Pratite nas

U Hrvatskoj je riječ o teatralnoj restauraciji propale diktature

Objavljeno

na

Upozorenje Platforme europskog sjećanja i savjesti

U Hrvatskoj je riječ o teatralnoj restauraciji propale diktature. Indikativno je da adolescentska ljevica i njezini sponzori ne mogu bez titoističkog obrasca. Duboko reakcionarna i protudemokratska, takva je neokomunistička ljevica osuđena na farsično ponavljanje starih jugokomunističkih stranputica

ivo banac

Da, „dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj Uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ kao što stoji u praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014), što nije posebna novost za kritičku hrvatsku javnost. A nije ni za elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat, s kojim danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima. Upravo je Ivo Josipović na iznimno sektaškoj proslavi u Brezovici 22. lipnja naglasio kako bi, „da nije bilo pobjede antifašizma, naša budućnost a potom i samostalnost bila daleko neizvjesnija i teža.“

U čemu je srž prevare? Prije svega, nas je komunizam izuzetno unazadio. Nepoštivanje vlasništva, sustavna korupcija, zloporaba pravosuđa, klasna mjerila i ignoriranje meritokracije, privilegiranost povlaštenih, negativan odnos prema radu, nespremnost na rizik i inovacije, sve to predstavlja lepezu komunističkih izvora našega društvenog propadanja. Kako je moguće da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ Titovog „socijalizma“? Moramo biti svjesni da je komunizam doslovno sprječavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja društva koje je izravno proizašlo iz komunističkih deformacija. Zato je svako opravdanje komunizma dodatno opterećenje. No, takva opravdanja sama su po sebi lažna i reakcionarna, bez obzira koliko se kamuflirala borbom protiv fašizma, koji je također bio izuzetno štetan.

dan_antifasizma_brezovicaU Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog „antifašizma“. U Hrvatskoj, kao i u drugim dijelovima okupirane Jugoslavije, pobijedila je Komunistička partija (KPJ), lokalna predstavnica staljiniziranog komunističkog pokreta. Zahvaljujući politici okupatora i njihovih domaćih suradnika, kao i pasivnosti većinske Hrvatske seljačke stranke, brojčano neznatan ali kadrovski agilan KPJ uspio je stvoriti i potpuno ovladati oružanim partizanskim pokretom, kojim je uz savezničku pomoć preuzeo vlast i onda u kratkom roku od svega nekoliko godina potpuno i u svakom detalju sovjetizirati zemlju. Možda Josipović doista vjeruje da su ljudi iz brezovačke šume „ustali za slobodu, ustali i za demokraciju“, ali komunisti nikad nisu štedjeli na retorici slobode i demokracije, s tim što je njihovo najuže vodstvo istovremeno pripremalo diktaturu i neslobodu ne samo za nekomuniste, nego i za članove vlastite partije.

Štoviše, hrvatski karakter partizanskog pokreta u NDH krajnje je upitan. Točno je da su komunisti na razne načine pokušavali osporiti razne bojazni glede komunističkih intencija, pa su povremeno pravili ustupke srpskom i hrvatskom nacionalnom osjećaju. No, uspostavljanje hrvatske državnosti naspram NDH nije bio cilj KPJ/KPH niti je federalizam kao takav bio posebno cijenjen u komunističkom pokretu. Riječ je o polugama za ovladavanjem masama, koje su s lakoćom pohranjene u pučkofrontašku ropotarnicu čim se KPJ osjetila sigurnom za kormilom vlasti. Zato se ne može tvrditi da su komunisti ostvarili preduvjete za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Upravo suprotno, oni su bili dodatna prepreka na tom putu. Razlog tomu bila je spremnost zapadnih saveznika da, kao jamstvo trajnog uklanjanja nacističkog totalitarizma, ali i iz straha od obnove njemačke imperijalističke politike, prihvate Sovjete za partnere u podjeli Njemačke i Europe, što je za istočnoeuropske zemlje, pa i za Hrvatsku, koju su bez ikakve demokratske provjere ostavili unutar Jugoslavije, značilo više od četiri desetljeća diktature, nacionalne neravnopravnosti i stagnacije.

Rehabilitacija komunizma

Kad je 1989. istočnoeuropski komunizam doživio svoj povijesni slom, Europa je dograđena. Onako kako je od 1989. utemeljena ona je također stečevina pobjede nad komunističkim totalitarizmom, koji je i u Hrvatskoj zauvijek propao kao održiv politički sustav. To baštinike komunističke „nove klase“ posebno ne zabrinjava. Uostalom, tko je među njima u trenutku raspada komunizma i Jugoslavije javno zagovarao nastavak jugoslavenskog komunističkog sustava? (Ne sjećam se da je kroz desetljeće Tuđmanova predsjedništva profesor Josipović izustio jednu javnu, političku riječ, ponajmanje u prilog „antifašističkog“ doprinosa hrvatskoj nezavisnosti). No, bilo im je jasno da njihove materijalne stečevine, pa i kontinuitet njihove vlasti u nizu prijelaznih („tranzicijskih“) ustanova, navlastito u administraciji, pravosuđu, gospodarstvu, koje nitko nije ugrožavao, mogu opstati samo uz krajnju trpeljivost onog dijela nacije, nipošto neznatne, koji je doista bio žrtva komunističke diktature. To je budilo nesigurnost koju su željeli ukloniti. Postupno se stvarao mit o tomu kako je Hrvatska opljačkana (i to nakon komunista koji jedva da su razlikovali privatno vlasništvo od državnog), a potom da je sve bilo bolje pod komunističkom vlašću. Nastupio je trenutak za postupnu rehabilitaciju komunizma uz šifru „antifašizma“. U tomu su djeca komunizma djelomično i uspjela za drugog mandata Stjepana Mesića, njihova glavnog glasnogovornika.

Mesićeva politička djelatnost postala je mjera hrvatskog neokomunizma. Njegovo nedavno priopćenje od 30. lipnja protiv izjave Tomislava Karamarka u prilog izbacijanja Titove biste iz Predsjedničkih dvora ide jedan korak dalje od sad već uhodanih floskula kako su „Tito i komunisti … postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku“. U svom priopćenju Mesić ne samo da brani Tita kao komunista („na području bivše Jugoslavije antifašistički su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio komunista“; N.B.: pravopis odaje Mesićeva asistenta kao stvarnog autora ovog pamfleta). On brani i samu komunističku ideju: „Obračun s Titom … obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali.“

Na drugom mjestu u istom priopćenju Mesić upozorava Karamarka kako „nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere.“ No, svoje je namjere otkrio upravo Mesić. On računa na nalet neupućenih pripadnika mlade generacije, koji o komunizmu dosad „ništa nisu znali“, ljudi poput onih što su na Titov poziv otišli u pokret koji je propovijedao slobodu i demokraciju, a odveo ih u diktaturu. Nažalost, to nije u potpunosti račun bez krčmara. U Hrvatskoj doista postoji adolescentska ljevica, koja je ovladala rječnikom klasne isključivosti, šupljih fraza („fašizam je imanentan kapitalističkom sistemu“), učenja iz „iskustva jugoslavenskog socijalizma“, borbe protiv „termidorskih falsifikacija“, ali iza koje stoje iskusni mesićevski mačori s porukama poput ove: „mnogi se uporno ‘tješe’ time da sada žive u slobodi, odbijajući shvatiti kako se ona često svodi na to da gladan čovjek bez posla i bez krova nad glavom ima pravo reći da njegova vlada ništa ne valja. I – izaći na višestranačke izbore“ (Tomislav Jakić u Novostima, 4. travnja). Za njih je kriza prilika za igrokaz revolucije. Dakako, toga ima mnogo više u starim demokratskim zemljama, mnogo bogatijim i uspješnijim od Hrvatske. Ipak postoji velika razlika: u Hrvatskoj je riječ o teatralnoj restauraciji propale diktature. Indikativno je da adolescentska ljevica i njezini sponzori ne mogu bez titoističkog obrasca. Duboko reakcionarna i protudemokratska, takva je neokomunistička ljevica osuđena na farsično ponavljanje starih jugokomunističkih stranputica.

Raznolike restauratorske grupacije posebno su uznemirene u ovoj izbornoj godini. Jedan od Josipovićevih glasnogovornika iznio je tezu da je „osnovno prešutno pitanje predsjedničkih izbora: jeste li za fašizam ili antifašizam“ (Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, 28. lipnja). Sa svoje strane mesićevci, nezadovoljni Josipovićevim kunktatorskim navadama („na dan izbora on se neće imati pohvaliti ni sa čime. […] Perspektive pobjede takvoga kandidata takve stranke u najmanju je ruku zastrašujuća“), traže trećega („Mora, naprosto mora postojati i treća stranka i treći predsjednički kandidat“, Tomislav Jakić u Novostima, 27. lipnja). Možda samog Mesića? Zanimljivo je primjetiti kako su u svoju mrežu pokušali uplesti i mrtvog Tuđmana, čije se antifašističke vjerodajnice na ljevici više ne osporavaju, pogotovo zato što se s Tuđmanovim taktičkim titoizmom itekako može voditi borba protiv aktualne politike njegove stranke.

Demokracija ne trpi kompromise

Nema dvojbe da su Tuđman i utemeljiteljsko vodstvo HDZ-a, kojemu je pripadao i Mesić, mnogo učinili da se relativizira diktatura u kojoj su sudjelovali u ranijim razdobljima svoje političke djelatnosti. Ali njihove motivacije ne mogu imati prednost pred aktualnim izazovima. Politika „pomirenja“ pokazala se pogrešnom upravo zato jer nije bila realna. Zaraćene strane iz jednog dubokog građanskog sukoba nikad se i nisu mogle pomiriti, a ignoriranje bilo kojih zločina – ustaških i komunističkih – samo je kompromitiralo demokratski poredak u nastajanju. Demokracija ne trpi povijesne kompromise bez stvarnih idejnih ustupaka. To je najvažniji od razloga zašto ne samo neokomunizam nego i svaka sentimentalnost prema komunističkom nasljeđu najozbiljnije potkopava naš demokratski poredak.

Praška poruka Platforme europskog sjećanja i savjesti upozorava na ove okolnosti. Ona naglašava loše posljedice kontinuiteta komunističkog pravosuđa na uštrb demokratske vladavine prava, izbjegavanja sudskog progona komunističkih zločinaca, neuspjeha protukoruptivnih mjera, prevlasti gospodarskih nad demokratskim snagama te nepovjerenja građana prema medijima. Posebno je važno uočiti kako poruka usmjerava pozornost prema posljedicama ovakva stanja: demokratski politički sustav postupno se delegitimira, a na političkim rubovima rastu protudemokratske stranke ljevice i desnice. Poruka jasno ukazuje i na međunarodno izvorište protudemokratskih tendencija – na Putinovu Rusiju. Doista, kratkovidno je previdjeti sve smjelije djelovanje putinovske agenture i u Hrvatskoj. Premda se često maskira gospodarskim i enegetskim interesima od obostrane koristi, ona je najčešće strateška alternativa našem euroatlanskom putu. Nije slučajno da su pripadnici elita proizašlih iz komunizma – Mesić i Josipović izvrsni su primjeri – najglasniji zagovaratelji produbljenja gospodarskih odnosa s putinovskom Euroazijom ili traženja izvaneuropskih partnera kao kompenzaciju za sve što tobože nismo ostvarili ili u čemu smo zakinuti kroz zapadnjaštvo i euroatlaticizam. Ma koliko bili u NATO savezu i EU-u, u igri su još uvijek atavizmi titoističkog „nesvrstavanja“.

Ima li nade za izlaz ih ovoga alarmantnog stanja? Poruka preporuča učenje iz totalitarne prošlosti. To i nije lako u zemlji gdje se povijest sustavno falsificira, gdje povijesni revizionisti svoje osporavatelje nazivaju „revizionistima“, gdje postoji čitav bonton zaslađivanja komunističke prošlosti. Piše se o NOB-u a da se uopće ne dovodi u pitanje ovaj čistokrvni agitpropovski termin, jedan od mnogih koji su stvarali lažnu realnost komunističke diktature. Zato demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških poklika i znakova najučinkovitiji su sufleri neokomunističke propagande. Hrvatski identitet ne brani se propalom poviješću nego demokratskim angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne neokomunističke elite, ali je najsigurniji put da ih se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i djelovanju, na čemu počiva demokracija i iz kojih niču promjene.

Ivo Banac/vijenac/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

HRejting: Da su izbori danas Grabar-Kitarović bi osvojila mandat u drugom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Dnevnik HTV-a ekskluzivno donosi rezultate koje bi u drugom krugu izbora ostvarili potencijalni predsjednički kandidati koji, prema sadašnjim pokazateljima, imaju izgleda ući u završnicu.

Riječ je o najvećem istraživanju raspoloženja hrvatskog biračkog tijela koje je za HRT provela agencija Promocija plus. HRejting obuhvaća čak 1400 ispitanika, pa je statistička pogreška samo +/- 2,62%, a razina pouzdanosti 95%.

● Nakon rezultata prvog kruga, donosimo što bi donijela završnica, odnosno drugi krug predsjedničkih izbora.

U drugom krugu analizirana su tri duela, u skladu, naravno, s onime što je istraživanje pokazalo za prvi krug. Kao što smo objavili sinoć, očekivano najveću potporu birača dobiva samo troje potencijalnih kandidata i zasad samo oni imaju izglede za drugi krug.

1) Sraz Zoran Milanović – Kolinda Grabar-Kitarović

Da je danas drugi krug predsjedničkih izbora, u srazu sa Zoranom Milanovićem aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović osvojila bi drugi uzastopni mandat. Grabar-Kitarović dobila bi 52,3% glasova, Milanović 43,2%, a neodlučnih birača u ovom duelu nema mnogo – 4,5%.

● Pogledajte kako bi glasovali birači pojedinih stranaka, izdvojili smo ih pet

Kod HDZ-a i SDP-a stvari su jasne, čvrsta biračka tijela s više od 90% potpore svojim kandidatima, iako treba zamijetiti da bi 6,5% SDP-ovih birača svoje povjerenje ipak radije dalo Kolindi Grabar-Kitarović.

Birači Mislava Kolakušića u drugom bi krugu s 50% glasova poduprli Zorana Milanovića, a s 39,7% Grabar-Kitarović. Kod birača Mosta očekivana raspodjela, većina glasova otišla bi aktualnoj predsjednici, koja bi dobila i 50% glasova birača HSS-a, dok bi kandidatu ljevice pripalo 43,8%.

2) Kada bi u drugi krug ušli aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro, što bi se dogodilo

Ponovno bi pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, no njezina prednost u ovom bi dvoboju bila manja nego u odnosu na Zorana Milanovića. Kad bi u završnicu predsjedničke utrke ušli Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro, kandidatkinja HDZ-a slavila bi s 49,2% glasova. Miroslav Škoro dobio bi 41,6%. Neodlučnih birača ovdje je malo više nego u prethodnom ogledu – 9,2%.

U srazu ovo dvoje kandidata posebno je zanimljivo pogledati kako bi se opredijelili birači HDZ-a. Grabar-Kitarović ima potporu njih 73,8%, međutim 23,9% ipak smatra da bi bolji predsjednik bio Škoro. Također je zanimljiv podatak da bi SDP-ovi birači, ako već nema njihova kandidata u drugom krugu, na Pantovčaku radije vidjeli Miroslava Škoru nego Kolindu Grabar-Kitarović – 49,3% SDP-ovih birača glasovalo bi za Škoru, a 41,3% za Grabar-Kitarović.

Birači Mislava Kolakušića s 58% priklonili bi se Škori, 24% bi ih glasovalo za Grabar-Kitarović, dosta ih je neodlučnih, čak 18%. Most je za Škoru 61,1%, HSS favorizira Kolindu Grabar-Kitarović s 54,8% glasova, u odnosu na 22,6% koliko bi dali Škori. I tu je udio neodlučnih znatan – 22,6%.

U duelu Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore izdvojili smo još jedan podatak, koji je različit od ovih preferencija koje smo sad vidjeli. Birači Zorana Milanovića iz prvog kruga u drugom bi krugu ipak više glasova udijelili Kolindi Grabar-Kitarović – 46,2%, Škoro bi dobio 41,5% njihovih glasova. Birači Kolinde Grabar-Kitarović čvrsto bi ostali i u drugom krugu uz nju, imala bi samo 2,2% prebjega u konkurentski tabor.

3) A što ako se u drugom krugu nađu Miroslav Škoro i Zoran Milanović?

U tom slučaju predsjednik Hrvatske postao bi Miroslav Škoro. Rezultati ogleda izgledali bi ovako: Miroslav Škoro 49,4%, Zoran Milanović 45,4%. Neodlučnih je malo – 5,2%.

HDZ, SDP, slika naravno jasna iako 13,6% HDZ-ovih birača smatra da bi Milanović bio bolji predsjednik od Škore, odnosno 5,5% birača SDP-a glas bi dalo kandidatu s desnog spektra.

Birači Mislava Kolakušića poduprli bi Miroslava Škoru s 63,5%, a Zorana Milanovića s 26,9%. Most bi s više od 80% glasova bio za Škoru, HSS podijeljen, 45,2% za Škoru, 41,9% za Milanovića, neodlučnih 12,9%.

Dakle, da ponovimo gradivo – kada bi Kolinda Grabar-Kitarović prošla u drugi krug predsjedničkih izbora, da su izbori danas, osvojila bi još jedan mandat, bez obzira na to je li joj protukandidat Zoran Milanović ili Miroslav Škoro. Zoran Milanović ne prolazi ni u jednoj kombinaciji jer se ne bi uspio izboriti ni protiv Miroslava Škore, koji bi u tom slučaju postao nasljednik aktualne predsjednice.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Pupovac: Da Škoru savjetuje supruga imao bi više razumijevanja za pitanja manjina; Možda želi da pokleknemo i onda pozovemo naše birače da glasaju za njega

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac razgovarao je s novinarom Večernjeg lista. Prenosimo dio razgovora:

Moram se vratiti malo natrag. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović šutjela je nakon napada na Srbe u Uzdolju kod Knina i onda vam je nakon vašeg intervjua za medije BiH poslala otvoreno pismo u kojem se obrušila na vas kazavši da vas pozorno prati. Kako to komentirate?

Izbori su, i uloge predsjednika i kandidata vrlo lako se miješaju. Meni je to razumljivo. Ali, nije mi razumljivo kada se miješaju izvan onoga što su temeljne vrijednosti našeg Ustava, kada se miješaju izvan onoga što su uobičajene komunikacije između državnih institucija, između Sabora, u kojem ja sjedim i u kojem sam predsjednik Odbora za ljudska prava i prava manjina, i institucije predsjednika ili Vlade. To nije uobičajen način komunikacije, a ni normalan i samo radi štetu. Ne samo meni. To može napraviti ozbiljnu štetu i samoj predsjednici jer postoje i neka ranija iskustva iz kojih se to moglo i može vidjeti.

Je li to već postala praksa u Hrvatskoj da, svaki put kada su neki izbori, nacionalne manjine i vi budete meta? Jer, evo, vidimo, osim aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednički kandidat gospodin Miroslav Škoro je čak rekao da bi zabranio vaše djelovanje, pa i rad?

Gospodin Škoro očito ima savjetnike, a koji vjerojatno nisu njegova supruga koja bi, vjerujem, imala više razumijevanja za pitanja manjina općenito kao državljanka SAD-a manjinskog podrijetla, koji ga usmjeravaju na to da je dobro da se na politici ozloglašavanja i sotoniziranja SDSS-a i njegova predsjednika zaradi neki politički poen i da se posegne za mehanizmom zaštite zabrane jedne demokratske stranke koja djeluje demokratskim sredstvima, ne sredstvima koja su suprotna odredbama Ustava ili zakonima Republike Hrvatske. Ne znam želi li gospodin Škoro time zapravo postići da mi možda nekako pokleknemo i onda pozovemo naše birače da glasaju za njega. Ako misli da će to biti dobro za Hrvatsku i da će on zato biti bolji predsjednički kandidat, možda bismo mi u SDSS-u mogli razmisliti i onda objaviti da ćemo gospodina Škoru, kao predsjedničkog kandidata, podržati na ovim izborima i time mu priskrbiti znatnu količinu glasova naših birača. Vjerujem da bi mu takva naša objava bitno povećala popularnost.

Za kojeg će se predsjedničkog kandidata SDSS opredijeliti s obzirom na to da s Milanovićem niste u dobrim odnosima, a česta ste meta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a sada i Miroslava Škore?

Nismo se mislili upletati u izbornu kampanju i to je nešto čega ćemo se držati. Mi samo želimo da ovi izbori za predsjednika dobiju ozbiljan karakter, da glavna tema tih izbora ne budemo mi i da produbljivanje animoziteta prema Srbima u Hrvatskoj ne bude nešto na čemu će se zasnivati kampanja, posebno desnog dijela kandidata za predsjednika Republike.

Cijeli intervju je OVDJE.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari