Pratite nas

Kolumne

U BOJ – ZA NAROD SVOJ

Objavljeno

na

Hrvatska povijest je zapisana pred više od 7000, a srbijanska tek se nazire u posljednjih 150 godina. Hrvati kao civilizacija imaju svoje simbole – hrvatski grb sa 64 polja i hrvatski pleter. Hrvatski pleter nikome nije sporan jer nije bio sporan neobrazovanim i primitivnim komunistima, ali znanstveno pleter je jednako bitan i usko povezan sa  grbom. Oni se međusobno nadopunjuju.

[ad id=”93788″]

Međutim, za ucjenjivače hrvatske državnosti je sporan današnji hrvatski grb koji počinje sa bijelim poljem jer ga je navodno izmislila NDH. Tko je napravio hrvatski grb na crkvi sv. Marka u Zagrebu – ustaše ili netko prije ustaša? Najviše se bune neobrazovani potomci komunističkih moćnika, nasilnika i ucjenjivača, dakle, Titovi pioniri,  jer su izgubili privilegije koje su imali u Titovoj Jugoslaviji.

Grb sa početnim bijelim poljem je navodno fašistički jer ucjenjivači ne razlikuju ustaštvo od fašizma i nacizma. Ustaše su bili borci za stvaranje suverene Hrvatske isto kao što su četnici danas sa blagoslovom hrvatskih antifašista bore za stvaranje Velike Srbije. Danas četnici vladaju Srbijom, nisu se odrekli Velike Srbije i nitko ih ne proziva, a hrvatski antifašisti svugdje  u Hrvatskoj vide fašiste i progone hrvatske domoljube kao fašiste. Zar ovo nije istina, drugovi antifašisti, čiji očevi su 45 godina progonili hrvatski narod? Ustaštvo se ne može uspoređivati ni sa fašizmom ni sa nacizmom ni sa četništvom. Znamo kada i zašto je nastalo.

Ustaše nisu osvajale tuđe teritorije nego su svoju državu pokušali osmisliti na svojem povjesnom i etničkom teritoriju, a fašisti, nacisti i četnici su otimali tuđe povjesne i etničke teritorije. Nažalost, sve se dogodilo u pogrešno vrijeme i najveću cijenu zbog NDH je platio hrvatski narod jer su presvučeni četnici nakon završetka rata svirepo pogubili velik broj Hrvata. Slično se ponašala komunistička Jugoslavaija čiji cilj je bio smanjiti broj Hrvata. Hrvati su prodani Nijemcima, a da tog nisu bili ni svijesni. Danas Titovi pioniri ne žele da se hrvatski gastarbajteri vrate u Hrvatsku  jer, eto, bogati su i njihov glas na izborima bi mogao izmjeniti politički uticaj i sustav u RH. Njihove mirovine izazivaju jal i mržnju kod pionira. Je li moguće da Titovi prognanici danas imaju sigurniju egzistenciju od njegovih pionira?  To ne smiju prihvatiti pioniri i te hrvatske prognanike treba danas  kažnjavati oporezujući njihove mirovine.

Ova tri imperijalna, devijatna i zločinčaka sustava je prisilno nametala i sprovodila komunistička Jugoslavija na čelu sa zločincem Titom punih 45 godina. Po čemu se komunizam razlikovao od nacizma, fašizma ili četništva? Po čemu se Tito razlikovao od Staljina, Hitlera, Mussolinia ili Draže Mihailovića?

Najviše se ističu u opiranju hrvatskom grbu dva bivša neobrazovana i dogmatski zaslijepljena predsjednika Hrvatske – Mesić i Josipović, koji izvode harange na sve što je hrvatsko, a njihov izbor i reizbor Mesića nam pokazuje kakav smo narod.  Ne samo da nismo informirani, nego nam naše glasanje otkriva naše karaktere i naš razum. Da su Hrvati karakterni i razumni, nikada ne bi glasali za ova dva jugoslavenska licemjera i suradnika jugoslavenskih tajnih službi koji su koristili predsjedničku poziciju za rušenje hrvatske države i povratak crvene jugoslavenske falange na vlast u RH.

Njih dvojica su uzrok našem siromaštvu, zajedno sa Račanom, Sanaderom, Kosoricom I Milanovićem. Ne može se, drugovi,  razvijati kapitalizam i blagostanje u državi sa komunističkim zakonima, a nama se danas stalno nameću komunistički zakoni koji omogućuju nezamislivu pljačku. Lokalne državne uprave – općine, svoje poslovanje temelje na komunističkim  zakonima, a sudci se ponašaju po uputama druga Tita. Svugdje korupcija, pljačka i mito zbog komunističkih zakona i sveprisutnost voljenoga i mrtvog druga Tita.

Prema mišljenju Titovih pionira, svaki hrvatski grb koji počinje bijelim poljem je ustaški i fašistički, a svaki koji započinje sa crvenim je prihvatljiv neobrazovanim i ideološki zaslijepljenim komunistima. Hrvatsku treba ponovo pocrveniti, izjavio  je Josipović nakon izborne pobjede kukuriku Koalicije. Za vrijeme njezine vladavine  RH se zadužila cca 100 milijardi kuna, gospodarstvo je propalo, a iz Hrvatske se iselilo najmanje 100 tisuća Hrvata. Možemo li Josipovića i Mesića nazvati intelektualcima i liderima nacije? Ne možemo jer oni to nisu, a riječ o komunističkim i jugoslavenskim dogmatičarima.

Međutim, grb koji započinje bijelim poljem sadrži u sebi natruhe cjelovite kemije, genetike i elektronike. U njemu se skriva egzaktna znanost koju još nismo otkrili, a neobrazovani dogmatičari nas tjeraju da se takvog grba odreknemo umjesto da ga koristimo za bolje razumjevanje prošlosti i znanosti. Koliko nam je vremena trebalo da shvatimo da naboj atoma ili protona i elektrona može biti pozitivan i negativan, a tu spoznaju hrvatski grb nam je otkrio u davnoj prošlosti.

Zašto bijelo polje mora biti početno? Bijelo polje je simbol svijetlosti i sunca,  a crveno je simbol noći i tame, dakle, planeta zemlje. U odnosu na sunce, planet  zemlja je samo atom koji se vrti oko njega. Pod uticajem sunca i sunčeve svjetlosti život nastaje na zemlji. Kako nastaje tako i nestaje, pa su misleći ljudi u davnoj prošlosti u suncu  vidjeli Boga – tvorca života i smrti.

Hrvati i danas kažu Bog i Hrvati, ali većina Hrvata ne zna zašto? Naziv Hrvat, odnosno, Harvač je nekada značio Bog, a od naziva Harvač je nastao kršćanski naziv Krist, koji označuje svemogućeg i sveprisutnog Boga. Isus je samo čovjek, dakle, Božje stvorenje u kojem je iskra Božja bila jača nego u drugim smrtnicima, Isto možemo reći i za svetce. Ne vrti se sunce okolo zemlje već se zemlja vrti oko sunca. Nije li to razlog zašto se elementi i geni razlikuju?

Što je pogrešno sa pokličima: Za dom – spremni!  ili U boj – za narod svoj! Vrijeđaju li ovi pokliči ikoga razumnog? Oni nisu ni šovinstički ni diskriminacijski nego izražavaju ljubav prema domovini. Njima su se bodrili svi hrvatski branitelji u davnoj prošlosti, kao i u posljednjem obrambenom ratu,  a danas se tim pokličima hrabre hrvatski sportaši i od njih se pokličima traži maksimum u sportskoj  borbi. Međutim, hrvatski sabornici su mentalni uškopljenici i tuđe sluge jer nisu u  stanju ozakoniti ova dva ratna, a danas navijačka, pokliča. Oba su nastala u davnoj prošlosti samo da bi se sačuvao hrvatski identitet. Zbog toga nas komunisti I orjunaši cinkaju u svijetu, a naša diplomacija je većinom neobrazovana,nepismena I komunistička da bi se tim lažima suprostavila argumentirano.

Dakle, ako je NDH i zlorabila stare hrvatske simbole i pokliče, to ne znači da se njih Hrvati danas moraju odreći. Hrvati se nikada ne smiju odreći tih simbola i pokliča. Što očekivati od hrvatskih (?) sabornika, ako se oni boje registrirati HPC i zabraniti djelovanje SPC u Hrvatskoj. Čini mi se da bi Srbi, Srbijanci i Orjunaši najviše voljeli da sa današnje političke scene nestane naziv Hrvat,  a vjerujem da kao narod na to nikada ne smijemo i ne ćemo pristati. Zamislimo Njemačku koja bi se danas zvala Francuska ili Italiju koja bi se danas zvala Engleska. Hrvatsku bi danas trebali zvati  Srbija zbog njene prošlosti jer jedino tako, misle europski smušenjaci, može doći do mira na Balkanu. Nije li sva ova halabuka u Hrvatskoj besmislena i ne sputava li li boljitak hrvatskog naroda?

U boj – za narod svoj!

Sam Pusić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari