Pratite nas

BiH

U čoporu se nikada nitko ne smije opustiti

Objavljeno

na

U skrovitom kutku Zemlje, daleko od svake civilizacije, postoji jedna višestoljetna šuma bogata raznovrsnim biljnim i životinjskim  vrstama, dosad neviđene ljepote i raznolikosti. Njezina je povijest u kamen uklesana. Žiteljima te postojbine  Bog  je svu  tu ljepotu darovao, a za opstojnost i nezavisnost su se izborili sami kroz vjekove.

[dropcap]O[/dropcap]d mnogobrojnih vrsta neke se naročito ističu i zauzimaju posebna mjesta i položaje u toj šumskoj zajednici. Uglavnom žive u organiziranim čoporima. Samo neki manje vrijedni primjerci žive u neodređenim skupinama, u manjim ili većim grupama, ovisno o lovini koju traže i koja ih zadovoljava. Poneki žive sami i iz prikrajka promatraju one druge. Posebno se ističe oveći čopor vukova kojem se tu i tamo uz put prikrpa koja lisica, sova, nerast, jelen, divokoza, ris, jazavac, jež, svraka, gavran, divlja patka, poskok, lasica, zec, škorpion, zajednica mrava, cvrčaka, jato vrana, zalutala ovca, mungos, kuna, čagalj, vjeverica i pokoji ostarjeli medvjed. Svi ovi sateliti prate čopor vukova s veće ili manje udaljenosti i u pogodnom trenutku ulete u čopor, pritom skupljajući otpatke hrane i mrvice slave, šunjajući se postrance i u sjeni, opijeni mirisom čopora. Čopor ih tolerira, a kad im zatreba i iskoristi.

Poneki od njih su otpadnici svojih rojeva, čopora jata, zajednica… Poneki su špijuni i rade dvostruki posao u kojem često i zaglave. Ne moram posebno napominjati kako je čopor vukova glavni čopor. Svojom brojnošću, nametljivošću, superiornošću, agresijom i represijom suvereno vlada šumskom zajednicom. Posebno bio je zanimljiv markantan i impresivan  alfa mužjak čopora. Odlikuje ga visok stas, pametne oči, mudar izraz lica, lokalni šarm, određena asertivnost, ponekad nužna agresivnost, pragmatična poduzetnost, koja prerasta u specifičnu gramzljivost i dotad neviđenu pohlepu. Pritom nikako ne smije biti zanemariv niti tipični lokalni šarm i sposobnost urođena i stvorena određenim podnebljem. On je bio jednostavno rođeni vođa. Iza njega su kaskali brojni mužjaci i ženke od alfe jedan, do zete sto. Točno se zna gdje je kojemu od njih bilo mjesto, kao i koje privilegije kao i dužnosti, pa i odgovornost imao koji od njih. Svi su bili naravno podređeni alfa mužjaku u svemu.

Ženski članovi ove zajednice su isto tako bili ustrojeni po određenoj hijerarhiji. Iako postoji alfa ženka, osim što su niže rangirane podređene njoj, one sve zajedno su podređene alfa mužjaku. Njegova naklonost je za njih božji dar. Uporno su se borile za nju pritom ne birajući sredstva.

Za naklonost alfa mužjaka čopora vukova borili su se i gore spomenuti pripadnici drugih vrsta. Oni su imali najmanje dva alfa mužjaka prvenstveno onoga svoje vrste, a onda ovog glavnog kod kojeg su prebjegli. Ustrojivši tako svoje šumsko društvo život se svakodnevno odvijao bez nekih većih poremećaja i problema. Tu i tamo bi se redoslijed važnosti članstva poremetio, prirodnom selekcijom ili jednostavno otpisom. Alfa mužjak bi odlučio kako više nekog ne treba. Nije tu trebalo nikakvih dodatnih objašnjenja. Rok trajanja dotičnog je prošao. Ili se ukazao netko bolji, ili nije dobro izvršavao zadaće ili se nije dovoljno divio vođi.

Unutar pojedinih grupacija pojedine vrste ili pak između različitih vrsta dolazilo bi povremeno do manjih okršaja i čarki, ali to nije remetilo ustaljeni tijek života te zajednice. Ponekad se čak taj život činio idealnim. Svi su se nekako uljuljkali u svakodnevicu i bezbrižno uživali u blagodatima i ljepotama svog prirodnog okruženja. Međutim, to je bio samo privid. Tako je to izgledalo prema van, gledajući one u vrhu, recimo alfe, bete, pa i game donekle. Ali oni počevši od delte, bez obzira na indeks iste grupacije, pa do zete, prijetile su razne nepogode, a negdje se već pomalo naziralo i izumiranje. Ali koga briga. Onima u vrhu bilo je super. Tko gleda i brine o onima ispod, pa makar pripadali istoj vrsti, a kamoli recimo vrsti mrava ili pčela. Alfa mužjak iz čopora vukova nije fascinirao samo svoje podanike, već i druge vladare u susjedstvu i šire. Imao je tu snagu i karizmu da se izdvoji i nametne, kao svemoćni i jedinstveni gospodar.

Svjestan svoje moći i ugleda počeo je malo pomalo materijalno obogaćivati svoje bližnje i daljnje okruženje. Najprije si je osigurao velik i udoban brlog. To je bila nužnost koja je zorno potkrjepljivala njegovu važnost i položaj. Poslije su počeli određeni luksuzi i u tom društvu nikad viđeni i doživljeni ekspanzionistički prohtjevi i zahtjevi, a svi usmjereni na njegovu ličnost, njegovo uživanje i blagostanje. U muškom dijelu čopora tinjala je stalna borba i režanje za prevlast, pomicanje po ljestvici važnosti, kao i za veće dodvoravanje i ulizivanje alfa mužjaku. U stvaranju njegova bogatstva i širenja moći ugrabili su nešto sitno i za sebe, ovisno o sposobnostima i mimikrije pojedinca. U isto vrijeme u ženskom dijelu čopora bilo je i glasnog režanja, kao i poneki veći ili manji ugrizi. Sve se to odvijalo unutar samog čopora. Svjesni svog položaja i ugleda, kao i potrebe i želje ostalih vrsta i njihovih alfa vođa muških ili ženskih svejedno, pokušali su sva ta svoja unutarnja  trvenja dobro kamuflirati i sakriti.

Redoslijed važnosti i pojedinačnog uspona ili pada je varirao od slučaja do slučaja kako u muškom dijelu čopora, tako i u ženskom. Alfa mužjak na to nije obraćao pažnju i nije se time zamarao. „Neka se samo kolju međusobno, barem je meni mir“, smijuljio se sebi u brk i gradio svoje carstvo. U čoporu ženki odjednom je zablistala dotad slabo uočena i gotovo nevidljiva ženka. Ni vanjštinom, a kamoli ostalim osobinama nije se isticala sve dok nije jednom zapela za oko bivšem alfa mužjaku.

On je svoje već gotovo istrošene snage njome kompenzirao i tako nju promovirao. Sad su je počeli zapažati i ostali. Ona je pak iznad svega pragmatična i dalekovidna u toj svojoj pragmi poučena prošlim iskustvom utirala sebi put sve dok nije stala uz bok sadašnjeg alfa mužjaka. Iz početka ju on nije ni zamjećivao. Njezina upornost, ulizivanje i dodvoravanje uz prikrivenu dozu licemjerstva, doveli su je  u njegovu blizinu. Ona je bila sretna i zadovoljna, makar ga samo timarila, olakšavala mu lovinu, oslobađala ga jednostavnih svakodnevnih obveza. Znala je ona dobro kako su sve to poslovi n-tog (n≥20) reda, ali neka ona se dočepala njegove blizine i više je nitko nikada, ni na koji način neće otjerati otuda. Pratila ga je u stopu, hodajući za njim podvijena repa. Ponekad je zarežao na nju, kad bi se previše približila. Ponekad ju je ponižavao i omalovažavao. Ništa to njoj nije smetalo. Trudila se na sve moguće načine biti u njegovoj blizini i udovoljavati mu, pritom pomno pazeći da to uvide i ostali u čoporu. Iako u njegovoj sjeni bila je ispred svih ostalih.

Najednom bez ikakvih vidljivih znakova u toj šumi, počeo se osjećati nekakav čudan nemir. Sve ih je opsjedala teška i opasna slutnja. Nisu se usudili glasno sporazumijevati. Režali su u sebi. Čuvajući si leđa neprimjetno oštrili su pandže. Šaputalo se skrivajući se iz grmlja i trnja u prašini. Postali su oprezni. Dobro su naćulili uši i bili u stanju pripravnosti, pogotovo oni pridošlice drugih vrsta  s drugačijim oznakama.

Alfa mužjak je primjećivao kako se čopor čudno ponaša, usprkos umiljatim licima, pognutim njuškama i brzim trkom na njegov mig u bilo kojem smjeru. Zapuhao je neki dosad nepoznat vjetar sa svih strana, naročito iz bližeg i daljeg susjedstva. Osjećao se smrad baruštine, prijetvora i beznađa. I onda iznenada zaglušujući prasak, dim, prašina bez vidljive eksplozije. Ništa se nije srušilo, ništa nije eksplodiralo, ništa nije prokuljalo. Bila je to zapravo implozija. Svi su razbježali na sve strane ne gledajući pri tom kuda bježe i što im je na putu. Neki su se sakrili u guštiku i trnju, neki u unaprijed pripremljene rupe, neki su upali u vlastite zamke koje su kopali za druge, neki su ostali stajati skamenjeni. Neki su zlurado režali, a neki su se cerili slavodobitno. Pridošlice su pobjegle na pristojnu udaljenost odakle će moći pratiti zbivanja i uključivati se u aktivni život nove šumske zajednice. Oko alfa mužjaka se počeo stezati obruč, najprije od nevidljivih tankih, ali čvrstih niti, a zatim su to postale željezne rešetke i kameni blok. Neka čudna neobjašnjiva magnetska sila ga je odvukla izvan njegovih teritorijalnih granica i maknula s prijestolja. U šumi je zavladao muk i metež. Prijetio je opći kaos, grabež, sukobi i ništavilo.

Još se dim nije ni slegao, a ni magla se nije digla na prijestolje je zasjela alfa ženka, prirodno i nenametljivo, kao da je to normalan i dinastijski red i način. Ostali alfa mužjaci s numeracijom od dva i nadalje u prvi mah su bili zbunjeni. Neki su počeli režati, neki loviti svoj vlastiti rep, neki stajati ukopani u blato s ukočenim pogledom, nimalo ne odobravajući taj dosad neviđeni čin i ponašanje alfa ženke. Primirio ih je alfa mužjak s najvećim iskustvom, lisac među vukovima. Uvjerio ih je kako je to zapravo najbolje. Oni to zasigurno ne vide jer nisu vizionari kao on i nisu toliko prepredeni i lukavi. Ostali dio čopora ostao je zabezeknut ili indiferentan. Pobjegle pridošlice počele su se približavati i vračati u čopor duboko pognute glave, udvornički i s divljenjem. Pognuli su glave i svi potencijalni alfa mužjaci pred novim liderom.
Život u šumi je opet počeo funkcionirati po ustaljenim i već viđenim pravilima. Hijerarhija među članovima se uspostavila i konsolidirala. Alfa ženka je svakodnevno dotjerivala svoj izgled i veličala ulogu i položaj. Timarenje nije bilo dovoljno trebalo je i kićenje i uljepšavanje. Plodovima Prirode obješenima o svoju uglađenu i namirisanu svjetlucavu dlaku nagoviještala je što i kako će učiniti za njihovu sadašnjost i budućnost, ne zanemarujući pri tom prošlost. Njezine amaterske glumačke vještine i sklonosti višoj klasi uz vrlo skromni odgoj i sposobnosti svakodnevno su nasmijavale  gledateljstvo.

Zlurade pridošlice iz mnogih jata i čopora su naprosto plazile pred njom. Uvijene kičme, ispruženih šaka i kiselog osmijeha slijedile su je u stopu spremne na svaki njen mig. Od ružnog pačeta postala je bijeli labud sa crnom glavom. Čopor se opet uljuljao u bezbrižan i lagodan život. Samo su neki bili opet na oprezu spremni na skok u slučaju bilo kakve potrebe. Sad su pravi ljigavci poltroni došli na svoje. Biranim režanjem, kmečanjem, čak i pjevušenjem, ako se to tako može nazvati, skladali su ode svojoj čelnici.

Bila je to dobra zabava za izgladnjele i progonjene. Naime, mnogi od onih koji su bili u prvim redovima alfa mužjaka su odstranjeni, neki nevidljivo, neki s pravom olujom i burom. Neki su i ostavljeni na svom prijašnjem mjestu jer dobro je neprijatelja imati na oku. Na sve strane se slavilo uz obilje hrane. Hranu su dovlačili i osiguravali prijatelji, ulizice i pretendenti za uspon po ljestvici prioriteta i za određene privilegije. U tom ludilu vladajućeg čopora, neka druga jata i čopori počeli su se organizirati unutar skupine i između pojedinih skupina. Opet se nešto kuhalo i spremalo. Za to vrijeme je bivši alfa mužjak u svom kavezu razmišljao što se to zapravo dogodilo u njegovu carstvu, što se dogodilo s njim samim… Zna da nije bilo suglasja ni suzvučja, zna za disonantne tonove i neujednačeni ritam, zna za solo dionice i  poneko klapsko zavijanje, ali…, sve je bilo pod kontrolom. Članovi čopora čak ne znaju ni to. Oni, naime, ništa ne znaju iz prošlog ustroja zajednice, naprosto oni su samo obavljali svoje dužnosti i izvršavali naredbe, bez ikakvog uplitanja i pogovora.

U mrkli mrak guste šume počelo je prodirati svjetlo. Najprije nekako sramežljivo pokoja zraka ti i tamo, a onda sa svih strana. Zrake su bile sve gušće i prodornije. Formirale su svjetlosnu kuglu koja je obasjala cijelu šumu već u praskozorje u tišini, tišini bez kraja… U sam cik zore začulo se kukurikanje pijetla, najprije jedan sam, zatim drugi, pa treći, pa četvrti, i malo pomalo sve više njih… Nastao je nekakav čudan višeslojni zvuk dosad nepoznat nad tim prostranstvima, ali usklađen, bez disonantnih tonova, uz pokoji šum (ako se pažljivije sluša), ritmičnih valova, sve jači, ali ne prodoran i uhu neugodan… bila je to zapravo RAPSODIJA APSURDA. Kad se malo pažljivije posluša, naročito ako se posjeduje apsolutni sluh, potiho, poput šuma, pa sve glasnije i jasnije osjeti se u toj rapsodiji poneki disonantni ton, naročito onaj koji dopire s jugozapadnog dijela teritorija koji je inače sklon odcjepljenju u bilo kom smislu i čim se ukaže prva dobra prilika. Taj zvuk i njegov ton je prepoznatljiv; uvijek je on kvario harmoniju. Taj pijetao je bio glasan i donekle usklađen sa svima onda i samo onda kad je imao osobnu korist od tog svog usklađivanja i prijetvornosti.

Idila novog čopora nije dugo trajala. Njihovo obitavalište je potpuno opustošeno i rastrgano od grabežljivaca svih vrsta i boja. Prvobitni zanos i entuzijazam se počeo topiti i nestajati. Započelo je podmuklo režanje, opiranje i „soliranje“. Opomene, ukori i kazne nisu donosile ploda. Mišljenja, riječi i djela su se počele sukobljavali i biti u disonanciji i disproporciji. Svaki istureni „vučić“ se osjeća sposobnim i podobnim da postane  alfa mužjak. Tako se i ponaša. Sjedi u nekom zakutku šume, u šipražju koje ga je skriva i čeka svoju priliku…, a dotle nad  začaranom i u neku ruku prokletom šumom odjekuju riječi pjesnika, poput ovih:

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
(A. G. Matoš: Jesenje veče)
Ankica Benček

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari