Pratite nas

U potrazi za Istinom

25 godina od zapovijedi čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu!

Objavljeno

na

Danas je 2. rujna 2018. i danas se navršava točno 25 godina otkako je Sefer Halilović izdao ovu zapovijed. Ovo je već opipljiv dokument, čije posljedice će se vidjeti za 7 dana u Grabovici i za 12 dana u Uzdolu.

Dakle, neki dan sam objavio dokument u kojem “Komandant Rasim” daje ovlast “Načelniku Seferu” da “u skladu s ovlaščenjima izdaje naređenja” i on to ovdje čini, a isto tako u skladu s tim naputkom, skroz dolje, napisao rukom piše “poslano k.-dantu 020993”. Dakle “k-dant” je “komandant” a jugo-oficirska navada je neviđena lijenost kojom oni , glumeći liječnike koji na nekoj kripto-verziji latinskog pišu tobože običnim smrtnicima nerazumljive stvari pri čemu skraćuju gdje god mogu skratiti. Otpala bi mu ona jugo-oficirska ruka da je dodao i ona 4 slova koja tu fale. Također “020993” je datum, odnosno 2. 9. 1993.

Ovaj dokument sam po sebi priča priču koja je posebno zanimljiva kad se gleda ovako post hoc u svjetlu poznatih i neoborivih činjenica.
Kao prvo, vidljivo je da se spomenute postrojbe odnosno djelovi postojbi izvlače iz obrane Sarajeva od Srba i šalju u napad na Hrvate “od Bugojna do Mostara”. Da bi opravdali ovo, iznad ovog “Naredjujem” po staroj jugo-oficirskoj navadi prvo se piše hrpa izmišljotina tipa kako “HVO genocidiše nejač”. Na to se nadovezuje ona prokazana laž kako je istočni Mostar pod opsadom odnosno u obruču.

Laž je da HVO napadao Muslimane bilo gdje pa i u Mostaru

Netko tko čita ovu zapovjed mogao bi zaključiti kako Sarajevo nije u (srpskom) obruču i pod opsadom. Tu se spominje jedna brigada (delta) djelovi 9. i 10 brdske brigade (bbr) i “Čolakovićevu jedinicu”, i vi u ovom kupusu od zapovjedi više ne znate ima li to samo “Čolakovićeva jedinica” preko 300 ljudi ili čitava ova kamarila kriminalaca i ratnih zločinaca ima preko 300 ljudi. Uzmimo, rasprave radi, povoljniji scenarij po Muslimane i recimo da je čitav ovaj sastav imao “preko 300 ljudi”, iako bi netko zlonamjeran mogao reći da je i 500 ljudi i 10 tisuća ljudi u kategoriji “preko 300 ljudi”. Kako provučeš 300 ljudi kroz srpski obruč oko Sarajeva a da Srbi ništa ne primjete?

Da je riječ o nekoj izvidničko-diverzantskoj skupini od 10 do 15 ljudi i da se takva neprimjetno provuče kroz srpke crte pa ajde. Ali kako provučeš preko 300 ljudi? Znam, reći će kroz tunel, samo što je ta priča mutna iz više razloga. Puno realističniji prikaz reći će nam da su oni već imali dogovor sa Srbima, jer će se to kroz iduća dva tjedna skroz bjelodano pokazati, jer što bi Srbi imali protiv da se preko 300 Muslimana makne s njihove crte i usmjeri protiv Hrvata. Ja kao Hrvat nikad ne bih imao ništa protiv da se 300 Srba umjesto da ratuje protiv mene okrene protiv Muslimana,. ili da se 300 Muslimana koji ratuju protiv mene okrene protiv Srba. Štoviše, bez ikakovog, i najmanjeg facijalnog grča, propustio bi ih kroz svoje crte i još bi im rekao “Samo izvolite”.

U točki 2. ove zapovjedi poslane “Komandi 1. korpusa” Halilović kaže da “ako mislite da će ovim obrana Sarajeva biti ugrožena snosiću ličnu odgovornost”. Nikakvu ti Sefere Haliloviću “ličnu odgovornost” nečeš snositi jer ste se vi sa Srbima već sve dogovorili, pa si to mogao lijepo reći i Komandi 1. korpusa, mada ne sumnjam da je takva obavijest njima otišla nekim manje službenim kanalima.

Dakle, ona pojačanja iz 6. korpusa su im bila malo i sad uvode u igru i pojačanja iz 1. korpusa svjesno slabeći obranu Sarajeva. Apsurd i totalnu bizarnost koju je ljudima jako teško objasniti sadrži gola i tvrda činjenica, da, dok Halilović izdvaja muslimanske postrojbe iz obrane Sarajeva protiv Srba i šalje ih u napad na HVO na području Mostara, u isto vrijeme na prvoj crti obrane Sarajeva od Srba ostaje čitava brigada HVO-a, sarajevska brigada “Kralj Tvrtko”. Ali to nije sve: Sarajevo brane i oni djelovi HOS-a koji su nakon izbijanja muslimansko-hrvatskog građanskog rata svoju lojalnost izrazili Aliji Izetbegoviću i Muslimanima, uz koju iskazanu lojalnost su imali samo jedan uvjet, a to je da ih se ne raspoređuje na crte prema Hrvatima nego isključivo prema Srbima. Međutim, HOS se od te veleizdaje prema hrvatskom narodu ne može oprati takvom bjednom isprikom, jer ono što baca pravo svjetlo na taj njihov izdajnički potez prema Hrvatima su tri paragrafa iz presude Dariju Kordiću, a riječ je paragrafima 76. 77. i 78. (Izvor: http://www.icty.org/x/cas…/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf)

Kao što svatko može pročitati, španjolski bataljun UNPROFOR-a u siječnju 1994. godine šalje izvješće u kojem navodi kako je HV od HVO-a preuzeo položaje prema Srbima od Stoca do Blagaja i time oslobađaju postrojbe HVO-a koje su držale tu crtu prema Srbima, kako bi mogli pohitati u pomoć obrani od muslimanskih napada u Mostaru i na drugim bojišnicama gdje je to potrebito. To je istina, kao što je istina da je to jedino mješanje HV-a u muslimansko-hrvatski građanski rat, dakle, na indirektan način. Pa onda, kako god se može optuživati HV da je time stao otvoreno na stranu HVO-a, tako se može optuživati i HOS da je stao na stranu MOS-a odnosno tzv. Armije BiH, jer je držeći te položaje oslobađao ove muslimanske postrojbe koje sad Halilović šalje u napad na Hrvate. Dakle, za one koji nisu razumjeli, u sukobu između Hrvata i Muslimana HOS je stao na stranu Muslimana a protiv Hrvata. Treba istine radi navesti da se prije tog događaja svi Hrvati koji su imali bar malo razboritosti napustili HOS i prešli u HVO, jer krv nije voda, i normalno je biti na strani svog naroda, pogotovo kad se brani, kao što se HVO tijekom čitavog sukoba branio od muslimanskih napada.

Kao drugo, sastav ovih postrojbi je vrlo znakovit. Primjerice, ovaj dio 9. bbr vodio je zamjenik zapovjednika brigade Ramiz Delalić zvani Ćelo, a dio 10. bbr. vodio je zapovjednik brigade Mušan Topalović zvani Caco. Obojica teški prijeratni kriminalci, skloni nasilju, pa nije čudo da su upravo oni počinili onakav strašan masakr u Grabovici, najsvirepiji, najokrutniji, najveći i najteži zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH. Kad znamo mentalni sklop tog Sefera Halilovića kojeg najbolje možete vidjeti ovdje u ovom kratkom isječku njegova sučeljavanja s generalom Praljkom https://www.youtube.com/watch?v=00LN8yh5EUo i tu vam je sve jasno.

On je na Hrvate poslao najgore zločince i kriminalce svjesno znajući da će oni počiniti takve zločine poput onog u Grabovici, čime je trebao biti narušen moral branitelja iz HVO-a. Međutim, on je kao i svaka druga gubava jugoslavenčina tom prilikom podcjenio Hrvate, koji su nakon tih zlodjela bili samo još odlučniji braniti svoj dom na kojem obitavaju kao narod 14 stoljeća, odnosno obitavali su na tim prostorima puno prije provale osmanlijskih janjičara iz Turske.

Imao bih još puno reći o ovom dokumentu, ali ovdje ću stati. Implikacije jednog ovakvog dokumenta ćete vidjeti u danima koji dolaze, i kronologije koja je tekla na način na koji je tekla, i koja je završila krvavim pokoljima nad hrvatskim civilima, ali ne i pokoravanjem veličanstvenih hrvatskih vitezova iz Hrvatskog Vijeća Obrane!!


Načelnik Sefer izdao je još jednu zapovjed na današnji dan prije točno 25 godina, zanimljivo, uz nadnevak čak je i vrijeme izdavanja zapovjedi isto kao i kod one prve zapovjedi, što opet dovoljno govori o “školovanosti JNA kadra”.

U ovom dokumentu zapovjeda se postrojbi koja se zove “Handžar divizija” da se podredi i uđe u sastav postrojbe Zulfikar. To Sefer “naređuje” u svojstvu “Načelnika glavnog štaba vrhovne komande” a onda i ovu zapovjed šalje “komandantu”.

Gledajte, ne znam kako vama, ali meni pojam “Handžar-divizija” smrdi po nacizmu i fašizmu, pojmovi “komandant” i “glavni štab vrhovne komande” smrde mi po socijalizmu i komunizmu, a budući da obliž Bradine i Konjice već imamo 4. muslimansku brigadu “Muderis” koja vam izgleda ovako https://www.youtube.com/watch?v=Zll0wjXAHSw (ovo na snimci je 7. muslimanska brigada, a vrlo sličan video s 4. muslimanskom brigadom je uklonjen s you tube jer su shvatili da im više šteti nego koristi, ali to vam je zapravo sve isto, svaka brigada koja je nosila pridjevak “muslimanska” bila je ovakva, vjerska, mudžahedinska, u kojoj nisu mogli biti kao pripadnici ni Hrvati, ni Srbi, pa čak ni sekularni Muslimani-bošnjaci, ni pripadnici nacionalnih manjina) a čiji slogan je bio “mi smo vojska alahova” a uzvik “tekbir – alahu ekber”, i koja dakle smrdi po islamskom fundamentalizmu i terorizmu.

I sad. mene kao čovjeka prednog načelima slobode i demokracije zanima postoji li uopće nešto protiv čega bi se svatko tko je predan istim načelima slobode i demokracije trebao boriti kao što je to komplot fašizma-nacizma, socijalizma-komunizma i islamskog fundamentalizma-terorizma?

Predrag Nebihi

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

36 godina od političkog ubojstva Đure Zagajskog u Münchenu

Objavljeno

na

Objavio

Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande“. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.

“Operativna obrada“ nad Đurom Zagajskim

Dana 22.01.1982. godine Centar SDS Zagreb zaveo je “Operativnu obradu“ nad Đurom Zagajskim.

Operativnu obradu nad njim predložio je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je operativnu obradu od tada vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Osoba od posebnog povjerenja Đure Zagajskog bio je Stjepan Mesek, koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo“ i “Dubravko“. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb.

Suradnika “Emina“ vodili su djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a oko vođenja suradnika instruirao ih je Josip Perković.

Dušan Šime Periš angažiran je 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat“.

Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka“ od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, Branko Sklepić, rođen 7.1.1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo pismenim putem ili direktnim kontaktom sa službom SDS“. “Jerka“ je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik“ je bio Miro Škrinjarić, kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i izvjesni Milan Dorič – pod pseudonimima “Hanzi“, “Milan“, “Flora“ i “Pogan“.

Ubojstvo Đure Zagajskog

 U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba.

Mrtvo tijelo Đure Zagajskog pronađeno je u jutarnjim satima na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik Stanka Nižića (ubijen 23.08.1981. u Zürichu) i Luke Kraljevića (preživio nekoliko udbinih atentata).

Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”, dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski.

Petar Penava/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Objavio

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari