Pratite nas

Komentar

Turudić: Perković je uništavao arhivske dokumente uoči prvih izbora

Objavljeno

na

Sudac zagrebačkoga Županijskog suda Ivan Turudić rekao je u četvrtak da je u arhivu uoči prvih demokratskih izbora dokumente uništavalo Povjerenstvo kojem je na čelu bio upravo Josip Perković, koji je u srijedu zajedno sa Zdravkom Mustačem u Muenchenu osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

Sudac koji je naložio dostavu do tada nedostupnih dokumenata sudu u Muenchenu u Jutarnjoj kronici Hrvatskog radija  je potvrdio da su arhivi “pročešljani i očišćeni”, da se ne zna koji su dokumenti uništeni, ali za pretpostaviti je da su uništeni važni dijelovi te arhivske građe.

Glavni motiv ubojstva Stjepana Đurekovića bila je eliminacija političkog protivnika režima, objavilo je sudsko vijeće Visokog zemaljskog suda u Muenchenu obrazlažući presudu Perkoviću i Mustaču, okarakteriziravši to ubojstvo kao kazneno djelo iz niskih pobuda. Predsjednik sudskog vijeća Manfreda Dauster naglasio je da je nakon raspada Jugoslavije mnogo dokumenata uništeno i nalazi se dijelom u privatnim arhivima.

“Apsolutno, apsolutno! Ja sam izvršio, naravno, uvid u puno toga. Neposredno prije demokratnih izbora Republički sekretarijat za unutarnje poslove je osnovao komisiju za uništavanje pojedinih dijelova arhivske građe. To se tako zvalo. To je bila komisija od tri člana. Na čelu je bio osuđeni Perković”, odgovorio je Turudić na pitanje jesu li arhivi u Hrvatskoj “pročešljani i očišćeni”. Rekao je da je u toj Komisiji bila još dvoje članova te da je nakon demokratnih izbora ponovno ta komisija počela s radom i ponovno je na čelu bio Perković.

“Prije je bio pomoćnik sekretara, a sad je bio pomoćnik ministra. Mi ne znamo koje su oni dokumente uništili jer to nije navedeno u dokumentaciji. Samo – uništavaju se pojedini dijelovi arhivske građe. Za pretpostaviti je da su uništeni važni dijelovi toga”, istaknuo je Turudić

Odgovorio je da dokumente nije slao odvjetniku Sinišu Pavloviću, odvjetniku Gizele Đureković, nego sudu u Muenchenu.

Mi smo slali dokumentaciju sudu u Muenchenu, a naravno ta dokumentacija je i njemu bila dostupna, rekao je.

“Slali smo zapravo sve što smo bili dužni poslati po zakonu o suradnji, dakle sve dokumente koje su tražili, mi bi prethodno tražili od drugih tijela u Republici Hrvatskoj, i najviše smo dobili od SOA-e. Mogu reći da je SOA zapravo najbolje surađivala. Nismo imali takvu suradnju primjerice s Ministarstvom pravosuđa koje je uvijek kasnilo, odugovlačilo”, istaknuo je Turudić.

Na pitanje zašto su arhivi do tada bili zatvoreni i zašto je Ministarstvo pravosuđa odugovlačilo, sudac Turudić odgovorio je da ne zna i da on nije “adresa koja bi mogla na ta pitanja odgovoriti”.

“Točno je da su bili zatvoreni i točno je da se Ministarstvo pravosuđa, ministar je tada bio Orsat Miljanić, nije pretrglo baš u suradnji i slanju te dokumentacije”, ustvrdio je.

Presuda je osuda komunističkog režima

Turudić je na pitanje jesu li Nijemci počeli lustraciju u Hrvatskoj kazao da je već nekoliko puta javno rekao kako smatra da je lustracija u Hrvatskoj zakašnjela i zapravo nemoguća.

“U svakom slučaju ova presuda u Njemačkoj je osuda komunističkog režima. Ta se činjenica ne može zanemariti”, istaknuo je Ivan Turudić.

Predsjednik sudskog vijeća Dauster je pohvalio suradnju hrvatskih vlasti oko zahtjeva za isporukom spisa.

“Nakon početnih poteškoća Hrvatska je surađivala u punoj mjeri. No, i hrvatsko pravosuđe je moglo dati samo ono što je imalo. Nakon raspada Jugoslavije mnogo dokumenata je uništeno i nalazi se dijelom u privatnim arhivama”, rekao je Dauster.

Dauster se nada se da će presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj i zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije,

“Do ovog procesa je pred ovim sudom došlo samo zato jer se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. Mi ovdje ne postavljamo pitanje zašto je to bilo tako”, rekao je sudac Dauster.

“Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara”, primjetio je Dauster.

“Budući naraštaji će donijeti svoj sud o tomu zašto se proces sučeljavanja s tom stranom povijesti još nije dogodio”, zaključio je Dauster.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari