Pratite nas

Život

U Hrvatskoj ne smije biti gladne djece

Objavljeno

na

Treba povećati skrb za siromašnu djecu

Nije grijeh, niti sramota biti siromašan, jedva spajati kraj s krajem, primati socijalnu pomoć i biti na rubu egzistencije, pogotovo kad sam za to nisi nimalo kriv, već te situacija u državi, opća ili posebna gospodarska i društvena kriza, dovela u takav položaj i stanje kojeg se mnogi stide. Najgore od svega je da se siromašnima i ne dobro stojećima rugaju upravo oni i onakvi koji su svojim radom, činjenjem i nečinjenjem tome pridonijeli. Takav odnos elite onih koji sebe smatraju elitom, a do tog statusa su došli na netransparentan i krajnje sumnjiv način, se svakodnevno u mnogo čemu vidi i očituje, posebice u školama.

djecaDjeca se rugaju i ne prihvaćaju one koji nemaju sve ono i onakvo što imaju stvarno opravdano i transparentno imućni ili razni skorojevići, koji su sve kupili, pa čak diplome i društveni status. To se najbolje osjeti u manjim sredinama gdje svatko svakog poznaje i sve o njemu zna, pogotovo kako je do svog imetka i društvenog statusa došao, kao i kako ga je onaj drugi izgubio, unatoč svim uvjetima koje ima da do toga ne dođe. Sjećam se slučajeva kad su učenici meusobno uspoređivali uplatnice za topli obrok, kad su se rugali onima koji ne plaćaju, a jedu u školskoj kuhinji, kad su se rugali djeci koja su onako „transparentno“, „humano“ i pedagoški pred TV kamerama ispraćana na ljetovanje ispred gradske vijećnice. Druge godine, iako su imali pravo, nisu htjeli ići. Puno ima takvih različitih primjera gdje se našim novcem, stječe popularnost, a sramote oni koji ga po svim zakonima i pravilima moraju dobiti.

Status učenika, odnosno njihovih roditelja je u mnogim školama jasno vidljiv, pogotovo u onim boljim gimnazijama, gdje obično ide elita, a tu i tamo dospije koje siromašnije dijete, iz višebrojne porodice, koje je isključivo svojom zaslugom i visokim, stvarnim i opravdanim ocjenama tu dospjelo. Takvi učenici, u osnovnom i srednjem obrazovanju, unatoč svojem izvrsnom uspjehu u učenju i uzornom vladanju su diskriminirani i na neki način izopćeni, jer nemaju, što je vidljivo po njihovoj odjeći, obući i džeparcu. Takvu djecu je sramota reći u školi da su gladni, kao i neke od njihovih roditelja tražiti bilo kakvu pomoć, koja im pripada. To samo jedan od pokazatelja, koji nam zorno govori, kako nam još puno toga treba da bi bili društvo s tolerancijom na sve ono što dovodi do bilo kakve diskriminacije, naročito u djece i mladih. Tome bi u mnogome pomogao Građanski odgoj u školama, odnosno jedan njegov dio koji svojim sadržajima obrazuje i odgaja, u smislu jednakopravnosti, temeljnih prava, sloboda i odgovornosti, svih prema svima, naročito državnih institucija, resornih ministarstava i ministara.

Isto tako kao što nije grijeh biti siromašan, nije grijeh, niti ikakva sramota biti bogat, pogotovo kad stjecanje tog bogatstva transparentno, na bilo koji način. Sramota i grijeh je onda kada je to nečije bogatstvo stečeno na tuđu štetu, ponajviše novcem tih istih, koji su time dovedeni u nezavidan položaj i ne mogu uzdržavati svoju porodicu i dostojno čovjeka živjeti, koji su zbog otuđivanja, nezakonitog korištenja, neodgovornog ulaganja…, dovedeni na stup srama, dok se oni koji su na tome profitirali ponašaju kao da ih se to ne tiče.

djaciBaš me briga tko što ima materijalno, gdje ljetuje, zimuje, u kojoj klasi putuje, kakve automobile vozi, službeno i privatno, kakav mu je ured i sanitarne prostorije uz taj ured, što kompenzira skupocjenim namještaj, originalnim ćilimima, jacuzzi bathroom-om, gdje spava, s kim spava, kojeg je roda, spola, nacionalnosti, političkog opredjeljenja, svjetonazora, životne filozofije, koliko ima djece, kao mu se djeca zovu, je su li domoljubna ili nisu, u koje škole polaze, jesu li bračna ili vanbračna, kao i čija ljubavnica koji i čiji auto vozi, s kim putuje i koliko su novca na tom putu potrošili… Briga me je, zaista me je briga, a to bi trebala biti briga svih nas, za siromašnu djecu, posebice onu koja u škole dolaze gladna i biti će me za to briga, dok ijedno dijete u Hrvatskoj bude gladno.

Ne trebaju nam ikakva istraživanja i ičija upozoravanja iz vana koliko je te djece i što moramo napraviti da tako više ne bude. Na verbalnoj razini i deklarativno smo u tome vrlo jaki i spremni dokazivati, na različite načine, kako to nije baš tako. Za razliku od prijašnjeg verbalnog djelovanja, pokažimo se već jednom na stvarnom, racionalnom djelu i učinkovitom uratku, na konkretnim zadacima i ostvarimo naš prioritetni cilj: Nijedno dijete u Hrvatskoj ne smije biti gladno. Na tome bi se trebali dobivati svi izbori, a ne na pljuvanju onog ili onih drugih, rivala i političkih protivnika, ne na raznim spinovima, PR-ovim instrukcijama, lažnoj retorici, glumatanju, pokušajima oponašanja onoga kojeg se jednostavno ne može oponašati, stisnutim šakama, deračini, traženju truna u oku protivnika, a da se ne vidi brvno u svom oku…, programima koje nam drugi pišu, a onda se „naštrebere“ i recitiraju ili pak improviziraju…

Sasvim je svejedno ima li „narod onakvu vladu kakvu zaslužuje“ ili obrnuto ima li „vlada onakav narod kakav zaslužuje“ gladne djece u Hrvatskoj ne smije biti nikada više.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Život

Dođi u Križnicu i osjeti ljubav

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ivana PRANJKIĆ

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže Fabčić u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude, ali gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka

Opće je poznata stvar da Republiku Hrvatsku krasi neopisivo bogatstvo flore i faune. Stoga su oči cijeloga svijeta uperene u naše parkove prirode i zaštićena područja. Dolaze ljudi iz različitih krajeva svijeta. Obilaze Hrvatsku. I uistinu, toliko je toga lijepoga da se jednostavno ponekada ne sjetimo, pa i mi, novinari, okom kamere i olovkom, ne zabilježimo male rajeve na zemlji, a ima ih na svakom koraku.

Ako se putnik namjernik možda odluči posjetiti Pitomaču, ako mu nitko ne kaže, onda sigurno sam neće zamijetiti, živopisnu ljepotu jednog malog mjestašca interesantnog imena, do kojega se ne može doći cestom. Da, to je Križnica, a do nje možete pješice preko mosta za pješake ili skelom, neobičnim prijevoznim sredstvom, koja je za vrijeme rata povezivala mnogobrojne hrvatske i bosanske krajeve. Danas povezuje Križnicu sa ostatkom svijeta. Naime, povezuje ostatak svijeta s živopisnom prirodom koju ne možete vidjeti baš na svakom mjestu.

U Križnici živi tek 20-tak stalnih stanovnika, ali unatoč tomu, sva su polja zasijana i rezultati ljudskog rada su na svakom koraku. Polja su zasijana kukuruzom, sojom, pšenicom, a pozornost posebno plijene bezbrojni makovi i njihovi crveni cvjetovi.

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude. Gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka.

Prema riječima naše domaćice Ivane Kutleše Dravska iža je otvorena za brojne goste, koji ovdje dolaze iz obližnje Pitomače, ali neki „zapale“ i iz drugih krajeva bijeloga svijeta:

-Križnica a niti naša Iža nikada nisu prazni. Ljudi su tu svakim danom. Najviše ih je subotom i nedjeljom . Dođu na fiš, svježu ribu, janjetinu, piletinu, šarana na rašljama itd… Dođu se proveseliti, odmoriti, kaže Ivana i napominje da je Iža poznata i po podrumu s vinima još iz 18 stoljeća, koja je ovdje proizvodio izvjesni grof…

Dragi prijatelji namjernici, ovdje ćemo stati, jer se Križnicu ne dade opisati. Nju treba doći i vidjeti. Treba ju doživjeti i osjetiti te kušati kulinarske specijalitete. Tako ćete ju najlakše zavoljeti, jer stara narodna mudrost zna reći da ljubav dolazi preko punog želuca. Na kraju, ipak mislimo da je najbolje otići u Križnicu provozati se skelom, napuniti želudac i osjetiti ljubav.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Od danas dopuštena veća slavlja

Objavljeno

na

Objavio

Od danas bi se trebala dopustiti veća slavlja – 100 uzvanika u zatvorenom, do 300 na otvorenom.

Popuštanjem mjera u Crkvi su ponovno dopuštena krštenja, održavanje sakramenata Prve Svete pričesti i Svete potvrde.

O terminima se župnici dogovaraju s roditeljima, a svi se i dalje pridržavaju strogih mjera zaštite od koronavirusa.

Kada će se održati prve pričesti i krizme, odlučuju župnici, no moraju se poštovati propisane mjere. Razmak od dva metra, primanje hostije na ruke, a ako je moguće slavlje održati na otvorenom. U nekim župama prvopričesnici neće imati iste bijele haljinice, a roditelji moraju dati pisani pristanak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari