Pratite nas

Religija i Vjera

U Hrvatskoj neki namjerno šire malodušnost i zabludu kako nam ne može biti bolje – ne dopustimo da nas obmane

Objavljeno

na

Josip BozanićHomilija kardinala Josip Bozanića prigodom 283. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu

Jučerašnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa vezan je uz spomen na 14. rujna 335. godine, kada je u Jeruzalemu mnoštvo hodočasnika slavilo posvetu bazilike uskrsnuća Kristova koju je car Konstantin dao izgraditi ponad Svetoga groba. Na Kalvarijskome je brdu postavio predivan križ kao spomen na Kristovu žrtvu. Od tog je vremena simbol križa redovito korišten u svim crkvenim i društvenim okolnostima kao prepoznatljiv nositelj očitovanja Božje ljubavi u Isusu Kristu, u njegovoj smrti i uskrsnuću.

I danas se križ, bez obzira na moguće iskrivljavanje njegova istinskog značenja, nalazi posvuda gdje je posijano sjeme Evanđelja i gdje su niknuli plodovi kršćanske kulture. Križ ostaje simbolom ljubavi, istine o Bogu i čovjeku, simbolom neprihvaćanja nasilja i spremnosti na žrtvu za bližnje.

Snaga se križa ne nalazi u njegovoj izvanjskoj pojavnosti, nego njegova pojavnost govori o ljudima koji žele živjeti kršćanski, koji su kao istinu svoga života prihvatili dar milosti Boga u Isusu Kristu; Boga koji je svemu što postoji dao život, a čovjeka stvorio na svoju sliku te ga pozvao u vječno zajedništvo sa sobom.

Bog, objavljen u Isusu Kristu, ne ostavlja čovjeka u vlasti smrti koja je došla po grijehu, nego ga trajno vraća u život po križu na kojemu je Isus sebe predao Ocu. Imajući križ pred sobom gledamo povijest ljudskih traženja, čežnje za Bogom, ali i povijest udaljavanja od Boga.

Prva rečenica naviještene Božje riječi govori o narodu koji je postao nestrpljiv dok je – oslobođen iz egipatskoga ropstva – išao prema zemlji obećanja iskušavan težinom pustinje. Napor koji zahtijeva hod iskustvo je i ovoga hodočašća, osobito blisko onima koji su Majci Božjoj Bistričkoj stigli pješice.

Hodočašće je slika svakoga životnoga puta, isprepletenoga postavljenim ciljevima i početnim oduševljenjem, ali i gubitkom snage što unosi sumnje. Tada nestaju početni razlozi koji su ulijevali sigurnost, a u pitanje se ne dovodi samo put, nego i zacrtani ciljevi. Kao što to vrijedi za život svakog pojedinca, slično je i glede života naroda.

Braćo i sestre, ono što se događalo izabranomu narodu živa je riječ za nas. Dobro je vidjeti čemu nas Gospodin poučava i na što nas poziva. Došli smo u naše Bistričko svetište na hodočašće; osjetili smo ponovno isti poziv koji nam je rekao da danas trebamo biti u zajedništvu vjere, zahvaljivanja i molitve s pouzdanjem oko svoje nebeske Majke.

Ipak, vjerujem da je u životu od svakoga od nas, unutar godine dana, bilo i pitanja upućenih Bogu koja su započinjala riječju zašto; pitanja koja sežu do krajnjih granica našega bića, naših oduševljenja i razočaranja. Ubrzanost življenja i mnoštvo sadržaja lako pomuti početna oduševljenja, tako da se sve čini bez okusa i smisla. Izabrani je narod govorio da nema ni kruha ni vode, dakle najnužnije za život, a ono što je trebalo biti radost slobode nije imalo nikakve ljepote, nego su prigovarali bijednome jelu koje se ogadilo dušama njihovim.

U toj slabosti, prigovaranju, malaksalosti duše, postali su laki plijen otrovnica. Njihov je ugriz bio poput goruće rane, bolan i neizlječiv. Postali su bezvoljni, onemoćali, neoprezni, spori; postali su plijen smrti kojoj su se prepustili. Izložen izumiranju narod prepoznaje svoju pogrješku, priznaje svoj grijeh. I Bog odgovara njihovu povratku, dajući im vidljiv znak svoje prisutnosti.

Zmija je u starini u mnogim narodima bila dvostruki znak: znak umiranja i znak života; nositeljica otrova, ali i ozdravljenja i obnove, jer je presvlačenje kože predstavljalo sliku pomlađivanja i novoga života.

Baš je taj dvojaki znak Gospodin postavio pred svoj narod, da ga trajno može vidjeti; da mu konačni cilj ne postane pretežak i predalek, nego da obnavlja snagu gledajući Božju prisutnost; da vidi onoga koji je jači od bilo kojega otrova i životnoga ugriza.

Nisu ozdravljali snagom svoga pogleda ili nekog predmeta, nego zato što su svoja srca uzdigli Gospodinu. On ih je spasio i ozdravio, kao što piše u Knjizi mudrosti: “Jer tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog tebe, Spasitelju sviju!” (Mudr 16, 7).

Narod je u svojoj nevolji prepoznao da put bez Boga ne vodi ni u kakvo blagostanje; da pobuna i odbacivanje njegovih zapovijedi može donijeti samo pogibelj. To što se dogodilo izraelskom narodu pomaže nama, kao pojedincima i kao vjerničkoj zajednici, razumjeti značenje Kristova križa i pogleda vjernika u taj znak naše vjere.

Evanđelje govori o susretu Isusa i Nikodema. Nikodem je zanimljiva osoba koja u sebi spaja obilježja obrazovanoga i uglednoga čovjeka, možda čak i člana Sinedrija; čovjeka posebno osjetljiva za istinu i pravednost, iskrenoga tražitelja smisla koji propituje vlastite spoznaje i stavove; čovjeka koji dolazi k Isusu, ali se čuva javnosti, kao da nema u sebi dovoljno hrabrosti iznijeti svoje mišljenje. Rekli bismo – neka vrsta intelektualca koji ostaje pomalo na odstojanju, ali ga srce vuče k Isusu.

Današnje evanđelje donosi Isusove riječi kojima je povezao događaj iz pustinje i podignutu mjedenu zmiju. To su one riječi koje se brzo usađuju u srce, jer su sažetak Radosne vijesti. Zanimljivo je da je taj sažetak Isus izrekao Nikodemu.

Ono što je tada moglo zbuniti Nikodema, nama je u svjetlu vjere u Kristovo uskrsnuće nova utjeha. Gledati Isusa uzdignuta na križ, imati pogled usmjeren prema ljubavi koju je objavio na Kalvariji znači vjerovati u njega. Raspeti pokazuje koliko nas Bog voli i u što se trebamo ugledati.

Gledajući raspelo postajemo svjesni koliko zla može prouzročiti otrovni ugriz. Može ubiti nedužna. No, u daru života koji nam je darovao Isus nalazi se i protuotrov: nesebična ljubav za sve.
Samo pogled uprt u onoga koga je probola mržnja, koji nije došao osuditi nego spasiti svijet može izliječiti svijet.

Križ je uporišna točka za pogled svakog vjernika koji u njemu vidi srž kršćanskoga življenja. To je znak Božje prisutnosti koja ozdravlja. To je znak koji hrvatski narod rado stavlja u svoju životnu sredinu. Taj znak nikomu tko je otvoren istini ne može biti uvreda niti narušavanje prava. Jer, na križu su završavali najmanji, društvu najnevažniji, da bi po Kristu bili uzdignuti, da nijedan čovjek ne bi bio nevažan. Isus s križa naviješta po Bogu ostvarena čovjeka, a to je onaj tko iz ljubavi, dragovoljno postaje najmanjim, dajući svoj život za druge, čak i za neprijatelje.

U ovome svetištu Majke Božje Bistričke nalazimo mnoštvo znakova Božjeg milosrđa. Ovamo rado dolazimo da bismo obnovili, razbistrili svoj pogled prema Kristu. I kada nam se taj pogled čini teškim, a Božja ljubav dalekom, obraćamo se nebeskoj Majci. U svetištu pristupamo k oltaru, imajući pred sobom lik One koja je rodila našega Spasitelja. Njezin je pogled najdublji pogled vjere. Tim nas pogledom hrabri i tješi.

Od bazilike posvećene Marijinom Uznesenju put nas vodi do ovoga kalvarijskoga brda na vrhu kojega se nalazi uzdignut Krist na križu. Do njega se penjemo razmatrajući postaje satkane od pogleda ljudi prema Kristu, od otrovnih i blagoslovnih riječi, od umornih i razočaranih koraka, od sućuti i nemilosrdnih postupaka. Na svakoj toj postaji osjećamo blizinu Majke koja nam govori da se ne umorimo gledati Spasitelja. Uzdignuti križ nije kraj, nego put koji vodi s brda do spomena Uskrsnuća i konačno u ovu udolinu, u naš svakodnevni život u kojem u zajedništvu Crkve živi vjera u uskrsnuće.

Svakog se dana, braćo i sestre, susrećemo s otrovom koji može zatrovati naše živote. Kao temeljni otrov jest sebičnost koja stvara i nagriza rane u nastojanju posjedovanja materijalnih dobara, u raznim oblicima moći i vladanja te u pokušaju da se ljudska konačnost nadvlada prividom slave.

Ovo je Svetište mjesto prepoznavanja hrvatskoga naroda, o čemu svjedoči i ovo zagrebačko hodočašće. Braćo i sestre, u svakidašnjem životu nismo oslobođeni otrovnih ugriza u našem hrvatskom društvu, unošenja malodušnosti, razočaranja, štetnih ponuda, povika protiv Boga…

Ne dopustimo da nas obmanu postupci kao što su: nekažnjavanje prekršaja u korištenju službenih institucija za osobnu ili skupnu korist i druga zla koja se olako prikrivaju i kao posljedicu imaju neprestano širenje pomutnji i gubitak povjerenja. Siju se sumnje koje stvaraju ozračja nesigurnosti. Šire se zablude koje glase: sve je loše, da bi se ostavilo poruku: tu nema pomoći. Tako se narod gura u stanje malodušnosti i neke bezizlazne situacije da bi se što bolje zamela gotovo nevidljiva diktatura stvarnih interesa, onih skrivenih koji se na račun naroda koriste državnim i društvenim dobrima.

Sve to i narod može odvesti na stranputicu s teškim posljedicama. No, svi smo pozvani da svatko prema odgovornosti koju ima učini ono što je moguće kako bi se promijenilo ovo teško stanje. Prilike ne dopuštaju odgađanja jer u pitanju je opće dobro. A da bi se promicalo opće dobro potrebno je i neprestano obnavljati vlastiti politički i društveni poredak. Potrebni su nam novi ljudi, naše društvo treba više povjerenja dati mladima, osposobljenim članovima društvene zajednice. Stoga nas raduju inicijative hrvatskih građana, posebno vjernika laika, koje se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju, jer ne žele ostati indiferentni za potrebe našega društva, posebno običnog čovjeka i onih koji su zakinuti u svojim pravima.

Mi ne gubimo pouzdanje i neprestano se vraćajmo Gospodinu. Ako se nešto učini pogrešno, važno je to prepoznati, priznati i krenuti drugim, ispravnim putem. Ako pak naš hrvatski narod izgubi uporišne točke, zanemari svoje vrijednosti, bit će lak plijen zavodnika ili pak žrtva izgubljenih vođâ.

Naš je narod u raznim povijesnim previranjima znao prepoznati istinu i vratiti se Gospodinu, znao je i šutnjom Križa odgovarati na ponude razaranja i strpljivo podnositi izazove onih koji žele stvarati ozračje nereda kako bi sigurnije vladali. Narod je znao prepoznati tko mu uistinu želi dobro. Na to su upozoravali i istinski pastiri, među kojima je nedvojbeno blaženi Alojzije Stepinac.

Upravo u ovakvoj prigodi zavjetnoga hodočašća grada Zagreba, u jeku Drugoga svjetskog rata, 11. srpnja 1943. godine, u ovom je svetištu nadbiskup Stepinac upozorio na zla raznih idolopoklonstava u našem narodu: od zgrtanja novca i gramzivosti, preko neumjerenih strasti i bludnosti, do pretjeranog veličanja ljudskoga razuma i oholosti.

Draga braćo i sestre, nema obnove naroda bez toga prepoznavanja; nema liječenja bez uočavanja ugriza i otrova koji razara tkivo naroda, nema ozdravljenja bez pogleda uprta u Boga. Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva.

Bilo kako bilo, kada takav glas čujemo iz srca onih koji su pokazali da su spremni žrtvovati se za bližnje i za domovinu, kao što su to poglavito hrvatski branitelji, istinski glas hrabrosti naroda važno je ne prečuti i ne obescijeniti njihove vapaje.

Samo velikodušnost i poniznost preobražavaju, jer su niknule iz Gospodinova križa. U toj preobrazbi Božjom milošću posebno su nam važni naši najveći prijatelji i zagovornici: Majka Božja, sveci i svetice.

Započinjući novu pastoralnu godinu, uz redovita naša nastojanja odlučili smo se u ovo vrijeme na osobit način staviti pod zagovor blaženoga Alojzija, moleći ustrajno njegovu pomoć, i za njegovo proglašenje svetim. Mi, biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine odlučili smo ove godine potaknuti vjernike, naše župne zajednice, da krenu na hodočašća u znakovita mjesta za život našega Blaženika: u Krašić, Lepoglavu, ovamo u Mariju Bistricu, a posebno u zagrebačku prvostolnicu koju običavamo zvati Stepinčevom katedralom. Vrijeme došašća i korizme prožet ćemo još snažnije tom nakanom te nastojati bolje upoznati lik tog svjedoka istine, zaštitnika progonjenih i promicatelja crkvenoga zajedništva i jedinstva.

Blaženi Alojzije Stepinac ima što reći svakomu vremenu i bio bi grijeh da ga ne ističemo, nego se dopustimo pokolebati onime što se kao neistina širi iz političkih interesa ili je dio grube protucrkvene i protuhrvatske propagande.

Njegov se svetački lik želi potamniti i radi toga da se oslabi polet, oduševljenje i jedinstvo naroda; da se doba komunističkoga totalitarizma pokuša pokazati u ljepšem svjetlu i održati u njegovim novim oblicima. To lako uviđamo, ali isto tako znamo da zabranjivana istina kojoj ljudi posvete svoje živote uvijek zasja još ljepšim sjajem. Dragi mladi, posebno vama povjeravam da iznova otkrivate veličinu blaženog Alojzija i njegov značaj u život naše Crkve i hrvatskog naroda.

A njegov pogled uprt prema križu za koji je rekao da je za nas “najveća snaga” (nagovor prigodom povratka hrvatskih hodočasnika iz Svete zemlje, 4. kolovoza 1937. godine) naša je utjeha i vjernička sigurnost. Njemu se utječemo i s njime molimo za našu djecu i mlade koji započinju novu školsku godinu. Molimo za naše obitelji, za dragu nam domovinu Hrvatsku.

Današnje hodočašće dio je života ne samo naše Nadbiskupije nego i cijele Crkve. Danas mislimo i molimo za one koji su ovih dana iskušavani stradanjima od poplava. Njih preporučujem vašoj velikodušnosti. Neka svatko od nas učini nešto čime će se sada pomoći toj našoj braći i sestrama u potrebi. Dragi mladi, pouzdavajući se u vašu dosjetljivost stavljam vam na srce te naše bližnje.

S našim papom Franjom i s osjetljivošću naroda koji je nedavno trpio ratno nasilje nad svojom domovinom zazivamo mir i Božju blizinu svima koji trpe u Ukrajini, posebno se utječući zagovoru Blažene Djevice koja je draga vjernicima u Ukrajini. Molimo i za kršćansku braću i sestre koja su iskušavana ratnim stradanjima u Iraku i Siriji, za sve progonjene i zlostavljane na Bliskome Istoku i u Africi. Uništavanje tuđega života, želja da se vlada nad drugima, kao i nametanje nasilja rađa se iz udaljavanja od Stvoritelja i uvreda je Bogu. Narod to prepoznaje, a Bog ne ostaje gluh. Ponekad nemamo ništa drugo osim molitve, ali znamo da od nje i našega srca koje se pouzdaje u Gospodina ništa nije moćnije.

Pozivam danas naše obitelji da zajedno s djecom ovdje u Svetištu mole na mjestima koja su im posebno znakovita. To je predivan način odgajanja, ali i rasta u obiteljskom zajedništvu. U obiteljskim poteškoćama molitva često postaje most za ponovne susrete, za svježinu i novu snagu koja poštuje put poniznosti i uzvišenja.

Braćo i sestre, i ove godine izvršavamo zavjet. I ove su godine zagrebački vjernici i vjernice te mladi naše Nadbiskupije prepoznali radost ovog dana. Ovdje sve govori o čovjekovu povratku Bogu; o priznanju grijeha i o molitvi za oproštenje, o novom pogledu. A nad svime bdije ruka i pogled Majke Božje Bistričke.

Neka naš zavjet Bog blagoslovi i neka nas prati da imamo snage svjedočiti Kristov križ. I neka Majka Božja Bistrička od svega zla obrani nas i domovinu nam Hrvatsku.

Amen.

IKA/Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Križni put

Objavljeno

na

Objavio

Danas na spomendan Isusove
muke i smrti, želio bih sa vama
podijeliti svoje viđenje Kristovog
Križnog puta. Vjerujem da se svi
možemo pronaći u njemu!
Blagoslovljen vam bio Veliki Petak!

KRIŽNI PUT

PRVA POSTAJA
ISUSA OSUĐUJU NA SMRT

NEVINA TE OSUDIŠE
NA GOLGOTSKE TEŠKE MUKE
TEŽAK KRIŽ TI NAPRAVIŠE
I OPRAŠE SVOJE RUKE

Gospodine moj,nisu te samo oni
osudili,nego i ja svakim svojim
grijehom.Svaki moj grijeh,još
je jedno: RASPNI GA!
Oprosti Isuse meni grešniku!

DRUGA POSTAJA
ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

PRIMIO SI PATNJE NA SE’
BEZ RIJEČI I BEZ GLASA
DA SE MNOGE DUŠE SPASE
DA IM BUDEŠ PUT DO SPASA

Spasitelju naš,nije toliko težak križ,
koliko naši grijesi koji su ga pritiskali.
A ti,spremno si ih uzeo i ponio za
spas duše naše! Hvala ti Isuse!

TREĆA POSTAJA
ISUS PRVI PUT PADA POD KRIŽEM

NA KOLJENA SVOJA SVETA
PRVI PUT KAD SI PAO
SVE GRIJEHE OVOG SVIJETA
POD KRIŽEM SI IZDRŽAO

Prijatelju moj,prvi put si pao pod
težinom i mog grijeha.Ali kao i svaki
pravi prijatelj nisi odustao!Ustao si
i ponio križ da bi spasio i mene!

ČETVRTA POSTAJA
ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

KOLIKO SUZA PROLI MATI
GLEDAJUĆ TE IZMUČENA
GORKI PLAČ ĆE ZAPLAKATI
KRVLJU TVOJOM OBLIVENA

Ima li težih suza od majčinih?
Ali koliko god one bile teške,
znak su jedne iskrene ljubavi.
Marijo Majko,hvala ti za ljubav
kojom nas obasipaš!

PETA POSTAJA
ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU
NOSITI KRIŽ

BLAGOSLOVLJENE SU RUKE
KOJE TEBI POMOGOŠE
UBLAŽIŠE TEŠKE MUKE
TEŠKI KRIŽ KAD PODIGOŠE

Šimune,ni svjestan nisi bio
koliki blagoslov uzimaš u svoje ruke.
Svaki tvoj korak sa križem,korak je
vječnom životu!
Veliko ti djelo učini Gospodin,
našao si njegovu milost!

ŠESTA POSTAJA
VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

VERONIKA RUBAC DADE
DA OBRIŠEŠ SVOJE LICE
OD ŽALOSTI ZEMLJI PADE
OBLIŠE JE ŽALOSNICE

Isuse Kriste,Veronika dajući
svoj rubac,dala ti je svoj život,
a ti joj za uzvrat daruješ najljepšu
sliku,sliku Spasitelja svijeta!

SEDMA POSTAJA
ISUS DRUGI PUT PADA POD KRIŽEM

I DRUGI PUT SI PAO
ISCRPLJEN OD TEŠKE BOLI
ALI ZBOG NAS NISI ODUSTAO
SRCE TVOJE SVE NAS VOLI

Mada si i po drugi put pao,nisi
odustao!Znao si da moraš
otrpjeti sve udarce i uvrede!
Znao si da moraš pobijediti
svu onu ljudsku bol za spas
čovječanstva!

OSMA POSTAJA
ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE

TJEŠIO SI PUTEM ŽENE
ŠTO TE SUZAM OPLAKAŠE
NE PLAČITE RADI MENE
OPLAKUJTE GRIJEHE VAŠE

Da nije naših grijeha,ne bi bilo
ni tvojih muka!Koliko si samo
pretrpio za nas,za naše spasenje!
Ali rekao si da ne plačemo radi
tvojih muka,nego radi naših grijeha!
Oplakujmo ih i pokajmo se!
To je jedini i pravi put do
kraljevstva vječnog!!!

DEVETA POSTAJA
ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

I KAD TREĆI PUT SI PAO
POD TEŽINOM GRIJEHA MOGA
NI TAD NISI ODUSTAO
OD TEŠKOG KRIŽA KRVAVOGA

Koliko snage treba da se
ustane poslije svakog pada?
Ali tebe nije podizala snaga,nego
ljubav prema svima nama,mada
smo grešni.Ljubio i volio si nas,
kao pravi prijatelj,otkupio si
nas svojom ljubavlju!

DESETA POSTAJA
ISUSA SVLAČE

HALJINE TI POTRGAŠE
BEZ MILOSTI I BEZ SRAMA
KAD TI LICE POPLJUVAŠE
NA ZEMLJU SE SPUSTI TAMA

Kad su svukli tvoje haljine Isuse,
svukli su sami sebe.Bez srama i
grižnje savjesti čovjek ogoli sebe
po svakom grijehu!Oprosti nam
Isuse,jer smo slabi!

JEDANAESTA POSTAJA
ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

PROBIŠE TI ČAVLIM RUKE
I NA KRIŽ TE PRIKOVAŠE
PODNIO SI TEŠKE MUKE
OTKUPLJUJUĆ GRIJEHE NAŠE

Svaki naš grijeh još je jedan
udarac čekićem po čavlima,koji
probijaju tvoje ruke.Ruke koje su
na svijet donijele toliko milosti.
Ruke koje su zagrlile cijeli svijet,
a mi ih svojim grijehom pribismo
na križ.

DVANAESTA POSTAJA
ISUS UMIRE NA KRIŽU

ZA MENE SI ŽIVOT DAO
ZBOG OHOLOG SRCA MOGA
SAD SAM I JA ZAPLAKAO
ISPOD KRIŽA KRVAVOGA

Zbog naših oholih srca,
zbog naših grijeha,trpio si
i život dao na križu.A dati život
za nekoga,nema veće ljubavi
od te!

TRINAESTA POSTAJA
ISUSA SKIDAJU SA KRIŽA

SKINULI SU TVOJE TIJELO
IZMUČENO S PUNO RANA
TO JE NAŠEG GRIJEHA DJELO
PRIČA KRVLJU NAPISANA

Da Isuse,to je našeg grijeha
djelo,istina krvlju napisana!
Tvoje izmučeno tijelo skinuli
su s križa,a po križu svijet si
otkupio!

ČETRNAESTA POSTAJA
ISUSA POLAŽU U GROB

PRESVETO TVOJE TIJELO
OD KRIŽA ODVOJIŠE
STAVIŠE NA PLATNO BIJELO
I U GROB POLOŽIŠE

Tvoje presveto tijelo položili
su u grob!Ali grob nije kraj,
grob je početak slave tvoje
Gospodine!Uskrsnuo si i svojim
uskrsnućem pobijedio smrt!
Hvala ti Kriste,za sve patnje koje si
podnio spašavajući nas grešnike!

AMEN

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Veliki petak – Spomendan Isusove muke i smrti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

ISUSOVE HALJINE

VELIKI PETAK (A)

Iz 52,13 – 53,12
Ps 31.2.6.12-13.15-17.25 (30)
Heb 4, 14-16; 5, 7-9
Iv 18,1 – 19,42

Posljednja večera uistinu s pravom nosi taj naziv. Isus polazi na put osude, muke i smrti. Veliki petak bio je odlučujući. Događaji su se zgusli kao nikada do tada.

Prilikom uhićenja Isus se nije opirao. Odbacio je i mogućnost da ga njegovi brane. Svojom nevinošću želio je pobijediti bahato zlo. Znamo da je uspio, samo je prije toga trebao proći svoj put.

I dok ga Isus prolazi njegovi su se učenici raspršili. Ne mogu još pojmiti što se to zapravo događa. Jedini Petar, okorjeli ribar s Genezareta, ne predaje se tek tako lako. Ide vidjeti što će biti s Isusom. Ali i za njega je sve to preteško. Kad mu se opasnost nadvila nad glavu, učinilo mu se da je najbolje praviti se nevješt. No, pijetao je kukuriknuo i on se sjetio što mu je Isus nekada govorio.

Dotaknimo se sada simbolike svega rečenoga. Danas je jedini dan u godini kada čitava crkva ne slavi sv. misu. U središtu je križ i on zamjenjuje sakramentalno slavlje Kristove žrtve. Bog je uzdignut sa zemlje da bi nas sve spasio.

Uvod u bogoslužje je potpuna šutnja. Spustiti nam je se u naše dubine i otvoriti ih svome Bogu koji nas je tako ljubio da je svoj život dao za nas. Osnažit će nas to i pripraviti za sve trenutke koji nas čekaju. U lošima da se ne izgubimo, u dobrima da se nerazumno ne uzvisimo. Uvijek, naime, trebamo ostati ljudi na svome mjestu.

Prvi dio bogoslužja je Služba riječi. Opet će nam govoriti Izaija, opet ćemo čuti riječi tko je to zapravo Sluga Gospodnji. A iz evanđelja ćemo čuti navještaj što se uistinu dogodilo toga dana na Golgoti u Jeruzalemu. Nakon toga molit ćemo se za uslišanje naših velikih potreba. Slijedi Klanjanje svetom križu. Kako ćemo to obaviti? Razmišljajući o tomu napisao sam jednom pjesmu Poljubac. Ovako ide: Na Veliki petak,/ ljubili smo križ,/ u crkvi na brijegu./ Kamenoj./ Što ponijesmo kući?/ Ljubav, izdaju?/ Jednom,/ na Veliki petak. Sve završavamo trećim dijelom Svetom pričešću. Odlazimo kući noseći svoje misli sa sobom.

Vrijeme u kojem trenutno živimo itekako sliči Velikom petku. Otežan je dolazak na sv. misu, na ispovijed. A prije toga tukli su po Crkvi sa svih strana. Sudili su je nepravedno, kao što su sudili Isusa. Juda je uvijek bilo i uvijek će ih biti, ali njihova krivica nije i Isusova, naša. Svatko odgovara sam za sebe.

Kad je dovršen posao Isusova ubojstva, vojnici su se polakomili za njegovim haljinama. Vrijedile su im više od života koji je ugašen. Time su i oni bili ubijeni. Nema ništa veće od ljudskog života na ovoj zemlji.

Nije se zaista teško polakomiti za nečijim haljinama koje se pojavljuju u različitim oblicima. Privuče nas njihovo šarenilo i tragično pogriješimo. Trebalo je samo ostati s Isusom u liku mnogih oko nas koje su nepravedno progonili. Tek tako bismo zadobili svoje puno ljudsko dostojanstvo.

ZAJEDNIŠTVO I SLOGA

VELIKI ČETVRTAK (A)

Izl 12, 1-8.11-14
Ps 116, 12-13.15-16bc.17-18
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15

Pred nama je Uskrsno trodnevlje. Pođimo tragom svetopisamskih čitanja.

Korizmu smo započeli pozivom da se sjetimo kako smo prah i da ćemo se u njega pretvoriti. Na ovaj dan, Veliki četvrtak, Isus sa svojim učenicima slavi Pashu ili Posljednju večeru te im pere prašinu s nogu.

Pobožni Židovi slavili su svake godine spomen, zvan Pasha, na oslobođenje od egipatskog ropstva oko 1250. pr. Kr. Sama riječ Pasha znači: prijeći prijeko, izbjeći. Kad je Anđeo Gospodnji ubijao Egipćane, svi oni koji su žrtvovali janje bez mane i njegovom krvlju namazali nadvratnik i dovratnike svojih kuća bili su spašeni. Pridodano je tako novo značenje starom nomadskom običaju da žrtvuju janje uoči punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija čijom bi se krvlju mazalo šatore kako bi ona njih i njihovu stoku zaštitila od nevolja i zala.

Isus Krist je na Posljednjoj večeri pošao korak dalje. On sam je to žrtveno janje. Ostaje među svojima pod prilikom kruha i vina. Ustanovio je time euharistiju ili sv. misu, ujedno i red svećeništva u Crkvi.

Samo ime Krist na židovskom označuje Mesiju, a u grčkom Pomazanika. Po njemu se mi nazivamo kršćani ili pomazanici koji svatko na svoj način te prema svome pozivu i redu trebamo nastaviti njegovo poslanje u svom vremenu.

Krist je ujedno prorok, svećenik i kralj. Stoga snagom svetoga krsta svi vjernici sudjeluju u toj njegovoj službi, a predvode ih zaređeni služitelji Crkve ili svećenici.

Od starina na ovaj se dan posvećuje ulje koje se rabi u različitim sakramentima. Spomenimo samo bolesničko pomazanje. Tu mu je svrha donijeti tjelesno i duhovno zdravlje oboljelom. Bog će odrediti hoće li se dogoditi oboje ili samo jedno.

Ako smo shvatili svu ovu simboliku, onda nam ne bi trebalo biti teško shvatiti i što je Isus zapravo učinio kada je oprao noge svojim učenicima. Može nam u tomu pomoći današnje čitanje iz Prve poslanice Korinćanima. Euharistija se, naime, u početku slavila za vrijeme gozbe. No, nije svatko mogao donijeti dobra jela pa su se znali u Korintu odvajati od drugih oni koji su to mogli. Zbog toga im Pavao spominje što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Želio je zajedništvo i slogu među svojim učenicima. To samo Juda nije mogao shvatiti i izdvojio se.

Neka i nama danas rečeno bude poruka. Suvremeni smo Isusovi učenici na ovoj zemlji. Povjerena nam je domovina gdje ćemo to moći ostvariti. Ako ima onih koji idu Judinim putem, to ne znači da nam je zajednica loša, da smo podijeljeni. To samo znači da dotični nije ništa shvatio i da ide u propast.

Pružimo stoga do kraja ruku svome Bogu i ne bojmo se ničega što nas čeka na putu. Sve je to prolazno. On će nas sigurno prevesti prijeko, tamo u našu drugu domovinu. A ona je vječna.

PRAVEDNIK JE NEPOBJEDIV

VELIKI TJEDAN (A), srijeda

Iz 50, 4-9a
Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34
Mt 26, 14-25

Pravednike su uvijek sudili i uvijek će suditi dok je svijeta i vijeka. Ni zlo, naime, ne miruje, želi pobjedu iako je to nemoguće. Pa koga prevari.

Crkvu u ove dane nije uspjelo prevariti. Oduprla se napasti da se »isprsi« i tako krivnju za posljedice pošasti koronavirus preuzme na sebe. A logično je da će netko morati biti kriv. Tko je taj? Svi zajedno trebamo postaviti taj upit dok se (koliko još dugo) nastojimo odgovorno ponašati.

Sličnih stvari svjestan je bio i prorok Izaija. Proricao je neprestano o pravedniku na kojega su se okomili. Baš kao na Crkvu u tzv. suvremeno vrijeme. Izbijale su revolucije, gazili su je na različite načine, ali ona je još uvijek tu jer je Bog s njom.

Jedan od posljednjih pokušaja da je ponize jest optužba protiv kardinala Pella da se nedolično ćudoredno ponašao. Od početka se vidjelo da sve to ne drži vodu, ali nije vrijedilo. Osudili su ga na duge tamničke godine, upirući sladostrasno prstom u Crkvu. Ona je kriva! A i da jest Pell nešto učinio, nije ga ona jamačno tomu učila nego oni. Čak i neki kršćani to zaboravljaju dopustivši da ih zlo stjera u mišju rupu. No, protiv istine se ipak ne može. Visoki australski sud oslobodi kardinala. Velika je to poruka u vrijeme ove pošasti i u vrijeme katoličkog slavljenja Uskrsa. Lažu nam da više nema pravednika u državnim ustanovama, ima i ne boje se postupati po pravdi i savjesti. »Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi«, rekao bi Izaija u današnjem čitanju.

»Zbog tebe podnesoh pogrdu«, nastavlja današnji psalam. Sjetimo se zaista naših pravednika koji su podnijeli muku i nepravednu osudu. Jedan je od njih i bl. kardinal Stepinac. Što sve nisu govorili i učinili protiv njega. Uzalud. Još se ne zaustavljaju jer pobijedi li on, pobijedit će i mnogi drugi koji su išli istim ili sličnim putem. Među njih svakako moramo ubrojiti i »Širokobriške mučenike«, kako ih puk zove. U svoje vrijeme stajali su na braniku vjerske i narodne slobode. Nisu se povijali, nisu tražili kompromise, nisu zavodili. Bili su Hrvati i katolici te kao takvi otišli u smrt. Razorili su i spalili njihov Široki Brig, ali sve je bilo uzalud. Dobro koje su posijali u srca ljudi ne može se odatle ukloniti, ono nadživljuje sve bure i oluje.

Ponovno u evanđelju čitamo o Judinoj izdaji. Učinio je to za novac, jer je bio pohlepan. Kad je Isus o svemu natuknuo ostalim učenicima, stali su se pitati da nisu oni ti. I dobro su učinili. Moramo se zaista paziti da ne stupamo u mimohodu zla. Ono može preuzeti različita lica, svako moramo odbaciti. Razmislimo o tomu dok još trpimo ograničavanje svojih temeljnih ljudskih prava.

Što možemo učiniti da se popravimo te na taj način doprinesemo i popravljanju svijeta u kojemu živimo? Nismo samo jedinke, i zajednica smo koja treba biti u službi svoga Boga. Zaključimo s Isusom: »Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.«

U DUBINE SVOJE ZARONIMO

VELIKI TJEDAN (A), utorak

Iz 49, 1-6
Ps 71, 1-6b.15ab.17
Iv 13, 21-33.36-38

Sve što je bilo naviješteno da će se s Isusom dogoditi, dogodilo se. Bio je Mesija koji je svojim odlaskom na križ oslobodio ljude ropstva zla. Mogu živjeti slobodno, ako žele. Oni koji su ga osudili, potonuli su u mrak povijesti, a on nam je ostao svijetliti ne samo do danas nego do kraja svijeta.

Posebno je prorok Izaija prorekao što će biti s Isusom. Kada čitamo neke dijelove njegove knjige, čini nam se kao da je bio očevidac svega. A živio je i djelovao u 8. st. pr. Kr. Mogao je to zato što se potpuno prepustio djelovanju Božjem u svom životu još od rane mladosti.

Druga crta koja podrobno oslikava proroka Izaiju jest da nastoji sabrati raspršene sunarodnjake. Govori im da se Bog želi proslaviti u njihovu životu, samo mu trebaju otvoriti vrata svoga srca. On, naime, nigdje ne nastupa nasilno, bit će nam onako kako sami odlučimo. Povijest je pokazala kako su mu se ponijeli ti sunarodnjaci.

Ni naš hrvatski narod još nije u povoljnijem položaju. Ima nas diljem kugle zemaljske. I još se nažalost događaju odlasci. Ne ulazeći ni u čije osobne razloge zapitati nam je se moramo li baš odlaziti? Naša obećana zemlja zacijelo nije u tuđim dalekim krajevima, ona je ovdje gdje su ponikli naši pretci. Tu smo jednoga dana primili kršćanstvo, uključili se u stvaranje zapadne uljudbe, tu bismo trebali razviti i svoj suvremeni život. Kada se jednom ode, povratak je puno teži. Neprestano nam to svjedoče oni koji su tako napravili jednoga dana.

No, gdje god smo zazvati nam je Boga u pomoć, kako su nas opet učili naši pretci. On je naša utvrda i spasit će nas, rečeno je u današnjem psalmu. Dokazao je to posebno u Domovinskom ratu. Trebali smo biti porobljeni, ali on se preko svojih slugu ispriječio pred zlom koje je nadiralo. I pobijedili smo. Zahvaliti nam je i njemu i njima ovih dana. Oplemenit će nas to i priključiti dobru koje nam Bog neprestano pruža.

Dobro iz Isusove ruke nije znao uzeti Juda, jedan od 12 njegovih učenika. Budući da se to dogodilo, ne znači da je Isus bio loš odgajatelj. Juda samo nije želio slušati. Pošao je tim putem mnogo prije nego što je poljupcem licemjerno prokazao Isusa. Lisnica je bila u njegovu džepu i pomalo je od nje otkidao, ta nije to ništa strašno tješio je sam sebe. Kako krivo. Sjetimo se toga kada nas zlo pokuša navesti na sličan put. Učini to i to, ta nije to neka velika stvar, i drugi tako čine, budi pametan… Dogodi li nam nešto takvo, postupimo poput Sv. Petra. U trenutku slabosti zanijekao je Isusa, ali čim je shvatio što je učinio pokajao se. Naravno da mu je bilo oprošteno, ta ne bi postao kamen temeljac Crkve koju je Bog preko njega i drugih podigao na ovoj zemlji.

Nismo, dakle, ni jadni ni nesretni, niti nas je Bog ostavio. Sve dosadašnje kušnje, pa i ove kada nam je uskraćeno pribivati ispovijedi, sv. misi i pričesti, nisu tu da nas slome. Trenutak je to kada možemo još dublje shvatiti koje su to bitne vrijednosti u našemu životu. Iskoristimo ga.

ON JE TO PLATIO

VELIKI TJEDAN (A), ponedjeljak

Iz 42, 1-7
Ps 27, 1-3.13-14
Iv 12, 1-11

Dok hodimo ovom zemljom, sluge smo svoga Gospodina ili njegovi suradnici, ako nam riječ sluga stvara nelagodu. Bog Otac rekao je to Isusu, a on prenio na nas. No, znamo li zapravo koja je naša uloga?

Donesimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike

»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«

Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.

Nema nam, dakle, druge nego zahvaliti Bogu na svemu onom vremenu koje nam je darovao da slobodno možemo disati. Uz to je samo time učinio puno drugih stvari u našemu životu. Mogli smo činiti dobro, nekoga voljeti, izroditi djecu, dokazati se u svojoj struci, ma jednostavno odlučiti se hoćemo li s Bogom ići ili ne. I što god da smo učinili svi su računi bili plaćeni. Isus ih je platio na križu.

Sjetimo se toga na početku ovoga Velikog tjedna. Ne dopustimo da nam neodgovorni odnose sjećanja i ruše simbole naše vjere. A puno smo toga već nažalost dopustili. Tako u 5. nedjelju korizme, koja se još naziva i Gluha, obično nismo prekrili slike i križeve kao podsjetnik da se saberemo jer Bog naš odlazi na križ kako bi nas spasio. Propustili smo to važno vrijeme, ne propustimo ga sada u ovom velikom tjednu.

Zaboravimo pri ovome na onu priču o sveopćem bratstvu u kojem se ne zna tko je tko, ni je li žensko ili muško. Bog to nikada nije želio. On nas odgaja kao pojedince, vrijedne članove određenih zajednica koje se onda kao takve okupljaju u sveopću zajednicu nazvanom Crkva. Poslušamo li onu ispraznu priču prepustit ćemo se pohlepi, jednaku ovoj koja danas vlada. Ako i proizvedu cjepivo za koronavirus, bit će skupo jer ga proizvode privatnici koji trče samo za dobitkom. A da je to učinila država, čija je briga skrbiti za sve svoje članove, bilo bi to sasvim nešto drugo.

Pročistimo zaista misli ovih dana. Naš je Bog jedini pravi put. S njim se može biti i uspješan, i poznat, i radostan, i zdrav, i… Ali to nije samo u službi nas, nego i onih oko nas. Kako da svijet tada ne bude bolji i lijep!?

 DA NISAM JA?

CVJETNICA ili NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (A)

Iz 50, 4-7
Ps 22 (21), 8-9.17-20.23-24
Fil 2, 6-11
Mt 26,14 – 27,66 ili 27, 11-54

U blagdanu smo Cvjetnice ili Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. No, to je i naš uvod u uskrsno otajstvo. Slijedi Veliki tjedan i Uskrs, a onda dolaze Duhovi. Pripremiti nam je se dušom i tijelom za to.

Isus je propovijedao tri godine, okupljao oko sebe učenike, tješio i liječio narod. Mi smo se, pak, kao kršćani krštenjem pribrojili Isusovim učenicima i stupili u sva ta događanja. Kako smo se oblikovali kroz svo proteklo vrijeme?

Najbolje je to promotriti preispitujući se u svjetlu današnjih glavnih protagonista. A nakon toga nam je zaključke ponijeti u svoj život.

Isus navješćuje što će se s njim dogoditi. I učenicima i puku to prolazi kroz uši. Vidjeli su njegova čudesna djela i slave ga. Tko će misliti na poteškoće i pravilno se postaviti! Prisjetimo se takvih trenutaka iz svoga života.

Posljednja je večera. Isus govori o izdaji. Učenici se pitaju: »Da nisam ja«? Naravno, i Juda to pita. Isusa i danas izdaju, počevši od psovke pa do pokvarena života. Pitamo li se: »Da nisam ja« ili smo licemjerni poput Jude?

U Getsemanskom vrtu samo trojica mole s Isusom. Ostali su zbunjeni, zaboravili su klicanje od prije nekoliko dana. Malo kasnije svi su se raspršili, a Petar koji je smogao malo hrabrosti, zatajuje ga kad je došlo stani-pani. Tako slično nama. Ne ustrajemo uvijek u svome uvjerenju.

Židovska vlast, puk i Pilat kao tuđinski zavojevač mogu se ocrtati u slici pranja ruku. Nisu oni krivi. Mogao je Isus biti pametniji pa mu se to ne bi dogodilo. Isto kao u našem svakidašnjem životu. Peremo ruke od ovoga i onoga, peremo čak ruke i od svojih osobnih pogrješaka. A samo je trebalo biti iskren i ostali bismo na pravoj strani.

Pod Isusovim križem nađe se samo jedan od učenika, Ivan. On ga preporuči svojoj Majci Mariji, da ga posini. Upitati nam je se znamo li i mi danas stajati pod Isusovim križem? Jesmo li sinovi Kraljice Mira koja nam je, po svjedočenju vidioca, došla u pohode a preko nas cijelom svijetu?

I na kraju svega pojaviše se oni koji se nisu bojali da dostojno pokopaju Isusa. A rimska vlast u liku Pilata, na nagovor domaćih, zapovjedi da straža bude postavljena na Isusov grob. Prisjetimo se ovdje Drugog svjetskog rata i mnoštva onih koje još nismo dostojno pokopali. Krivci za njihovu smrt, oličeni u liku nasljednika, i nadalje stražare nad njihovim grobovima da ne bi uskrsnuli u našim srcima, jer oni jednostavno moraju biti zaboravljeni. Zbog čega to dopuštamo?

Gdje smo, dakle, mi? Ne samo sada u vrijeme ove pošasti, nego općenito kroz život? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer samo tako možemo postići da uzdignute glave idemo kroz svoje svakodnevne dane.

 ON SE BRINE ZA NAS

5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja

Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56

Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.

Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.

Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.

Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.

Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.

Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.

SAMO SVOJIM PUTEM

5. KORIZMENA (A), petak, 3. travnja

Jr 20, 10-13
Ps 18, 2-7
Iv 10, 31-42

Negdje tamo u VII. st. pr. Krista, živio je i prorokovao Jeremija, čovjek koji je odgovorio Božjem pozivu pa ma što ga to stajalo. Vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Sunarodnjaci mu zastranili u grijehu. Opominje ih s bolju u srcu za voljenom domovinom i voljenim Bogom. I zbog toga su ga progonili.

U svim nesrećama i nevoljama Jeremija ostaje prijatelj sa svojim Bogom. Pojavljuju se i lažni proroci koji govore protiv Jeremije, koji ugađaju kraljevim ušima. Zbog toga je Jeremija dvaput bio osuđen na smrt, kao što je dvaput Izrael bio osvojen, a Jeruzalem i hram razoreni. Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je znao za njega, pita ga na početku novoga ropstva hoće li zajedno s drugima u Babilon ili će ostati? Izabire ostajanje. Tješi preostalu sirotinju govoreći im da će doći kraj zatočeništvu, da će se Izrael ponovno obnoviti i uzdići, samo se treba vratiti svome Bogu. Hrabrio ih je da grade kuće, da rađaju djecu, iako je i sam bio neženja, ako ne misle izumrijeti. No, nije sve to išlo lako. Na kraju svega sunarodnjaci su ga kamenovali.

Nema nam druge nego zamisliti se nad svime ovim. Odavno su nas napali raznorazni virusi. Jedan je od njih svakako jugokomunistički. Tko mu je otvorio svoja vrata pogriješio je i protiv Boga i protiv svoje domovine ili brata do sebe. Nikakva isprika tu ne važi, samo pokajanje i ništa više. Drugi virus je naoko bezazleniji. Otvorili smo se tzv. suvremenom vremenu. Umjesto da se služimo tehničkim dostignućima, mi služimo njima pa zato neki vele da je od Korona virusa opasniji Smart virus sa svim svojim Facebookima, Instagramima, Whatsappima… Nerazumnom njihovom uporabom počeli smo se udaljavati jedni od drugih, zaboravljati na događanja oko nas, živjeti u nestvarnom svijetu. I tako smo postali porobljeni, razoreni. Da nismo, ne bismo se, između ostaloga, uklanjali onima koji su prije vikali da smo kao društvo podijeljeni, kao država propali, da su naši junaci i naša povijest za osudu. Trenutno istina šute, čekajući da sve ovo prođe. Ne možemo reći sredit će to Bog. Hoće, ako mu pružimo ruku, inače bi sve bilo samo iskušavanje Boga.

Ta zar nam Jeremija nije pokazao kako treba postupati!? Naravno, i Isus iz evanđelja. I hoće ga kamenovati jer je govorio istinu. Otišao je od njih i time k sebi privukao one kojima je do Riječi Božje. Učinimo i mi tako. Odbacimo sve lažne riječi i stavove, a priklonimo se samo Božjoj riječi. Tada ćemo znati obnoviti svoju domovinu te je učiniti jakom i uzornom.

Psalam nam kaže da nas Gospodin uslišava kad mu se obratimo. Sjetimo se takvih trenutaka u svome životu. Zahvalimo mu na njima i odredimo što ćemo svaki dan moliti kao znak i kao način svoje povezanosti s Njim. To će nas preobraziti i izvesti na pravi put. Pokušajmo!

UZ BOK BOŽJI

5. KORIZMENA (A), četvrtak, 2. travnja

Post 17, 3-9

Ps 105, 4-9

Iv 8, 51-59

Dok traje ovaj prigušeni život, neki nam obećavaju brda i doline. Tu su filmovi koje, navodno, nismo gledali, puno manje knjige koje nismo čitali, a ponajviše ponavljanje zabave i utakmica koje smo već prije gledali. Da nam olakšaju ove dane. Pa da im povjerujemo!

Abram, kasnije prozvanim Abraham, nije vjerovao takvima u svoje vrijeme, tamo negdje pred 4.000 godina. A bilo ih je, samo su rabili druge oblike. On vjeruje Bogu, na njega se oslanja u svim životnim okolnostima i tako korak po korak izgrađuje sebe. Itekako je u tomu uspio. Zbog toga mu Bog dolazi i kaže mu da će od njega poteći veliko potomstvo. A ne zaboravimo da su i on i žena mu Sara već bili u poodmaklim godinama. Jedini uvjet da se sve to zbude jest da bude vjeran Savezu koji Bog sklapa s njim.

Oni naprijed spomenuti očito nisu vjerni Božjem Savezu. Zapravo, on njih uopće ne zanima. Da jest, onda bi progovorili u ovo vrijeme o Bogu, u najmanju ruku o ozbiljnim temama, a ne bi se ponašali po uzorku »pusti brigu na veselje«. Neke čak plaćaju i porezni obveznici zbog čega bi se oni prema njima trebali drukčije odnositi.

Ali njima je se lakše ponašati poput Isusovih sugovornika u evanđelju. Umislili sebi da sve znaju i mogu. I tko je onda taj Isus da im »soli pamet«. Treba mu začepiti usta. Nisu uspjeli. On je otišao propovijedati Živu Riječ, a oni su ostali u svome jadu.

Gospodin nikada ne će zaboraviti svoje obećanje, ne će razvrgnuti Savez. On hoda s nama, oslobađa nas, pokazuje nam put. Ako smo se ikada prepustili njegovoj ruci, onda znamo što to znači. Ako nismo, vrijeme je da to učinimo. Bit ćemo tada i duhovno i tjelesno zdravi, što će nam pomoći da pobjedonosno istrčimo ovu trku, kako kaže Sv. Pavao, i da se jednoga dana pred Bogom pojavimo kao pobjednici.

Sve možemo vidjeti i na primjeru ponašanja našega hrvatskog naroda ovih dana. Oni koji su se trpali u prve redove i koji su nas nastojali podučavati u svakoj prilici, sada su odjedanput ustuknuli. Te prve redove prepustili su drugima. I unatoč svoj strci stvari krenuše na bolje. Pa se čudimo kako nije moglo tako biti i prije. Već smo na to odgovorili. Jedino bismo trebali pripaziti da se nakon svega ovoga stvari ne vrate na prijašnje stanje.

Do nas je, dakle, kakvi će nam dani izgledati. Možemo se tužiti na Boga i druge, možemo se prepustiti nepotrebnoj zabavi, a možemo i zaroniti u dubinu svoje duše, stati pred svoga Boga i s njim sklopiti savez poput Abrahama. Nešto ćemo od toga zacijelo morati učiniti.

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari