Pratite nas

Život

U Hrvatskoj ne smije biti gladne djece

Objavljeno

na

Treba povećati skrb za siromašnu djecu

Nije grijeh, niti sramota biti siromašan, jedva spajati kraj s krajem, primati socijalnu pomoć i biti na rubu egzistencije, pogotovo kad sam za to nisi nimalo kriv, već te situacija u državi, opća ili posebna gospodarska i društvena kriza, dovela u takav položaj i stanje kojeg se mnogi stide. Najgore od svega je da se siromašnima i ne dobro stojećima rugaju upravo oni i onakvi koji su svojim radom, činjenjem i nečinjenjem tome pridonijeli. Takav odnos elite onih koji sebe smatraju elitom, a do tog statusa su došli na netransparentan i krajnje sumnjiv način, se svakodnevno u mnogo čemu vidi i očituje, posebice u školama.

djecaDjeca se rugaju i ne prihvaćaju one koji nemaju sve ono i onakvo što imaju stvarno opravdano i transparentno imućni ili razni skorojevići, koji su sve kupili, pa čak diplome i društveni status. To se najbolje osjeti u manjim sredinama gdje svatko svakog poznaje i sve o njemu zna, pogotovo kako je do svog imetka i društvenog statusa došao, kao i kako ga je onaj drugi izgubio, unatoč svim uvjetima koje ima da do toga ne dođe. Sjećam se slučajeva kad su učenici meusobno uspoređivali uplatnice za topli obrok, kad su se rugali onima koji ne plaćaju, a jedu u školskoj kuhinji, kad su se rugali djeci koja su onako „transparentno“, „humano“ i pedagoški pred TV kamerama ispraćana na ljetovanje ispred gradske vijećnice. Druge godine, iako su imali pravo, nisu htjeli ići. Puno ima takvih različitih primjera gdje se našim novcem, stječe popularnost, a sramote oni koji ga po svim zakonima i pravilima moraju dobiti.

Status učenika, odnosno njihovih roditelja je u mnogim školama jasno vidljiv, pogotovo u onim boljim gimnazijama, gdje obično ide elita, a tu i tamo dospije koje siromašnije dijete, iz višebrojne porodice, koje je isključivo svojom zaslugom i visokim, stvarnim i opravdanim ocjenama tu dospjelo. Takvi učenici, u osnovnom i srednjem obrazovanju, unatoč svojem izvrsnom uspjehu u učenju i uzornom vladanju su diskriminirani i na neki način izopćeni, jer nemaju, što je vidljivo po njihovoj odjeći, obući i džeparcu. Takvu djecu je sramota reći u školi da su gladni, kao i neke od njihovih roditelja tražiti bilo kakvu pomoć, koja im pripada. To samo jedan od pokazatelja, koji nam zorno govori, kako nam još puno toga treba da bi bili društvo s tolerancijom na sve ono što dovodi do bilo kakve diskriminacije, naročito u djece i mladih. Tome bi u mnogome pomogao Građanski odgoj u školama, odnosno jedan njegov dio koji svojim sadržajima obrazuje i odgaja, u smislu jednakopravnosti, temeljnih prava, sloboda i odgovornosti, svih prema svima, naročito državnih institucija, resornih ministarstava i ministara.

Isto tako kao što nije grijeh biti siromašan, nije grijeh, niti ikakva sramota biti bogat, pogotovo kad stjecanje tog bogatstva transparentno, na bilo koji način. Sramota i grijeh je onda kada je to nečije bogatstvo stečeno na tuđu štetu, ponajviše novcem tih istih, koji su time dovedeni u nezavidan položaj i ne mogu uzdržavati svoju porodicu i dostojno čovjeka živjeti, koji su zbog otuđivanja, nezakonitog korištenja, neodgovornog ulaganja…, dovedeni na stup srama, dok se oni koji su na tome profitirali ponašaju kao da ih se to ne tiče.

djaciBaš me briga tko što ima materijalno, gdje ljetuje, zimuje, u kojoj klasi putuje, kakve automobile vozi, službeno i privatno, kakav mu je ured i sanitarne prostorije uz taj ured, što kompenzira skupocjenim namještaj, originalnim ćilimima, jacuzzi bathroom-om, gdje spava, s kim spava, kojeg je roda, spola, nacionalnosti, političkog opredjeljenja, svjetonazora, životne filozofije, koliko ima djece, kao mu se djeca zovu, je su li domoljubna ili nisu, u koje škole polaze, jesu li bračna ili vanbračna, kao i čija ljubavnica koji i čiji auto vozi, s kim putuje i koliko su novca na tom putu potrošili… Briga me je, zaista me je briga, a to bi trebala biti briga svih nas, za siromašnu djecu, posebice onu koja u škole dolaze gladna i biti će me za to briga, dok ijedno dijete u Hrvatskoj bude gladno.

Ne trebaju nam ikakva istraživanja i ičija upozoravanja iz vana koliko je te djece i što moramo napraviti da tako više ne bude. Na verbalnoj razini i deklarativno smo u tome vrlo jaki i spremni dokazivati, na različite načine, kako to nije baš tako. Za razliku od prijašnjeg verbalnog djelovanja, pokažimo se već jednom na stvarnom, racionalnom djelu i učinkovitom uratku, na konkretnim zadacima i ostvarimo naš prioritetni cilj: Nijedno dijete u Hrvatskoj ne smije biti gladno. Na tome bi se trebali dobivati svi izbori, a ne na pljuvanju onog ili onih drugih, rivala i političkih protivnika, ne na raznim spinovima, PR-ovim instrukcijama, lažnoj retorici, glumatanju, pokušajima oponašanja onoga kojeg se jednostavno ne može oponašati, stisnutim šakama, deračini, traženju truna u oku protivnika, a da se ne vidi brvno u svom oku…, programima koje nam drugi pišu, a onda se „naštrebere“ i recitiraju ili pak improviziraju…

Sasvim je svejedno ima li „narod onakvu vladu kakvu zaslužuje“ ili obrnuto ima li „vlada onakav narod kakav zaslužuje“ gladne djece u Hrvatskoj ne smije biti nikada više.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

Objavljeno

na

Objavio

Trend iseljavanja naših ljudi stagnira, statistike kažu da se smanjio. Ima i onih koji se vraćaju. Jedan od njih je Stanko Pezić, rođeni Australac, čiji su roditelji prije više od 50 godina napustili domovinu u potrazi za boljim životom. Sa suprugom i troje djece svoj dom su odlučili pronaći u Zagrebu.

– Kad sam otišao iz Australije, rekao sam: Vratit ću se ja nazad, ne boj se mama. Ali mislim u sebi, volio bih da tu ostanem stalno, kroz smijeh se prisjeća Stanko Pezić. Bilo je to prije pola godine kada je napuštao rodni Melbourne te se sa suprugom i troje djece odlučio preseliti u Hrvatsku.

– Ona je htjela da dođemo. U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno, ne vidiš obitelj. Za vikend isto radiš, u nedjelju se malo odmoriš pa onda u ponedjeljak ponovno posao. Dobro se zaradi, ali je veliki trošak, što dobiješ odmah ode. Sigurno imaš više novca tamo, ali drugi je život, moraš raditi. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’, kaže Pezić za HRT

Do polaska u školu Stanko je govorio samo hrvatski. Hrvatsku su posjećivali kao djeca, rado se vraćali rodbini svojih roditelja u Sinju i Hercegovini.

– Uvijek misliš na Hrvatsku. Naša dijaspora je jaka, velika, puno se družiš s Hrvatima. Sad su mi djeca mala, mislio sam ako ne idemo sada, onda neću nikada ni doći. Ja i supruga smo htjeli da djeca uče hrvatski, da vide kako se živi ovdje, u drugoj kulturi i takve stvari, kaže.

Stanko je kao inženjer građevine 5 godina radio u Londonu, gdje je i upoznao suprugu, također Hrvaticu rođenu u Australiji. U Zagrebu su se tek uselili u novi stan, starijeg su sina upisali u školu, privikavaju se. Nije im žao što su došli unatoč lošoj slici naše zemlje u dalekoj Australiji.

– U vijestima u Australiji uvijek vidimo kako je ovdje loše i ne valja, uvijek vrlo, vrlo negativno prikazuju kako je u Hrvatskoj. Od kada sam ja došao, dobro je, nije tako loše i negativno, barem ono što ja vidim. Dobro, uvijek ima stvari koje mogu biti bolje i koje se mogu promijeniti. Oni u Australiji misle da je Hrvatska “banana republika”, ali svi u Hrvatsku vole doći na godišnji odmor, no za živjeti ovdje, to je druga stvar, kaže Stanko.

Na naše školstvo i zdravstvo Stanko nema primjedbi. Kaže da je izrada dokumenata brža nego u Australiji. Osobito mu se sviđa naš običaj druženja s prijateljima uz dugo ispijanje kavica vani na otvorenome. Naviknuo je i na različite reakcije ljudi kada čuju da je došao živjeti ovamo iz daleke Australije.

– Ovdje ljudi bježe iz Hrvatske, misle ono kako se kaže na engleskom “grass is green…” kao uvijek je bolje na drugoj strani. Dobro, ima onih koji misle što je s tobom, to im je čudno, ali ima i onih koji su vrlo ponosni i njima je drago što sam se vratio u Hrvatsku, kažu mi sve najbolje, ostani tu, a i meni je to također drago. Svakakve su reakcije, kaže Stanko.

Kako god, obitelj Pezić uživa u više vremena provedenog zajedno. Vole šetnje Zagrebom i putovanja po Hrvatskoj, slušati Olivera, Bulića, Thompsona, Cetinskog. Nedostaje im obitelj i prijatelji iz Australije s kojima se često čuju, i australski biftek im fali. Vesele se bijelom Božiću za razliku od onog u Australiji na +35 na plaži i na kupanju. Iako su ostavili duplo veće plaće ovdje su još u potrazi za poslovima. Vjeruju da će se snaći i neće odustati, jer Hrvatska je, kažu, njihova domovina.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Učenička zadruga ‘Dar-Mar’

Objavljeno

na

Objavio

Unutar zadruge djeluje pet sekcija:  keramičarska sekcija, sekcija  za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, sekcija za izradu predmeta od papira i kartona, sekcija za ugostiteljstvo i cvjećarska sekcija. Članovi zadruge su sadašnji i bivši učenici škole, a voditelji sekcija nastavnici. U rad zadruge uključeni su polaznici PSP-a (produženog stručnog postupka), polaznici radnog osposobljavanja i odgojno- obrazovnih skupina. Predmeti izrađeni u učeničkoj zadruzi  izlažu se i prodaju na prodajnim i donacijskim izložbama. Od zarađenog  novca siromašni učenici, a njih ima mnogo, idu na izlet, nabavlja se materijal za daljnji rad učeničke zadruge, nagrade na natjecanjima i slično.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Srednja škola – Centar za odgoj i obrazovanje ustanova je u kojoj se odgaja i obrazuje mladež s teškoćama u razvoju u srednjoškolskim programima. Bogatim i izrazito sadržajnim Školskim kurikulumom nastojimo svakog našeg učenika osposobiti za samostalan i ispunjen život na osobnom, društvenom i profesionalnom planu. Pri tome teškoće ne stavljamo u prvi plan, već brojne jake strane i talente koje imaju naši učenici,govori nam na početku razgovora gospođa Ksenia Pinterić, profesorica u Centru, koja je sa svojim  učenicima napravila nekoliko vrlo vrijednih projekata, koji plijene pozornost šire javnosti.

Prema njezinim riječima, Učenička zadruga „DAR-MAR“ (darovitih i marljivih) osnovana je 2007. godine. Unutar zadruge djeluje pet sekcija:  keramičarska sekcija, sekcija  za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, sekcija za izradu predmeta od papira i kartona, sekcija za ugostiteljstvo i cvjećarska sekcija. Članovi zadruge su sadašnji i bivši učenici škole, a voditelji sekcija nastavnici. U rad zadruge uključeni su polaznici PSP-a (produženog stručnog postupka), polaznici radnog osposobljavanja i odgojno- obrazovnih skupina. Predmeti izrađeni u učeničkoj zadruzi  izlažu se i prodaju na prodajnim i donacijskim izložbama. Od zarađenog  novca siromašni učenici, a njih ima mnogo, idu na izlet, nabavlja se materijal za daljnji rad učeničke zadruge, nagrade na natjecanjima i slično.

Već dugi niz godina surađujemo s DM-om, koji od nas naručuje božićne čestitke. Svake godine sudjelujemo na Smotri učeničkih zadruga grada Zagreba, a uz Dan škole organiziramo prodajnu izložbu u prostorima naše škole. Svake godine potražnja za proizvodima zadrugara raste i traži se proizvod više. Kroz brojne projekte naše škole s redovnim srednjim školama širimo svijest o kreativnim sposobnostima učenika posebne ustanove. Prije četiri godine započeli smo projekt s volonterima koji povodom Božića i Uskrsa zajedno s našim učenicima izrađuju čestitke, prigodne ukrase i uporabne predmete. Bili smo ugodno iznenađeni odazivom i spremnošću mladih ljudi da poklone svoje slobodno vrijeme za dobrobit drugoga te steknu dodatna znanja i vještine družeći se sa vršnjacima s posebnim potrebama. Naša škola je za  inicijativu u radu s volonterima nagrađena nagradom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva na najinovativniji model volonterstva, napominje gospođa Pinterić i ističe posebnu suradnju s Napretkovim kulturnim centrom:

Suradnja s Napretkovim kulturnim centrom započela je zahvaljujući  gospodinu Draženu Vikiću-Topiću, koji je na donacijskoj izložbi radova učeničke zadruge „DAR-MAR“ na Institutu Ruđer Bošković prepoznao potencijal naših vrijednih učenika i u želji da se djeca pozitivno afirmiraju, prezentiraju svoj rad i prodaju svoje unikatne proizvode, povezao nas je s gospodinom Mariom Miloševićem i Napretkovim kulturnim centrom. Prva nam je bila prodajna izložba uskršnjih proizvoda koju smo održali 28. ožujka 2018. u prostorijama NKC u Bogovićevoj 1. Organizacija je bila odlična, lijepi odaziv posjetitelja, a učenici zadovoljni jer smo prezentirali školu i naše unikatne radove, a uz to zaradili nešto novca za nove materijale, izlet zadrugara i za pomoć učenicima u potrebi. Druga nam je bila izložba božićnih proizvoda održana 5. prosinca 2018. I ova izložba je bila vrlo uspješna jer je bila dobro organizirana i vođena, a učenici su doživjeli zadovoljstvo jer su bili pohvaljeni za svoj rad od strane mnogobrojnih posjetitelja. Suradnju s NKC i gospodinom Mariom Miloševićem je odlična, uvijek su spremni na suradnju i pomoć našim učenicima, ističe gospođa Pinterić te posebno naglašava kako je članica planinarskog društva “Stjepan Planić”:

Budući da sam član planinarskog društva „Stjepan Planić“, a  u školi vodim planinarsku sekciju, planiramo jednu suradnju između PD „Stjepan Planić“ i naše škole kako bismo organizirali zajedničke planinarske ture.  Željela bih i u  budućnosti nastaviti ovu lijepu suradnju NKC i naše škole.  Kao voditeljica sekcije za izradu ukrasnih i uporabnih predmeta, nastojim kod učenika razviti svijest o ekologiji i važnosti recikliranja, naučiti ih kako živjeti zdravije i u skladu s prirodom, kaže profesorica Pinterić i ukazuje na brojne proizvode koje su izradili članovi Učeničke zadruge “Dar-Mar”.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari