Pratite nas

Religija i Vjera

U Hrvatskoj neki namjerno šire malodušnost i zabludu kako nam ne može biti bolje – ne dopustimo da nas obmane

Objavljeno

na

Josip BozanićHomilija kardinala Josip Bozanića prigodom 283. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu

Jučerašnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa vezan je uz spomen na 14. rujna 335. godine, kada je u Jeruzalemu mnoštvo hodočasnika slavilo posvetu bazilike uskrsnuća Kristova koju je car Konstantin dao izgraditi ponad Svetoga groba. Na Kalvarijskome je brdu postavio predivan križ kao spomen na Kristovu žrtvu. Od tog je vremena simbol križa redovito korišten u svim crkvenim i društvenim okolnostima kao prepoznatljiv nositelj očitovanja Božje ljubavi u Isusu Kristu, u njegovoj smrti i uskrsnuću.

I danas se križ, bez obzira na moguće iskrivljavanje njegova istinskog značenja, nalazi posvuda gdje je posijano sjeme Evanđelja i gdje su niknuli plodovi kršćanske kulture. Križ ostaje simbolom ljubavi, istine o Bogu i čovjeku, simbolom neprihvaćanja nasilja i spremnosti na žrtvu za bližnje.

Snaga se križa ne nalazi u njegovoj izvanjskoj pojavnosti, nego njegova pojavnost govori o ljudima koji žele živjeti kršćanski, koji su kao istinu svoga života prihvatili dar milosti Boga u Isusu Kristu; Boga koji je svemu što postoji dao život, a čovjeka stvorio na svoju sliku te ga pozvao u vječno zajedništvo sa sobom.

Bog, objavljen u Isusu Kristu, ne ostavlja čovjeka u vlasti smrti koja je došla po grijehu, nego ga trajno vraća u život po križu na kojemu je Isus sebe predao Ocu. Imajući križ pred sobom gledamo povijest ljudskih traženja, čežnje za Bogom, ali i povijest udaljavanja od Boga.

Prva rečenica naviještene Božje riječi govori o narodu koji je postao nestrpljiv dok je – oslobođen iz egipatskoga ropstva – išao prema zemlji obećanja iskušavan težinom pustinje. Napor koji zahtijeva hod iskustvo je i ovoga hodočašća, osobito blisko onima koji su Majci Božjoj Bistričkoj stigli pješice.

Hodočašće je slika svakoga životnoga puta, isprepletenoga postavljenim ciljevima i početnim oduševljenjem, ali i gubitkom snage što unosi sumnje. Tada nestaju početni razlozi koji su ulijevali sigurnost, a u pitanje se ne dovodi samo put, nego i zacrtani ciljevi. Kao što to vrijedi za život svakog pojedinca, slično je i glede života naroda.

Braćo i sestre, ono što se događalo izabranomu narodu živa je riječ za nas. Dobro je vidjeti čemu nas Gospodin poučava i na što nas poziva. Došli smo u naše Bistričko svetište na hodočašće; osjetili smo ponovno isti poziv koji nam je rekao da danas trebamo biti u zajedništvu vjere, zahvaljivanja i molitve s pouzdanjem oko svoje nebeske Majke.

Ipak, vjerujem da je u životu od svakoga od nas, unutar godine dana, bilo i pitanja upućenih Bogu koja su započinjala riječju zašto; pitanja koja sežu do krajnjih granica našega bića, naših oduševljenja i razočaranja. Ubrzanost življenja i mnoštvo sadržaja lako pomuti početna oduševljenja, tako da se sve čini bez okusa i smisla. Izabrani je narod govorio da nema ni kruha ni vode, dakle najnužnije za život, a ono što je trebalo biti radost slobode nije imalo nikakve ljepote, nego su prigovarali bijednome jelu koje se ogadilo dušama njihovim.

U toj slabosti, prigovaranju, malaksalosti duše, postali su laki plijen otrovnica. Njihov je ugriz bio poput goruće rane, bolan i neizlječiv. Postali su bezvoljni, onemoćali, neoprezni, spori; postali su plijen smrti kojoj su se prepustili. Izložen izumiranju narod prepoznaje svoju pogrješku, priznaje svoj grijeh. I Bog odgovara njihovu povratku, dajući im vidljiv znak svoje prisutnosti.

Zmija je u starini u mnogim narodima bila dvostruki znak: znak umiranja i znak života; nositeljica otrova, ali i ozdravljenja i obnove, jer je presvlačenje kože predstavljalo sliku pomlađivanja i novoga života.

Baš je taj dvojaki znak Gospodin postavio pred svoj narod, da ga trajno može vidjeti; da mu konačni cilj ne postane pretežak i predalek, nego da obnavlja snagu gledajući Božju prisutnost; da vidi onoga koji je jači od bilo kojega otrova i životnoga ugriza.

Nisu ozdravljali snagom svoga pogleda ili nekog predmeta, nego zato što su svoja srca uzdigli Gospodinu. On ih je spasio i ozdravio, kao što piše u Knjizi mudrosti: “Jer tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog tebe, Spasitelju sviju!” (Mudr 16, 7).

Narod je u svojoj nevolji prepoznao da put bez Boga ne vodi ni u kakvo blagostanje; da pobuna i odbacivanje njegovih zapovijedi može donijeti samo pogibelj. To što se dogodilo izraelskom narodu pomaže nama, kao pojedincima i kao vjerničkoj zajednici, razumjeti značenje Kristova križa i pogleda vjernika u taj znak naše vjere.

Evanđelje govori o susretu Isusa i Nikodema. Nikodem je zanimljiva osoba koja u sebi spaja obilježja obrazovanoga i uglednoga čovjeka, možda čak i člana Sinedrija; čovjeka posebno osjetljiva za istinu i pravednost, iskrenoga tražitelja smisla koji propituje vlastite spoznaje i stavove; čovjeka koji dolazi k Isusu, ali se čuva javnosti, kao da nema u sebi dovoljno hrabrosti iznijeti svoje mišljenje. Rekli bismo – neka vrsta intelektualca koji ostaje pomalo na odstojanju, ali ga srce vuče k Isusu.

Današnje evanđelje donosi Isusove riječi kojima je povezao događaj iz pustinje i podignutu mjedenu zmiju. To su one riječi koje se brzo usađuju u srce, jer su sažetak Radosne vijesti. Zanimljivo je da je taj sažetak Isus izrekao Nikodemu.

Ono što je tada moglo zbuniti Nikodema, nama je u svjetlu vjere u Kristovo uskrsnuće nova utjeha. Gledati Isusa uzdignuta na križ, imati pogled usmjeren prema ljubavi koju je objavio na Kalvariji znači vjerovati u njega. Raspeti pokazuje koliko nas Bog voli i u što se trebamo ugledati.

Gledajući raspelo postajemo svjesni koliko zla može prouzročiti otrovni ugriz. Može ubiti nedužna. No, u daru života koji nam je darovao Isus nalazi se i protuotrov: nesebična ljubav za sve.
Samo pogled uprt u onoga koga je probola mržnja, koji nije došao osuditi nego spasiti svijet može izliječiti svijet.

Križ je uporišna točka za pogled svakog vjernika koji u njemu vidi srž kršćanskoga življenja. To je znak Božje prisutnosti koja ozdravlja. To je znak koji hrvatski narod rado stavlja u svoju životnu sredinu. Taj znak nikomu tko je otvoren istini ne može biti uvreda niti narušavanje prava. Jer, na križu su završavali najmanji, društvu najnevažniji, da bi po Kristu bili uzdignuti, da nijedan čovjek ne bi bio nevažan. Isus s križa naviješta po Bogu ostvarena čovjeka, a to je onaj tko iz ljubavi, dragovoljno postaje najmanjim, dajući svoj život za druge, čak i za neprijatelje.

U ovome svetištu Majke Božje Bistričke nalazimo mnoštvo znakova Božjeg milosrđa. Ovamo rado dolazimo da bismo obnovili, razbistrili svoj pogled prema Kristu. I kada nam se taj pogled čini teškim, a Božja ljubav dalekom, obraćamo se nebeskoj Majci. U svetištu pristupamo k oltaru, imajući pred sobom lik One koja je rodila našega Spasitelja. Njezin je pogled najdublji pogled vjere. Tim nas pogledom hrabri i tješi.

Od bazilike posvećene Marijinom Uznesenju put nas vodi do ovoga kalvarijskoga brda na vrhu kojega se nalazi uzdignut Krist na križu. Do njega se penjemo razmatrajući postaje satkane od pogleda ljudi prema Kristu, od otrovnih i blagoslovnih riječi, od umornih i razočaranih koraka, od sućuti i nemilosrdnih postupaka. Na svakoj toj postaji osjećamo blizinu Majke koja nam govori da se ne umorimo gledati Spasitelja. Uzdignuti križ nije kraj, nego put koji vodi s brda do spomena Uskrsnuća i konačno u ovu udolinu, u naš svakodnevni život u kojem u zajedništvu Crkve živi vjera u uskrsnuće.

Svakog se dana, braćo i sestre, susrećemo s otrovom koji može zatrovati naše živote. Kao temeljni otrov jest sebičnost koja stvara i nagriza rane u nastojanju posjedovanja materijalnih dobara, u raznim oblicima moći i vladanja te u pokušaju da se ljudska konačnost nadvlada prividom slave.

Ovo je Svetište mjesto prepoznavanja hrvatskoga naroda, o čemu svjedoči i ovo zagrebačko hodočašće. Braćo i sestre, u svakidašnjem životu nismo oslobođeni otrovnih ugriza u našem hrvatskom društvu, unošenja malodušnosti, razočaranja, štetnih ponuda, povika protiv Boga…

Ne dopustimo da nas obmanu postupci kao što su: nekažnjavanje prekršaja u korištenju službenih institucija za osobnu ili skupnu korist i druga zla koja se olako prikrivaju i kao posljedicu imaju neprestano širenje pomutnji i gubitak povjerenja. Siju se sumnje koje stvaraju ozračja nesigurnosti. Šire se zablude koje glase: sve je loše, da bi se ostavilo poruku: tu nema pomoći. Tako se narod gura u stanje malodušnosti i neke bezizlazne situacije da bi se što bolje zamela gotovo nevidljiva diktatura stvarnih interesa, onih skrivenih koji se na račun naroda koriste državnim i društvenim dobrima.

Sve to i narod može odvesti na stranputicu s teškim posljedicama. No, svi smo pozvani da svatko prema odgovornosti koju ima učini ono što je moguće kako bi se promijenilo ovo teško stanje. Prilike ne dopuštaju odgađanja jer u pitanju je opće dobro. A da bi se promicalo opće dobro potrebno je i neprestano obnavljati vlastiti politički i društveni poredak. Potrebni su nam novi ljudi, naše društvo treba više povjerenja dati mladima, osposobljenim članovima društvene zajednice. Stoga nas raduju inicijative hrvatskih građana, posebno vjernika laika, koje se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju, jer ne žele ostati indiferentni za potrebe našega društva, posebno običnog čovjeka i onih koji su zakinuti u svojim pravima.

Mi ne gubimo pouzdanje i neprestano se vraćajmo Gospodinu. Ako se nešto učini pogrešno, važno je to prepoznati, priznati i krenuti drugim, ispravnim putem. Ako pak naš hrvatski narod izgubi uporišne točke, zanemari svoje vrijednosti, bit će lak plijen zavodnika ili pak žrtva izgubljenih vođâ.

Naš je narod u raznim povijesnim previranjima znao prepoznati istinu i vratiti se Gospodinu, znao je i šutnjom Križa odgovarati na ponude razaranja i strpljivo podnositi izazove onih koji žele stvarati ozračje nereda kako bi sigurnije vladali. Narod je znao prepoznati tko mu uistinu želi dobro. Na to su upozoravali i istinski pastiri, među kojima je nedvojbeno blaženi Alojzije Stepinac.

Upravo u ovakvoj prigodi zavjetnoga hodočašća grada Zagreba, u jeku Drugoga svjetskog rata, 11. srpnja 1943. godine, u ovom je svetištu nadbiskup Stepinac upozorio na zla raznih idolopoklonstava u našem narodu: od zgrtanja novca i gramzivosti, preko neumjerenih strasti i bludnosti, do pretjeranog veličanja ljudskoga razuma i oholosti.

Draga braćo i sestre, nema obnove naroda bez toga prepoznavanja; nema liječenja bez uočavanja ugriza i otrova koji razara tkivo naroda, nema ozdravljenja bez pogleda uprta u Boga. Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.

Bilo kako bilo, kada takav glas čujemo iz srca onih koji su pokazali da su spremni žrtvovati se za bližnje i za domovinu, kao što su to poglavito hrvatski branitelji, istinski glas hrabrosti naroda važno je ne prečuti i ne obescijeniti njihove vapaje.

Samo velikodušnost i poniznost preobražavaju, jer su niknule iz Gospodinova križa. U toj preobrazbi Božjom milošću posebno su nam važni naši najveći prijatelji i zagovornici: Majka Božja, sveci i svetice.

Započinjući novu pastoralnu godinu, uz redovita naša nastojanja odlučili smo se u ovo vrijeme na osobit način staviti pod zagovor blaženoga Alojzija, moleći ustrajno njegovu pomoć, i za njegovo proglašenje svetim. Mi, biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine odlučili smo ove godine potaknuti vjernike, naše župne zajednice, da krenu na hodočašća u znakovita mjesta za život našega Blaženika: u Krašić, Lepoglavu, ovamo u Mariju Bistricu, a posebno u zagrebačku prvostolnicu koju običavamo zvati Stepinčevom katedralom. Vrijeme došašća i korizme prožet ćemo još snažnije tom nakanom te nastojati bolje upoznati lik tog svjedoka istine, zaštitnika progonjenih i promicatelja crkvenoga zajedništva i jedinstva.

Blaženi Alojzije Stepinac ima što reći svakomu vremenu i bio bi grijeh da ga ne ističemo, nego se dopustimo pokolebati onime što se kao neistina širi iz političkih interesa ili je dio grube protucrkvene i protuhrvatske propagande.

Njegov se svetački lik želi potamniti i radi toga da se oslabi polet, oduševljenje i jedinstvo naroda; da se doba komunističkoga totalitarizma pokuša pokazati u ljepšem svjetlu i održati u njegovim novim oblicima. To lako uviđamo, ali isto tako znamo da zabranjivana istina kojoj ljudi posvete svoje živote uvijek zasja još ljepšim sjajem. Dragi mladi, posebno vama povjeravam da iznova otkrivate veličinu blaženog Alojzija i njegov značaj u život naše Crkve i hrvatskog naroda.

A njegov pogled uprt prema križu za koji je rekao da je za nas “najveća snaga” (nagovor prigodom povratka hrvatskih hodočasnika iz Svete zemlje, 4. kolovoza 1937. godine) naša je utjeha i vjernička sigurnost. Njemu se utječemo i s njime molimo za našu djecu i mlade koji započinju novu školsku godinu. Molimo za naše obitelji, za dragu nam domovinu Hrvatsku.

Današnje hodočašće dio je života ne samo naše Nadbiskupije nego i cijele Crkve. Danas mislimo i molimo za one koji su ovih dana iskušavani stradanjima od poplava. Njih preporučujem vašoj velikodušnosti. Neka svatko od nas učini nešto čime će se sada pomoći toj našoj braći i sestrama u potrebi. Dragi mladi, pouzdavajući se u vašu dosjetljivost stavljam vam na srce te naše bližnje.

S našim papom Franjom i s osjetljivošću naroda koji je nedavno trpio ratno nasilje nad svojom domovinom zazivamo mir i Božju blizinu svima koji trpe u Ukrajini, posebno se utječući zagovoru Blažene Djevice koja je draga vjernicima u Ukrajini. Molimo i za kršćansku braću i sestre koja su iskušavana ratnim stradanjima u Iraku i Siriji, za sve progonjene i zlostavljane na Bliskome Istoku i u Africi. Uništavanje tuđega života, želja da se vlada nad drugima, kao i nametanje nasilja rađa se iz udaljavanja od Stvoritelja i uvreda je Bogu. Narod to prepoznaje, a Bog ne ostaje gluh. Ponekad nemamo ništa drugo osim molitve, ali znamo da od nje i našega srca koje se pouzdaje u Gospodina ništa nije moćnije.

Pozivam danas naše obitelji da zajedno s djecom ovdje u Svetištu mole na mjestima koja su im posebno znakovita. To je predivan način odgajanja, ali i rasta u obiteljskom zajedništvu. U obiteljskim poteškoćama molitva često postaje most za ponovne susrete, za svježinu i novu snagu koja poštuje put poniznosti i uzvišenja.

Braćo i sestre, i ove godine izvršavamo zavjet. I ove su godine zagrebački vjernici i vjernice te mladi naše Nadbiskupije prepoznali radost ovog dana. Ovdje sve govori o čovjekovu povratku Bogu; o priznanju grijeha i o molitvi za oproštenje, o novom pogledu. A nad svime bdije ruka i pogled Majke Božje Bistričke.

Neka naš zavjet Bog blagoslovi i neka nas prati da imamo snage svjedočiti Kristov križ. I neka Majka Božja Bistrička od svega zla obrani nas i domovinu nam Hrvatsku.

Amen.

IKA/Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Vatikan odlučio: Mijenja se molitva Očenaša!?

Objavljeno

na

Objavio

Jedna rečenica iz Biblije, koja se često koristi doživjet će veliku promjenu. Sa biskupske konferencije u Italiji stigla je inicijativa da se promijeni dio molitve Očenaša – “…ne uvedi nas u napast” u “…ne napuštaj nas u napasti”.

Promjena će se za sada primijeniti samo u talijanskim Biblijama, a samo se čeka dozvola Vatikana, prenosi Express.hr.

Papa Franjo je prošle godine kazao da prijevod s latinskog na talijanski nije dobar jer se implicira da Bog navodi ljude na grijeh.

Papa je tada istaknuo da francuska Katolička crkva već koristi drugačiju sintagmu koja glasi “…ne dozvoli nam da padnemo u napast…” i predložio da bi se nešto slično trebalo koristiti u molitvama u svim katoličkim crkvama u svijetu, javlja Euronews.

“Mi smo ti koji upadaju u napast. Nije On taj koji nas navodi pa nas onda pušta da padnemo u napast. Otac ne čini to. Otac pomaže da se dignemo”, kazao je papa Franjo.

Biblija je najčitanija knjiga na svijetu, do sada je prodana u preko četiri milijarde primjeraka, a u zadnjih dvije tisuće godina doživjela je brojne promjene. Originalna knjiga naravno ne postoji, a prvih 200 godina kopije Biblije radile su se ručno i nisu ih radili stručnjaci.

Takva praksa je dovela do brojnih grešaka, promjena, krivih tumačenja i izostavljenih poglavlja. Evanđelje po Ivanu tako primjerice neko vrijeme nije sadržavalo dio “Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen…”. Ta je rečenica u Bibliju ubačena 200 godina kasnije, prenosi Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Objavljeno

na

Objavio

Propovijed željezanskog biskupa Egidija Živkovića na misi zadušnici u Vukovaru u nedjelju 18. studenoga:

Draga braćo i sestre!

Iako dolazim iz Austrije, ja kao gradišćanski Hrvat osjećam svaki put da dolazim kao svoj među svoje. Dopustite mi da vas sve od srca pozdravim i osobito se zahvalim prijatelju i studentskome kolegi, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropoliti mons. Đuri Hraniću. Nadbiskup me je pozvao da podijelim tugu današnjega dana sa svima vama, a posebno da obrišem suze onih koji danas plaču u Vukovaru. Pozdravljam vas sve iz svih udruga, vlasti, politike, vojske, policije, kulture, medija, Crkve i vjerskih zajednica. Srdačan pozdrav vama draga braćo u biskupstvu, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci te okupljeni narode Božji ove drevne nadbiskupije i Crkve u Hrvata. Posebno pozdravljam vas, invalide domovinskog rata, koji patite zbog tjelesnih i duševnih rana, kao i vas koji ste izgubili svoje drage a posebno majke Vukovara. Suosjećam s vama koji tragate za svojim nestalim.

Moj duboki naklon pripada danas mrtvim koji počivaju u ovome groblju i pokojnima čija su tijela nevino stradala po cijeloj Hrvatskoj i šire, iz bilo kojih ratova i vremena bez obzira na vjeru i naciju. U svojim molitvama sam uz vas bolesnici i sve vas koji me pratite putem medija.

Iako imam 500 godina stare hrvatske gene s ovih prostora, odmah obećavam medijima da neću danas pjevati: geni, geni kameni, ali ću zato govoriti geni, geni hrvatski … pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon.

Draga braćo! Možda bi bilo bolje na Dan sjećanja, na grobovima ovih mrtvih samo šutjeti i moliti. Ja ću ipak nešto reći iako nam grobovi govore puno više od svake izrečene riječi. Otvorene grobnice koje čekaju povratak kosti svojih mrtvih i nestalih, govore još više.

Prvo o čemu želim sada propovijedati jest Kristov poziv u evanđelju na opraštanje, pomirbu i zajedništvo svih naroda.

U poslanici Efežanima sv. Pavla slušamo: „Vi koji nekoć bijaste daleko u Kristu, dođoste blizu po Krvi Kristovoj.“ Danas stojimo u blizini granice katoličkih i pravoslavnih kršćana. Braćo, uistinu ste kroz prošla vremena kao kršćani, bili jako, jako daleko. Znajte. Svaka izgubljena minuta u traženju mira prerasta u mržnju. Došlo je vrijeme da podvučete crtu. Pođite se konačno približavati jedni drugima po Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve ljude a posebno za nas kršćane. Mi kršćani, ponosimo se križem Kristovim. Ako je Krist nevin ubijen i bio spreman sa križa „ubiti neprija-teljstvo i mržnju u sebi prema svojim ubojicama“, pa zašto i mi ne bismo konačno započeli taj put ubijanja mržnje. Mi koji smo bliže križu, pozvani smo u ime Krista miriti ljude. Mir nam neće doći sam s neba ako ga ne budemo širili mi ovdje na zemlji. Nemir će nam razoriti duše, obitelji i narode. Razorimo i mi poput Krista neprijateljstvo u svojoj duši i svome srcu. Krv žrtava svih ratova, ne kriči za osvetom nego za pomirenjem i posvetom. To je budućnost Božjega naroda!

Hodajući u koloni sjećanja, dostojanstveno sam gazio, ovu zemlju natopljenu mučeničkom krvlju. Za pete su mi se lijepili: zemlja, krv i suze a kroz tijelo mi je prolazila jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika, koji su mučeni kao Krist na svome križnom putu. Ponavljao sam danas u sebi više puta Kristove riječi, Egidije, smiri se: „Neka se ne uznemiruje srce tvoje“. Svaki korak prema ovome groblju u meni je stvarao sve veću bol i suze, pitajući se zar je moguće da su kršćani vršili ovolika zla.

Veliko zlo je danas vezano uz pitanje nestalih. Vi odgovorni, kada ćete napraviti minimum ljudskoga pijeteta i dostojanstva i vratiti kosti od 1952 zarobljene, mučene i ubijene duše? To vas pitam u ime ožalošćenih obitelji. Ta kost i te kosti tisuće mrtvih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. Izbacite tu kost iz svoga grla koja vas blokira u svim dobrosusjedskim pregovorima. Nemamo drugoga puta, nego: put priznanja istine, put praštanja i pomirbe, put novoga početka u Isusu Kristu.

Mi smo svjesni da neke boli Vukovar i Dan sjećanja na nevine žrtve. Tko prešućuje žrtve on ih ponovo ubija. Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskoga čovjeka koji živi po Kristovim riječima: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine. Trebamo biti uvijek vođeni današnjim evanđeljem: ako je Krist koji je pretrpio nepravednu smrt, sve oprostio, to moramo i mi danas činiti ako želimo biti Kristovi. Braćo, Vukovar nema drugoga puta osim puta Kristovoga praštanja i pomirenja.

Ja vas sve molim i jedne i druge i treće. Ne generalizirajte. Nikada ne optužujte cijeli narod. Za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod jer u ovim grobovima leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj rodnoj domovini Hrvatskoj. Bol, sram, zločin i rat su učinili oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda. U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima. Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.

Ja sam kao biskup prijatelj i Pravoslavne Crkve. Darovao sam joj crkvenu zemlju u Austriji, pomažem sagraditi prvi pravoslavni manastir u Austriji. Zato znam dobro da su zaplakale mnoge srbijanske i crnogorske majke iz čijeg su zagrljaja oteti sinovi i natjerani u rat i smrt. Narod nije kriv i nema kolektivne krivnje ni s ove ni s one strane. Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajući: Tko se mača laća od njega će i poginuti.

Kao drugo, u svojim mislima moram se sada opet vratiti današnjem evanđelju jer Krist reče da nam je On put, istina i život.

Promatrajući zbivanja u Hrvatskoj moram vam kao neutralan promatrač iz Austrije reći sljedeće. Istina je i ovo, da su se naši mrtvi borili protiv dugogodišnjega zla koje ste imali i u svojim redovima. Neki žele nasilno progutatiti tu čistu dušu hrvatskome domoljubu. Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima, koje kuca za moju staru Domovinu. Ja kao gradišćanski Hrvat nedam nikome Hrvatsku – a ne dajte je ni vi!

Hrvati i Hrvatice, pročistite konačno svoje matice. Ne budite ruku skršenih ni glava spuštenih. Na istinu su vas i zakleli i obvezali ovi mrtvi. Ako ne ispunite zavjete mrtvih, onda se u Vukovaru šetate kao plaćeni glumci, koji samo plaču radi scene i javnosti. Na čišćenje vas obvezuju uplakane vukovarske majke i udovice koje su svoje sinove i muževe ugradile u temelje slobodne Hrvatske.

Osjećam veliku bol i tugu kada čujem istinu, kako stotine tisuća mladih napušta ovu prelijepu zemlju za koju su mnogi ginuli. Gubite zdrave i mlade snage koje su mogle: obnoviti državu i podići palo gospodarstvo. Iseljavanjem, neki vode podmukli rat protiv Domovine. Ali znajte, vratit će se Ivan jednoga dana i on će pitati: čija je ovo livada, čija je ovo trava? Pitat će, čiji je ovo Vukovar, čija je ovo Slavonija i Dalmacija, čija je ovo Hrvatska? Moja i naša!

Od mojih gradišćanskih Hrvata prije 500 godina pa sve do danas mi Hrvati stalno negdje selimo i iseljavamo iz najljepše zemlje svijeta. Ona je radnička i patnička ali i mučenička, od Vukovara do Dubrovnika, od Velebitskih planina preko mora do slavonskih ravnina. Hrvatska je prelijepa. Gradite je zajedničkim snagama. Ostani tu, to je Kristov put, jer svaka tuđa zemlja tuga je golema. Voli, izgradi i obogati Hrvatsku svojim talentima!

Kao treće, u ovome trenutku bola i sjećanja na mrtve, sjetio sam se utješnog Kristovoga govora na gori kojega trebamo ponijeti svojim domovima. Blaženi siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čistoga srca, mirotvorci i progonjeni. Ma koliko vas god pogrde, prognaju i zlo slažu protiv vas, vi ste moji i imat ćete veliku plaću, ako ne od ove zemaljske vlade onda od one na nebu, jer vaše je kraljevstvo nebesko.

Moramo svi misliti na ove gore blažene i biti uz njih. Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod? Konačno, dajmo poštovanje progonjenima. Kada ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije. Blaženi progonjeni čekaju svoju pravičnost.

Hrvatska kao država sada u potpunosti pripada Europi. Ja vas pozivam da ne tapkate u prošlim vremenima i da ne gubite snagu u međusobne svađe. Vi ste Europa. Balkanski duh izdahnite a Europski zrak udahnite! Vi imate puno toga dati Europi. Nemojte biti samo oni koji od Europe uzimaju. Vi budite oni koji Europi dajete: kršćanske, moralne i ljudske vrednote. Čuli smo poruku sa susreta predsjednika država u Francuskoj, kako se trebamo čuvati bolesnoga nacionalizma koji nanovo u svijetu budi zle duhove rata. Iza sebe imamo tri rata koji su cijeli svijet učinili siromašnim i materijalno i duhovno.

Pitam se, zašto ovi grobovi oko nas tako dugo šute. Podignite se i vi mrtvi, a i vi živi, da zaštitite i uskrsnete ovu tako lijepu i dragu domovinu Hrvatsku. Što čekamo? Krenimo zajedno u obnovu Domovine!

Obraćam se i vama poštovani političari! Prestanite gubiti zdrave snage na stalna rušenja svoje hrvatske Vlade i Sabora. Narod vas je izabrao da budete konstruktivni a ne destruktivni. Budite graditelji a ne rušitelji sami sebe. Kaže sv. Ivana Pavao II.: Podržite uvijek ono što je pozitivno, dok korigirate ono što je negativno. Gledajte naprijed i ističite pozitivne uspjehe Hrvatske. U vašoj domovini ima puno dobrih ljudi i događaja. Morate znati i moći vidjeti dobro. Obrišite stakla svojih naočala koja su ponekad zamagljena osobnim interesima.

Mediji, vi koji imate moć širenja dobra molim vas skinite sa vaših ekrana crno, a stavite bijelo. Ugasite žalost, a upalite radost! Širite pozitivno a zaboravite negativno! Učinimo narod sretnim! Pozvani ste da i vi podiži-te paloga i umornoga čovjeka

Gledao sam kako se cijeli svijet divio vašoj predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović u Rusiji: kako grli i ljubi naše vatrene nogometaše. Smije se i plače sa Hrvatskom šahovnicom. Pokazala je svijetu ponos Hrvatskoga naroda i političara. Ako vam je Krist put, istina i život, a jest, ne bojte se, svi vi, živjeti ponosno i upravljati dostojanstveno, mudro i pravedno svojim narodom.

Draga braćo i sestre! Pođimo svojim domovima ohrabreni u vjeri naših branitelja i ubijenih civila, koji počivaju u ovome Vukovarskome groblju i cijeloj Hrvatskoj. Ovi nam mučenici poručuju kao moralna i vjerska verti-kala u današnjem psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim“. Ne bojte se kaže Krist, jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Želim vam danas staviti na srce dvije stvari. Nikad ne zaboravite materijalno pomagati siromašni Vukovar na što nas poziva i papa Franjo na današnji svjetski dan siromaštva. Drugo ne prestanite moliti za Vukovar. Danas želim najaviti da ću kao biskup i Gradišćanski Hrvat uz svoj zbor Pax et Bonum sa 160 pjevača i s novoosnovanom udrugom HRVAT SAM – ovo stoji za gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske organizirati humanitarni koncert za Vukovar u Lisinskome. Odlučio sam to održati 13. listopada do godine uz pokroviteljstvo grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića te premijera Andrije Plenkovića i hrvatske vlade, kojima ovim putem od sveg srca zahvaljujem. Pozivam sve dobre ljude i sve medije da nam se pridruže! Pokažimo i na ovaj način kako volimo i razumijemo potrebe i siromaštvo Vukovara.

Želja mi je dok plačemo da ujedno pjevamo i molimo za Vukovar. Molimo posebno za uplakane majke čiji sinovi vapiju s neba: Mati, o najdraža mati neka nas tvoja molitva prati. Vukovarski toranj je za mene simbol ranjene majke koja unatoč ubijanju sina, ponosno stoji pod križem i čeka njegovo Uskrsnuće. Ranjeni Vukovarski toranj iz kojeg je curila krv i voda kao simbol života ipak je doživio uskrsnuće Vukovara. Molitvu vukovarskih sinova, svojim majkama, mi ćemo sada čuti u pjesmi moga pastoralnoga asistenta Ive Šeparovića.

Ne plači majko, ne plači oče! Ne plači Hrvatska! Uzdignute glave idite naprijed i radujte se životu. Kriste, daj hrabrosti i snage svom narodu da se odupru svim nevoljama i suzama na ovome svijetu.

Draga braćo i sestre! Ne bojte se nikoga i nikada! Znajte da je Krist uvijek s nama. Moj dobri stari Bože, pomiri sve ljude na ovome svijetu i daj da konačno svi shvatimo danas ovdje u Vukovaru, da si ti: pravi put, prava istina i pravi život. Ako ovo zbilja shvatimo imaju Hrvatska, Europa i svijet mirnu i blagoslovljenu budućnost – Tako neka bude! Amen. (Ika)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari