Pratite nas

Kultura

U društvu šesnaestero veličanstvenih

Objavljeno

na

22. siječnja u Zagrebu i 7. veljače u Mostaru predstavljena je    knjiga  biskupa  mons. Ratka Perića  “Nada koja ne postiđuje” koja obiluje  cijelim  nizom zanimljivih činjenica i podataka.

U    društvu    šesnaestero   veličanstvenih                                                                                                     

Odmah  na početku  knjige  biskup  Ratko   podsjeća  na činjenicu  da je  “Papa Benedikt XVI  u postsinodskoj pobudnici “Verbum Domini”(Riječ  Gospodnja) među 16 izričito spmenutih  imena   blaženih i  svetih, koji su se u  dvotisućljetnoj povijesti Crkve istaknuli kao  iznimni  i uzorni ne  samo  slušatelji nego i izvršitelji Riječi  Božje u svome  životu i  poslanju, naveo i ime  blaženoga  Alojzija Stepinca, zagrebačkoga  nadbiskupa i kardinala, kao  Kristova  svjedoka i mučenika.Evo tih  16 velečanstvenih: sv.Antun, sv. Bazilije Veliki, sv. Benedikt, sv. Dominik, sv. Franjo  Asiški, sv.Klara  Asiška, sv.Ignacije  Lojolski, sv.Terezija  Avilska, sv. Ivan Marija Vianey, sv.Ivan don  Bosco, sv. Terezija iz Lisiexa, sv. Pio iz Pietrelcine, sv. Josemaría Escrivá, sv. Terezija  iz Kalkute, sv.Terezija Benedikta, bl. Alojzije  Stepinac.

Knjiga “Nada koja  ne postiđuje” mogla bi postidjeti one koji su neznanstveno i neprovjereno pisali o kardinalu Stepincu                                                                                                                                      

”Perićeva knjiga zalazi puno dublje u problematiku i odgovara na jedinu preostalu pritužbu ili prigovor protivnika Stepinčeva dobra glasa”, kazao je profesor na Filozofskom fakultetu u Mostaru prof. dr. Ivica Šarac te naglasio kako bi knjiga za autore koji su neznanstveno i neprovjereno pisali o kardinalu Stepincu mogla postati knjiga koja postiđuje.

  Kršćansko  izdanje Romea i Julije sa sretnim završetkom.

Predsjednik HBK mons.  Želimir  Puljić rekao je za  knjigu “Nada koja ne postiđuje”: „Čitava knjiga prožeta je i uobličena u načelo literarne ljepote, povijesne istine i dobrote kojom je uostalom zračio i život blaženoga Alojzija”. A za dio knjige u kojem piše o dopisivanju mladog  Stepinca sa zaručnicom Marijom  Horvat rekao je: “Autoru je u ovom poglavlju uspjelo analizom njihovih međusobnih pisama i otpisa učiniti „kršćansko izdanje Romea i Julije“; s puno mladenačkoga zanosa, napetosti i određenih zapletaja, kao i „happy-enda“ koji se ne može ostaviti dok se ne dočita poglavlje do kraja.”

Oduzeto i  spaljeno  srce , čin koji  najslikovitije  govori o svoj  brutalnosti i strahu ideologije pred  kršćanskom svetošću                                                                                                                                                 

Kardinal Josip  Bozanić, nadbiskup   zagrebački u predgovoru  knjige  “Nada koja ne postiđuje” , govoreći o okolnostima u kojima je Crkva u Hrvatskoj  živjela u  Drugome svjetskom  ratu i u godinama nakon njega  napisao je:”Ti su  odnosi  rasvijetljeni događajima vezanim uz mučeništvo i uz odnos prema  Blaženikovom  tijelu  nakon  smrti, kada je  oduzeto i  spaljeno njegovo   srce, što je čin koji najslikovitije govori o svoj  brutalnosti i strahu ideologije pred  kršćanskom svetošću”.

Odnos  prema vlastima  Nezavisne  Države  Hrvatske                                                                                                

U  predgovoru knjige  kardinal  Bozanić također je napisao: “Da bi  povijest mogla još jasnije iznijeti na vidjelo koliko je Kardinal  Stepinac bio u  pravu, biskup  Ratko u  posljednjem  dijelu bavi se  onim  što je u najnovijim prijeporima stavljeno u žarište: Stepinčev  odnos prema  vlastima Nezavisne  države  Hrvatske. To je zaokružen  prilog  u kojem je vidljivo koliko si je  pisac dao puno  mara da bi  predočio  glavne  crte odnosa nadbiskupa Stepinca i poglavnika Pavelića, navodeći  sadržaje Nadbiskupovih  pisama i osvrćući se na  njihove  susrete. U tom se prikazu s jedne  strane odražava problematika stajališta i  zamršenih okolnosti, a s druge  strane Nadbiskupovo konkretno zauzimanje   u  prilog  ljudi u potrebi, pokazujući  da je jedini kriterij vrjednota ljudskoga  dostojanstva koje proizlazi iz  dara  Stvoritelja.Upravo kriterij vrijednosti  čovjeka iz njegova  odnosa s  Bogom omogućio je blaženom  Alojziju da pred totalitarnim režimima nastupa jasno, držeći se  svoga  poslanja, ne prešućujući istinu i nepravdu i ne svrstavajući se   u političke i  stranačke  tabore.

Slobodan  Milas

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari