Pratite nas

U brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Objavljeno

na

PRIJATELJU

ŽIVOTA

I

BORBE ZA SLOBODU

* * *

GENERALBOJNIKU 108. PJEŠAČKE HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE BRČKO

DR IVANU HUDOLINU KIRURGU. S POŠTOVANJEM, ZAUVIJEK.

Kada se dođe u posjet bilo kojoj ratnoj bolnici u tijeku rata, ritualno je prije svega, dati barem pola litra krvi za transfuziju ranjenicima. Brinuo sam kako će to podnijeti moja snimateljica, još djevojčica, Jasmina. Ali, ona je bila super. Bez daljnjeg.

Snimali smo satima. Operaciju za operacijom. Težu od teže. Čudo je to što geleri tankovskih granata učine u čovjekovom tijelu, utrobi, grudnom košu. Generalbojnik Hrvatskoga vijeća obrane, dr. Ivan Hudolin, kirurg s velikim iskustvom u ratnoj bolnici Vinkovci tijekom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, radio je bez predaha. Na operacijski stol samo su donosili ranjenika po ranjenika. Otvorenog trbuha, s priključenom transfuzijom krvi, odstranjenim lijevim bubregom, izbačenom slezinom, komadom jetre i nekoliko komada tankog crijeva – ranjeni borac izdahnu na operacijskom stolu.

Rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah.

– Baš sam namjeravao zašiti mu pluća, jer geler se ne bi mogao izvaditi. To je suviše prokrvljen organ – reče ratni kirurg generalbojnik dr. Ivan Hudolin, u brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči, koja je radila i za Armiju BiH.

Odbaci skalpel u kantu s odstranjemim organima i pruži ruke da mu svuku rukavice. Dvije medicinske sestre, sada mrtvoga ranjenika, prekriše čaršafom. Stršao je samo nos borca koji je izdahnuo.

Bio je drugi dan katoličkog Božića i brzo se smrkavalo u Maoči i brigadnoj Ratnoj bolnici 108. pješačke Hrvatskoga Vijeća Obrane Brčko, u Bosni i Hercegovini.

Izlomljenim asfaltnim putom, u razdrnadanom starom renaultu, snimateljica Jasmina i ja – novinar, jurimo pravcem Maoča…, Rahić, Brka, Ulović, Bukvik, Skakava, Dubrave, Cerik, Ormanica… naumili smo dalje za Srebrenik i Tuzlu, kad nas prestiže džip Vojne policije Armije BiH – na vojnom punktu na Ormanici. Iskočiše bijesni policajci i narediše: Van, iz automobila! Šta je bilo pitam, imamo akreditacije Tuzlanske televizijeBez pitanja! Van i pravo u onaj kontejner! – pokazaše rukom. Sila Boga ne moli. Vidim nema šale. Vidim, curica se uplašila.

Uđosmo u kontejner. Tamo, još dvojica nadrkanih policajaca. Za nama uđoše njih trojica koji su nas jurili /40 km/od Rahića Gornjeg, a da to nismo ni znali, sve dok nas nisu prestigli. Istupi jedan, kojega po funkciji čak poznajem, jer od njega sam tražio i dobio dozvolu za snimanje toga dana u Maoči i Rahiću.

Šta ste snimali? – riknu kao bik na koridi.

Bili smo u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO Brčko u Maoči. Snimali smo operacije ranjenika Armije BiH i razgovarali s generalbojnikom dr. Ivanom Hudolinom, kažem.

Ma, šta mi napriča! – beknu ponovno. Kakva Maoča! Šta ste snimali u Rahiću Gornjem? – izdera se žešće.

Srušenu džamiju i mrtve borce u gasulhani. – kažem, ne razumijevajući uopće šta hoće od nas.

Uostalom, sve možete vidjeti na kameri! – dosjetim se.

Napolje! – naredi bik. Idemo, Jasmina. – kažem.

Ne! Ona ostaje! Napolje! – dreknu i gurnu me u rame, a potom u leđa kroz vrata kontejnera u kojem zaudarala plinska grijalica.

Gospodine, samo da znate, žalit ću se Komandantu Drugog korpusa Armije BiH! – rekoh ponajviše zbog Jasmine, jer sam već znao da se u ratu nitko nema kome žaliti.

Izađem van, pa dok se sve smrzavalo u ledenom i vjetrovitom mraku a prolijetale pahuljice, hodam oko automobila čekajući Jasminu. Nakon tridesetak minuta curica izađe. Bila je mirna. Sjedosmo u našu krntiju. Upalih motor i rekoh:

Dobro je da nas prije punkta na Ormanici nisu stigli.

Zašto? – pita Jasmina.

Zato što nitko ne zna kako bi taj susret izgledao. Bili su vrlo zlovoljni. Šta su ti rekli?

Pokazala sam im snimak, a onaj glevni samo je govorio: Hm, hm. Dalje, dalje. A onda mi reče: Idi, eno čeka te tvoj novinar.

Curica je ušutila.

Ne razumijem ih! – samo reče.

Ni ja. – rekoh.

Tada se dosjetih kako u svojoj torbi imam fotoaparat i kako sam u Rahiću Gornjem fotografirao. Netko nas je prijavio da snimamo, a oni su to, srećom, povezali samo sa snimanjem video kamerom koja je imala kameru i pokazala im snimak. Da su se sjetili fotoaparata samo bi mi izvukli negativ iz fotoaparata. Pustili su nas, jer na snimku nisu vidjeli ništa kompromitirajuće za njih.

Što li sam to snimio? – pitao sam se.

Kao i uvijek sve se samo kaže.

Kako bih malo otkravio atmosferu, počeh:

A, jesi li vidjela pravoga čovjeka na svome poslu?

Doktora Hudolina? – upita Jasmina.

Da.

Brinuo sam da ćeš se onesvijestiti gledajući i snimajući rane, operacije i onoliku krv! – rekoh.

Pa, bila sam tu negdje… – reče Jasmina.

Mada je cijeli dan operirao u sali gazeći krv u gumenim čizmama kao da je ribolovac ili radnik u klanici, general bojnik dr. Ivan Hudolin – kirurg, ne zaboravlja da je obećao razgovor za Televiziju Tuzla, pa mene i snimateljicu, poziva u svoju sobu za odmor i život u trenucima predaha.

Izvolite s pitanjima. – reče točeći nam sokove.

Što da Vas pitam gospodine generalbojniče, dr. Hudolin, kada sam cijeli dan gledao šta radite, a Vi ste velikodušno dopustili sve da snimimo.

Gleda me, rekao bih, zahvalno.

A onda kaže:

Da – i nastavi:

Ima ovakvih dana koji i mene ostavljaju bez riječi. Četnici su počeli napad u Rahiću Donjem, jutros u četiri. Topovima su izvraćali rov po rov. Kombi je dovozio 7-8 ranjenika svaki put. Neki su, doduše, već bili mrtvi. Ovaj koji je upravo izdahnuo, umjesto na bolovanje,iz ove bolnice, sinoć u deset upravo se vratio u svoju jedinicu, da ga jutros u sedam vrate – vidjeli ste kakvoga. Namjeravao sam ga spasiti, držao sam ga na transfuziji čekajući da se dokopam malo više vremena. Znamo se. Sjajan čovjek i borac.

Dolazi medicinska sestra i govori mu nešto ispod glasa.

Molim vas, sačekajte, brzo se vraćam!

Kaže dr Hudolin, ustaje i izlazi van.

Snimateljica Jasmina i ja se gledamo i prihvaćamo piće.

Vani je već mrak. Ratnu bolnicu osvjetljava generator male snage i žarulje trepću. Šutimo. Petnaestak minuta potom, kirurg, dr. Ivan Hudolin se vraća. Sjeda u svoju fotelju.

Nastavimo. – kaže, prosto.

Gledam ga i čudim se njegovoj snazi.

Molim Vas– kažem – dozvolite samo da Vas snimamo u šutnji neki minut. Nemamo pitanja. Sve smo vidjeli i snimali tokom dana, a Vi ste uzgred neke radnje i komentirali.

Hvala – kaže dr. Ivan Hudolin prosto i nasloni glavu na fotelju. Trajalo je minutu i vidjeli smo, kako je mrtav umoran, zaspao.

Dajem znak snimateljici i polagano izazimo.

Otišli smo do Glavne sestre i kažemo joj da je generalbojnik, kirurg, dr. Ivan Hudolin upravo zaspao i da bi ga, vjerojatno, trebalo pustiti da predahne.

Osmjehnula se. Možda, gorko. Nitko od nas više nije stvari osjećao pravilno i s mjerom. Zahvaljujemo njoj, a ona /molimo ju/ neka bude dobra i našu beskrajnu zahvalnost za ljudsku i liječničku dobrotu, prenese generalbojniku dr. Ivanu Hudolinu.

Snimak napravljen drugog dana Božića, 1992. godine u Ratnoj bolnici 108. pješačke HVO s generalbojnikom, kirurgom, dr. Ivanom Hudolinom u trajanju od skoro dva sata, predao sam ga nemontiranog – kao master – dr. medicinskih nauka Adiju Rifatbegoviću, također kirurgu, u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla – poslije rata.

Urednica Tuzlanske televizije, Jadranka Kosovska, nije ga htjela ni montiranog emitirati, jer je za njezin ukus bio previše krvav. Sama je, oko Nove 1993. godine, otišla u Hrvatsku, da se ne vrati – što nikome nije bilo osobito žao. Čak ni mome drugu Đuri Škondriću.

Valjda, kao morbidan dokaz o tom danu, čuvam skalpel dr. Ivana Hudolina s te posljednje operacije i danas. Uzeo sam ga uz njegovo dopuštenje. Na oštrici se još crne tragovi krvi preminulog ranjenika koji je rodom bio iz Živinica kod Tuzle. Rat je morbidno stanje stvari, vrijednosti i uspomena. Bezvrijednih života.

Prosinca, 1991.

Studenoga, anno Domini, 2013.

Atif Kujundžić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari