Pratite nas

Komentar

TV serijal ‘Rat prije rata’ – Istina koja mnogima smeta

Objavljeno

na

Dokumentarno-igrani serijal HTV-a “Rat prije rata” (u 10 epizoda u trajanju od po 50 minuta), progovara o mnogim do danas skrivenim istinama vezano za raspad bivše SFRJ, osamostaljenje Hrvatske i naš Domovinski rat.

Ona baca svijetlo na ono što se događalo iza kulisa i dobrim se dijelom bavi temama koje su malo poznate široj javnosti – počev od ponašanja glavnih aktera događaja (političara i vojnih dužnosnika tadašnje “JNA”) do tajnih operacija pod paskom KOS-a i SDB-a. Naravno da je jako teško (pa i nemoguće) prikazati svu složenost tadašnjih prilika u jednom TV serijalu, ali od svega je najvažnije da je pristup objektivan i pošten, što je ovdje na sreću slučaj i na čemu trebamo zahvaliti redatelju Miljenku Manjkasu i njegovim suradnicima.

Dakako, imajući sve to u vidu, nije nikakvo čudo da je u dijelu naših medija lijevo-liberalno-anarhističke orijentacije ona dočekana s odbojnošću i pokušajima da se projekt izvrgne poruzi – kad već nema argumenata za obaranje činjenica što ih se prezentira.

To su isti oni koji i danas šire famu o tomu kako je “Udba stvorila Hrvatsku” (a ne njezin narod svojim žrtvama i krvlju) i nemilice se nabacuju blatom na pokojnog dr. Franju Tuđmana, oca današnje Hrvatske, vrhunskog stratega koji je u tadašnjim okolnostima kad su objektivno gledajući šanse za hrvatsku samostalnost bile jako male, a borba našeg naroda (kako u Hrvatskoj, tako i BiH) krajnje neizvjesna, uspio taktički i politički nadmudriti jugo-sustav i sve one koji su nam radili o glavi, a međunarodnu zajednicu dovesti u poziciju da nas mora priznati.

Hrvatska je u to vrijeme bila suočena s MONSTRUMIMA, s jednim monstruoznim sustavom u kojemu su konce vukli najrigidniji boljševici koji nisu prezali ni od čega – što se uostalom i pokazalo tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta zločinačka kamarila okupljena u vrhu “JNA”, političkom vodstvu Srbije i Crne Gore i tajnim službama, za prioritetni cilj imala je slamanje Hrvatske, nakon čega bi osvajanje BiH bilo samo pitanje vremena. I to uvijek treba imati na umu.

Oni koji se bave blasfemijama o “dogovorenom ratu” i bolesnim tezama o Hrvatskoj koju je “stvorila Udba” ni danas se ne mire s postojanjem samostalne Hrvatske i to je stvarni izvor njihovih frustracija. No, u jednakoj im mjeri smeta i opstojnost našeg naroda u Bosni i Hercegovini.

Tuđman je u Karađorđevu “dogovorio rat” s Miloševićem, a sljedećih pet godina Hrvatska je krvarila boreći se za svoju samostalnost i trpjela okupaciju trećine svoga državnog područja!? Hrvatska je bila razrušena, dijelom okupirana, preko 16.000 Hrvata je dalo svoje živote, imala je preko pola milijuna protjeranih, desetke tisuća invalida – i sve se to odigralo poslije “dogovorenog rata” s Miloševićem u Karađorđevu!?

Tuđman je išao čak tako daleko, da je “organizirao atentat na samoga sebe” (7. listopada 1991. godine – raketiranje Banskih dvora), samo kako bi “prikrio taj dogovor”.

Tuđman je “dijelio” BiH tako što je utjecao na tamošnje Hrvate i HDZ BiH da se glasuje na referendumu za cjelovitu BiH. Tuđman i Hrvati u BiH bili su toliko “destruktivni” da su (kao jedina strana u sukobu) prihvatili sve planove međunarodne zajednice, branili BiH (politički, diplomatski, oružjem), a sve kako bi je “podijelili”!? I desetke tisuća muslimanskih izbjeglica je Hrvatska primila, mjesecima zbrinjavala i hranila o svome trošku, samo da bi lakše “podijelila” BiH. Bihaćka enklava je spašena od genocida također kako bi se lakše “podijelila” BiH.

Sve ono silno oružje, hrana, nafta, sanitetski materijal što ga je Hrvatska slala muslimanima u BiH, bilo je valjda isto tako u funkciji “podjele” te zemlje!?

Treba biti lud pa povjerovati u nebuloze što nam ih podmeće peta kolona koja ni danas ne miruje. Destruktivci kojima je svaki Hrvat neprijatelj, a svaka samostalnost Hrvatske zlo po sebi.

Što se tajnih službi tiče (KOS, SDB-SDS) jako je dobro poznato kako je Hrvatska bila premrežena agentima kojih je bilo u svim strukturama – od vojske, policije i državne uprave do SKH, političkih i društvenih organizacija. Procjena dr. Tuđmana bila je da je bolje držati ih pod kontrolom (pa neke od njih – poput Špegelja, Boljkovca, Manolića, Mesića kooptirati i u vlast), nego tu cijelu mrežu okrenuti protiv Hrvatske. Je li ta procjena bila u potpunosti ispravna i na mjestu, stvar je o kojoj se može raspravljati, ali Tuđman, HDZ i hrvatski narod stvorili su svoju državu unatoč svim scilama i haribdama kroz koje smo prolazili i obranili prostore u BiH na kojima žive Hrvati.

To je neoboriva činjenica koja se opovrgnuti ne može. Koliko god nekima bilo traumatično.

Događaji u Bosni i Hercegovini također su tema kojom se serijal bavi, jer sve je to jedna te ista priča. Naš narod u susjednoj zemlji u svemu je dijelio sudbinu Domovine i bio jednako (a ne rijetko i u većoj mjeri) izložen agresiji i nasilju s istim ciljem – brisanja s autohtonih prostora. Hrvati Herceg Bosne lili su svoju krv u jednakoj mjeri za stvaranje Hrvatske koliko i za obranu svojih domova. I to je istina koja se često zanemaruje.

Sve ovo, međutim, razumjeti se ne može ako se ne otkriju oni skriveni događaji, ono što se odvijalo iza kulisa krvavoga raspada i rata u bivšoj SFRJ.

Upravo u tom smislu i s te točke gledišta, serijal “Rat prije rata” napravio je ozbiljan pomak u traganju za istinom i dokazivanju te istine koja nam danas treba više nego ikad.

Na kraju, uz redatelja Manjkasa, pohvalu zaslužuju svakako i njegov pomoćnik Val Kurtin, direktor fotografije Mario Marko Krce, scenograf Ivan Ivan, urednik serije Vladimir Brnardić, pa i sam HTV, na poštenom pristupu i dobro odrađenom poslu.

Istina je ponekad duboko skrivena i treba truda kako bi se do nje doprlo, ali svaki takav pokušaj je hvale vrijedan i što je najvažnije, nije uzaludan – koliko god neki na sve to gledali sa skepsom.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari