Pratite nas

Kolumne

Tvrtko Dolić: Najtraženiji čovjek

Objavljeno

na

U KINIMA JE VRHUNSKI TRILER    

Pokojni Philip Seymor Hoffman uvjerljivo je glumio u posljednjem filmu koji je dovršio. Pojavljuje se  kao stariji njemački obavještajac Günther Bachmann, koji trpi duboke ožiljke te profesije, ali još uvijek posjeduje savjest, koja je u tome poslu rijetkost. Amerikanci brutalno iskazuju svoju obavještajnu dominaciju. Mobilizaciju obavještajnih struktura u Hamburgu pokrenuo je Čečen Issa, koji nema nikakve terorističke namjere, nego se odriče obiteljskog nasljedstva u korist sirotinje. Korbjinov Isus otvara teološke kontroverze.

Film je snimljen po istoimenoj priči Johna le Carréa, kao špijunski triler klase 9/11, prilagođen u sjeni afere američkog prisluškivanja mobitela njemačke kancelarke Angele Merkel. Obavještajne službe SAD-a, Britanije, Izraela i Njemačke povremeno nastupaju zajedno, najčešće s figom u džepu, a ponekad prikriveno djeluju jedna protiv druge. Ovdje je Izrael izostavljen zbog povijesnih prijepora, a Britanija uglavnom zato što je riječ o britanskoj produkciji. Možemo dodati i moguću lojalnost prema obavještajno bliskim Englezima, od strane nizozemskog redatelja Antona Corbijna. U protuobavještajnim zadaćama Bachmannu je nadređen šef hamburške sigurnosti Dieter Mohr (Rainer Bock) iz njemačke protuobavještajne zaštite, po Bachmannu idiot i veliko zlo, po meni tipičan nacist, koji kanibalski vreba svoje meso i među svojim Nijemcima. Za razliku od ostalih zapadnih obavještajaca, Bachmann je inteligentan, načitan i nije islamofobičan. Pričalo se da Hoffman za snimanja filma “Najtraženiji čovjek” nije bio u formi, ali se to na kraju zgodno uklopilo u karakter koji je prezentirao.

Na nesreću svih nas, Amerikanci su još u Njemačkoj. Okupacija li oslobađanje, kako vam drago, traje sve od 1945. Na glas da se u Hamburgu pojavila moguća teroristička lovina, iz američke obavještajne kolonije u Berlinu stiže “diplomatski” ataše Martha Sullivan (Robin Wright), hladna bešćutna kučka, kakvu smo upoznali u seriji “House of Cards”. Ovdje je crno pofarbana, ukalupljene frizure, kao da se sredila za prostituciju u hamburškoj luci, ili na nekoj baušteli, i to je sva razlika. Osjetite snažan kršćanski poriv da takvu beštiju pregazite u Erbilu ili Kandaharu. Dosljedno njenoj čuvenoj otmjenosti, trenutni zaručnik Robin Wright je 14 godina mlađi Ben Foster, koji se dokazao u ulogama histerika. Sretna je okolnost da film ignorira jurnjave u autima, pa gledatelj može uživati u pravoj špijunskoj priči, koju nam Anton Corbijn prezentira skoro dokumentaristički.

Rade li sve te obavještajne službe išta pozitivno!?Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku.

Ponekad se pitamo donose li sve te obavještajne službe išta pozitivno. Najveće teroriste obučile su zapadne tajne službe. Obavještajne službe služe kao pokriće za uplitanje u život drugih. Nisu britanske službe pogriješile glede Iraka, nego su dobile nalog politike da pogriješe. Zar nama svima ne bi bilo jednostavnije da SAD, Britanija i Izrael obustave svoje obavještajne petljanije i otvoreno zarate s nekom zemljom ili u njoj naprave nered, bez tih zakulisnih priprema i podmetanja. Koliko je sredstava Zapad potrošio za zaštitu tehnologije, da bi se u konačnici cijele industrije preselile u Kinu, a AMD stigao u Dortmund? Bez tajvanskog Foxconna, Apple je reklamna agencija. Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku. Pogledajmo nered koji su zapadne obavještajne službe proizvele u Ukrajini, ugrožavajući sve susjedne zemlje, pa i Hrvatsku.

Kostur iz Čečenije

Mladi Čečen Issa Karpov (Grigorij Dobrigin) ilegalno dolazi u Hamburg, koristeći crne rute te svjetske luke, koja je estetski i sadržajno rugoba. Issa je kost i koža. Kosti polomljene, a koža na tijelu prošla je grubu rusku torturu. Na leđima Karpova vidljivi su tragovi bičevanja, spaljivanja i odstranjivanja kože. Svojim bradatim izgledom i posve slučajnom paničnom reakcijom izaziva sumnju lokalne antiterorističke jedinice. Bachmann je tih dana pratio djelovanje izvjesnog Abdullaha (Homayoun Ershadi), zbog mogućnosti da taj muslimanski filantrop dio “svojih” donacija odvaja za Al-Qaedu, pa ga u svezi toga zanimao dolazak Karpova, koji je prešao na islam, uzimajući Isusovo ime. Uredno se klanja Alahu, čime se redatelj Corbijn izjasnio glede prirode Isusove osobe.

Odvjetnica za ljudska prava Annabel Richter (Rachel McAdams) pokušava spasiti Karpova od deportiranja i pomoći mu da naslijedi novac koji mu je otac ostavio kod svog prijatelja bankara, odnosno njegovog sina Tommyja Bruea (Willem Dafoe).  Bože moj, to je izuzetno lijep komad žene, koju kao privlačan pupoljak pamtimo iz nezaboravnog filma “Žena vremenskog putnika” Roberta Schwentkea iz 2009. Za nju
Bachmann kaže Brueu da su obojica stari da je obljube, da se tako blaže izrazim. Redatelj Anton Corbijn je majstor fotografije, pa tmurnom Hamburgu dodaje jače osvjetljenje, a napose blista prekrasna Rachel, uglavnom na biciklu, najdulje snimana
kako odlazi, što me znalo oneraspoložiti. Corbijna pamtimo po režiranju vizualnog dojma glazbenih grupa Depeche Mod i U2. U atmosferu i estetiku filma pristojno se rachelmcAduklopila dugonoga i od Rachel zrelija Nina Hoss, s dosta prirođene svjetlosti. Igra Irnu Frey iz Bachmannove antiterorističke skupine. Sjedokosi i rumeni Hoffman dodatno osvjetljava scenu. Tijekom praćenja Annabel, Irna primjećuje kako je Annabel lijepa, a Bachmann odgovara da nije njegov tip. “Tko je tvoj tip?” – pita ga Irna. “Ti!” – odgovara Bachman. Ti starci jednostavno pošandrcaju na kraju svog života. Annabel se približava, pa u slijedećem trenutku vidimo staru mrcinu Hoffmana kako “operativno” koristi trenutak i ljubi Irnu, da prikrije praćenje. A Annabel se udaljava na biciklu, pokazujući svoju savršenu stražnjicu. Jeste li primijetili kako stariji Amerikanci i Nijemci manje gledaju grudi žene, a više njenu pozadinu? Film ima te svoje bonuse.

Nakon što prelazi u stan koji mu pronalazi Annabel, Karpov izjavljuje da je njegov otac ubijao ljude i da novac takve osobe ne želi. Da će ga dati u humanitarne svrhe! Bachmann dolazi na ideju da taj novac usmjeri na Abdullaha, da vidi hoće li taj pretjerano eksponirani dobrotvor dio proslijediti brodarskoj kompaniji “Sedam prijatelja”, za koju sumnja da je paravan za terorističku Al-Qaedu. Bachmann želi poštedjeti Issu i Annabel od obavještajnog zla. Pratimo kako spašava i Abdullahova sina, upozoravajući ga da se na vrijeme skloni, što nije bilo profesionalno, ali neka, nismo svi Europejci. Isus je zasigurno tu negdje i sve gleda. Bachmann zapravo nema velikih problema sa
svojom zaštitnom zadaćom, nego ga iscrpljuju i ugrožavaju američke i domaće hijene, Racheolkoje vrebaju nove kandidate za Guantanamo. Nadajmo se da ćemo jednog dana saznati koja je strana služba izravno odgovorna za tragično Arapsko proljeće i velike obavještajne nesreće u Iraku, Libiji i Siriji.

“Bejrut je bio naša pogreška” – priznaje Martha Sullivan. “Jedan od naših agenata uništio je vašu mrežu, a vi ste ocrnjeni. Mi smo zakazali. Pravimo takve pogreške. Razumijem zašto nam ne vjerujete. Vaši agenti i doušnici bili su kompromitirani. Ljudi koji su vam vjerovali poginuli su, i to zauvijek ostaje s vama. “Bachmannu je zasigurno bilo drago čuti da nije skrivio likvidaciju svoje mreže. “I iza sve te štete, mi smo živi. Svi ti životi, sve te prazne sobe …” – tugovao je, a bešćutna Martha zapravo se s njim poigravala. “Kako bismo učinili da svijet bude sigurnije mjesto” – dodala je. Robin Wright zaista zna odglumiti prokletu demonsku surovost. Priznala je grijeh svoje službe da bi stekla Bachmannovo povjerenje, i tako ga pripremila za novu američku podvalu. Ako želite saznati ostatak te zanimljive obavještajne priče, morate ipak otići u neko naše kino. Za nove filmove birajte nove dvorane, jer imaju sve moderne dodatke. Primjerice, zagrebački City Centar East ima nove dvorane i uvijek se nađe slobodan stolac.

Utapanje Murata Kurnaza 

Film bi bio nekako izravniji da je Issa prikazan kao bivši zatočenik Guantanama. Korbjinova prerada je snažno pod utjecajem istinite priče o turskom državljaninu Muratu Kurnazu, rođenom u Berlinu, koji je zlostavljan u američkim bazama u Afganistanu i na Kubi. Kurnaz je 2007. objavio svoje memoare “Pet godina mog života: Nevin čovjek u Guantanamu”. Bio je podvrgnut različitom nasilju, a najgore posljedice ima od MuratKurnaztakozvane “torture utapanja” – stavljana mu je mokra tkanina preko lica, a onda polijevana vodom. Žrtva ima osjećaj utapanja, da tone, da se guši i da umire. Ta tehnika mučenja zatočenika uništava pluća, razara senzore usne šupljine, i oštećuje mozak zbog nedostatka kisika, a psihološka oštećenja mogu trajati godinama, povezana s takozvanim “refleksom utapanja”, koji pravi probleme kod svakog uzimanja tekućine, odnosno tekuće hrane. Korijenje te torture ne vuče na Srednji vijek, kako se obično uzima, jer se su tada dvorski “stručnjaci” pomoću crijeva/cijevi nalijevali žrtvu, kao da pretaču vino. Možemo zaključiti da je zapadnoeuropska civilizacija značajno napredovala.

Kurnaz je razotkrio usmrćivanje trojice zatočenika Guantanama nadnevka 10. lipnja 2006. Sve je podgrijala činjenica da su dvojica od tih nesretnika trebala biti otpuštena kao nevini. Problem je što i nevin čovjek može razotkriti demonsku strukturu Guantanama, što je Kurnaz učinio. Kurnaz je isljeđivan kao član Al-Qaede. Putovao je iz Frankfurta u Karachi, pa Islamabad i Lahore, da bi konačno stigao u Peshawar i Tableeghikonačno bio optužen za pripadnost islamskoj misionarskoj grupi Jamayata Al Tabliqa, koja je pod sumnjom da pripada mreži Al-Qaede. Carol Leonnig napisala je u Washington Postu da deklasificirana dokumentacija pokazuje kako su američka vojna obavještajna služba i njemačka protuobavještajna zaštita konačno zaključili da nema pouzdanih informacija da je Kurnaz povezan s Al-Qaedom. Zlonamjerne osobe rekle bi da probleme ne stvara nasilje, nego oni koji ga prežive. Kada podvučemo crtu, možemo zaključiti da Kurnaza nije spasila njegova nevinost, nego njegovi kvalitetni odvjetnici.

Njemačku je uznemirila vijest da su Kurnaza u Kandaharu istraživali njemački obavještajci iz KSK – Kommando Spezialkräfte iz Division Schnelle Kräfte, u njemačkim odorama, i na njemačkom jeziku. Njemački ministar obrane početno je tvrdio da članova KSK nema u Afganistanu, da bi u svibnju 2007. priznao kako KSK ima časnike u Kandaharu. Njemački parlament proveo je istragu o tome pod kojim su se okolnostima njemački obavještajci uključili u američke posebne programe ispitivanja, koji u konačnici prisile žrtvu da prizna kako je napad 9/11 najavljen u Kuranu. Malo sam razočaran da naši momci u Kandaharu nisu uključeni u bilo što. Kao najgore seljačine, ne istražuju islamske fundamentaliste, niti švercaju opijum. Zašto nas tako sramote? Kog vraga rade u Afganistanu? Da bi se sve životno zaokružilo, Hoffman se nakon snimanja filma predozirao, najvjerojatnije s nekom drogom iz Kandahara.

Teologija Antona Korbijna

Redatelj filma je sin pastora Nizozemske reformatorske crkve. Kod Corbijna trebamo više obratiti pažnju na fotografiju nego na teologiju, ali Korbjinov Isus, odnosno Issa, začet i rođen izvan bračne zajednice, otvara neka doktrinarna pitanja. Primjerice, je li Josip zlostavljao Mariju? Je li trudnu Majku Isusovu zaista prihvatio? Zašto se nije pojavio na Golgoti, za Razapinjanja, niti nakon njega? U Jeruzalemu, Antiohiji ili u Rusiji. Ekumenizam Korbijna postavlja Issu kao prethodnika Muhameda, kao prvog muslimana! Koji je personifikacija dobrote! Issa ne oprašta grijehe svom ocu ili Ocu, nego ga povratno redefinira, poklanjajući sirotinji sve što je od oca,  Stvoritelja, ili Alaha naslijedio. Time poništava prethodno zlo, kanalizirajući ga u nešto dobro.

Corbijn svjesno ili nesvjesno otvara još jedno zanimljivo pitanje: je li dobri Isus zapravo onaj nakon Muke na križu, koji je pokrenuo novi nauk praštanja, suprotan misiji konfliktnog Isusa buntovnika, koji je želio osloboditi Palestinu od rimske i židovske represije, koji je okretao sina protiv oca. Bilo bi prirodno da mučenik Issa Karpov teži osveti, ali je njegovo zemaljsko tijelo uništeno, a snažan duh ide putem darivanja. Nezgoda je što ovakva psihologija Antona Corbijna na neki način afirmira nasilje nad čovjekom, u smislu da nasilje nesretnika pretvara u bolje biće, u boljeg čovjeka. Činjenica je da čovjek osjeća veću bliskost prema onom mjestu na kojemu je patio.

Nakon 32 godine u najgorim američkim kazamatima, hrvatski mučenik i “terorist” Zvonko Bušić, bivši nepomirljivi borac za slobodu,  vratio se u Hrvatsku kao propovjednik pomirenja i borbe nenasiljem. Na kraju je radije digao ruku na sebe nego na druge. Hrvate je doživio kao muhe bez glave, što je vjerojatno najbliža istina. Dobili smo vrli novi svijet, u kojemu je pojedinac posve nebitan, a terorizam su preuzele države, kao prethodnicu za kojom šalju svoje oružane trupe. Svjedoci smo nevjerojatnog nasilja vladajućih struktura u Hrvatskoj prema malom čovjeku, prema pojedincu izvan oligarhije. Samospaljivanje branitelja je marginalna vijest. Bahatosti vrhuške nema kraja. I još se poziva na narodnu volju! Hoćemo li zbog svega toga postati bolji ljudi, ili smo kao ljudi potrošeni, uništeni, odbačeni. Sukladno tome, ključno je pitanje možemo li postati gori?

Tvrtko Dolić/croative.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari