Pratite nas

U potrazi za Istinom

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Objavljeno

na

Danas je 2. rujna 2018. i danas se navršava točno 25 godina otkako je Sefer Halilović izdao ovu zapovijed. Ovo je već opipljiv dokument, čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu.

Dakle, neki dan sam objavio dokument u kojem “Komandant Rasim” daje ovlast “Načelniku Seferu” da “u skladu s ovlaščenjima izdaje naređenja” i on to ovdje čini, a isto tako u skladu s tim naputkom, skroz dolje, napisao rukom piše “poslano k.-dantu 020993”. Dakle “k-dant” je “komandant” a jugo-oficirska navada je neviđena lijenost kojom oni , glumeći liječnike koji na nekoj kripto-verziji latinskog pišu tobože običnim smrtnicima nerazumljive stvari pri čemu skraćuju gdje god mogu skratiti. Otpala bi mu ona jugo-oficirska ruka da je dodao i ona 4 slova koja tu fale. Također “020993” je datum, odnosno 2. 9. 1993.

Ovaj dokument sam po sebi priča priču koja je posebno zanimljiva kad se gleda ovako post hoc u svjetlu poznatih i neoborivih činjenica.
Kao prvo, vidljivo je da se spomenute postrojbe odnosno djelovi postojbi izvlače iz obrane Sarajeva od Srba i šalju u napad na Hrvate “od Bugojna do Mostara”. Da bi opravdali ovo, iznad ovog “Naredjujem” po staroj jugo-oficirskoj navadi prvo se piše hrpa izmišljotina tipa kako “HVO genocidiše nejač”. Na to se nadovezuje ona prokazana laž kako je istočni Mostar pod opsadom odnosno u obruču.

Laž je da HVO napadao Muslimane bilo gdje pa i u Mostaru

Netko tko čita ovu zapovjed mogao bi zaključiti kako Sarajevo nije u (srpskom) obruču i pod opsadom. Tu se spominje jedna brigada (delta) djelovi 9. i 10 brdske brigade (bbr) i “Čolakovićevu jedinicu”, i vi u ovom kupusu od zapovjedi više ne znate ima li to samo “Čolakovićeva jedinica” preko 300 ljudi ili čitava ova kamarila kriminalaca i ratnih zločinaca ima preko 300 ljudi. Uzmimo, rasprave radi, povoljniji scenarij po Muslimane i recimo da je čitav ovaj sastav imao “preko 300 ljudi”, iako bi netko zlonamjeran mogao reći da je i 500 ljudi i 10 tisuća ljudi u kategoriji “preko 300 ljudi”. Kako provučeš 300 ljudi kroz srpski obruč oko Sarajeva a da Srbi ništa ne primjete?

Da je riječ o nekoj izvidničko-diverzantskoj skupini od 10 do 15 ljudi i da se takva neprimjetno provuče kroz srpke crte pa ajde. Ali kako provučeš preko 300 ljudi? Znam, reći će kroz tunel, samo što je ta priča mutna iz više razloga. Puno realističniji prikaz reći će nam da su oni već imali dogovor sa Srbima, jer će se to kroz iduća dva tjedna skroz bjelodano pokazati, jer što bi Srbi imali protiv da se preko 300 Muslimana makne s njihove crte i usmjeri protiv Hrvata. Ja kao Hrvat nikad ne bih imao ništa protiv da se 300 Srba umjesto da ratuje protiv mene okrene protiv Muslimana,. ili da se 300 Muslimana koji ratuju protiv mene okrene protiv Srba. Štoviše, bez ikakovog, i najmanjeg facijalnog grča, propustio bi ih kroz svoje crte i još bi im rekao “Samo izvolite”.

U točki 2. ove zapovjedi poslane “Komandi 1. korpusa” Halilović kaže da “ako mislite da će ovim obrana Sarajeva biti ugrožena snosiću ličnu odgovornost”. Nikakvu ti Sefere Haliloviću “ličnu odgovornost” nečeš snositi jer ste se vi sa Srbima već sve dogovorili, pa si to mogao lijepo reći i Komandi 1. korpusa, mada ne sumnjam da je takva obavijest njima otišla nekim manje službenim kanalima.

Dakle, ona pojačanja iz 6. korpusa su im bila malo i sad uvode u igru i pojačanja iz 1. korpusa svjesno slabeći obranu Sarajeva. Apsurd i totalnu bizarnost koju je ljudima jako teško objasniti sadrži gola i tvrda činjenica, da, dok Halilović izdvaja muslimanske postrojbe iz obrane Sarajeva protiv Srba i šalje ih u napad na HVO na području Mostara, u isto vrijeme na prvoj crti obrane Sarajeva od Srba ostaje čitava brigada HVO-a, sarajevska brigada “Kralj Tvrtko”. Ali to nije sve: Sarajevo brane i oni djelovi HOS-a koji su nakon izbijanja muslimansko-hrvatskog građanskog rata svoju lojalnost izrazili Aliji Izetbegoviću i Muslimanima, uz koju iskazanu lojalnost su imali samo jedan uvjet, a to je da ih se ne raspoređuje na crte prema Hrvatima nego isključivo prema Srbima. Međutim, HOS se od te veleizdaje prema hrvatskom narodu ne može oprati takvom bjednom isprikom, jer ono što baca pravo svjetlo na taj njihov izdajnički potez prema Hrvatima su tri paragrafa iz presude Dariju Kordiću, a riječ je paragrafima 76. 77. i 78. (Izvor: http://www.icty.org/x/cas…/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf)

Kao što svatko može pročitati, španjolski bataljun UNPROFOR-a u siječnju 1994. godine šalje izvješće u kojem navodi kako je HV od HVO-a preuzeo položaje prema Srbima od Stoca do Blagaja i time oslobađaju postrojbe HVO-a koje su držale tu crtu prema Srbima, kako bi mogli pohitati u pomoć obrani od muslimanskih napada u Mostaru i na drugim bojišnicama gdje je to potrebito. To je istina, kao što je istina da je to jedino mješanje HV-a u muslimansko-hrvatski građanski rat, dakle, na indirektan način. Pa onda, kako god se može optuživati HV da je time stao otvoreno na stranu HVO-a, tako se može optuživati i HOS da je stao na stranu MOS-a odnosno tzv. Armije BiH, jer je držeći te položaje oslobađao ove muslimanske postrojbe koje sad Halilović šalje u napad na Hrvate. Dakle, za one koji nisu razumjeli, u sukobu između Hrvata i Muslimana HOS je stao na stranu Muslimana a protiv Hrvata. Treba istine radi navesti da se prije tog događaja svi Hrvati koji su imali bar malo razboritosti napustili HOS i prešli u HVO, jer krv nije voda, i normalno je biti na strani svog naroda, pogotovo kad se brani, kao što se HVO tijekom čitavog sukoba branio od muslimanskih napada.

Kao drugo, sastav ovih postrojbi je vrlo znakovit. Primjerice, ovaj dio 9. bbr vodio je zamjenik zapovjednika brigade Ramiz Delalić zvani Ćelo, a dio 10. bbr. vodio je zapovjednik brigade Mušan Topalović zvani Caco. Obojica teški prijeratni kriminalci, skloni nasilju, pa nije čudo da su upravo oni počinili onakav strašan masakr u Grabovici, najsvirepiji, najokrutniji, najveći i najteži zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH. Kad znamo mentalni sklop tog Sefera Halilovića kojeg najbolje možete vidjeti ovdje u ovom kratkom isječku njegova sučeljavanja s generalom Praljkom https://www.youtube.com/watch?v=00LN8yh5EUo i tu vam je sve jasno.

On je na Hrvate poslao najgore zločince i kriminalce svjesno znajući da će oni počiniti takve zločine poput onog u Grabovici, čime je trebao biti narušen moral branitelja iz HVO-a. Međutim, on je kao i svaka druga gubava jugoslavenčina tom prilikom podcjenio Hrvate, koji su nakon tih zlodjela bili samo još odlučniji braniti svoj dom na kojem obitavaju kao narod 14 stoljeća, odnosno obitavali su na tim prostorima puno prije provale osmanlijskih janjičara iz Turske.

Imao bih još puno reći o ovom dokumentu, ali ovdje ću stati. Implikacije jednog ovakvog dokumenta ćete vidjeti u danima koji dolaze, i kronologije koja je tekla na način na koji je tekla, i koja je završila krvavim pokoljima nad hrvatskim civilima, ali ne i pokoravanjem veličanstvenih hrvatskih vitezova iz Hrvatskog Vijeća Obrane!!


Načelnik Sefer izdao je još jednu zapovjed na današnji dan prije točno 25 godina, zanimljivo, uz nadnevak čak je i vrijeme izdavanja zapovjedi isto kao i kod one prve zapovjedi, što opet dovoljno govori o “školovanosti JNA kadra”.

U ovom dokumentu zapovjeda se postrojbi koja se zove “Handžar divizija” da se podredi i uđe u sastav postrojbe Zulfikar. To Sefer “naređuje” u svojstvu “Načelnika glavnog štaba vrhovne komande” a onda i ovu zapovjed šalje “komandantu”.

Gledajte, ne znam kako vama, ali meni pojam “Handžar-divizija” smrdi po nacizmu i fašizmu, pojmovi “komandant” i “glavni štab vrhovne komande” smrde mi po socijalizmu i komunizmu, a budući da obliž Bradine i Konjice već imamo 4. muslimansku brigadu “Muderis” koja vam izgleda ovako https://www.youtube.com/watch?v=Zll0wjXAHSw (ovo na snimci je 7. muslimanska brigada, a vrlo sličan video s 4. muslimanskom brigadom je uklonjen s you tube jer su shvatili da im više šteti nego koristi, ali to vam je zapravo sve isto, svaka brigada koja je nosila pridjevak “muslimanska” bila je ovakva, vjerska, mudžahedinska, u kojoj nisu mogli biti kao pripadnici ni Hrvati, ni Srbi, pa čak ni sekularni Muslimani-bošnjaci, ni pripadnici nacionalnih manjina) a čiji slogan je bio “mi smo vojska alahova” a uzvik “tekbir – alahu ekber”, i koja dakle smrdi po islamskom fundamentalizmu i terorizmu.

I sad. mene kao čovjeka prednog načelima slobode i demokracije zanima postoji li uopće nešto protiv čega bi se svatko tko je predan istim načelima slobode i demokracije trebao boriti kao što je to komplot fašizma-nacizma, socijalizma-komunizma i islamskog fundamentalizma-terorizma?

Predrag Nebihi

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari