obesčašćene bojovnike na preoranom dijelu Mirogoja. A zašto zakazuje gradska vlast i državna vlast, kad su u pitanju dostojanstvo i ljudska prava pokojnika na posljednje počivalište? Zar se potomci nemaju pravo sjećati svojih predhodnika palih za san o hrvatskoj slobodi. A s njima i svi istinoljubivi domoljubi pokloniti se žrtvama onih koji su poginuli u vihoru Drugog svjetskog rata za nikad dosanjanu slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

fotografije  tekst: Damir Borovčak/HKV

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari