Pratite nas

U brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Objavljeno

na

PRIJATELJU

ŽIVOTA

I

BORBE ZA SLOBODU

* * *

GENERALBOJNIKU 108. PJEŠAČKE HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE BRČKO

DR IVANU HUDOLINU KIRURGU. S POŠTOVANJEM, ZAUVIJEK.

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u tijeku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tankovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu. Generalbojnik Hrvatskoga vijeća obrane, dr. Ivan Hudolin, kirurg s velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tijekom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacijski stol samo su donosili ranjenika po ranjenika. Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izbačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacijskom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

– Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. To je suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr. Ivan Hudolin, u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice. Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše čaršafom. Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića i brzo se smrkavalo u Maoči i brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke Hrvatskoga Vijeća Obrane Brčko, u Bosni i Hercegovini.

Izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar, jurimo pravcem Maoča…, Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Cerik, Ormanica… naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH – na vojnom punktu na Ormanici. Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizijeBez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom. Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40 km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću.

Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi.

Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali s generalbojnikom dr. Ivanom Hudolinom, kažem.

Ma, šta mi napriča! – beknu ponovno. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.

Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas.

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.

Napolje! – naredi bik. Idemo, Jasmina. – kažem.

Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica.

Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu nitko nema kome žaliti.

Izađem van, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh:

Dobro je da nas prije punkta na Ormanici nisu stigli.

Zašto? – pita Jasmina.

Zato što nitko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?

Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.

Curica je ušutila.

Ne razumijem ih! – samo reče.

Ni ja. – rekoh.

Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Netko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom koja je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaparata samo bi mi izvukli negativ iz fotoaparata. Pustili su nas, jer na snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Što li sam to snimio? – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.

Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh:

A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu?

Doktora Hudolina? – upita Jasmina.

Da.

Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje… – reče Jasmina.

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr. Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.

Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove.

Što da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr. Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo.

Gleda me, rekao bih, zahvalno.

A onda kaže:

Da – i nastavi:

Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Topovima su izvraćali rov po rov. Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje,iz ove bolnice, sinoć u deset upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga. Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac.

Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa.

Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam!

Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.

Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvaćamo piće.

Vani je već mrak. Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo. Petnaestak minuta potom, kirurg, dr. Ivan Hudolin se vraća. Sjeda u svoju fotelju.

Nastavimo. – kaže, prosto.

Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.

Molim Vas– kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.

Hvala – kaže dr. Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na fotelju. Trajalo je minutu i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.

Dajem znak snimateljici i polagano izazimo.

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr. Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne.

Osmjehnula se. Možda, gorko. Nitko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom. Zahvaljujemo njoj, a ona /molimo ju/ neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr. Ivanu Hudolinu.

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO s generalbojnikom, kirurgom, dr. Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam ga nemontiranog – kao master – dr. medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije ga htjela ni montiranog emitirati, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr. Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle. Rat je morbidno stanje stvari, vrijednosti i uspomena. Bezvrijednih života.

Prosinca, 1991.

Studenoga, anno Domini, 2013.

Atif Kujundžić

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Bruna Esih: Ovo je nije ništa drugo do nastavak specijalnog rata koji se vodi u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor nastavio je današnji rad tradicionalnim zahtjevima za stankom.

Bruna Esih (Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku) kazala je da želi stanku kako bi poslije govorila o cenzuri koja se provodi na facebooku posljednja dva tjedna, Goran Aleksić (Živi zid i SNAGA) rekao je da želi govoriti o slučaju franak u Grčkoj, a o aktualnoj političkoj situaciji Nikola Grmoja (MOST) i Sabina Glasovac (SDP).

Stjepan Čuraj (HNS) zatražio je stanku jer želi govoriti o energetskoj i toplinskoj sigurnosti opskrbe grada Osijeka, a Ljubica Lukačić (HDZ) o zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Govoreći o tome da se cenzura provodi na facebooku Esih je rekla da se ne radi samo o automatskom postupanju facebooka već o unaprijed smišljenoj, organiziranoj i sustavno provođenoj akciji određenih skupina iz RH koje se ne mogu nikako pomiriti s drugačijim mišljenjem te koriste nimalo ne namjerne greške u sustavu facebooka, te pokušavaju gušiti slobodu izražavanja u Republici Hrvatskoj. Zloćudno i sustavno prijavljivanje određenih objava rezultiralo je time da je facebook onda te iste ili izbrisao ili blokirao profile i stranice.

Cinkaroši i denuncijatori, oni isti koji već desetljećima razapinju Hrvatsku na stup srama, koji su izravno doprinijeli Haškoj i drugim presudama i koji su generala Praljka naveli da ispije otrov žele nas očito vratiti u mračno doba Jugoslavije, doba cenzure, doba jednoumlja i ovo smatram da nije ništa drugo do nastavak specijalnog rata koji se vodi u Hrvatskoj, kazala je Esih.

 

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Željka Markić: Vlada bi trebala od Facebooka tražiti da poštuje hrvatske zakone

Objavljeno

na

Objavio

Zašto su neki portali i Facebook stranice bili blokirani tijekom izvještavanja o Slobodanu Praljku? Kako zaustaviti govor mržnje na društvenim mrežama? Na ta su pitanja u radijskoj emisiji “Poligraf” odgovarali Željka Markić iz Inicijative U ime obitelji, Saša Leković, predsjednik HND-a i stručnjak za računalnu sigurnost Lucijan Carić.

Željka Markić rekla je kako su se nakon presude generalu Praljku počeli zabranjivati, tj. označavati kao da ne poštuju pravila Facebook komunikacije oni portali koji su sadržavali pozitivno izjašnjavanje o generalu Praljku, neslaganje s presudom ili svjedočanstva o zločinima Armije BiH. Navela je kako je njezin profil zabranjen na 24 sata nakon što je objavila citat na engleskom jeziku da je “najgori oblik nepravde privid pravde”.

Istaknula je kako je i jučer Facebook profil njihova portala Narod.hr ponovno zabranjen. Neprestano se zabranjuju određeni profili, određene stranice na temelju tekstova koji se objavljuju, a za koje je sve teže razumijeti po kojem ključu bi se zabranjivali, dodala je Markić.

Naglasila je kako se pokazalo da su u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zabranjeni profili portala i osoba koje imaju velik broj pratitelja (kao svećenik Ike Madunić, Ivo Lučić, Igor Peternel). U Bosni i Hercegovini bili su blokirani skoro svi hrvatski portali koji su davali svoju sliku i govorili o povijesnim događajima.

Plenkoviću i Božinoviću obratili su se jer smatraju da Facebook, kao privatna kompanija koja posluje na području Hrvatske, mora poštovati hrvatski Ustav koji jamči da cenzure ne može biti. Izrazili smo očekivanje da hrvatska vlada, poput njemačke, američke i drugih zatraži objašnjenje od Facebooka, poboljšanje njihovih standardnih procedura, procedura ustanovljavanja jesu li prijave lažne, procedura administriranja. Naš zahtjev nije neuobičajen postupak. Vrlo je važno da se osigura pravo hrvatskih građana da iznose svoje mišljenje, istaknula je Markić. Naglasila je kako se radi o tome da se onemogućava jedna pozicija u važnoj društvenoj raspravi.

Na pitanje hoće li podržati inicijativu udruge U ime obitelji, Leković je rekao kako Hrvatsko novinarsko društvo stalno podržava inicijative koje idu protiv dopuštanja cenzure i protiv govora mržnje.

Međutim, problem sa ovim raspravama je što svatko može reći što hoće, a mi nemamo niti vremena niti mogućnosti da to dokazujemo. Potpuno se slažem da su ponekad neki sadržaji i portali blokirani zbog potpuno banalnih razloga, ali tvrditi da je u pozadini nekakav ideološki ili slično motiviran razlog, potpuno je besmisleno, rekao je Leković. Na tu njegovu izjavu reagirali su Željka Markić i Lucijan Carić složivši se da nije spominjala ideološke razloge.

U emisiju se javio Ivan Šušnjar, urednik Poskok.infa koji je izrazio svoje duboko razočaranje situacijom u kojoj je njegova stranica nekoliko dana bila blokirana. Osjećam se kao u Sjevernoj Koreji jer je meni tri dana bilo zabranjeno polemizirati što se dogodilo. Netko je pretvorio Hrvatsku na tri dana u masu kojoj se pere mozak. Priča o radu suda pretvorena je u priču “Hrvati slave zločin”, rekao je Šušnjar.

Leković je prigovorio kako se emisija pretvorila u jednu novu manipulaciju i ide u korist stavova Željke Markić koji nisu ničim dokazani. Markić je upitala nisu li dokazi upravo odgovori Facebooka u kojima stoji zbog kojih postova je njen profil zabranjen. Podsjetila je Lekovića i upitala ga čime je dokazao da je nad njim izvršen pokušaj ubojstva.

Bruna Esih: Ovo je nije ništa drugo do nastavak specijalnog rata koji se vodi u Hrvatskoj

 

Cenzura na Facebooku: U ime obitelji, prema primjeru Njemačke, predložila Vladi konkretne korake za zaštitu ustavnih prava građana

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari