Pratite nas

Događaji

Turudić o pravosuđu, presudi za Grubore, lustraciji i novom ministru

Objavljeno

na

Gost u Novom danu na N1 televiziji bio je sudac Županijskoga suda u Zagrebu Ivan Turudić.

[ad id=”93788″]

O pravosuđu se puno govorilo, bili ste žešći kritičar stanja u pravosuđu, vidite li naznaka da se stvari mijenjaju?

Zapravo ne vidim, čini mi se da se o pravosuđu u prijelazu vlasti potpuno šutilo. Ništa se ne zna, ne znamo što će biti, kakav je program nove Vlade u vezi pravosuđa.

Što bi trebalo napraviti da se pravosuđe depolitizira i može li se ono uopće depolitizirati?

Treba prvo razlučiti što je pravosuđe, ono se može vidjeti u širem i u užem smislu. U pravosuđe u širem smislu spada i Ministarstvo unutarnjih poslova, odvjetništvo, bilježništvo. U užem smislu u pravosuđe spada odvjetništvo i sudstvo. Pravosuđe je depolitizirano, ja bih rekao. Politika je pokušavala u posljednje 4 godine, nasreću, prilično bezuspješno utjecati na pravosuđe.

O vama se govorilo da ste u užem krugu ljudi koji su bili kandidati za ministra pravosuđa. Je li to istina?

Nisam bio u krugu ljudi koji su bili kandidati za ministra pravosuđa. To je došlo iz medija, ja sam to nekoliko puta demantirao, ali demanti nikad nema jednak odjek kao vijest. To je i moja odluka. Moje ambicije ne idu u tom pravcu.

Ministar pravosuđa stigao je iz reda sudaca. Mislite li da je to dobro?

To je jako dobro i to je najbolje moguće rješenje da ministar dolazi iz redova sudaca. To je kao da ministar zdravstva dolazi iz redova liječnika.

Svjedoci smo brojnih zločina bez presuda. Koliko je takvih slučajeva? U zadnjem slučaju Grubori, naglasili ste da se radi o nesumnjivom ratnom zločinu, koji nije kažnjen.

Takvih je predmeta previše. Jedan je predmet previše, ako se odluka čeka 15 ili 20 godina. To u Hrvatskoj nije rijetkost. Veći je problem od velikog broja neriješenih slučajeva predugo trajanje postupaka. To se olako stavlja na teret odvjetnicima, ali mi nemamo dobre zakone. Nemamo dobar zakon o kaznenom postupku, to je zakon koji se više puta mijenjao, pa i intervencijom Ustavnoga zakona. On je suspendirao 50 odredaba tog Zakona. Ukidao je i odluke, koje su donesene vezane uz taj Zakon.

Presudu ste izgovorili u dahu. Ona govori o zločinu bez kazne. Kakav je osjećaj suca koji izriče oslobađajuću presudu za zločin koji je nesumnjivo počinjen?

Sudac je dužan izreći oslobađajuću presudu i za zločin koji je nesumnjivo počinjen, ako nema dovoljno dokaza ili postoje drugi razlozi da se ne sude ljudi koji su optuženi. To nije problem suca i tu nema nikakvog posebnog lošeg osjećaja. Pravilo Zakona je da je bolje da nitko nevin ne bude osuđen, nego obrnuto. Moralnih problema suci nemaju. Suci sude ljudima koji su optuženi i na temelju dokaza koje priloži i provede državno odvjetništvo.

Jedna je presuda za ratni zločin. Zašto je to tako?

Nisam siguran da je jedna, mislim da ih je izrečeno niz. Postoji presuda, sudio je i sudac Mrčela. Nema ih dovoljno, nisu pokriveni svi ratni zločini. Bilo ih je, koje su kvalificirane kao ratni zločin, još po krivičnom zakonu koji je važio kad su djela počinjena. Zasigurno nije greška suca ili sudaca, da je istraga za događaj koji se dogodio 1995. godine, počela 2010. godine.

Postoji li pritisak politike i javnosti na suce? Koliko se sudac može naći u nezavisnom i sigurnom okruženju dok obavlja svoj posao?

Pritisak politike u mom slučaju ne postoji. Pritisak javnosti postoji, ali sudac se s time mora nositi. Naše su rasprave javne, presude su javne, dvorane su pune novinara. Pritisak jednostavno postoji.

Presude su rušene ili vraćene na početak upravo zbog istrage. Gdje griješi državno odvjetništvo u takvim slučajevima?

Ne znam jesu li oni pod pritiskom politike, ali pod pritiskom javnosti su jednako kao i sudstvo. Ne bi bilo dobro da imamo 100 posto osuđujućih presuda, kao u nekim drugim državama, to govori da nešto u tom filteru sudovanja nije dobro, u pitanju je i demokratski poredak države. Državno odvjetništvo ima iste tegobe u Zakonu o kaznenom postupku. Većina bi mojih kolega voljela da se donese stabilan i dobar zakon, to nam je glavni alat po kojemu radimo.

Kako biste ocijenili odnos Ustavnog suda, sudstva i državnog odvjetništva?

To je jedna živahna stručna diskusija. Svatko polazi sa svoje pozicije. Jedna je pozicija Ustavnog suda, druga državnog odvjetništva. Nije dobro da zagađujem medijski prostor svojim mišljenjem.

U primjeru velikih slučajeva, obrana se najčešće temelji na činjenici da je riječ o politički montiranim suđenjima. Kako biste to ocijenili?

Ja to odbacujem. Sve češće zvuče ridikulozno. Da bi se nešto uspjelo politički montirati, mora postojati utjecaj na sud, odvjetništvo, najmanje 15 osoba. To je samo jedan folklor koji prati velika suđenja.

Stizale su i optužbe da su izbori bili pokradeni. Kako to komentirate?

Što se tiče gradskog izbornog povjerenstva, kojega sam nadgledao, nema šanse da su izbori bili pokradeni. Ne znam odakle predsjedniku HDZ-a takve tvrdnje. Ja odbacujem te tvrdnje, a nisam ni shvatio da je to bio napad na gradsko izborno povjerenstvo.

Imate li kakva saznanja o postupku, hoće li on uopće biti sudski vođen?

Nemam nikakvih saznanja, ali mislim da Državno izborno povjerenstvo nije trebalo ništa ni učiniti. Trebao je dokazati onaj tko je iznio te tvrdnje.

Kako vidite situaciju s biranjem sudaca Ustavnog suda?

Postojanje Ustavnog suda je neophodno i neupitno. On mora postojati, suci se moraju izabrati, koji nedostaju, i to mora biti plod političkoga dogovora između oporbe i vlasti, kao što je bio dosad. Za nadati se da će taj dogovor biti kvalitetan i da će imenovani biti suci koji su dostojni Ustavnog suda. On nije dio sudbene vlasti, on je četvrta vlast koja bi trebala harmonizirati druge tri vlasti.

Imamo za primjer najkraću odluku suda u slučaju Mamić, za 8 dana, i zahtjev za ispitivanje ustavnosti Zakona o pobačaju, koji traje 20 godina. Kako komentirate te dvije najizraženije krajnosti?

Ustavni sud nije vezan rokovima. Neki rokovi su po prirodi stvari jako hitni, a što se tiče Zakona o pobačaju, to je svjetonazorsko pitanje, duboko ideološko pitanje, ne čudi što ono traje toliko dugo, teško je iznaći odgovor. Ali nije dobro da se nijedna odluka čeka 20 godina.

Jeste li kandidat za suca Ustavnoga suda?

Nisam. Nije to u polju moga interesa. To bi trebali biti ljudi kojima je to zadnja stepenica u karijeri. Nije dobro kad ljudi od 40 godina postanu suci Ustavnoga suda.

Zašto zagrebački Županijski sud nema predsjednika?

Državno sudbeno vijeće nije imenovalo predsjednika suda u natječaju koji je trajao do kraja prošle godine. Takvu situaciju predviđa zakon o sudbenim promjenama, nije to ništa izvanredno.

Odluka o jamčevini stekla je negativnu konotaciju u javnosti. Stiče se dojam da je ona rezervirana samo za bogate, koji si mogu kupiti slobodu.

Slažem se da je stvorena takva percepcija u javnosti, ali stvorena je zbog bivšega ministra Orsata Miljenića, koji iznosi potpuno neutemeljene tvrdnje. Nije istina da je jamčevina rezervirana samo za bogate. U zagrebačkim sudovima postoje i jamčevine od 10, 20 ili 30 tisuća kuna. Rijetke su one od nekoliko desetaka milijuna, koje se javljaju u javnosti u zadnjih dana. Prijedlog koji je saborski zastupnik Miljenić predložio vrlo je paušalan i nije dobar. Što bi bilo kad bi se ukinulo jamstvo? Komu bi to služilo? Zaštiti države ili okrivljenika? To bi više služilo okrivljeniku, koji ne bi morao platiti 10 milijuna kuna, nego bi nad njim bila provedena mjera opreza. Tim bi se zakonskim prijedlogom postigao posve suprotan učinak.

Nikola Grmoja je rekao da je Božo Petrov bio pod nadzorom MUP-a. Kako to komentirate?

Ne usudim se to komentirati, jer ne znam ništa o konkretnim slučajevima, neki su članovi Mosta rekli su da su bili praćeni. Ne znam hoće li to dobiti sudski epilog, kao niti je li bio protuzakonitih praćenja.

Što mislite o lustraciji? Je li uopće moguća lustracija sudaca?

Ne vidim načina. Lustracija je nemoguća. Ostaje odluka Europskoga suda iz 2006. godine, u primjeru Litve ili Latvije, koja stoji da je lustracija nemoguća nakon 10 godina. U Hrvatskoj je taj rok davno prošao. Lustracija u sudstvu je trebala biti napravljena devedesetih godina. Najlakše je provesti lustraciju u sudstvu. Nije trebala obuhvaćati ljude koji su poštivali zakon, nego državne odvjetnike, suce koji su odobravali sumnjive postupke, ljude koji su prisluškivali odvjetnike, sve one koji nisu pošteno radili svoj posao. Za mene je to završena priča, mislim da bi to izazvalo duboke nepravde.

Je li ‘Za dom spremni’ kažnjivo djelo ili ne, kakav je vaš stav?

Teško mi se odrediti po toj stvari. To je bio pozdrav koji je korišten u NDH, to nije dio kojim bi se Hrvatska trebala ponositi. Postrojavanju postrojbi se daje previše pozornosti. To je dio folklora koji treba pustiti da ide svojim smjerom. Ako mu se daje puno javnoga prostora, onda može otići daleko. U Hrvatskoj nema toliko političkog ekstremizma kao u nekim drugim državama.

Je li spomenuti pozdrav po vama onda kažnjivo djelo ili ne?

Teško je reći, ali mislim da bi to trebalo biti u sferi prekršaja, ne kaznenog djela, kazao je Turudić za N1.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari