Pratite nas

Pregled

U dokumentu ‘Šta je bila Oluja’ Srbi napokon priznali agresiju na Hrvatsku

Objavljeno

na

Tekst Helskinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji je nastao dva mjeseca prije oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača tek je ovih dana zaživio na društvenim mrežama.

Stajalište autora Aleksandra Sekulovića o Oluji sročeno u članak koji je odobrila predsjednica Helsinškog odbora Sonja Biserko u Srbiji je dočekan na nož, a vijest o njemu proširila se diljem regije u kojoj je već danima predmet rasprava.

Čitav tekst donosimo bez intervencije:

Šta je bila „Oluja“ PIŠE: ALEKSANDAR SEKULOVIĆ

Nije novost ako da između Hrvatske i Srbije postoje dijametralne razlike u pravnoj i političkoj oceni akcije „Oluja“ iz 1995. godine. Razlike se svake godine upadljivo manifestuju prilikom obeležavanja godišnjice te akcije. Bilo je za očekivati da će vremenom i normalizacijom privrednih i diplomatskih odnosa razlike slabiti, ali to se nije dogodilo. Šta više, ove godine došlo je do novog udaljavanja stavova. Dok je hrvatski predsednik Ivo Josipović ponudio ruku pomirenja izjavom da Hrvatska ne može pobediti u miru dok ne prizna i srpske žrtve, sa srpske strane čule su se do sada najoštrije ocene koje isključuju svaku pomisao na pomirenje. Naime, vladajuća Srpska napredna stranka (SNS), u skladu sa svojim radikalskim poreklom ocenila je da „Oluja“ predstavlja „najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata“. To isto misli i lider Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma koji zahteva da Evropska unija zabrani Hrvatskoj slavljenje ovog događaja i da joj zabrani ulazak u EU. A lider Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislav Koštunica ocenio je da Hrvatska slavi kao pobedu „surovo ubijanje nedužnih i sramno proganjanje nemoćnih ljudi“, dok je visoki funkcioner SPS Branko Ružić pozvao Evropsku uniju da zauzme stav o akciji „Oluja“ i da preispita činjenicu da država koja treba da postane njena članica „najsramniji dan“ u svojoj istoriji slavi kao državni praznik.

Ova histerična verbalna agresija Srbije, u kojoj složno učestvuju sve „patriotske“ snage i koja, kako vreme prolazi, umesto da slabi postaje sve oštrija, ne može se objasniti nepoznavanjem osnovnih činjenica vezanih za ovu vojnu operaciju. Jer, nemoguće je, na primer, da Srpska napredna stranka, makar u njoj dominirale političke analfabete ne zna da proterivanje Srba iz Krajine, pod predpostavkom da je to zaista bilo proterivanje, ne odgovara definiciji genocida iz Konvencije Generalne skupštine UN usvojene rezolucijom broj 260 od 9. decembra 1948. Nemoguće je da Vojislav Koštunica, koji pretenduje na naučnu objektivnost, ne zna da su, znatno pre „Oluje“ i „Bljeska“ gotovo svi Hrvati sa teritorije takozvane Republike Srpske Krajine (RSK) proterani ili pobijeni. Nemoguće je, konačno, da Srbija ne zna da „Oluja“ i „Bljesak“ predstavljaju, sa stanovišta međuna-rodnog prava, legitimne vojne operacije radi oslobađanja državne teritorije zaposednute od strane neke druge države uz pomoć pobunjenog lokalnog stanovništva. Celokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu sa međunarodnim pravom, pa zato Srbija svojim nepriznavanjem tih operacija stavlja samu sebe s one strane međunarodnog prava.

Ako je tako, postavljaju se dva pitanja. Najpre, budući da Srbija svojim neuravnoteženim ocenama ne može da izmeni faktičko stanje i da ponovo uspostavi RSK, niti da natera međunarodnu zajednicu da promeni svoj stav, šta je onda to što Srbija želi da postigne takvim ocenama i neprekidnim zaoštravanjem svog stava? Drugo pitanje je: ako je pravni karakter „Oluje“ i „Bljeska“ nesporan, šta je to što je sporno i što je razlog za potpuno oprečne poglede Srbije i Hrvatske na ove vojne akcije?

Na pitanje šta Srbija želi da postigne svojim neodmerenim izjavama, može se reći da su njeni ciljevi višestruki.

Prvi i najvažniji cilj jeste: sprečiti da nužna normalizacija zvaničnih odnosa sa Hrvatskom dovede do ublažavanja negativnih emocija prema Hrvatima i Hrvatskoj. Te negativne emocije bile su ne samo uslov za početak ratnih operacija protiv Hrvatske 1991. godine, već su one i sama suština srpskog nacionalizma. Bez takvih emocija srpski nacionalizam ne samo da ne može da ostvari svoju kulturnu hegemoniju u srpskom nacionalnom korpusu, već ne može ni da postoji. Kostur srpskog nacionalizma predstavlja teza (koju odlično ilustruje šovinistički pamflet Vasilija Krestića „Znameniti Srbi o Hrvatima“) po kojoj su Srbi tokom istorije uvek pomagali Hrvatima, a da su ih ovi uvek podlo napadali. Uprkos tome Srbi su 1918. oslobodili Hrvate vekovnog ropstva i velikodušno ih primili u novu državu. I umesto da pokažu zahvalnost, Hrvati su tokom Drugog svetskog rata izvršili genocid nad Srbima i samo u Jasenovcu pobili više od milion Srba. Zbog svega toga potrebno je, kako kaže fanatizovani šovinista Krestić, Srbima otvoriti oči i osvestiti ih „kako bi shvatili da sa Hrvatima svaku vezu treba da raskidaju“.

Raskidanje svih veza sa Hrvatima predstavlja još uvek je osnovni nacionalni cilj u interpretaciji dominirajućeg srpskog nacionalizma. A, nema boljeg načina za to nego da se stalno i žestoko ukazuje na „genocide“ koje su Hrvati počinili nad Srbima, iz čega logično, proizlazi da su Hrvati najveći neprijatelji Srba. Takvu svest u srpskom narodu je utoliko potrebnije održavati i jačati ukoliko Srbija pod pritiskom Evropske unije, biva prinuđena da normalizuje odnose sa Hrvatskom. Srpski narod mora stalno da ima u vidu da se iz međunarodnih obzira ne može javno govoriti, kao što je to učinio Aleksandar Vučić na televiziji Studio B, 27. maja 2003. godin, kad je dva puta odlučno rekao „Ja mrzim Hrvate“, ali da to treba da bude dominantno kolektivno osećanje. A, da to jeste dominantno osećanje može se videti i po ponašanju takozvanih „huligana“ čiji postupci, poput vrha ledenog brega, ukazuju na ono što se ispod površine skriva. U avgustu ove godine „huligani“ su po Novom Sadu razbijali stakla automobila i bilborde na kojima se reklamira letovanje u Hrvatskoj, što je samo nastavak istog takvog ponašanja iz leta 2011, nakon Evropskog prvenstva u rukometu. Da ovde nije reč samo o tzv. huliganima i navijačima može se videti i iz kolektivne atmosfere u Srbiji tokom nekog sportskog susreta između reprezentacija Srbije i Hrvatske. Ukoliko bi reprezentacija Srbije pobedila, širom Srbije nastalo bi opšte slavlje praćeno rafalnom paljbom iz pištolja, automata i drugog oružja, što pokazuje da nije pobeđen sportski protivnik već omrznuti politički neprijatelj. Takav izliv strasti naročito je došao do izražaja u leto 2003, kada je ekipa Srbije (SCG) savladala Hrvatsku u finalu Evropskog prvenstva u vaterpolu u Kranju. Sukob hrvatskih navijača sa slovenačkom policijom posle tog meča bio je samo zgodan izgovor srpskom fašizmu za masovne demonstracije po ulicama Beograda, demoliranje hrvatske ambasade i simbolično spaljivanje hrvatske zastave. Naravno, tim povodom nije pokrenut nikakav krivični postupak i niko nije pozvan na odgovornost, jer su i javnost i državni organi na to gledali sa odobravanjem.

Drugi cilj srpskog nacionalizma jeste da se negativan imidž Srbije iz perioda 1990-2000, popravi tako što će se kvariti imidž Hrvatske. Srpski nacionalizam ne samo što ne želi da se odrekne politike i ciljeva iz tog perioda, već želi da izmeni ocene koje o njima postoje u međunarodnoj zajednici i tako popravi imidž Srbije. A, za to ne postoji bolji način od kvarenja imidža Hrvatske i njegovog svođenja na imidž Srbije. To se može postići tvrdnjom da su i Hrvati činili zločine, da su i Srbi stradali isto koliko i Hrvati te da, jednom reči, nema nikakve razlike između Srbije i Hrvatske. Zaključak iz svega toga bio bi da međunarodna zajednica treba Hrvatsku da tretira isto kao i Srbiju (sankcije, prijem u EU i sl), a pre svega da Haški tribunal osudi za ratne zločine isto onoliko Hrvata koliko i Srba.

Mora se priznati da je ovo nastojanje Srbije, za čiju je realizaciju ona angažovala sve svoje lobističke veze na Zapadu i utrošila velika finansijska sredstva, imalo značajnog uspeha, što se vidi po tome da je Haški tribunal, kako bi Srbiji dao neko zadovoljenje za ranije osude i uspostavio ravnotežu izmedju Srbije i Hrvatske, osudio hrvatskog generala Gotovinu zbog učešća u „združenom zločinačkom poduhvatu“.

Ohrabrena ovim uspehom Srbija sada želi da ide dalje i da imidž Hrvatske svede ispod nivoa imidža Srbije, da Hrvatsku prikaže kao glavnog i umišljajnog vinovnika jugoslovenske drame. A to će se postići ukoliko međunarodna zajednica prihvati srpske teze da je „Oluja“ najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata i da je tom prilikom počinjen genocid nad Srbima.

Treći cilj ove kampanje vezan je za Evropsku uniju (EU). Najavljeni ulazak Hrvatske u Evropsku uniju predstavlja neprebolnu ranu za srpski nacionalizam, čak i za onu njegovu struju koja se proti-vi ulasku Srbije u EU. Idealno bi bilo kad bi i Srbija i Hrvatska ostale van EU, a ukoliko to nije moguće onda imidž Hrvatske treba toliko pokvariti, da se na nju sutra, u EU gledalo kao na nekoga ko se sasvim nezasluženo našao u tom društvu. S dru-ge strane, ova kampanja teži da definitivno udalji Srbiju od EU, jer ako EU prima u svoje redove nekog kao što je „genocidna“ Hrvatska, onda je za Srbiju moralno neprihvatljivo da ulazi u to društvo.

Što se tiče drugog pitanja – šta je to što je sporno i što izaziva kontroverze u oceni „Oluje“ na srpskoj i hrvatskoj strani – može se reći da su sporne dve stvari: broj žrtava na srpskoj strani tokom „Oluje“ i neposredno nakon nje i, pravno-politička definicija Srba koji su tokom „Oluje“ napustili teritoriju Hrvatske i preselili se u Srbiju.Što se tiče broja žrtava, notorno je da o broju žrtava u ratnim dejstvima postoje različiti podaci, delom iz objektivnih razloga, a delom iz želje sukobljenih strana da broj svojih žrtava povećaju ili smanje, zavisno od potreba. Ta sklonost ka nerealnom prikazivanju broja „svojih“ žrtava naročito je svojstvena srpskom nacionalizmu. Još uvek se uporno tvrdi da je u Jasenovcu pobijeno milion Srba, iako su sva naučna istraživanja pokazala da je cela Jugoslavija u Drugom svetskom ratu imala jedva milion žrtava. Ili, drugi primer: tokom akcije „Bljesak“ beogradska štampa je gromoglasno objavila vest da se autoputem Zagreb-Beograd kretala kolona od 10.000 Srba i da su svi oni odjednom nestali, što je moglo da znači samo to da su ih Hrvati pobili. Naravno, tu bezočnu izmišljotinu niko od brojnih međunarodnih posmatrača nije potvrdio, ali doajen srpskog ultranacionalizma Kosta Čavoški i sad tvrdi da se to dogodilo.

Ako se sve to ima u vidu, podatke koje iznosi srpska strana treba uzimati sa velikom rezervom.

Pre svega, treba reći da je neophodno razlikovati civilne od vojnih žrtava, odnosno od pripadnika vojski dve strane stradalih tokom ratnih dejstava. Ovi drugi gubici se ne mogu nikako definisati kao „zločin“ druge strane. Šta više, srpska strana te svoje gubitke nerado pominje već manipuliše jedinstvenom zbirnom cifrom, prikazujući sve to kao „nevine“ žrtve hrvatskog zločina. A podaci o tome do kojih je moguće doći su sledeći:

Organizacija Human Rights Watch procenju-je da su gubici tzv. Republike srpske Krajine u operaciji „Oluja“ bili 410 vojnika i 116 civila, ili ukupno 526 poginulih, dok je procena Helsinškog odbora u Hrvatskoj znatno veća: 560 vojnika i 681 civil, tj. ukupno 1241. Istovremeno srpski izvori tvrde da je bilo 755 poginulih vojnika i 1205 civila, ili ukupno 1960 poginulih. Ovde je, dakle, očigledna manipulacija srpske strane brojem poginulih, jer je nemoguće da objektivna istraživanja daju toliko različite podatke. Pri tom srpska strana uopšte ne pominje da je Hrvatska u „Oluji“ imala 179 poginulih i 1100 ranjenih vojnika, pa niko ne tvrdi da su to žrtve „zločina“ sa srpske strane, već se to tretira kao „normalan“ gubitak u oružanoj akciji.

No, bez obzira da li je stradalih srpskih civila bilo 116, 681 ili 1205, to je u svakom slučaju žalosna činjenica ali ne i zločin. Ta činjenica je posledica zločina, tj. posledica rata koji je sam po sebi zločin, a odgovornost za stradanje civila na bilo kojoj strani pada na onoga ko je započeo rat. Ko god započinje rat zna da svaki rat neizbežno izaziva stradanje civila i da su civilne žrtve često brojnije od vojnih. Prema tome, onaj ko započinje rat unapred zna da će njegovo stanovništvo stradati, ali se svejedno odlučuje za rat radi ostvarenja nekih političkih ciljeva. A neuspeh u ostvarivanju tih ciljeva, gubitak rata i stradanje agresorovog civilnog stanovništva nisu nikada u istoriji bili definisani kao zločin suprotne strane.

Što se tiče političko-pravne definicije Srba koji su tokom operacije „Oluja“ napustili Hrvatsku i preselili se u Srbiju, a što srpska strana definiše kao „genocid“, na to pitanje se ne može odgovoriti bez analize političkih ciljeva srpske strane u ratu sa Hrvatskom.Glavni politički cilj srpske strane bio je takozvano „definitivno rešavanje srpskog nacionalnog pitanja“, odnosno ujedinjenje svih Srba sa prostora bivše Jugoslavije, njihovo odvajanje od drugih naroda i uspostavljanje etnički čiste Velike Srbije sa granicom na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Ovaj cilj je često eufemistički definisan, prikrivan, maskiran tobožnjom brigom za očuvanje Jugoslavije i sličnim floskulama, ali u srpskom nacionalnom korpusu nije bilo nikakve nedoumice oko toga šta se zapravo želi, a to je jedinstvena država srpskog naroda i definitivno razdvajanje od „podlih“ Hrvata. Jedno od „teorijskih“ obrazloženja ovog političkog cilja bila je i takozvana teorija „skandinavizacije“ jugoslovenskog prostora koja je eleborirana u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a čiji je najelokventniji zagovornik bio Mihailo Marković, akademik i ideolog Socijalističke partije Srbije. Po toj teoriji Srbi, Hrvati i Slovenci (srpski nacionalizam ne priznaje postojanje Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka) treba da se ugledaju na skandinavske narode koji su trajno rešili svoje međusobne odnose. Dok su živeli zajedno Finci, Šveđani i Norvežani stalno su ratovali i bili jedni drugima neprijatelji. Ali kada su se razdvojili i kada je svako od njih formirao svoju nacionalnu državu prestali su razlozi za sukobe i neprijateljstva i od tada ovi narodi žive u miru i prijateljstvu.

Teorijom „skandinavizacije“ ciljalo se pre svega na odnose između Srba i Hrvata. Njom se dokazivalo da Srbi i Hrvati ne mogu da žive zajedno, da treba definitivno da se razdvoje, da je potrebno izvršiti razmenu stanovništva i stvoriti etnički čiste srpsku i hrvatsku državu, naravno na liniji Karlobag-Virovitica. Sve se to može ostvariti dogovorom i mirnim putem, ali pošto Hrvati ne prihvataju dogovor i predlažu nekakvu konfederaciju koja podrazumeva nešto što je za srpski narod apsolutno neprihvatljivo – da njegov značajan deo živi u samostalnoj hrvatskoj državi kao manjina – to je neophodno da se do rešenja dođe ratom. Taj rat je potpuno opravdan, jer će nakon njega nestati razlozi za neprijateljstvo izmedju Srba i Hrvata i dva naroda će večno živeti u miru, pa možda čak i u prijateljstvu.

Ova stupidna teorija skandinavizacije proizvela je tragične posledice i za srpski i za hrvatski narod. Ona je direktno odgovorna što je oko 200.000 Srba iz Hrvatske tokom „Oluje“ napustilo svoje domove i preselilo se u Srbiju. Jezgro te teorije bila je teza da Srbi i Hrvati ne mogu da žive zajedno. Ta teza je različito objašnjavana, ali te racionalizacije nisu bitne; bitan je sam stav da Srbi i Hrvati ne mogu da žive zajedno, što je iz dana u dan ponavljano kroz srpsku propagandu, a za operacionalizaciju te teze bili su zaduženi svi i, ona je postala opšte mesto u kolektivnoj svesti srpskog naroda. Autor ovih redova imao je 1991. godine razgovor sa gospođom Vidaković iz Stare Pazove, jednom od vodećih ličnosti organizacije „Kolo srpskih sestara“. Naglašavajući da je poreklom iz Hrvatske, gospođa Vidaković je odlučno rekla: „Mi ne želimo više da živimo zajedno sa Hrvatima. Mi želimo da stvorimo našu srpsku državu. Ako nam Srbija ne pomogne da stvorimo našu državu, mi ćemo se kolektivno iseliti iz Hrvatske i doći u Srbiju“. U isto vreme, 19. oktobra 1991, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milan Martić na jednom sastanku u Banjaluci kaže: „Srbi SAO Krajine su se već izjasnili da ne žele da žive ni u kakvoj nezavisnoj državi Hrvatskoj i mi u takvoj državi nećemo živeti“, što vodi istom logičkom zaključku kao kod gospođe Vidaković: ako Srbi ne uspeju da stvore svoju državu na delu teritorije Hrvatske, oni će se kolektivno preseliti u Srbiju. Prema tome, u srpskom planu „skandinavizacije“ unapred je figurirala varijanta preseljenja Srba iz Hrvatske u Srbiju ukoliko se ne uspe sa stvaranjem srpske države. Otuda priča o proterivanju Srba i o „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“ nema nikakvog osnova, jer bi se Srbi iz Hrvatske, sa vojničkim porazom njihove „države“, svakako preselili u Srbiju makar kakve beneficije i garancije da su im ponuđene. Njihov zahtev je bio: ili samostalna srpska država očišćena od Hrvata, ili ništa. Kada su i Hrvatska i međunarodna zajednica stavile do znanja da srpska država ne dolazi u obzir, Srbi su izabrali ništa. Njih apsolutno nisu interesovale nikakve druge beneficije i garancije, nije ih interesovao nikakav plan „Z4“ o potpunoj autonomiji unutar Hrvatske, nisu ih interesovali nikakvi pozivi Franje Tumana da ostanu u Hrvatskoj i da će im biti garantovana sva ljudska prava. Za njih su postojala samo dva rešenja: ili država ili preseljenje u Srbiju.

Da zaključimo: krivicu za iseljavanje Srba iz Hrvatske snosi srpska teza o nemogućnosti zajedničkog života Srba i Hrvata i srpska teorija „skandinavizacije“.

Naravno, prilikom seobe Srba tokom „Bljeska“ i „Oluje“ bio je prisutan i strah od osvete Hrvata zbog onoga što su Srbi prethodno uradili i taj strah je svakako bio faktor koji je doprineo da se izabere opcija iseljenja, iako to nije bilo presudno. Taj strah je bio i razumljiv, jer su gotovo svi Srbi na teritoriji tzv. Republike Srpske Krajine učestvovali u oružanoj pobuni, ubijanju i proterivanju Hrvata sa te teritorije i pljačkanju njihove imovine, tako da su se oni s razlogom bojali povratka Hrvata. To je scenario koji je već mnogo puta viđen u osvajačkim ratovima, a najupadljiviji je primer sa Nemcima iz zemalja Istočne Evrope krajem Drugog svetskog rata. Činjenica je da su Nemci u Šleziji, u Sudetima, na teritoriji Vojvodine i u drugim krajevima u ogromnoj većini sledili politiku Hitlera i njegove planove o pripajanju svih „nemačkih“ zemalja i stvaranju Velike Nemačke. Isto to se dogodilo i sa Italijanima u Istri i Dalmaciji i sa Srbima u Krajini. Zbog toga su svi oni poraz fašizma doživeli kao pretnju sopstvenoj bezbednosti, a spas od eventualnog osvetničkog gneva pobednika videli su samo u preseljenju u matičnu državu. Selidba Nemaca predstavlja najveći egzodus u modernoj istoriji. Računa se da je samo iz tzv. Istočne Pruske, tj. sa teritorije Poljske, iseljeno 7,400.000 Nemaca a da je tokom te seobe život izgubilo 1,700.000 ljudi, pretežno civila, uglavnom zbog osvetničkog gneva razjarenih sovjetskih vojnika. Iz istih razloga su i Amerikanci likvidirali na hiljade zarobljenih nemačkih vojnika, a sličnu sudbinu doživeli su i mnogi japanski, italijanski i ustaški vojnici. U svim tim slučajevima plaćana je teška i tragična cena zbog povođenja za jednom zločinačkom politikom, što se dogodilo i krajiškim Srbima. Otuda njihove žalopojke i neumereno preuveličavanje stradanja koje su doživeli ima pre svega za cilj da pažnju javnosti skrene sa onoga što je bilo uzrok rata i početak lančanog niza događaja u kojima je njihovo iseljenje bilo samo završni i neizbežan čin.

Aleksandar Sekulović

Tekst preuzet sa https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/povelja%20sep-okt%2012.pdf

Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Prava bivše predsjednice RH: Mogu otići u penziju, ali ne želim…

Objavljeno

na

Objavio

Iako će Grabar Kitarović sljedeće godine puniti 52 godine, može u mirovinu jer je zakon napravljen za Mesića. Ona kaže da će ipak raditi i nabiti državi minimalne troškove

Kad se zakoni kroje prema samo jednom čovjeku, u ovom slučaju Stjepanu Mesiću, onda ispadnu puni rupa i apsurda. A upravo to se događa sa Zakonom o pravima bivšeg predsjednika.

Zakon je i mijenjala vlast HDZ-a i Mosta upravo kako bi Stjepanu Mesiću ukinula mogućnost da doživotno koristi državni ured. Ali je i dalje ostalo da ga bivši mogu koristiti pet godina. A upravo to pravo je iskoristila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona će uz ured imati šest mjeseci punu plaću koja iznosi 24.376 kuna mjesečno neto premda baš nikome u državi nije jasno što bi to bivša predsjednica točno trebala raditi, piše 24sata.hr

Nigdje nije ništa propisano. Nakon toga će imati pravo još šest mjeseci primati pola plaće, dakle 12.188 kuna neto svaki mjesec. A na sve te plaće se obračunavaju uplate i za doprinose. Ali što kad istekne godinu dana i pravo na plaću? Zakon kaže da bivša predsjednica ima samo pravo na mirovinu. I to odmah, a ne mora čekati da napuni 65 godina.

Predsjednica koja će tad imati tek 52 godine tako bi trebala ići u mirovinu ako ne nađe neki drugi posao. Jer nikakva naknada koja bi mogla zamijeniti plaću nije propisana. Bilo kakve isplate njoj ne ulaze u trošak ureda. Kad je predsjednica odlazila s Pantovčaka, čak je i ona mislila da mora ispuniti starosne uvjete za mirovinu, ali odgovor Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ne ostavlja dvojbu – može u mirovinu odmah.

– Predsjednik nakon prestanka obnašanja dužnosti predsjednika ima pravo na mirovinu bez drugih uvjeta, neovisno o starosnoj dobi. Iznos se određuje kao starosna mirovina, prema ostvarenom mirovinskom stažu i plaćama tijekom radnog vijeka – stoji u odgovoru HZMO-a.

Portal Faktograf, koji je prvi analizirao situaciju i dobio odgovor HZMO-a, ističe da bi u tom slučaju njezina mirovina bila pristojna jer je od 1992., kad je započela karijeru, već skupila radnog staža. Ali dosad je vladalo sasvim drugačije mišljenje – da u mirovinu može ići tek kad skupi starosne uvjete. Minimalno 15 godina staža i 65 godina (sad je uvjet za žene 62,5 godina, ali će u roku od osam godina dostići granicu 65 godina). Mesić je mandat završio sa 75 i otišao u mirovinu pa to nije nitko ni problematizirao.

Što bi se dogodilo da je predsjednik bio netko još mlađi? I čovjek od 30 godina može u mirovinu nakon što bude jedan mandat predsjednik. Ako pak ne želi u mirovinu, a želi koristiti pravo pet godina Ureda bivšeg predsjednika, Kolindi ostaje raditi ili volontirati kao bivša predsjednica.

Nikakvo pravo na naknadu nema. Iz Ministarstva uprave su nam potvrdili da Grabar Kitarović ne može u trošak Ureda staviti neku naknadu koja bi joj zamijenila plaću. Kolinda Grabar Kitarović nam je rekla da ona neće koristiti pravo ranijeg umirovljenja, nego da planira raditi. Već ranije je najavila da će prestati i koristiti punu plaću i povlasticu “6+6” čim dobije prve honorare.

– Naravno da znam da nemam pravo na plaću. Ja ću raditi drugi posao, a Ured mi treba kako bih mogla primati službenu poštu i obavljati potrebnu korespondenciju – rekla je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Kaže i da u zahtjevu za troškove Ureda nije stavila ni da traži mobitel, kao ni automobil i vozača.

Imat će, saznajemo, samo jednu osobu koja će se baviti službenom korespondencijom. Inače, Ured će biti u Visokoj ulici u državnoj rezidenciji, ali neće koristiti cijelu zgradu, nego tek jedan poslovni prostor.

Vlada još nije odredila koju će točno površinu imati na raspolaganju. Iz kruga predsjednice već tvrde i da je bivša predsjednica dobila ponude za predavanje na američkim sveučilištima ili da vodi ugledni američki think-tank, ali je zasad te ponude odbila jer želi ostati u zemlji.

Bit će zanimljivo vidjeti gdje će se to predsjednica zaposliti i kakve će obveze na tom radnome mjestu imati pa da paralelno stigne i voditi Ured bivše predsjednice. Obećala je da će raditi za Hrvatsku, zalagati se za prava slabijih, baviti se zaštitom žena i djece od nasilja, ali i zaštitom životinja.

Kolinda je na kraju njezina mandata prijavila ušteđevinu na dva računa. Na prvom 115.000 eura sa suprugom Jakovom, a na drugom 108.000 eura koje joj je dao NATO kao jednokratnu isplatu nakon mandata. Suprug ima još dodatnih 25.000 eura ušteđevine i plaću od gotovo 15.000 kuna.

Neki u HDZ-u čak smatraju da će zbog svega njihova bivša predsjednica iskoristiti pravo na godinu dana plaće i Ureda, a onda ga vjerojatno zatvoriti i pronaći neki drugi posao u međunarodnim institucijama. Jer ne vjeruju da će moći raditi negdje na puno radno vrijeme i paralelno volonterski voditi Ured.

Dodatno, u Ministarstvu uprave su svjesni problema sa zakonom i njegovih odredbi o mirovini, nepostojanja nikakvih obveza i zaduženja niti definicije funkcije bivšeg predsjednika/ce. Nakon odlaska s funkcije ona više nije ni dužnosnik ni službenik. – Morat će se mijenjati taj zakon i sve preciznije odrediti, ali to sigurno neće biti u ovome mandatu Vlade – kaže nam sugovornik iz Ministarstva uprave, piše 24sata.hr

Ako Grabar Kitarović ostane štedljiva, kao što najavljuje, rekorder po potrošnji nakon mandata ostat će Stjepan Mesić. Njemu je tadašnja vlada dala cijelu vilu u Grškovićevoj ulici. Vilu je vlada nakon odlaska Mesića prodala za 5,5 milijuna kuna. Mesić je inače kroz pet godina u Grškovićevoj potrošio 3,9 milijuna kuna.

Na njegova putovanja potrošeno je 330.000 kuna, a na reprezentaciju 216.000 kuna. Pola milijuna je otišlo na razne intelektualne usluge i savjetovanja. Na plaće dva službenika i vozača otišlo je 1,1 milijun kuna. Mesić je platio i promidžbu 127.000 kuna. Ivo Josipović nije koristio ta prava. On se vratio raditi na Pravni fakultet. Uzeo je dvije plaće nakon kraja mandata, ali su njegovi ljudi iskoristili pravo “6+6”.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Plenković podnio dvije tužbe protiv Povjerenstva za sukob interesa

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Andrej Plenković ne miri se s odlukama Povjerenstva za sukob interesa u kojima se konstatira da je prekršio načela savjesnog i transparentnog obnašanja dužnosti pa je pred Upravnim sudom u Zagrebu podigao dvije tužbe protiv odluke toga tijela, piše u petak Jutarnji list.

Jednom tužbom pokušava osporiti odluku Povjerenstva vezanu uz imenovanje njegova kuma Igora Pokaza za veleposlanika u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Irske, navodi dnevnik.

Povjerenstvo je, podsjećaju, u listopadu prošle godine utvrdilo da je Plenković povrijedio načela savjesnog i transparentnog obnašanja dužnosti definirana člankom 5 Zakona o sprječavanju sukoba interesa, jer ni državna tijela koja su sudjelovala u postupku Pokazova imenovanja niti javnost nije upoznao s činjenicom da ga s Pokazom veže kumstvo.

Drugom tužbom Plenković pokušava osporiti odluku Povjerenstva koja se odnosi na famozni put visoke Vladine delegacije na godišnju skupštinu Europske pučke stranke u Helsinki.

Povjerenstvo je u studenome prošle godine utvrdilo da su Plenković i još četvero sadašnjih i bivših ministara u njegovoj Vladi povrijedili načela savjesnog obnašanja dužnosti jer su tom tijelu odbili dostaviti traženu dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koji je dio troškova toga puta pokriven iz državnog proračuna, a koji iz HDZ-ove blagajne.

Na Upravnom sudu u Zagrebu potvrdili su Jutarnjem da je Plenković podnio dvije tužbe. Za jučer, 27. veljače, bile su zakazane rasprave u obje premijerove tužbe koje rješavaju dva različita suca. Međutim, “na prijedlog stranaka”, kako stoji u pisanom odgovoru suda, donesena su rješenja da se već zakazana ročišta neće održati već će daljnje odluke Upravnog suda uslijediti pisanim putem.

Iz odgovora koji je dnevnik dobio od Povjerenstva doznaje se da su se ročišta trebala održati na isključivi Plenkovićev zahtjev. Potvrđuju da su oba ročišta bila zakazana za 27. veljače, ali je sud o tome obavijestio Povjerenstvo samo tri odnosno sedam dana prije održavanja ročišta iako je zakonski rok najmanje 14 dana pa je Povjerenstvo zatražilo odgodu kako bi se moglo pripremiti za njih.

No, 24. i 25. veljače Plenković obavještava sud da je u obje tužbe odustao od zahtjeva za održavanjem ročišta i da traži da ih sud riješi bez ročišta pisanim putem, donosi Jutarnji list. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari