Connect with us

Reagiranja

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda

Objavljeno

-

Maduro je onaj koj se sam proglasio predsjednikom, jer 2018. godine izbori su bili nezakoniti, to znaći nevažeći, tako da nitko nije legitimno i zakonito izabran.

Juan Guaidó je privremeni predsjednik Venezuele od 10. siječna 2019. Kao predsjednik parlamenta, prema Ustavu Bolivarianske Republike Venezuele, mora preuzeti dužnost predsjedništva Republike, kako se je stvorila praznina u vladi, jer nije bilo osobe koja bi bila legalno izabrana na zakonitim izborima.

Zato je predsjednika Guaidóa priznala večina demokratskih zemalja kao i Hrvatska u sklopu Europske Unije, tako da je vrijeme da više ne naglašavate da je Maduro predsjednik, nego da već jednom razumijete da je Maduro uzurpator.

Što se tiče SAD-a, oduvijek je bio i bit će veliki partner Venezuele, ne samo zbog nafte, nego zbog obostranih interesa. Venezuela ima u SAD-u ogromnu naftnu kompaniju CITGO (100% PDVSAe) koja je imala prije Chavezove vlade 8 refinerija,  66 teminala, naftovoda od juga do sjevera, 16.000 benziskih pumpa imenom CITGO.

Tvrdnje da će u Venezueli doći do vojne intervencije je čista komunistička propaganda. Fidel Castro je taj koji je imao ambicije i pokušao napraviti invaziju 1967. godine u Venezueli a san mu je bio osvojiti cijelu Južnu Ameriku. Priča se o američkoj invaziji, a danas u Venezueli postoji okupacija strane kubanske vojske.  Ima oko 22.000 Kubanaca raspoređenih u Ministarstvima Unutarnjih poslova, Vanjskih poslova, Zdravstva, Obrazovanja, Oružanih snaga i Obavještajne Službe, tako da je zapravo venezuelanska vlada dirigirana iz Kube. Prvo Fidel Castro, pa Raúl Castro a sada Miguel Díaz Canel. Osim što u Venezueli ima toliko kubanaca, isto ima iranaca, kineza, rusa, kolumbijskih narkoterorista FARC, ELN i dr. kao i pripadnika Hezbollah-a. U Venezueli su upetljane mafije: droge, zlata, dijamanata, coltana, urana, titana, volframa (tungsteno) i dr.

Venezuela nema nikakve ekonomske sankcije. Ako pogletate stranice Ministarstva financija SAD-a i sankcije Europske Unije, vidjet ćete da su sankcije donesene i usmjerene isključivo prema osobama korupiranog i agresorskog režima. Blokirani su im imovine i privatni računi u bankama po svjetu. A što se tiče SAD-a, ne postoji nikakav embargo ni blokada prema nafti Venezuele. Sankcije naftnoj kompaniji od 28.1.2019. su:

  1. Novac od izvoza nafte PDVSA-e u SAD bit će deponiran na račun kojem će imati pristup samo predsjednik Juan Guaidó (jer PDVSA je dugo bila sredstvo za korupciju, a razni su programi osmišljeni kako bi zlouporabili milijarde dolara PdVSA-e za osobnu korist korumpiranih venezuelanskih dužnosnika i poslovnih ljudi).
  2. SAD neće kupovati benzin ni naftne derivate od Venezuele (što imaju pravo odlučiti komu i koliko kupovati).

Ekonomska i humanitarna kriza u Venezueli je isklučivo izazvana od strane režima za dominaciju naroda. Stvorili su cijeli lanac koruptivne radnje preko uvoza hrane i lijekova, koje su prodavali isklučivo onima koji su bili upisani u partiju. Humanitarna kriza u Venezueli je počela biti vidljiva sa strane međunarodne zajednice i institucija tek od 2014. godine prije nego su počele takozvane sankcije.

Chávez je imao politiku kako obeshrabriti privatne tvrtke u Venezueli, koje su ili zatvorili ili prodali za manje od njihovih vrjednosti. Najugroženije tvrtke su građevinarstvo, agroindustrija, nafta, trgovina i hrana, uklučujući skladišta, zemljišta i stambene infrastrukture. Vlada je pozatvarala i oduzela vlast svim  informativnih medija (novina, radija, televizija). Chavez nije “nacionalizirao” nego je eksproprirao. Neki su dobili naknadu, neki samo dio naknade, a ostali ništa a to znaći otimanje. Samo od 2002. do 2012. broj ekspropriranih ili prisilno preuzetih tvrtka bilo je 1440. Od tada nema službneh podataka o broju zatvorenih l ekspropriranih tvrtka. A Maduro, prema uputsvu Kube, prijeti tvrtkama konfiskacijom ako ne snize cijene. Rezultat te politike je uništenje produktivnog sektora i zatvaranje još više poduzeća.

Nacionalizaciju naftne industrije nije proveo Hugo Chávez, već je nacionalizacija izvršena 1. siječnja 1976. za vrijeme bivšeg predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, i stvorena je kompanija Petroleos de Venezuela, S.A. (PDVSA) koja je bila 5. nafta kompanija na svijetu. Današnji problemi naftne industrije Venezuele ukorijenjeni su u naftnoj politici Huga Cháveza od 1999. do 2013. godine. Chávez je javno priznao da je izazvao 2003. veliki štrajk sa radnika naftne industrije, zbog želje da se industrija stavi u službu vladajuće stranke. Zbog toga je te godine nezakonito otpustio gotovo 23.000 radne snage PDVSA-e, uključujući većinu vrhunskih rukovoditelja i tehničkog osoblja, što je dovelo do toga da naftna industrija ima direktore i menadžere bez znanja i zasluga, kao i nekvalificirano osoblje ali koji su odani njegovoj političkoj stranci i vladi. Oni sposobni koji su ostali od 2004. do danas su pomalo dali otkaz ili su ih izbacili. Zanimljivi podatak PDVSA-e: od 40.000 radne snage 1999. godine, danas ih ima više od 150.000.

Nikakva demokratska opcija nije pravila državni udar, jer nemaju oružja. Oružje ima samo Maduro. Ono što je i po Ustavu zajamčeno kao pravo na prosvjed dovelo je do 67.902 prosvjeda u 18 godina, većih ili manjih, a zadnjih godina 89% tih prosvjeda bilo je zbog nestašice lijekova, hrane, struje, plina, benzina i zbog nesigurnosti.

Od 2010. godine, čelnici stranaka i zastupnici legalnog parlamenta obišli su prvo cijelu Ameriku, lobirali u međunardnoj zajednici, objašnjavali stanje u Venezueli, isticali jačanje totalitarizma u zemlji, ali bezuspješno, jer se nisu mogli nositi sa korumpiranim sustavom i na međunarodnoj razini.

Parlament koji od 2016. godine ima demokratsku većinu, od prvog dana svoje inauguracije radi na zakonima koji će se provoditi kada se vrati ustavni poredak. Od kolovoza te iste godine. Madurov režim oduzeo je svim parlamentarinim zastupnicima plaće i snalaze se kako mogu. Unatoć imuniteta, nekolicinu su strpali u zatvore, gdje se nalaze još dvojica, a neki su u egzilu zbog progona, što ih nije spriječilo da i dalje rade za demokratsku budućnost Venezuele.

Sve ove godine demokratska opcija radila je i radi na planu za budućnost Venezuele a kako bi se postigao cilj moraju se ostvariti tri stvari:

  1. Prestanak uzurpacije Madurova režima
  2. Prijelazna vlada da preuzme vodstvo
  3. Slobodni i demokratski izbori u što kraćem mogućem vremenu/roku.

Prvi korak je počeo sa zahtjevom humanitarne pomoći. Humanitarna pomoć nije zaustavljena na granici iako je Madurova vojska namjestila tri kontejnera na jednom mostu kao znak moći. Postoje tri centra za prikupljanje humanitarne pomoći: jedna u Kolumbiji, druga u Brazilu a treća na Curazao. Za takvu veliku akciju, hrana i ljekovi moraju proći svu proceduru, sve granične kontrole, carinu, svi produkti moraju se rasporediti u vreće i kutije i napraviti strategiju kako bi stigli do najugroženije skupine građana. Privremeni Predsjednik Juan Guaidó je tek 12. veljače obavijestio je da će ulazak humanitarne pomoći biti 23. ovog mjeseca.

Zagreb, 21. veljače 2019.

U ime svih Hrvatskih Venezuelanaca i Venezuelanka u Hrvatskoj

Laila Zlata Fröbe

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas