Pratite nas

U brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Objavljeno

na

PRIJATELJU

ŽIVOTA

I

BORBE ZA SLOBODU

* * *

GENERALBOJNIKU 108. PJEŠAČKE HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE BRČKO

DR IVANU HUDOLINU KIRURGU. S POŠTOVANJEM, ZAUVIJEK.

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u tijeku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tankovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu. Generalbojnik Hrvatskoga vijeća obrane, dr. Ivan Hudolin, kirurg s velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tijekom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacijski stol samo su donosili ranjenika po ranjenika. Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izbačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacijskom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

– Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. To je suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr. Ivan Hudolin, u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice. Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše čaršafom. Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića i brzo se smrkavalo u Maoči i brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke Hrvatskoga Vijeća Obrane Brčko, u Bosni i Hercegovini.

Izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar, jurimo pravcem Maoča…, Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Cerik, Ormanica… naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH – na vojnom punktu na Ormanici. Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizijeBez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom. Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40 km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću.

Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi.

Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali s generalbojnikom dr. Ivanom Hudolinom, kažem.

Ma, šta mi napriča! – beknu ponovno. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.

Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas.

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.

Napolje! – naredi bik. Idemo, Jasmina. – kažem.

Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica.

Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu nitko nema kome žaliti.

Izađem van, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh:

Dobro je da nas prije punkta na Ormanici nisu stigli.

Zašto? – pita Jasmina.

Zato što nitko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?

Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.

Curica je ušutila.

Ne razumijem ih! – samo reče.

Ni ja. – rekoh.

Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Netko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom koja je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaparata samo bi mi izvukli negativ iz fotoaparata. Pustili su nas, jer na snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Što li sam to snimio? – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.

Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh:

A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu?

Doktora Hudolina? – upita Jasmina.

Da.

Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje… – reče Jasmina.

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr. Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.

Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove.

Što da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr. Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo.

Gleda me, rekao bih, zahvalno.

A onda kaže:

Da – i nastavi:

Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Topovima su izvraćali rov po rov. Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje,iz ove bolnice, sinoć u deset upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga. Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac.

Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa.

Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam!

Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.

Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvaćamo piće.

Vani je već mrak. Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo. Petnaestak minuta potom, kirurg, dr. Ivan Hudolin se vraća. Sjeda u svoju fotelju.

Nastavimo. – kaže, prosto.

Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.

Molim Vas– kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.

Hvala – kaže dr. Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na fotelju. Trajalo je minutu i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.

Dajem znak snimateljici i polagano izazimo.

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr. Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne.

Osmjehnula se. Možda, gorko. Nitko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom. Zahvaljujemo njoj, a ona /molimo ju/ neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr. Ivanu Hudolinu.

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO s generalbojnikom, kirurgom, dr. Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam ga nemontiranog – kao master – dr. medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije ga htjela ni montiranog emitirati, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr. Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle. Rat je morbidno stanje stvari, vrijednosti i uspomena. Bezvrijednih života.

Prosinca, 1991.

Studenoga, anno Domini, 2013.

Atif Kujundžić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto je Hrvatima tako stalo do ZMIJA?

Objavljeno

na

Objavio

Ma, tko je uopće taj Davor Šuker?

Zatekne li se tkogod u Surinamu, Lesotu, Kirgistanu, Nauruu, u kojem god kutku svijeta, ne će morati povući za rukav više od 2-3 muškarca starija od kojih 35 godina da dobije odgovor na to pitanje. Svuda isti, jer globalno upečatljiva djela se pamte… u svakoj zemlji svijeta… hm… u skoro svakoj.

Ima, naime, jedna gdje je Davor Šuker tek samozvani brend, čovjek oskudna vokabulara kojim se kao lutkom upravlja iz sjene, k tome i kradljivac antičkih zlatnih novčića. Ako tako i jest, Davor Šuker je ili neviđeni srećković ili je, pak, taj koji njime upravlja jednostavno genijalac. Jer kako drukčije objasniti neviđene uspjehe hrvatskog nogometa otkad mu je Šuker na čelu? Ne samo što se reprezentacija okitila povijesnim svjetskim srebrom, nego je i navodno teško zanemareni klupski nogomet napredovao s 27. na 15. mjesto u Europi. Uz to je i navijačka himna “Lijepa li si” ipak obranjena kad joj je uz svesrdno zalaganje Milanović-Jovanovićeve vlasti prijetilo da joj svijet prilijepi etiketu šovinizma i rasizma. Štoviše, toj nekad vladajućoj garnituri, koja se svim silama borila za drukčiji hrvatski nogomet, uspješan koliko je bila i sama, Šuker je umio elegantno odgovoriti izborom markantne pričuvne garniture reprezentativnih dresova.

Pomalo začudno, ti isti koji se okomljuju na “brendiranu marionetu” svako malo puste glas kako Šukera čega neka od vodećih funkcija u UEFI, krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji. Kako to? Pa zar tamo ne znaju kakav je?

Briselski ćato

Zanimljiv je i primjer Andreja Plenkovića, onog anemičnog ćate koji revno zapisuje u teku briselske zadatke da bi ih potom bespogovorno izvršavao. Pa možda je prigoda prisjetiti ih se… Poboljšanje dotad posve podređenog pregovaračkog položaja Hrvatske u sporovima s Mađarskom oko INA-e, što presudom Europskog suda u Luksemburgu na štetu Mađarske, što vraćanjem Zsolta Hernadyja na potjernicu Interpola… Zaštita Hrvatske od izglednih budućih tužbi nezadovoljnih vjerovnika priznanjem tzv. Lex Agrokor od sudova u Londonu i Washingtonu, a što je kumovalo i nedavnom povratku Hrvatske u investicijski razred… Neutralizacija prvotnog stajališta Europske komisije da se arbitražni pravorijek u vezi graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mora provesti,… Obrana gotovo bezizlaznog položaja Hrvata u BiH nakon što je već sve upućivalo da će Muslimani u cijelosti uzurpirati njihova politička prava… Pa sad, ako sve te zadatke ćato dobiva od središnjice u Bruxellesu, onda taj Bruxelles možda i nije tako loš za Hrvate kako se priča?

Doista impresivna niska Plenkovićevih, pardon, briselskih uspjeha vjerojatno je zaslužna i što si je u očima političkih protivnika priskrbio takvo strahopoštovanje da mu već pripisuju i nadnaravne moći. Primjerice, neki ne dvoje da se nije ustručavao poslužiti Kurzom,… khm,… khm,… austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom, kako bi hrvatskim biskupima zabranio služiti misu na Bleiburgu. A nađe se i onih koji tvrde kako je od Hrvatske napravio tako respektabilnu silu da joj moćna Amerika šalje skrivene poruke šamarajući tamo nekakav Izrael, uskrativši mu zaradu od prodaje borbenih zrakoplova, kako bi izrazila nezadovoljstvo ponašanjem tog rođenog poslušnika. Koji je spreman na sve, pa i iz čiste obijesti naštetiti sebi samome samo kako bi napakostio Hrvatskoj.

I zato tog anemičnog ćatu svako malo očekuje nekakva visoka funkcija u Europi – od špicnkandidata Europske pučke stranke do povjerenika za vanjske poslove Unije. Samo, kako to zapada baš njega iz plejade svih tih euro-poslušnika?

Barbika i čokolinda

Još izraženijim krajnostima izložena je barbika i čokolinda – Kolinda Grabar Kitarović. No, ta kraljica gafova i Balkana je ipak stala oči u oči s najvećim državnicima svijeta (Trump i Putin), ali i utjecajnim vladarima u širem hrvatskom okruženju (Erdogan). K tome je stekla naklonost i simpatije medija širom svijeta (osim, naravno, u jednoj zemlji) promovirajući Hrvatsku. I sve to joj je uspjelo nakon navodno sramotnog fotografiranja uz ogradu Bijele kuće. Prisjetimo se, njezin je prethodnik najveći uspjeh polučio upravo ulaskom u Bijelu kuću. Tamo ga je u predsoblju nakratko primio potpredsjednik Biden dok je tadašnji američki predsjednik imao na rasporedu neodgodiva posla – briefing. Medijske dindrlice, koje su se našle u Josipovićevoj pratnji, to su naravno prešutjele čuvajući dignitet institucije predsjednika RH. No, čim je na Pantovčak zasjela barbika, volja za čuvanjem tog digniteta naglo im je splasnula, a ženska pakost, posebno nemilosrdna prema ženi, iskazala se u silnim podmetanjima i nezapamćenim podlostima. Ah, nečim je trebalo zaslužiti sve te novinarske nagrade… Samo, danas, kad je udarni društveni problem kako žene spasiti od teške muške ruke, malo se tko pita kako ih spasiti od ništa manje razornog palucanja ženskog jezika, poglavito onog zaštićenog medijskim imunitetom.

E, da, i tu i takvu barbiku, čokolindu iz nekog nedokučivog razloga čeka visoka funkcija u najmoćnijem svjetskom vojno-političkom savezu. Pa ako su i tamo tako očajno informirani…

A na drugoj strani sve sami silom “suverenisti”…

I dok se istaknute javne osobe koje dijele dominantni svjetonazor u Hrvata ponižava, a istodobno ih i (takve?!!!) nutka visokim pozicijama u međunarodnim središtima moći, čime se usput sugerira da im nije do Hrvatske jer ih čeka pričuvna apanaža vani, malotko uviđa kako u očima svijeta kotiraju akteri s onu stranu političkog spektra.

Nešto je pokušavala Vesna Pusić kandidiravši se za Glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U toj utrci  zauzela je izvrsno 12. mjesto, na koje, doduše, malu sjenu baca činjenica što je izboreno u konkurenciji 12 kandidata, uključujući i nju. Prosvjetni genij Boris Jokić može se pohvaliti ponudom da prosvijetli narod Crne Gore na kojoj se, međutim, skromno zahvalio. Je li se Ivo Goldstein dočepao kakve visoke dužnosti u nekom međunarodnom udruženju štovatelja lika i djela svjetskih diktatora i satrapa, široj javnosti nije poznato. Sve u svemu, čini se da je iz tog kružoka najdalje dogurao Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, našavši mjesto na, istina neformalnoj, ali zvučnoj listi 10 najmoćnijih Srba.

Neoprostiv propust bio bi ne osvrnuti se na dvije vedete ljevice, domalo visokih državnih dužnosnika, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, suverenista po mjeri nadziratelja medija u Hrvatskoj. O kakvim se suverenistima radi, zorno svjedoči to što je prvoga – dok je, stavljajući u istu ravan Tuđmana i Miloševića, divanio o konglomeratima loših politika prema BiH – osjetio potrebu nadopuniti Sulejman Tihić, tada predsjednik vodeće muslimanske stranke, naglašavajući kako je Hrvatska u ono zlo vrijeme puno pomogla BiH. Milanović je, pak, optužio Hrvate da su, ni manje ni više, nego patentirali holokaust pa Hitleru nije preostalo drugo doli preuzeti tu sjajnu ideju. Međutim, ubrzo su ga čak i Hrvatima ne baš sklone židovske udruge demantirale.

Da Hrvati shvate koliki je zapravo Zoran Milanović suverenist, pod svemedijskim je pokroviteljstvom upriličena predizborna predstava na temu blokade tranzitnog prometa na granici sa Srbijom, obrazložena time što Srbija šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i Mađarskoj, koja je u međuvremenu postavila fizičku prepreku. Predstava je potrajala sve dok jedan poziv iz Beograda nije označio njezin kraj. Europski povjerenik za nešto, neki, antifašističkim jezikom rečeno, Švaba, dao je u ranim poslijepodnevnim satima Milanoviću rok od 24 sata da opozove sumanutu, za obje države štetnu odluku.

I prođe sat – a on ništa,… prođu dva sata – ni okom da trepne,… i trebala su puna tri sata da u Milanoviću proradi suverenistički duh predaka, probuđen spoznajom da naredba stiže iz Beograda – i napokon suvereno opoziva odluku. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao je sanirati štetu tvrdnjom da je Srbija popustila tj. da dio izbjeglica sad upućuje prema Mađarskoj, iako su tu granicu tada mogli prijeći jedino miševi. Doduše, ako su neki od njih bili bijele boje, postoji mogućnost da je Ostojić doista nešto i vidio. Ne propitkujući vjerodostojnost te tvrdnje, medijski je komplot jedva dočekao euforično proglasiti Milanovića nepatvorenim suverenistom. Posve dovoljno da ga kao ikonu suverenizma prihvate i oni na desnici koji nikako ne mogu odoljeti primamljivom okusu medijskih lizalica… oni kojima je do ikona, ne do rezultata.

… jer ih nitko drugi ne će!

Nakon (privremenog?) odlaska iz politike, Milanović je savjetovao Albaniju na putu prema EU, a navodno je održao i predavanje na sveučilištu u tajnovitom kineskom gradu kojem ime čuva kao zmija noge. Trenutno, radeći ono u čemu je najbolji (dakle, ništa), na jedini način na koji to može a da ništa ne upropasti (dakle, šuteći), dopušta da mu bildaju rejting kao potencijalnom kandidatu za predsjednika RH.

Još je turobnija sudbina zapala bivšeg obnašatelja te visoke državne dužnosti, Ivu Josipovića. O njegovim međunarodnim uspjesima još je manje glasova nego o Milanovićevim istovrsnim pothvatima. Probudivši se odveć naglo iz političke hibernacije, nedavno ga je umalo progutao,… ovaj, progutala Mrak, da bi naposljetku, spoznavši vlastiti politički identitet, izgleda ipak pronašao Svjetlo u krilu matere Partije. Bolji poznavatelji prilika korijene njegova lutanja u fatalnom bermudskom trokutu Partija-Mrak-Svjetlo (PMS) naći će još u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, u koju se odvažio ući nakon što je pet godina proveo beruć’ gljive i ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Naime, u taj je pohod krenuo gaseći rođendanske svjećice uz predstavu “Vaginini monolozi”.

No, ostavimo Josipovića da sam sa sobom razmjenjuje misli i zapitajmo se kako to da svijetu, koji tako čezne za političkim im protivnicima, uopće nije stalo do ZMIJA (posve slučajno se podudara s inicijalima Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Antifašista)? Ili ih svijet ne će jer ne zadovoljavaju temeljna mjerila, ili je nekome posebno stalo da upravo takvi figuriraju kao uglednici u Lijepoj Našoj. Stoga su u Hrvatskoj, kao svoji na tuđem, pronašli idealno stanište u kojem se mogu leći i izležavati do mile volje.

U takvim okolnostima nimalo ne čudi što trenutna perjanica ZMIJA, Davor Bernardić, pokušava pronaći  izlaz u poljoprivredi, u rasponu od kupusa pa sve do kanabisa. Mada, kad je kupus posvuda oko tebe, pa i u tvojoj glavi, ne treba ti nikakav stimulans kako bi djelovao napušeno. Zato mu je valjda i trebalo toliko vremena da shvati kako rejting može stabilizirati samo primanjem u njedra dokazanih ZMIJA (Josipović, Holy). Tada anketni uzlet ne mogu prepriječiti ni Živi zid ni Amsterdamski klan, pa čak ni friška konkurencija iz porodice ZMIJA – Dalijin START!

Arbitraža, kiretaža, gnjavaža,…

Iako mu urođena skromnost to ne dopušta iznijeti u javnost, javna je tajna kako se najveće svjetske tvrtke, očarane njegovim talentom, otimaju za Božu Arbitražu. U paketu s Grmojom i Buljom za Božine usluge navodno nude basnoslovne cifre o kakvima i najfinije izbrušeni biseri iz Mamićeve tvornice dragulja mogu tek sanjati. No, stručnjaci za arbitraže ne popuštaju tom sirenskom zovu, toliko vole Hrvatsku. Vole ju skoro kao ruske energetske interese na čiji su branik spremni stati u svakoj točki njihove ugroze – od Krka do Ploča – samo da Hrvatska kojim slučajem ne bude o njima manje ovisna. Ali bitno je da oni nisu “HDZ=SDP”. Krilatica je to koja im ne silazi s usana kad se donose odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu (recimo, izbor sudaca Ustavnog suda) pa se ni ne mogu donijeti bez suglasnosti dviju najvećih stranaka. Istodobno propuštaju pohvaliti se kako u 95% slučajeva, kad se odluka donosi običnom većinom, glasuju jednako kao SDP. Da ne spominjemo kako se na pucanj ljubitelja kupusa i kanabisa kao sprinteri iz startnog bloka ispaljuju iz sabornice.

U nizu “šarenih (l)aža” iz bogatog im arsenala – arbitraža, kiretaža, gnjavaža,… – čini se da im najbolje leži ova posljednja. Kad tupe, tupe li ga ko sivonje – ne jednom, ne dvaput, već 888 puta. Kao da žele dokazati kako neodrasli odrasli imaju veću moć ponavljanja i od najupornijih mališana dok zapitkuju – a zašto? Ipak, ova srednja (l)aža, elem kiretaža, zaslužuje podrobniji osvrt s obzirom da smisao s njom povezanog “outanja” polako izlazi na vidjelo.

Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić nedavno je izabrala sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Prevladavajući mediji, ti zdušni promicatelji humanističke psihologije koja potičući brisanje granica između intimnog i javnog zapravo dehumanizira – sad posebno zainteresirani jer to čini zastupnica iz konzervativne sredine, preodgoj čijih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama od strane bešćutnog medicinskog osoblja.

No, priča tu ne završava. Nedavno je liberalni dnevni list, onaj koji ne mora prikrivati svoju orijentaciju ponekom konzervativnom primjesom, veselo izvijestio kako se Hrvatska našla pod prismotrom tijela UN-a zaduženog za reproduktivno zdravlje žena, između ostalog i zahvaljujući herojskom istupu zastupnice Ninčević Lesandrić. I nije ovo prvi put da se zalaganjem Hrvata Hrvatska nađe pogođenom nekom UN-ovom odlukom (iz sjećanja još nije izblijedio UN-ov embargo na oružje čija je namjena bila usred porođajnih muka pobaciti hrvatsku državu). Ovdje posebno valja podcrtati kako pod reproduktivnim zdravljem žena UN razumijeva i široko pravo na pobačaj kao civilizacijsko dostignuće. I eto, baš se sve to slučajno odigralo u trenutcima kad se ta tema našla na hrvatskom političkom stolu. A da je drukčije, kako bi inače ti koji su poslužili međunarodnom pritisku na Hrvatsku bili tako hrabri, pametni, mladi, elegantni, napredni,…? E, da je drukčije, bili bi tek ono što jesu – samozvani mesije, demagozi, lažljivci, iskompleksirani provincijalci, nadobudne štrace…

Ovime je još jednom isplivala na površinu bit političke taktike onih koji, što u pozadini, što javno, stoje iza tih hrabrih, mladih, pametnih, poštenih i pravednih. Najprije kreiraju situaciju koja rezultira vanjskim pritiskom na hrvatsku Vladu, da bi ju potom, ako popusti, proglasili izdajničkom, a ako rješavanje odgodi, kukavičkom. Naivno bi bilo pomisliti kako su im potezi posljedica naivnosti. Jasan obrazac ponavljanja i učestalost ukazuju kako je prije riječ o podmuklosti, podmuklosti dostojne ZMIJA. I sada takvima – a posebno onima među njima koji su navodno jaaako, jaaako protiv abortusa – tema pobačaja ne predstavlja drugo doli puko sredstvo za postizanje svetog političkog cilja – da oni s početka teksta, koji, iznimni i izvrsni kakvi jesu, doista imaju kamo otići, napokon to već jednom i učine. Pa da Hrvatska opet postane lak zalogaj ZMIJA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Zoran Ničeno: Ilegalni migranti svoje rute mijenjaju na tjednoj bazi

Objavljeno

na

Objavio

Ilegalni migranti svoje rute ulaska u RH mijenjaju ako ne na dnevnoj, onda na dnevnoj bazi, kada uoče veći broj policajaca odmah mijenjaju smjer.

MUP u ovom razdoblju bilježi 1470 ilegalnih prelazaka što je dosta više nego u istom razdoblju lani (oko 800), a možemo se pohvaliti respektabilnim rezultatima u hvatanju krijumčara ljudima i njihovih pomagača, poručio je načelnik MUP-ove Uprave za granicu Zoran Ničeno.

Gostujući u HTV-ovoj “Temi dana” Ničeno je kazao kako granična policija u svom radu koristi svu moguću tehničku pomoć, na području planine Plješivice – gdje je u nedjelju otkriveno 15 migranata iz Libije i Tunisa koji su u RH ušli preko iznimno nepristupačnog terena gdje je još snijeg, a među njima je pet maloljetnika te mlađa Tunižanka za koju se mislilo da je trudna, ali ipak nije – montirano je još sedam velikih termovizijskih kamera velikog dometa.

Kroz europski fond kupuju se dodatne mobilne termovizije, sustav dronova, ručni termovizijski uređaj, dakle niz opreme koja policiji pomaže u zaštiti granice, rekao je i dodao da uz dva svoja helikoptera za nadzor granice policiji pomaže i zrakoplov Frontexa ,koji na dnevnoj bazi nadlijeće do područje i daje informacije o kretanjima migranata i mogućim rutama.

Obeshrabrujemo i odvraćamo migrante od nezakonitog ulaska u RH

“Mi se postavljamo na način da obeshrabrujemo i odvraćamo migrante od nezakonitog ulaska. Oni kad vide da na nekom području ne mogu proći, oni tu rutu odmah mijenjaju”, istaknuo je Ničeno.

Naveo je kako je ova zima bila toplija pa granična policija nije imala dužu stanku u dolasku migranata, pa bilježi brojke u ovom razdoblju na razini od 1470 ilegalnih prelazaka, što je dosta više nego prošle godine kada ih je bilo oko 800 u istom razdoblju.

Ničeno je naglasio da policija paralelno radi dvije važne stvari – prva je zaštita granice i želi tu biti što jača na samoj graničnoj crti, a druga je ući “u tu tamnu brojku krijumčara ljudi”, dakle zahvatiti sav kriminal koji prati nesreću migranata, “tako da se možemo pohvaliti brojevima da smo prošle godine, ako bilježimo i kaznena djela prema počiniteljima i onima koji su im pomagali, imali skoro tisuću slučajeva ukupno”.

Nikad veća brojka uhićenih krijumčara ljudi u hrvatskoj povijesti

“To je respektabilna brojka, nikad veća u hrvatskoj povijesti, ali respektabilna i u nekakvim europskim komunikacijama s našim partnerima. Kada kažemo da smo imali uhvaćeni nekih 620 krijumčara, onda stvarno iza toga stoji jedan težak, krvav zajednički rad granične, kriminalističke policije. Tu je i naš sistem, evo baš smo danas imali razgovore s našim makedonskim i albanskim kolegama koji su htjeli vidjeti na koji način radimo i koristimo tehničku opremu i profiliramo moguća kretanja tih krijumčara. Vjerujem da smo dosta uspješni, dosta uspješno komuniciramo sa slovenskim i bosanskohercegovačkim kolegama s kojima imamo i mješovite patrole, što j dobar alat u zaštiti državne granice”, rekao je.

Ničeno je izvijestio i da jedanaest hrvatskih graničnih policajaca u Makedoniji pomaže od samog početka migrantske krize te da su u tim kontigentima uvijek među najuspješnijima po rezultatima. U tijeku je, dodaje, velika aktivnost Fontexa prema svim zemljama u regiji, sklapanjem tzv. statusnih sporazuma, nakon čega se očekuju i prave operativne akcije u tim zemljama. Prva takva je u Albaniji, gdje je MUP već nominirao određeni broj policajaca u akciji suradnje država članica na jačoj zaštiti granica na ruti iz Grčke u Albaniju te dalje u Europu.

Brojku od 6.500 graničnih policajaca, dakle više nego BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija zajedno, Ničeno smatra optimalnim za potrebe zaštite naše granice,

Je li riječ o nesporazumu ili je mlada Tunižanka lažno prikazala da je trudna? – Svakako nije riječ o nesporazumu!

Upitan je li riječ o nesporazumu, ili je mlada Tunižanka koja je u nedjelju s još 14 ilegalnih migranata otkrivena na Plješivici od samog početka lažno prikazivala da je trudna, Ničeno je odgovorio: “Svakako nije riječ o nesporazumu”.

“Od prve dojave bila je riječ da je među migrantima trudna ženska osoba mlađe dobi sa stanjem opće iscrpljenosti i da ne može dalje hodati. Mi smo na teren odmah uputili naše ekipe za spašavanje zajedno s Hitnom pomoći i fizički smo tu žensku osobu nosili s jednog vrlo nepristupačnog terena na Plješivici, gdje je još uvijek snijeg, hladno je i vrlo su teški uvjeti. Ona je na sebi imala slojeve odjeće koji su nama pokazivali da je riječ o trudnici, mi smo je donijeli, u Hitnoj su testovi pokazali da nije trudna. Mi pretpostavljamo da je pitanje, kao i u mnogo drugih slučajevima kad je riječ o tako nepristupačnom terenu, da se migranti ne odlučuju lako na takve rute preko planine, koje su izuzetno fizički zahtjevne, trebate biti u jako dobroj kondiciji da to prohodate. Međutim, beskrupuloznost krijumčara koji ih voze vrlo često ih dovedu na pozicije s kojih se više ne mogu se micati i onda zovu u pomoć”, izvijestio je.

Za tih 15 migranata još nije donijeto rješenje o readmisiji, odnosno povratku u BiH odakle su nezakonito i ušli u RH, već su još u postupku postaje granične policije Korenica. Pet njih je izjavilo da su maloljetnici i njima će, kaže Ničeno, sukladno novom protokolu u postupanju s maloljetnicima biti određen skrbnik te idu u poseban tretman.

“Ostali, ne znam koji im je status, jesu li tražitelji azila ili nisu, prrevoditelj s njim razgovara i ovisno o statusu koji im bude određen prema njima će ići daljnji postupak. Ako postupak bude redovan u smislu da ne traže azil, oni će biti smješteni u jedno od naših prihvatilišta za strance i bit će najavljena readmisija u BiH”, kazao je Ničeno.

Mlada Tunižanka bila je u relativno teškom stanju, ali ne i životno ugrožena, nije bila trudna

O spomenutoj maloj Tunižanki očitovala se i Sandra Čubelić, ravnateljica Opće bolnice Gospić gdje je migrantica zbrinuta. Bila je, kaže, iznimno iscrpljena, pothlađena, u relativno lošem stanju, ali nije bila životno ugrožena.Trudnoća s medicinskog aspekta nije bila posumnjana, a pokazalo se i da nije trudna, poručila je.

Čubelić tvrdi kako bolnica u Gospiću u zadnje vrijeme ne bilježi veći broj intervencija prema migrantima. “Ne bi se moglo govoriti o nekom većem broju, to su relativno rijetki slučajevi”, rekla je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari