Pratite nas

U brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Objavljeno

na

PRIJATELJU

ŽIVOTA

I

BORBE ZA SLOBODU

* * *

GENERALBOJNIKU 108. PJEŠAČKE HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE BRČKO

DR IVANU HUDOLINU KIRURGU. S POŠTOVANJEM, ZAUVIJEK.

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u tijeku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tankovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu. Generalbojnik Hrvatskoga vijeća obrane, dr. Ivan Hudolin, kirurg s velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tijekom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacijski stol samo su donosili ranjenika po ranjenika. Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izbačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacijskom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

– Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. To je suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr. Ivan Hudolin, u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice. Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše čaršafom. Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića i brzo se smrkavalo u Maoči i brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke Hrvatskoga Vijeća Obrane Brčko, u Bosni i Hercegovini.

Izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar, jurimo pravcem Maoča…, Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Cerik, Ormanica… naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH – na vojnom punktu na Ormanici. Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizijeBez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom. Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40 km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću.

Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi.

Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali s generalbojnikom dr. Ivanom Hudolinom, kažem.

Ma, šta mi napriča! – beknu ponovno. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.

Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas.

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.

Napolje! – naredi bik. Idemo, Jasmina. – kažem.

Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica.

Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu nitko nema kome žaliti.

Izađem van, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh:

Dobro je da nas prije punkta na Ormanici nisu stigli.

Zašto? – pita Jasmina.

Zato što nitko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?

Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.

Curica je ušutila.

Ne razumijem ih! – samo reče.

Ni ja. – rekoh.

Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Netko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom koja je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaparata samo bi mi izvukli negativ iz fotoaparata. Pustili su nas, jer na snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Što li sam to snimio? – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.

Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh:

A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu?

Doktora Hudolina? – upita Jasmina.

Da.

Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje… – reče Jasmina.

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr. Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.

Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove.

Što da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr. Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo.

Gleda me, rekao bih, zahvalno.

A onda kaže:

Da – i nastavi:

Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Topovima su izvraćali rov po rov. Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje,iz ove bolnice, sinoć u deset upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga. Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac.

Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa.

Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam!

Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.

Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvaćamo piće.

Vani je već mrak. Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo. Petnaestak minuta potom, kirurg, dr. Ivan Hudolin se vraća. Sjeda u svoju fotelju.

Nastavimo. – kaže, prosto.

Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.

Molim Vas– kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.

Hvala – kaže dr. Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na fotelju. Trajalo je minutu i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.

Dajem znak snimateljici i polagano izazimo.

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr. Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne.

Osmjehnula se. Možda, gorko. Nitko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom. Zahvaljujemo njoj, a ona /molimo ju/ neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr. Ivanu Hudolinu.

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO s generalbojnikom, kirurgom, dr. Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam ga nemontiranog – kao master – dr. medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije ga htjela ni montiranog emitirati, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr. Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle. Rat je morbidno stanje stvari, vrijednosti i uspomena. Bezvrijednih života.

Prosinca, 1991.

Studenoga, anno Domini, 2013.

Atif Kujundžić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

BUDI VJEČNO KRALJICA HRVATA

Objavljeno

na

Objavio

Sklapam ruke svakoga jutra…
i gledam te u sjaju plavog safira,
zahvalan za danas, molim za sutra,
štiti svoj narod kraljice mira.

Pružam ti ruke svakoga trena,
Marijo majko, Velika Gospe !
blagoslovljena ti si od svih žena,
sjaj tvojih zvijezda neka nas pospe !

Smiluj se svome grešnom puku,
hvala ti, hvala, na svakom danu,
kroz bespuća vodi, daj nam ruku,
k’o kap vode, čuvaj na dlanu !

Hrvatsku našu, čuvaj nam mati…
i zacijeli joj Gospe sve rane ljute !
na putu mira uvijek nas prati…
i ne daj da slogu, zli nam mute.

Obitelj nam štiti i kršćanski dom,
sve sinove i kćeri Hrvatske pazi,
da vazda budu svoji na svom…
i usmjeri nas Marijo, k’ rajskoj stazi.

Ružo bijela sva u rosi jutra,
pokucaj na svakog doma vrata,
budi s’ nama danas, budi sutra…
i budi vječno kraljica Hrvata !

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

 

Velika Gospa, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Velika Gospa, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo

Objavljeno

na

Objavio

Blagdan je Velike Gospe. Na tisuće vjernika i hodočasnika pohode najveća marijanska svetišta.

Blagdan Velike Gospe (Uznesenje Blažene Djevice Marije) koji se slavi 15. kolovoza je jedan od najvećih blagdana katoličke crkve. Velika Gospa posebno se svečano obilježava u hrvatskom puku diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vjernici se u mnogim župama pripremaju za ovaj blagdan kroz svete mise koje se u narodu zovu devetnice.

U Hrvatskoj su najpoznatija svetišta Marija Bistrica i Sinj koja svake godine privuku tisuće i tisuće vjernika na hodočašće. U Hercegovini se također slavi u mnogim župama a najpoznatije je svetište na Širokom Brijegu te Posušju. Naravno treba spomenuti i Međugorje koje također privlači veliki broj hodočasnika.

Tradicionalno se održavaju procesije te mise uočnice večer prije blagdana.

Posebno svečano ovih dana je u Hercegovini, gdje se Velika Gospa slavi u najstarijem marijanskom svetištu u Širokom Brijegu. Također blagdan Velike Gospe slavi se i u Posušju, Međugorju, Nevesinju, Hrasnu, župi Seonica i Prisoje u duvanjskom kraju, potom Čitluku, Trebižatu, Rami…

Prema katoličkoj teologiji Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom, a nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je dogmom papa Pio XII, 1. studenog 1950.

Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci, poput svetog Bernarda i svetog Antuna Padovanskoga, kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo, njezinom rođenju za život vječni. Od petoga stoljeća kršćani slave završetak Marijina zemaljskog života zbog njezina posebnog dioništva u životu i djelovanju Isusa, našeg Spasitelja.

Marija uzeta tijelom i dušom u nebesku slavu znak je nade Crkvi na putu zemaljskom, kako to ističe današnje Predslovlje: “Danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života”.

Sveci su iskazivali posebnu ljubav prema Mariji

Sveti Bernard, sveti Franjo Saleški, sveti Ivan don Bosco, sveti Maksimilijan Kolbe i brojni sveci svih vremena smatrali su pobožnost prema blaženoj djevici Mariji jednom od najvećih tajna kršćanske vjere i pravom milošću. Oni su velikom revnošću poticali kršćanski puk na pravu pobožnost prema Mariji, koja izlazi iz srca, smatrajući da će to obogatiti na neslućeni način njihovu vjeru i olakšati put čovjeka prema konačnom cilju: vječni spas čovjeka.

Tako jedan od najvećih svetaca marijanske pobožnosti, sveti Ljudevit Montfortski (čiji redovnici imaju prekrasan novi samostan u Blatu, Zagreb) piše nadahnuto:

“Nema, niti će ikada biti ikojeg stvora u kojem bi Bog bio veći, izuzevši sama sebe i u samom sebi, nego što je u božanskoj Mariji, ne izuzevši tu ni blaženike, ni kerubine pa i najviše serafe, ni u samome nebu! Marija je Božji Raj i njegov neizrecivo lijepi svijet, u koji je Božji Sin ušao da čini čudesa, da ga čuva i da u njemu uživa. On je stvorio jedan svijet za čovjeka – putnika, i to je ovaj u kojemu mi stanujemo; stvorio je jedan svijet za čovjeka-blaženika, i to je nebo; ali on je stvorio i jedan drugi svijet za se i nadjenuo mu ime Marija: svijet nepoznat skoro svim smrtnicima na zemlji i neshvatljiv također svim anđelima i blaženicima koji se nalaze u nebu, i koji – gledajući zadivljeno Boga tako visoko i tako daleko od svih njih, tako odijeljena i tako sakrivena u svome svijetu, u božanskoj Mariji, danju i noću kliču: Svet, Svet, Svet!“

Uočnica u Širokom Brijegu
Uočnica u Širokom Brijegu

Hrvatska – marijanska zemlja

Među brojnim zemljama u svijetu naša domovina Hrvatska poznata je po nesebičnom predanju i zagovoru katoličkih Hrvata blaženoj djevici Mariji.

Vjerni hrvatski puk se stoljećima od Konavala preko Istre, sjevera Hrvatske do Srijema, od Bosne i Hercegovine i svakog mjesta gdje su živjeli i žive Hrvati katolici sa predanom pobožnošću utjecao blaženoj djevici Mariji.

Zbog toga je Marija i dobila u narodu ime „najvjernija odvjetnica Hrvata“.

svetista-gospa-562x500_F
Neka od svetišta Velike Gospe u BiH

Hrvati vjeruju u veliku pomoć nebeske Majke tijekom svih stoljeća boravka na ovim prostorima i uvjereni su u njezinu pomoć i zagovor u mnogim teškom trenucima njihove povijesti od bitaka sa Turcima (Sinj, Sisak) do novijih vremena i pobjedničkog Domovinskog rata.

Zbog toga hrvatski narod sa ljubavlju i pobožnošću slavi marijanske blagdane, a posebno ovaj današnji – Uznesenje blažene Djevice Marije.
S tom nadom hrvatski katolici se danas uzdaju u Marijin majčinski zagovor ljubavi i vjeru ne samo u bolju ovozemaljsku budućnost, već da će nakon ovog prolaznog života biti na istom mjestu gdje je njihova „najvjernija odvjetnica“.

Hrvatska marijanska prošteništa danas su puna hodočasnika i vjernika, raspjevana i u molitvi. Njihov broj je toliki da bi nedostajalo papira nabrojiti ih, ali evo nekih najpoznatijih: Zagreb-Remete, Marija Bistrica, Sinj, Trsat, Banja Luka – Marija Zvijezda, Komušina (BiH), Olovo (BiH), Zemun (Srbija), Perast (Crna Gora) i brojna druga.

Himna Širokobriješkoj Gospi “Blagoslovi sive krše” koju je napisao fra Lucijan Kordić izvodi župni zbor župe Široki Brijeg srpanj 1990.g:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari