Pratite nas

Život

U Hrvatskoj ne smije biti gladne djece

Objavljeno

na

Treba povećati skrb za siromašnu djecu

Nije grijeh, niti sramota biti siromašan, jedva spajati kraj s krajem, primati socijalnu pomoć i biti na rubu egzistencije, pogotovo kad sam za to nisi nimalo kriv, već te situacija u državi, opća ili posebna gospodarska i društvena kriza, dovela u takav položaj i stanje kojeg se mnogi stide. Najgore od svega je da se siromašnima i ne dobro stojećima rugaju upravo oni i onakvi koji su svojim radom, činjenjem i nečinjenjem tome pridonijeli. Takav odnos elite onih koji sebe smatraju elitom, a do tog statusa su došli na netransparentan i krajnje sumnjiv način, se svakodnevno u mnogo čemu vidi i očituje, posebice u školama.

djecaDjeca se rugaju i ne prihvaćaju one koji nemaju sve ono i onakvo što imaju stvarno opravdano i transparentno imućni ili razni skorojevići, koji su sve kupili, pa čak diplome i društveni status. To se najbolje osjeti u manjim sredinama gdje svatko svakog poznaje i sve o njemu zna, pogotovo kako je do svog imetka i društvenog statusa došao, kao i kako ga je onaj drugi izgubio, unatoč svim uvjetima koje ima da do toga ne dođe. Sjećam se slučajeva kad su učenici meusobno uspoređivali uplatnice za topli obrok, kad su se rugali onima koji ne plaćaju, a jedu u školskoj kuhinji, kad su se rugali djeci koja su onako „transparentno“, „humano“ i pedagoški pred TV kamerama ispraćana na ljetovanje ispred gradske vijećnice. Druge godine, iako su imali pravo, nisu htjeli ići. Puno ima takvih različitih primjera gdje se našim novcem, stječe popularnost, a sramote oni koji ga po svim zakonima i pravilima moraju dobiti.

Status učenika, odnosno njihovih roditelja je u mnogim školama jasno vidljiv, pogotovo u onim boljim gimnazijama, gdje obično ide elita, a tu i tamo dospije koje siromašnije dijete, iz višebrojne porodice, koje je isključivo svojom zaslugom i visokim, stvarnim i opravdanim ocjenama tu dospjelo. Takvi učenici, u osnovnom i srednjem obrazovanju, unatoč svojem izvrsnom uspjehu u učenju i uzornom vladanju su diskriminirani i na neki način izopćeni, jer nemaju, što je vidljivo po njihovoj odjeći, obući i džeparcu. Takvu djecu je sramota reći u školi da su gladni, kao i neke od njihovih roditelja tražiti bilo kakvu pomoć, koja im pripada. To samo jedan od pokazatelja, koji nam zorno govori, kako nam još puno toga treba da bi bili društvo s tolerancijom na sve ono što dovodi do bilo kakve diskriminacije, naročito u djece i mladih. Tome bi u mnogome pomogao Građanski odgoj u školama, odnosno jedan njegov dio koji svojim sadržajima obrazuje i odgaja, u smislu jednakopravnosti, temeljnih prava, sloboda i odgovornosti, svih prema svima, naročito državnih institucija, resornih ministarstava i ministara.

Isto tako kao što nije grijeh biti siromašan, nije grijeh, niti ikakva sramota biti bogat, pogotovo kad stjecanje tog bogatstva transparentno, na bilo koji način. Sramota i grijeh je onda kada je to nečije bogatstvo stečeno na tuđu štetu, ponajviše novcem tih istih, koji su time dovedeni u nezavidan položaj i ne mogu uzdržavati svoju porodicu i dostojno čovjeka živjeti, koji su zbog otuđivanja, nezakonitog korištenja, neodgovornog ulaganja…, dovedeni na stup srama, dok se oni koji su na tome profitirali ponašaju kao da ih se to ne tiče.

djaciBaš me briga tko što ima materijalno, gdje ljetuje, zimuje, u kojoj klasi putuje, kakve automobile vozi, službeno i privatno, kakav mu je ured i sanitarne prostorije uz taj ured, što kompenzira skupocjenim namještaj, originalnim ćilimima, jacuzzi bathroom-om, gdje spava, s kim spava, kojeg je roda, spola, nacionalnosti, političkog opredjeljenja, svjetonazora, životne filozofije, koliko ima djece, kao mu se djeca zovu, je su li domoljubna ili nisu, u koje škole polaze, jesu li bračna ili vanbračna, kao i čija ljubavnica koji i čiji auto vozi, s kim putuje i koliko su novca na tom putu potrošili… Briga me je, zaista me je briga, a to bi trebala biti briga svih nas, za siromašnu djecu, posebice onu koja u škole dolaze gladna i biti će me za to briga, dok ijedno dijete u Hrvatskoj bude gladno.

Ne trebaju nam ikakva istraživanja i ičija upozoravanja iz vana koliko je te djece i što moramo napraviti da tako više ne bude. Na verbalnoj razini i deklarativno smo u tome vrlo jaki i spremni dokazivati, na različite načine, kako to nije baš tako. Za razliku od prijašnjeg verbalnog djelovanja, pokažimo se već jednom na stvarnom, racionalnom djelu i učinkovitom uratku, na konkretnim zadacima i ostvarimo naš prioritetni cilj: Nijedno dijete u Hrvatskoj ne smije biti gladno. Na tome bi se trebali dobivati svi izbori, a ne na pljuvanju onog ili onih drugih, rivala i političkih protivnika, ne na raznim spinovima, PR-ovim instrukcijama, lažnoj retorici, glumatanju, pokušajima oponašanja onoga kojeg se jednostavno ne može oponašati, stisnutim šakama, deračini, traženju truna u oku protivnika, a da se ne vidi brvno u svom oku…, programima koje nam drugi pišu, a onda se „naštrebere“ i recitiraju ili pak improviziraju…

Sasvim je svejedno ima li „narod onakvu vladu kakvu zaslužuje“ ili obrnuto ima li „vlada onakav narod kakav zaslužuje“ gladne djece u Hrvatskoj ne smije biti nikada više.

Ankica Benček

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Život

“Bijela kuga”: Sve manje vjenčanja, sve manje beba…

Objavljeno

na

Objavio

Veliki broj općina u BiH “umire”. Sve se manje djece rađa, mladi se sve teže odlučuju za brak, velik broj osoba umire…

Pokazatelji zabrinjavajući S “bijelom kugom” suočavaju se gotovo sve općine u BiH, pa tako i s većinski hrvatskim stanovništvom. Najnoviji podaci za općinu Čapljina pokazuju koliko je situacija alarmantna, piše Večernji list BiH.

Tijekom prošlog mjeseca na području općine Čapljina rođeno je 12 beba, a umrle su 24 osobe. Još poraznije zvuči podatak kako u listopadu u toj općini nije sklopljen ni jedan brak. Ne ohrabruju ni podaci za ranije mjesece koji pokazuju kako je u toj općini negativan prirodni prirast prisutan tijekom cijele godine te da je u rujnu umrlo 30 osoba, a rođeno 14 beba. Ova općina samo je primjer koliko je situacija ozbiljna, a tako je i u mnogim drugim sredinama.

U FBiH je od siječnja do kraja srpnja rođeno 10.360, a umrlo 12.237 osoba, odnosno broj umrlih veći je za 1877 od broja rođenih, pokazuju podaci Zavoda za statistiku. Prema tim podacima, najmanje beba rođeno je u siječnju – 1005, a najviše osoba umrlo je u veljači – 1921. – “Bijelom kugom” najviše su pogođeni istočna Hercegovina, Podrinje, Hercegbosanska županija i Posavina, a postoje sela bez ijednoga stanovnika.

Demografi navode kako su sve veći mortalitet i sve manji natalitet posljedica starenja stanovništva. Komentirajući te podatke, demograf Hasan Zolić rekao je nedavno kako je od 2013. do 2016. samo po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika. Pada broj stanovnika Na problem smanjenja broja katolika u BiH upozorava i Katolička crkva u BiH. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na kraju 2016. Banjolučka biskupija imala je 31.501 katolika, Mostarsko-duvanjska 176.619, Trebinjsko-mrkanska 19.410, a Vrhbosanska nadbiskupija 162.711.

Katolici u BiH još od 2002. imaju negativan prirodni prirast, ali on je u stalnom opadanju već od 1996., kada je bio pozitivan za 1467. Prema istim izvorima, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je na kraju 2015. u BiH bilo 405.735 katolika, što bi bilo za 14.559 manje nego 2014, piše Večernji list BiH.

Usporedbom podataka od 2014. s onima iz kraja 2016. dolazi se do rezultata da je u BiH oko 30 tisuća katolika manje nego na početku 2014. Razloga za takvo stanje je mnogo, međutim, među glavnima su ekonomski koji uvelike diktiraju sklapanje brakova i odluku na proširenje obitelji.

facebook komentari

Nastavi čitati

Život

Amerikanka preselila u Hrvatsku: Hrvatska vas podsjeti što je doista važno u životu

Objavljeno

na

Objavio

Odlučila je zamijeniti američki san onim hrvatskim.

Zašto strankinje dolaze živjeti u Hrvatsku?

Ovim se pitanjem na vlastitom primjeru pozabavila Amerikanka Alexandra Schmidt, pišući za Croatia Week. U Hrvatskoj je, kaže, pronašla nešto što nije nigdje drugdje u svijetu.

Alexandra je u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku, živjela nekoliko mjeseci prije nego se preselila u Irsku zbog posla. Zeleni otok je zavoljela, stekla je prijateljstva, imala novca i, kako kaže, ‘mnoga sjećanja iz irskih pubova’. No, Irsku nikad nije doživljavala domom.

‘Nisam pronašla vezu kakvu sam pronašla u Hrvatskoj’, piše Alexandra i nastavlja: ‘Nedostajao mi je organizirani kaos svakodnevnog života, iako je to izluđivalo moj mozak.

Nedostajala mi je utjeha domaće hrane u Hrvatskoj i svježe ulovljene ribe. Nedostajalo mi je plivanje u tirkiznom moru i gledanje najboljih zalazaka sunca na svijetu. Nedostajao mi je način na koji sam se osjećala sigurna i zbrinuta’, navodi Alexandra.

Hrvatska joj je, tvrdi, dopustila da izraste u autentičnu sebe, podsjećajući je da uživa u životnom putu. Kombinacija hrvatske srdačne gostoljubivosti, direktnog načina izricanja mišljenja, predivnih pejzaža i nevjerojatne hrane su neki od razloga za povratak.

Ali…

‘Vjerujte mi kad kažem da živjeti u Hrvatskoj kao stranac nije samo pijuckanje vina i gledanje jadranskih zalazaka. Selidba u novu zemlju uvijek predstavlja izazov i reći ću vam da Hrvatska može biti izuzetno teška.

Nije lako živjeti ovdje kao domaći, kamoli stranac. Nepotrebno je naglašavati da većina nas ne dolazi ovdje zbog procvjetalog tržišta rada. Ne vraćamo se graditi karijere u tradicionalnom smislu. Ne selimo ovdje zbog toga jer je lako navigirati kroz hrvatsku kulturu i birokraciju. Umjesto toga, pronašli smo nešto mnogo veće: sreću’, piše Alexandra.

‘Hrvatska ima način da vas spusti na zemlju i podsjeti čovjeka što je doista važno u životu. Posebno nas Amerikance, naučila nas je da radimo za život, a ne da živimo da bismo radili.

Hrvatsku često gledamo kao bijeg od okrutnog začaranog kruga previše rada i neispunjenosti. Vidjela sam žene koje mijenjaju život na visokoj nozi na Manhattanu sa večerama od 150 dolara za domaće vino i večeru iz vrta u Hrvatskoj. Vidjela sam žene koje ostavljaju šestoznamenkaste plaće da bi radile kao instruktorice ronjenja. Odlučile smo zamijeniti američki san onim hrvatskim. Većina nas nikad ne gleda unatrag’, navodi Alexandra.

‘Moj život u Hrvatskoj nije savršen i još nisam sve pohvatala. Ali kad uzmem vremena uživati u malim stvarima u ovdašnjem životu, kao domaćoj rakiji, šetnji plažom ili kavi s prijateljima, vidim mnogo jasnije. I naučila sam zbog toga mnogo više voljeti svoj život’, zaključuje ova Amerikanka u svom članku za Croatia Week prenosi croexpress

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari