Connect with us

Analiza

U HRVATSKOJ NIŠTA NOVO!!

Objavljeno

on

Inviso semel principe seu bene seu male facta premunt!! (ako je vladar jednom omražen, onda ga njegova, bilo dobra, bilo loša djela, terete!!), može se primijeniti na Tomislava Karamarka. No, na sve domoljubne političare u Hrvatskoj, može se primijeniti:-„Vincere scis Hannibal, victoria uti nescis!“ (Pobijediti znaš Hanibale, ali se pobjedom koristiti ne znaš!)

[ad id=”93788″]

Ove riječi izgovorio je Hanibalov brat. Punski vojskovođa Maharbal, nakon Hanibalove sjajne pobjede nad rimskim legijama kod Trazimenskog jezera, 24. lipnja 217.g.p.kr.. nakon koje, unatoč svakoj logici, Hanibal nije nastavio ka Rimu. Zbog čega to Hanibal nije uradio, zauvijek će ostati tajna.

Zašto od 1995.godine, nakon sjajne pobjede u četvorogodišnjem obrambenom Domovinskom ratu, okrunjene blistavom „Olujom“,  domoljubne snage unutar hrvatskog nacionalnog korpusa nisu (poput Hanibala) „zauzele (nebranjeni) Rim“, pitanje je koje zahtijeva minucioznu raščlambu?!! Raščlambu koju će netko morati sažeti u jednoj  „studiji slučaja“, slučaja bez presedana u kojemu dominira crta političkog mazohizma većeg dijela jednog naroda, koji „svoje prednosti okreće protiv sebe“ a nedostatke i mane „diže na n-tu potenciju, apostrofira, multiplicira.

hannibalU svakom slučaju, nekim ljudima „na desnici“, definitivno treba reći da svoj ego „uguraju“ u „svoju osobu“ i podsjetiti ih na:-„Ovaj grob je dovoljno (prostran) onome kojemu je cijeli svijet bio tijesan“!! (Sufficit huic tumulo cui non suffecerat orbis), izreku za koju kažu da je napisana kao epitaf Aleksandru Velikom!!  

Nakon teške, tijesne, pobjede na parlamentarnim izborima, u rovovskoj borbi za savezništvo s MOST-om nezavisnih lista koji je, iznad svih očekivanja osvojio „nedostižnih“ 19 mandata, Tomislav Karamarko pomoć traži (i dobiva) tamo gdje je (naknadno će se pokazati) najmanje trebao. Od moćnika u sjeni koji žele „donositi odluke bez odgovornosti“, koji se predstavljaju svjetonazorskim „puritancima“ katoličanstva, međutim njihova grabežljiva neoliberalna ekonomska doktrina potire svjetonazorsku, a crta globalizma u organizaciji, ustroju i ciljevima, potire (nama Hrvatima životno važno) nacionalno.  Karamarko je istina preuzeo stranku u vrtlogu (spirali propadanja), sa tendencijom slobodnog pada, pod nesmiljenim udarima udružene antihrvatske ljevice, DORH-a, crvene medijske falange, izdajom čelnice straneke koja je iskoristila prigodu pokazati se „većim Katolikom od Pape“. Iz sebičnih, niskih pobuda „ocvale udavače“, otvorila je (noću, potajice) sva vrata utvrde i „potpalila Rim“!!Pokazao upornim, marljivim, ponekad i lukavim lukavim, pravom lisicom koja se uspjela okružiti vukovima, ali i hijenama……!! Četvoronožnim i dvokrilim stravinarima. Masa sljedbenika (ovaca) se uvećala do nedopustivih razmjera. Uz sve to, predugo je nastavio igrati „ping – pong“ na nogometnom terenu, i na kraju se doveo u poziciju igrača koji je nadigrao i protivničku obrani i golmana, ali na kraju i sam sebe.

Ako tome dodamo kronični izostanak izgradnje strateške osnovice, sa koje je moguće proces držati pod nadzorom, donositi pravodobne korektivne odluke u slučajevima nedopustivog odstupanja od plana, deficit učinkovitih mehanizama i instrumentarija za provedbu tih korektiva, grupiranje i ešaloniranje snaga, dinamički usklađen plan djelovanja, „RRF“ (rapid reaction force), zaustavljanje medijske ofenzive, konsolidiranje i prelazak u protunapad…..!!

Teško je neke pojave objasniti, propuste opravdati, ali se mora zadržati najveća moguća doza objektivnosti.

Zanimljivo je kako je Orešković, “Čovjek koji baš i nije upućen u domaće prilike” (??!!) nepogrešivo odigrao na kartu “braniteljskog jedinstva”. I ne samo da je postigao zgoditak!! Izveo je bravuru!! Maradonina “Božja ruka” je povijest. Čovjek pred očima cijele nacije, iz dubokog zaleđa, ne s jednom, nego s obje ruke, ubacuje loptu u gol, pored sputanih braniča i paraliziranog vratara. I publika u nevjerici promatra, vlada muk, a sudac priznaje zgoditak. Utakmica se nastavlja. Pišu se ode neukrotivim vukovima, ponosu i časti, no lisice zauzimaju jedan po jedan kokošinjac. Nemilice se goste. Perje leti. Ali ne baš sve. Neke lisice stoje po strani i čekaju ostatke.

Eliminirao je Predsjednicu iz područja sigurnosne politike, eliminirao je Milijana Brkića i produbio antagoniszme između njega i Karamarka. Antagonizme između MOST-a i Domoljubne koalicije je apostrofirao pokvarenim odnosom „alter frenis eget, alter calcaribus“ (jednome uzde a drugome mamuze), potičući Petrova i limitirajući Karamarka. No, „plitka bara“ ishlapi na prvim v rućinama!!

Hoće li biti „srca i pameti“ unutar HDZ-a, ili će „srce“ biti na jednoj a „pamet“ na drugoj strani?!!

Da Karamarko je uradio puno, ali je puno i griješio. No, budimo objektivni! Je li mogao više?

Pođimo redom:

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima nije odgovarajuće iskorištena za preuzimanje inicijative, razobličavanje (ranije opisanih) protuhrvatskih snaga i pojava, “istjerivanje” na “čistinu” i stvaranje platforme na koju “ih se mora dovesti” radi konačnog obračuna demokratski prihvatljivim (legitimnim) metodama i sredstvima.

Nakon teške, ali sjajne pobjede u „foto“ završnici, očekivao sam državničku inicijativu, poglavito u području sigurnosne politike. No, upravo u tom, najvažnijem području, u kojemu Predsjednica ima najveće ovlasti (vanjska i obrambena politika)  osjetio nedostatak državničke inicijative.

Za mene, koji stvari promatram iz vana, za uvijek će ostati tajna radi li se svjesno odabranom smjeru Predsjednice, nesposobnosti njenog savjetnika za nacionalnu sigurnost Josipa Buljevića ili o diktatu „velikog brata“, ostataje (za sada) nepoznanica.

Tek neke vanjske manifestacije govore „između redova“!!

a)- Buljević, bez ikakvih referenci u području obrambene politike, nakon evidentnog fijaska na mjestu savjetnika Predsjednice (iz rakursa političkog Hrvata, domoljuba), preuzima resor obrane, u ulozi čelnog čovjeka. Ako je netko i sumnjao da je naša Predsjednica, ako ne izbor, a ono „preferencija“ State Departmenta, onda je ona svojim izborom Buljevića (prepariranog eksponenta CIA-e) za savjetnika za nacionalnu sigurnost, to potvrdila.

b)- izborom Maje Čavlović, za (zamislite) „savjetnicu za obranu i nacionalnu sigurnost“ (dva u jedan), mladu, vrhunski obrazovanu ženu, (osposobljenu za pripravnicu u nekom nižerazrednom odjelu MO ili SOA-e), ali bez iskustva, bez znanja, osobu čije je vojno obrazovanje „razina zapovijedanja vodom“ u Oružanim Snagama, a u području nacionalne sigurnosti je to razina „novaka CIA-e“, Predsjednica je pokazala kontinuitet u izboru savjetnika po vrlo čudnim kriterijima. Je li i Maja Čavlović tek „punjena ptica“  Velikog brata u kojoj su smještena sofisticirana sredstva za nadzor „Pantovčaka“, ostaje za vidjeti. No,osoba koja će „odigrati uspješnu utakmicu“ sa umreženom „udbaško.kosovskom“ hobotnicom, svakako nije.

No, u kombinaciji sa Matom Granićem, „arhitektom hrvatskog vanjskopolitičkog fijaska“, koji je genijalne pobjede Predsjednika Tuđmana uspio defanzivnom i defetističkom vanjskom politikom uspio od 1993. – 2000.godine pretvoriti u vanjskopolitički poraz, Nikicom Valentićem i čitavom galerijom sličnih tipova u savjetničkom timu, „poruka“ koju Predsjednica odašilje, govori „puno jezika“, a mi ubiremo gorke plodove.

Umjesto da se „izdigne“ iznad stranačke politke i ideoloških zastranjenja, ali da se jasno pozicionira u središtu optimalizirane suverenističke, državotvorne doktrine, da jasno artikulira nacionalne interese na koje Republika Hrvatska ima legalno i legitimno pravo, kako u pogledu unutarnje, tako i u pogledu vanjske politike, da definira polazišta, ali i perimetre sigurnosne politike, Predsjednica pokušava „pohvatati konce“ po horizontali. Umjesto jasne poruke:-„Ja sa nalazim „tu i tu“, perimetar na pitanje „to i to“ je „taj i taj“, tolerancija na odnos prema hrvatskoj državi i državnosti „taj i taj“, minimum legitimnih interesa države i naroda je „taj i taj“, da jasno naglasi i objavi kako su njena  otvorena SVIMA koji prihvaćaju tu njenu poziciju, bez tolerancije na protudržavne činidbe i namjere, predsjednica se upušta u dnevnopolitičke izlete i polemiku na razini koja ugrožava njenu ulogu i misiju.

Pored toga, domoljubne političke snage (u najvećem dijelu) okupljene oko Domoljubne koalicije na čelu sa HDZ-om (po onome što se može vidjeti iz moje perspektive, običnog, malog, prosječno informiranog, domoljubno orijentiranog branitelja, koji redovito glasuje) se (još uvijek) nalaze u obrambenom poretku, bez dovoljno jake i vidljive inicijative, bez prepoznatljivih planova za ovladavanje dominantnim točkama našeg političkog prostora, bez kojih će biti jako otežano osvajanje većine biračkog tijela i pobjeda na idućim izborima. Izborima koji se naziru na obzoru i poprimaju sve jasnije konture.

Osobno sam očekivao da će se na tome raditi u ovom postizbornom periodu.

Vratimo se, na trenutak, počecima!

Međunarodnim priznanjem, obranom, i unutarnjim stabiliziranjem demokratskog poretka, bez identificiranja i političkog neutraliziranja “ostavljenih snaga” prethodnog režima, otvoren je prostor za njihovo (uglavnom subverzivno) djelovanje.

Te snage, naučene (vojničkom terminologijom rečeno) na vješto ubacivanje u međuprostore, osvajanjem točkastih ciljeva i njihovim (kasnijim) spajanjem i/ili umrežavanjem, uspjele su, uz pomoć snaga instrumentaliziranih od “stranih” središta moći (nevladin sektor), relativno rano (2000.godine) preuzeti vlast u RH i započeti sa opreznom, ali temeljitom disolucijom prije svega sigurnosnog sustava (koji je imao slabosti ali ga nije trebalo paralizirati u cilju «neprijateljskog» preuzimanja – što je učinjeno, nego rekonstruirati u cilju operabilnosti za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa – što nije učinjeno), ali i razaranja društva u cjelini, kroz rasprodaju banaka, ovladavanje medijima, visokim školstvom, područjem kulture.
Ovaj program se financira zaduživanjem u inozemstvu, (vanjski dug enormno brzo raste) i donacijama međunarodnih središta moći, što je još jedna od poluga disolucije institucija države.

HDZ, kao jedina organizirana snaga koja se mogla, i morala, suprotstaviti ovim protunarodnim i protudržavnim procesima, ostaje bez snažnog i neupitnog vođe, (ostaje sa pet – šest “ruku” a bez “glave”), doživljava napade “pete kolone” i ne uspijeva (na vrijeme) provesti preobrazbu iz političkog pokreta u snažnu, modernu domoljubnu stranku, koja će politički potencijal stečen u Domovinskom Ratu iskoristiti za mirnodopski napredak.

U ključnom trenutku, nakon odlaska Predsjednika Tuđmana sa političke i životne pozornice, HDZ ostaje obezglavljen. Na čelno mjesto pretendira 5 (do 6) ljudi, podjednake političke snage koji nisu priznavali primat jedan drugome, nijedan od njih nije značajno “odskakao” od drugih (ili to nije bilo prepoznato od dovoljnog broja sljedbenika), niti je itko uspio pridobiti dovoljan broj saveznika unutar tog koncentričnog kruga, te je kao kompromis, doveden “vanjski” igrač.(vanjski u tom smislu da nije pripadao najužem krugu). Svaki od pretendenata na čelnu poziciju je bio uvjeren da posjeduje dovoljan kapacitet utjecaja unutar stranke kojim će nadzirati proces u dovoljnoj mjeri da ostane “u sedlu”….
Kao (logičan) rezultat te loše odigrane partije (slabi igrači, loša taktika, odsustvo strategije), dogodio se dramatičan zaplet sa Sanaderom i još gori rasplet sa Jadrankom Kosor, koja je umjesto primjene logičnog načela “redukcije štete” krenula u neshvatljivu operaciju “gašenja požara benzinom”!

Na žalost, ,u međuvremenu je odgojena nova generacija “skojevaca” u demokratskoj hrvatskoj državi, koji ne razumiju, ne osjećaju i ne žele osjetiti bilo hrvatskog političkog bića i Hrvati će se morati pozabaviti ovim fenomenom, na vrlo ozbiljan, ali dobro promišljen način (maksimalna redukcija štete, pacifikacija najradikalnijih dijelova, i postupan “preodgoj” većine ideoloških klonova).

Jedan od temeljnih “grijeha” dijela HDZ-a je pristajanje na “pasiviziranje” braniteljske populacije u nepripremljenom i nedomišljenom procesu “demobiliziranja” a kasnije i marginaliziranja (u svakom pogledu) i atomiziranja braniteljskog korpusa na bezbroj udruga.

Ne ulazeći u motive aktera ove priče, činjenica je da se od braniteljske populacije, koja je imala veliki politički i organizacijski domoljubno orijentiran potencijal uspjelo stvoriti rascjepkanu, dezorijentiranu gomilu, antagoniziranu unutar sebe statusom ovisnika o proračunu, s jedne, i socijalnim slučajevima s druge strane. U trećoj skupini koja (iz različitih razloga) nema senzibiliteta ni za jedne niti za druge se nalaze oni koji su se uspjeli resocijalizirati, postati uspješni, i uglavnom prešućuju svoj braniteljski status.
Dolaskom na vlast prve protunarodne koalicije 2000.godine, branitelje se doslovno “na milost i nemilost” izručuje dojučerašnjim neprijateljima. Poznati su rezultati te vlasti …..!!
Na žalost, i naredna dva mandata HDZ-ove vlasti (Ivo Sanader i Jadranka Kosor) ne donose značajnije promjene.
Prema braniteljima se zadržava nepovjerljiv stav, postavljaju im se barijere u ostvarivanju njihovih prava, i dalje ih se pasivizira, u medijima su sustavno stigmatizirani, vlast financijski podupire “umjetničke” uratke koji ismijavaju i/ili kriminaliziraju branitelje i Domovinski rat.
Sveučilišta (ranije osvojena od antihrvatskih snaga) domoljublje protjeruju iz visokog obrazovanja, vjera se proglašava opasnim natražnjaštvom, urbana fašizacija potiče depopulaciju sela i stvaranje povećanog priljeva u gradska središta koja nemalu kapaciteta prihvatiti i amortizirati takav pritisak, mediji šire beznađe.

No nitko ne poziva na aktivno uključivanje branitelja (kao organizirane društvene skupine) u sveukupnost društvenih odnosa, prije svega u politički život i svijet rada.

Upravo suprotno. Pokrenuta je  i već se dva desetljeća vodi agresivna kampanja protiv hrvatskih branitelja i Domovinskog rata.

Sebeljubiva (Sanaderova i Kosoričina) vlastoljubiva Vlast, poradi pukog opstanka, u osam godina vladavine uništila je sve desne političke stranke koje su im bili prirodni saveznici i čiju bi potporu imali besplatno, a kupuje glasove SDSS-a i pojedinih manjinskih predstavnika. Po nekim izračunima, proračunski deficit zadnje dvije HDZ-ove vlade nije puno veći od iznosa kojim su kupili lojalnost “koalicijskih partnera”.Sanader uništava HSP a na nacionalnu razinu izdiže Pupovca i SDSS!! Isti oni koji su nas ubijali i razarali u ratu (fizički) čine to i  u miru (financijski).

Teško bi u povijesti bilo naći sličnu perverziju. Tko je se uz takve Vlade i razbijen braniteljski korpus mogao  brinuti o interesima Hrvata i Republike Hrvatske?

Naime, i mi branitelji se moramo upitati koji je i koliki dio naše krivnje u poprilično odmaklom procesu rashrvaćenja hrvatske države??? Moramo li mi imati skoro 1200 raznih braniteljskih udruga? Čiji je to interes? Mi branitelji moramo pogledati istini u oči, suočiti se sa poodmaklim procesom potkopavanja temelja države koju smo stvarali? Moramo se suočiti sa činjenicama da su nam sigurnosni i obrambeni sustav razoreni, da su nam mediji okupirani od strane onih koji ovu državu nisu htjeli ili su se aktivno borili protiv nje. Oružjem ili perom.

Svoje probleme moramo rješavati, ali na druge načine. Moramo se uozbiljiti, organizirati i izaći na izbore, podržati one snage u koje imamo povjerenja, te postići rezultat koji će nam osigurati poziciju sa koje ćemo moći utjecati na sve bitne procese u državi, za poziciju koju će uvažavati sve stranke i sve vlade koje žele dobro Republici Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, a koje će se bojati sve stranke i sve vlade koje ne žele dobro Republici Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, te nas zbog toga razbijaju na beznačajne i bespomoćne patuljaste udruge, čiji su čelnici uglavnom opterećeni svojom sinekurom i interesom.
Sve drugo će biti borba sa vjetrenjačama, od lažnog obećanja do prijevare, od prijevare do razdora, od razdora do kupovine sitnih duša među nama, od kupovine sitnih duša do izdaje, od izdaje do stradanja najboljih među nama. I dokle tako? Do kada ćemo mi prosvjedovati tražeći ono što su nam pokrali? Je li dovoljno samo prosvjedovati? Što očekivati od vlasti koja je dovoljna sama sebi? Što očekivati birokrata koji su umislili da su nedodirljive veličine?

Bilo bi neozbiljno i neoprostivo zaboraviti što su (reformirani ili nereformirani) komunisti učinili u samo jednom mandatu. (2000.-2003.). Obezvrijedili su sve vrijednosti za koje smo se borili. Nepopravljivo su razorili obrambeni, te obezglavili i strancima prepustili sigurnosni sustav.

U sve pore institucija države, ali i u medije, institucije kulture i sporta infiltrirali su svoje (u pravilu antihrvatske) kadrove, aktivirali i nagradili spavače (ostavljene snage iz perioda komunizma) i djecu partizanskih i komunističkih zlotvora. Prodali su banke i najjača javna poduzeća, te zadužili zemlju dvostruko više nego u periodu 1900. – 1999.godine, bez obzira na rat i obnovu. Bilo im je dovoljno samo 4 godine za učiniti sva navedena zlodjela.
Učinke ove, aktualne, još gore, komunističke, vlasti vidimo danas, a one najteže, tek ćemo vidjeti.

