Pratite nas

Pregled

TUŽNA OBLJETNICA STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI: Krv Mladenke Zadro ništa ne može oprati

Objavljeno

na

Točno prije 21 godinu, u noći s 8. na 9. rujan 1993, dogodio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice.

grabovica zlocinNajmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 20 godina dogodio u njihovom selu.

– “Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, ispričali su braća Goran i Zoran Zadro.

Ovaj zločin dogodio se u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RBiH.

grabovicaPrema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:

– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;

– Pero Marić je zaklan;

– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

Za 19 civila se još traga .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova: “Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, pripadnicima tzv. A RBiH zapovjeđeno je da se leševi pobacaju u Neretvu, tako da je prigodom razmjene, koja je uslijedila nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela ubijenih Hrvata iz Grabovice. O bacanju tijela ubijenih Hrvata u Neretvu govori i izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH, nazočnog u Grabovici u vrijeme zločina: “Ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi.” Također, neki od najviših časnika tzv. A RBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo: “…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.” Dana 10. rujna 1993. godine u Konjicu je održan sastanak visokih vojnih i civilnih dužnosnika na kojem su upoznati s učinjenim zločinom u Grabovici. Na sastanku su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić. S ovog sastanka upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

grabovica grobljePrema kasnijim izjavama u tisku pripadnika tzv. A RBiH koji su bili nazočni u Grabovici u vrijeme zločina govori se da je “Uprava bezbednosti do u tančine saznala sve detalje oko masakra u Grabovici”. Da je masakr u Grabovici planiran, potvrđuje i činjenica da je jedan pripadnik 44. Bbr iz Jablanice neposredno pred početak ubijanja došao u Grabovicu kako bi spasio Stoju i Ivana Pranjića koji su bili rodbina njegove žene. Spomenuti je vojnik uz odobrenje Zulfikara Ališpage – Zuke uspio odvesti dvoje navedenih staraca iz Grabovice. Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor “Muzej”, kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine.

Trenutno u Grabovici ne živi niti jedan Hrvat, dok su sve kuće opljačkane ili spaljene. U kući Dragana Mandića smještena je vojarna tzv. A RBiH, a u kući njegova brata Franje smješten je mekteb – islamski vjerski objekt za potrebe postrojbe tzv. A RBiH, dok je u kući trećeg brata smještena vojna ambulanta. Groblja koja su pripadala Hrvatima Grabovice devastirana su na način da je većina nadgrobnih spomenika srušena, a u nekoliko slučajeva su otvarani stari grobovi i vađene kosti koje su bacane u Neretvu.

“Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”

I danas, 21 godina poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršioci moraju biti izvedeni pred Sud i Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po komandnoj odgovornosti.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nino Raspudić: Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan

Objavljeno

na

Objavio

Tema emisije Peti dan bila je humanističke znanosti vs STEM, a gosti komentatori Nino Raspudić, Petar Mitrikeski, Marijana Bijelić i Igor Mikloušić.

STEM je akronim koji označava znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, naglasila je u uvodu voditeljica.

Marijana Bijelić navela je da se znanosti dijele na prirodne, humanističke i društvene.

“Što je znanost apstraktnija, u najvećoj mogućoj mjeri je izvan ideologije.”, kaže Bijelić.

Petar Tomev Mitrikeski kao genetičar navodi da je STEM-ovac te objašnjava.

“Humanističke znanosti tiču se čovjeka, društvene znanosti promatraju institucije i čovjekovo ponašanje u skupini, a prirodne znanosti govore o genetici i evoluciji.”

Mikloušić: Pada interes za humanističkim znanostima

“Pada interes za humanističkim znanostima od 2008. od financijske krize”, navodi Mikloušić te ocjenjuje: “Ljudi koji će u budućnosti voditi financije ili državu moraju imati šire znanje”. Smatra da je važno da čovjek posjeduje znanje od umjetnosti do znanosti i arhitekture.

Gosti su spomenuli da su kontroverzne ideje razlog pada popularnosti društvenih znanosti poput propagiranja rodne ideologije.

Raspudić: STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani

Raspudić navodi da zbog raspodjele javnih sredstava dolazi do sukoba oko toga koje su od navedenih znanosti korisnije.

“STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani.” te dodaje da “samo četvrtina STEM-ovaca radi u svom području.”

“Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan. Previše smo opterećeni navodnim prestižnim sveučilištima koja propagiraju takve ideje.”, istaknuo je Raspudić.

“STEM je važan za kapitalizam, jer stvara prihode”, kaže Mitrikeski.

S druge strane, “STEM-ovci ujedno poboljšavaju kvalitetu života, sigurnost hrane i dr.”, naveo je Mikloušić.

“Prije je mjerilo znanja bilo poznavanje Shakespearea, a danas se gleda koliko je netko vješt u tehničkim znanostima”.

Za kraj, gosti su se složili da je suradnja svih područja važna za napredak cjelokupnog društva.

(HRT/narod.hr)

 

Nino Raspudić: Međunarodna zajednica je stvorila ‘hrvatsko pitanje’ u BiH

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

U pokušaju ilegalnog ulaska iz Srbije u Hrvatsku glumili da su na biciklističkoj turneji!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MUP

Četiri muškaraca na biciklima stigla su na granični prijelaz Batina sa srbijanske strane i ležerno pokušali nastaviti biciklirati u Hrvatskoj. Izgledali su kao članovi biciklističkog kluba na turneji koje su tijekom ljeta – a ovaj se događaj zbio 1. rujna ove godine nešto iza 20 sati – vrlo popularne.

Vidjelo se da su uložili trud u prezentaciju: bili su jednako odjeveni, bijele majice imale su isti logo i natpis Bellastoria. Majice s logom, inače, izrađene su za projekt za djecu pod nazivom Bellastoria, koji uključuje ljetne kampove i radionice. Organizator projekta su biskupije talijanske regije Lombardija.

Kad ih je zaustavila hrvatska policija, tvrdili su da su članovi biciklističkog kluba i da moraju nastaviti turneju po Hrvatskoj. Tour od Croatia, ponavljali su. No, stvarna priča malo je drugačija – bila je riječ o Afganistancu i tri Iranca koji su na ovaj, osebujan i originalan način, ilegalno pokušali ući u Hrvatsku pa onda dalje na zapad, očito inspirirani dugom povijesti sporta kao instrumentom bijega iz domovine.

Kada se govori o međunarodnim sportskim natjecanjima, redom se spominju rezultati, rekordi i medalje.

Rjeđe se govori o drugoj strani takvih događaja – činjenici da se i dan-danas sportaši i prateće osoblje, koje legalno stigne u zemlju domaćina natjecanja, ne vraća kući, već zatraži azil ili jednostavno nestane, piše Večernji list

Tako je od četiri nigerijska sportaša koji su se natjecali u Puli jedan – doduše nakon neuspjelih prijelaza granice sa Slovenijom te prijave gubitka dokumenata – zatražio azil u Hrvatskoj. O tome, po nekim navodima, razmišlja i dvojac koji je za sada po neutvrđenim okolnostima – iako on za to krivi hrvatsku policiju – završio u BiH.

Sport kao instrument bijega nije nestao završetkom hladnog rata, kad su, primjerice, Olimpijske igre završavale masovnim bijegom. Iz Melbournea se 1956. kući nije željelo vratiti 30 Mađara, a igre u Münchenu 1972. čak je 117 sportaša iskoristilo za ostanak na zapadu. Samo su se države iz kojih dolaze prebjezi promijenile.

– Na svakom većem sportskom natjecanju ostane dio stranih sportaša i države organizatorice spremne su na to – kazao je lani Peter Beattie, organizator Igara Commonwealtha, kad je 26 sportaša iz Kameruna, Ugande i Ruande odbilo napustiti Australiju. Što se događa s njima, ovisi.

Neki odmah zatraže azil, kao sportaš iz Sudana koji je ušetao u policijsku postaju prije negoli su Olimpijske igre u Londonu 2012. i počele. Neki dobiju azil, drugi budu odbijeni i vraćeni u matične države. Veliki dio nestane bez traga, kao 11 izviđačica sa Svjetskog skupa u Švedskoj 2011.

Neki pak pobjegnu, i to doslovno, tijekom samog natjecanja – prije nekoliko godina tijekom Londonskog maratona – Mami Konneh Lahun iz Sierra Leona, nakon što je trčala 2 sata i 46 minuta i ušla 20. u cilj, nastavila je trčati i nestala.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari