Pregled
TUŽNA OBLJETNICA STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI: Krv Mladenke Zadro ništa ne može oprati
Točno prije 21 godinu, u noći s 8. na 9. rujan 1993, dogodio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. [su_spacer]
Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 20 godina dogodio u njihovom selu.
– “Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, ispričali su braća Goran i Zoran Zadro.
Ovaj zločin dogodio se u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RBiH.
Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
– Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;
– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.
Za 19 civila se još traga .
Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova: “Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”
Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, pripadnicima tzv. A RBiH zapovjeđeno je da se leševi pobacaju u Neretvu, tako da je prigodom razmjene, koja je uslijedila nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela ubijenih Hrvata iz Grabovice. O bacanju tijela ubijenih Hrvata u Neretvu govori i izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH, nazočnog u Grabovici u vrijeme zločina: “Ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi.” Također, neki od najviših časnika tzv. A RBiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo: “…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.” Dana 10. rujna 1993. godine u Konjicu je održan sastanak visokih vojnih i civilnih dužnosnika na kojem su upoznati s učinjenim zločinom u Grabovici. Na sastanku su bili: Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić. S ovog sastanka upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.
Prema kasnijim izjavama u tisku pripadnika tzv. A RBiH koji su bili nazočni u Grabovici u vrijeme zločina govori se da je “Uprava bezbednosti do u tančine saznala sve detalje oko masakra u Grabovici”. Da je masakr u Grabovici planiran, potvrđuje i činjenica da je jedan pripadnik 44. Bbr iz Jablanice neposredno pred početak ubijanja došao u Grabovicu kako bi spasio Stoju i Ivana Pranjića koji su bili rodbina njegove žene. Spomenuti je vojnik uz odobrenje Zulfikara Ališpage – Zuke uspio odvesti dvoje navedenih staraca iz Grabovice. Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor “Muzej”, kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine.
Trenutno u Grabovici ne živi niti jedan Hrvat, dok su sve kuće opljačkane ili spaljene. U kući Dragana Mandića smještena je vojarna tzv. A RBiH, a u kući njegova brata Franje smješten je mekteb – islamski vjerski objekt za potrebe postrojbe tzv. A RBiH, dok je u kući trećeg brata smještena vojna ambulanta. Groblja koja su pripadala Hrvatima Grabovice devastirana su na način da je većina nadgrobnih spomenika srušena, a u nekoliko slučajeva su otvarani stari grobovi i vađene kosti koje su bacane u Neretvu.
“Odbor za istraživanje i dokumentaciju: “Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine”
I danas, 21 godina poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršioci moraju biti izvedeni pred Sud i Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po komandnoj odgovornosti.
Što vi mislite o ovoj temi?