Prethodni8 mandat protunarodne, antihrvatske „kukuriku“ koalicije, za malo je „dokusurio“ Hrvatsku državu i njene institucije. Državotvornu misao, identitet naroda. Hrvatski narod identitetski je temeljno definiran svojoj dubokom, autentičnom katoličkom vjerom i tisućljetno kulturom, puno većom i značajnijom od brojčanog  stanja etničkog korpusa. Zato neprijatelji i udaraju u te temelje. Smijemo li mi branitelji spavati, kada to već čine naše intelektualne elite? Koliko je nedostajalo da „prođe“ perverzna, moralno nakazna i nacionalno neprijateljska „reforma kurikula“?!! Jesu li tu „crtu obrane“ trebale braniti „intelektualne elite“ ili „neobrazovani“, „siromašni“, iz svih socijalnih i politčkoh tijekova „isključeni“ branitelji?

Zbog svega navedenog dragi branitelji ako želimo spriječiti dalje rashrvaćenje i propadanje hrvatske države, ne treba nam “krovna udruga” čiji će čelnici biti novi poslušnici i od vlasti prosjačiti sinekure i privilegije za sebe, treba nam organizacija, pokret “za Hrvatsku”, koja će ujedinjena na domoljubnom i katoličkom svjetonazoru, čestitom odnosu prema radu i poduzetništvu, socijalnoj osjetljivosti prema djeci, bolesnima starima i nemoćnima, ali i na beskompromisnoj borbi sa svim protuhrvatskim snagama, u svim porama društvenih djelatnosti, prerasti u pokret “za Hrvatsku, rad, stvaranje i razvitak”!

Ako želimo trajno zaštititi državu koju smo stvarali, moramo se boriti za sveopću lustraciju i progon svih koji su aktivno sudjelovali u represivnom komunističkom aparatu i na sveučilištima, (posebno u pravosudnom sustavu), koji su u bilo kom svojstvu radili za sigurnosno-obavještajne službe, koji su bili u “partijskim tijelima odlučivanja»”na svim razinama. Dok takve ne protjeramo iz državne službe i javnih ustanova i servisa neće biti moguć napredak RH.

Dakle, moramo se ujediniti i zajednički djelovati, ne Protiv (bilo koga), nego ZA HRVATSKU. Oni koji se nam budu smetnja će sami biti odgovorni za ono što će primiti kao plaću.

Ponadali smo se, kako smo, uz veliku sreću i uz Božju pomoć uspjeli (nakon 15 godina) izabrati za Predsjednika RH normalnu osobu. Ženu. Hrvaticu. Ne (samo) etničku, nego političku Hrvaticu. Normalnu osobu, prihvatljivu svim građanima RH koji prihvaćaju postojanje bilo kakve Hrvatske države. Osobu koja je domoljub, čiste prošlosti, dobrih namjera, politički jasno usmjerenu ali umjerenu i u retorici i u političkom djelovanju. Jedina opasnost vreba od utjecaja „velikog brata“, kojemu je podložna. No nakon godinu i pol mandata, mnogi se (s razlogom) pitaju:-„Je li to baš tako“!!
Ova pozicija u izvršnoj vlasti na državnoj razini je osvojena i sa nje moralo početi sa pripremama za proaktivno djelovanje  Predsjednice RH, poglavito u području sigurnosne (temeljno vanjske i obrambene) politike.

Ciljevi tog djelovanja trebali biti usuglašeni, izbalansirani i projicirani u vrijeme nakon (tijesne) relativne pobjede domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima, u smislu sagledavanja realne situacije u RH i mogućnosti našeg naroda, sa ciljem dugoročnog rješavanja problema braniteljske populacije u politički stabilnoj, sretnoj i gospodarski snažnoj Republici Hrvatskoj, vođenu od nove, prohrvatske, vlade.

Ovaj proces bi omogućio pozitivan zamašnjak, dao vremena Vladi za konstituiranje i platformu za promptno konsolidiranje neuralgičnih točaka.

Politika, (koja želi dobro Republici Hrvatskoj), mora shvatiti da se definiranje položaja braniteljske populacije, te koncepcija njihovog organiziranja i djelovanja u hrvatskoj državi i društvu mora temeljiti na „aktivnom“ a ne „pasivnom“ položaju, te da to ne može biti prepušteno pojedincima nego mora biti determinirano, ali i katalizirano od strane države.
Branitelji imaju kapaciteta, mogu i moraju preuzeti proaktivnu ulogu u razvoju društva, u značajnijoj mjeri se sami financirati i na taj način „otvoriti“ mlađim naraštajima prostor za djelovanje i vraćanje perspektive Domovini.
Svakome je jasno da je prošla vlast ne samo ideološki i svjetonazorski, bila suprotna ideološkom i svjetonazorskom habitusu većine hrvatskog naroda, nego je i u sferi praktičnog obnašanja vlasti i upravljanja mehanizmom temeljnih državnih funkcija toliko nesposobna, da je teško zamisliti nekoga nesposobnijeg. No, ista ta nesposobna vlast, u ulozi oporbe je uspjela potpuno blokirati rad i inicijativu nove vlasti.

Potiskivanjem branitelja iz područja „društvenog“ djelovanja i bezobzirno getoiziranja u strahu od njihovog utjecaje, relativno dobrog organizacijskog potencijala i (pre)senzibilnosti na ugroze Domovine, otvoren je prostor falangama „nevladinog sektora“, mahom aktivistima (većinski) protuhrvatske „ljevice“!!
Svi ekonomski, financijski, sociološki, te pravni procesi i pojave su bili u silaznoj putanji, unatoč razvijenoj praksi prepisivanja „europske pravne stečevine“.
Naivno smo vjerovali kako je i „slijepcu jasno je da takva vlast ne može računati na pobjedu na slijedećim parlamentarnim izborima“ no, „za dlaku se to dogodilo“!!
Većina Domoljuba je (s pravom) vjerovala da će na parlamentarnim izborima, (ako se ne dogodi čudo premoćno pobijediti HDZ sa domoljubnom koalicijom. No, biračko tijelo se pokazalo nezrelim. Ćudljivim!!
Kampanja HDZ-a i DK je podbacila, članstvo u većini nije ništa učinilo kako bi doprinijelo pobjedi.

Mnogi su rezignirani, glasovali za HDZ, ne imajući za koga drugog.

Iako  je politički trenutak u kojemu su se odvijali izbori bio krajnje nepovoljan za onoga tko će doći na vlast, i (da nije bila toliko ugrožena Domovina, a aktualna vlast nepopravljivo nesposobna i maliciozna), (da me je  netko pitao) dobronamjerno bih mu savjetovao da se ne bori za taj “gorki kalež”.

Znalo se da „Nova vlast“ neće imati zadaću „samo prevaliti kamen sa lijeve na desnu stranu brda“ nego ga prije toga “mora iz duboke provalije „dovući do vrha“!!

Zašto to nije učinjeno?

Sada se nalazimo u situaciji „orgijanja“ lijeve falange aktivista, lumpenproletarijata koji poput zombija naviru iz daleke prošlosti, protuhrvatskim medija koji sa neskrivenim sladostrašćem doživljavaju ekstazu u javnosti.

Počinje se brat suprotstavljati bratu. Kriminalizira se po slobodnoj volji, i osuđuje bez suda. Otvorena je sezona lova na Hrvate! Hoćemo li mi biti lovački psi koje će lovinu „dotjerati“ pred ciljnik lovca, zavaljenog u udobnoj busiji?!!

Vukovima je svejedno koliko je ovaca u stadu. Zalijeću se prema svojoj volji i potrebi. Do kada ćemo biti ovce?!!

Ilija Vincetić/Hrvatsko Nebo/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari