Pratite nas

Kronika

U Daruvaru održana komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca

Objavljeno

na

U Daruvaru je održana  komemoracija trojici poginulih hrvatskih policajaca, koji su prije 28. godina stradali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Komemoraciji su bili nazočni  brojni građani, ali i  predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, te  brojnih javnih institucija, među kojima su bili i  Željko Prša, zamjenik glavnog ravnatelja policije i izaslanik ministra unutarnjih poslova i glavnog ravnatelja policije, Jakov Bukvić, načelnik Policijske uprave Bjelovarsko- bilogorske, Dinko Tandara, pomoćnik ministra i izaslanik ministra hrvatskih branitelja, brigadir Dražen Ressler, izaslanika načelnika Glavnog stožera OSRH, Vanada Cegledi, zamjenica gradonačelnika Grada Daruvara i Zdravko Vladanović, izaslanik predsjednice Republike.

Te su noći, 20. srpnja 1991., na ulice Daruvara izašle dvije ophodnje iz policijske postaje. U jednoj su bila tri policijska službenika srpske nacionalnosti dok je u drugoj  bio Hrvat, te po jedan pripadnik talijanske i češke  nacionalne  manjine.  Trojica odmetnutih policijskih djelatnika, srpske nacionalnosti, na ulici, u mraku, s leđa su ubili svoje kolege s radnog mjesta i odmah pobjegli na privremeno okupirani teritorij i nastavili sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku.

Nikada nisu procesuirani i dalje su na slobodi, iako se dobro znaju njihova imena.

Tko može i smije zaboraviti žrtvu koju su za dobrobit ovoga grada, ali i hrvatske države položili Miroslav Polak, Ivan Rončević i Robert Žili te još 21 poginuli policajac iz Daruvara i trojica koji još nemaju groba, od preko sedam stotina smrtno stradalih samo iz ovog kraja? Stoga se danas s ponosom, ali i tugom prisjećamo njihove žrtve, bez koje ne bi bilo ni današnje Hrvatske – rekao uz ostalo izaslanik hrvatske Predsjednice Zdravko Vladanović te dodao da su ovi branitelji i hrvatski domoljubi branili suverenitet i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, da im se za njihovo junaštvo i žrtvu divi cijeli svijet, kao što se primjerice divio, što također ne smijemo nikada zaboraviti, i Antonu Kikašu 1991., kada je pod okriljem mraka hrvatskim braniteljima dovozio prijeko potrebno naoružanje. Bila je to moćna snaga, bez obzira na žrtve. U svemu tome ne smijemo zaboraviti ni stradanja u susjednom  Pakracu i Lipiku, ali ni prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, koji nas je vodio do pobjede – kazao je Vladanović,

Mladen Pavković.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

27. rujna presuda za zločin u Uzdolu bivšem zapovjedniku tzv. ABiH Enveru Buzi

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine u petak, 27. rujna izreći će prvostupanjsku presudu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji se tereti za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Uzdolu kod Prozora, javio je BIRN.

Buzi je na teret stavljeno kako je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Ipak, ostaje gorka činjenica kako nalogodavci ovoga zločina nikada nisu izvedeni pred sud, iako je sasvim jasno kako je netko pomno planirao masakr nad hrvatskim stanovništvom na Uzdolu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari