Pratite nas

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ivan Ike Mandurić – Nije lako postat čovik

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre.

Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će:

– Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta…

A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah.

Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“.

Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“

Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari