Connect with us

BiH

Turudićev zvižduk

Published

on

Tko bi rekao da će najprodorniji zvižduk u Lijepoj Našoj biti zvižduk koji se – nije zbio!?

Pitanje je, blago rečeno, čudno. Više konstatacija i čuđenje nego pitanje. A krasi ga i onto-logički zapetljaj: zvižduk kojega nije bilo! Da je komu prije petnaestak dana takvo što palo na pamet, taj se ne bi bio od srama usudio nikomu priopćiti takvu budalaštinu. Onto-logički je naime nemoguće da se takvo što zbude. A politički? Eh, politički je ono čega nema „na ovim prostorima“ tradicionalno najtvrđa zbilja.

turudicev zvizdukNe vjerujete? Razumijem vas. Ni sam još nisam posve načistu s time što rekoh. Ali evo svježa primjera, pa prosudite sami. Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda, u ozbiljnu se razgovoru za Abendblatt gorko našalio rekavši da nije otišao na središnju proslavu Dana pobjede u Kninu da ne bi tamo morao zviždati. Nije tamo bio niti je zviždao. Ni Ivi Josipoviću, ni Zoranu Milanoviću, ni Josipu Leki. No njegov je propušteni zvižduk, zvižduk koji se nije zbio, najjači i najprodorniji  noviji hrvatski zvižduk! Iako ga je sudac niječno lansirao prije desetak dana, taj zvižduk još uvijek para uši vlastodršcima u Hrvatskoj.

A što smo doznali iz Turudićevih javnih istupa? Gotovo ništa što ne bismo bili i prije znali ili slutili. No dragocjeno je to što nas je najugledniji  hrvatski sudac lijepo podsjetio na stvari koje lako smetnemo s uma.  Na primjer:  da su Pantovčak i Banski dvori Dan pobjede pretvorili u blagdan triju predsjednika koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu.

Iz te uvrjedljive groteske strše etičke i političke razlike. Na jednoj strani zatočnici staroga, propalog svijeta pod barjakom tobožnje „Nove pravednosti“ i „PravDE za Hrvatsku“, a na drugoj dragovoljac hrvatskoga Domovinskog rata; oni potekli iz jugoslavenskih društvenih elita, a on odvjetak hrvatske radničko-seljačke obitelji; oni veličaju Josipa Broza Tita, a on u njihovu idolu vidi rasna velezločinca; oni se – čuvajući svoju obiteljsku etičko-političku baštinu – poistovjećuju s najgnusnijim zločinima počinjenim nad Hrvatima u ime Jugoslavije, do te mjere da mijenjaju zakon kako bi Josipa Perkovića, visokog časnika Udbe, zaštitili od kaznenoga progona, a on – čuvajući etičko-političku baštinu hrvatskoga Domovinskog rata – sudi po zakonu i miloga im osumnjičenika izručuje teritorijalno mjerodavnom njemačkom pravosuđu; oni čeznu za kumunističkim jedinstvom vlasti, a on brani demokratsku trodiobu vlasti i u tom okviru neovisnost pravosuđa.

Kada je u tom hrvanju s povampirenom Jugoslavijom izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod Turudićevim predsjedanjem donijelo odluku da se po europskom uhidbenom nalogu osumnjičenog Perkovića izruči njemačkomu pravosuđu, „visoki“ je „izvor“ iz Vlade – kojega, kao što znamo,  odaju osebujne  metafore – optužio Turudića da je izvršio „državni udar s pištoljem na vodu“. To se na prvi pogled čini smiješnim. Ali može se protumačiti i drukčije. Recimo, kao bahata prijetnja neusporedivo jačom silom. A razuman čovjek zna što može očekivati od ljudi koji svesrdno brane zločine predaka u zemlji u kojoj je izvršna vlast poodavno – prava vlast.

Stoga me nije nimalo iznenadilo što je Turudićev propušteni zvižduk izvabio na svjetlo dana toliko demokratskih pravoslovaca i pravdoljubaca: Ivu Josipovića i cijelu kohortu njegovih štovatelja i sljedbenika „Nove pravednosti“ i „PravDE za Hrvatsku“. Oglasiše  se Ivo Josipović,  Krunislav Olujić, Vesna Škare Ožbolt, Anto Nobilo i Milorad Pupovac. A onda stvar preuzeše revnitelji u Morgenblattu i Novom listu – tzv. demokratska javnost.

Svi se, dakako, slažu da Turudić, ako  kani javno govoriti o bitnim političkim pitanjima, mora van iz pravosuđa! Te se bez prestanka javno nad njim zgražaju. Kako može Tita nazvati zločincem?! Savjetovati Josipoviću da izbaci Titovo poprsje iz svoga ureda?! Pozivati ga da makne i  Sašu Perkovića s mjesta sigurnosnog savjetnika?! Već je time, viču bukači, nanio nemjerljivu štetu sudačkoj struci i potpuno srušio svoj sudački ugled, jer svaki stvarni ili hinjeni titoist ili član SDP-a sada može sumnjati u Turudićevu sudačku nepristranost te u svom predmetu zahtijevati njegovo izuzeće.

No, svi ti bukači, od najvišega do najnižega, „plutaju u bespućima svoga neznanja“ (poput Zorana Milanovića) i zaboravljaju da je Ivan Turudić, uz to što je valjan sudac, i hrvatski državljanin, te da mu nitko ne može oduzeti pravo da zato što je sudac javno govori o bitnim pitanjima svoje države, napose o neovisnosti njezina pravosuđa.

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari