Pratite nas

Gost Kolumne

U hrvatskom izbornom procesu SDSS i SPC su povlaštene

Objavljeno

na

Neven Piskač: Državna crkva Srbije u izbornoj je kampanji SDSS-a u Hrvatskoj

Kad na središnjem izbornom skupu SDSS-a održanom u Zagrebu sudjeluje visoki dužnosnik službene nacionalne crkve države Srbije, mitropolit Porfirije, ne postavlja se u nas pitanje je li etički i zakonski ispravno da crkveni dužnosnici obilaze predizborne stranačke skupove. Kad na promidžbenom spotu jedne koalicijske liste hrvatsko dijete upita oca – jesu li to naši – onda je stvar obrnuta. Higijeničari društva, otpravnici poslova i drugo režimski uhljebljeno osoblje odmah ustaše na stražnje noge, uskraćujući roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu. Umjesto da se, naime, i otac i djeca iz spota jednostavno isele iz Hrvatske, oni prkose režimskoj politici. Režimski je, međutim, prihvatljivo da središnji predizborni skup SDSS-a i SPC-a u Zagrebu završi s trubačima iz Šida, koji se (još) nalazi u državi Srbiji (što je uplitanje Srbije u izborni proces Hrvatske).

To je objektivna slika suvremene Hrvatske. Svi bismo se trebali zapitati tko je uveo ovakve nakaradne odnose, tko ih održava, tko ih šutnjom podupire i kuda oni vode – ako ne vode prema novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku. Svaka „jugoslavija“ pretpostavlja pokorenu Hrvatsku i povlaštenike. I svaki „region“ i svaki „Zapadni Balkan“ – takaj.

Jedni kriteriji, dakle, vrijede za Pupovca i SPC, drugi za „suvereniste“ i hrvatsku djecu. Dvostruki kriteriji odlika su neuređenih država i snažno ideologiziranih totalitarnih režima. Član vladajuće koalicije, Pupovac, nositelj liste SDSS-a, bio je jasan: „Vjerujem da ćemo ovim izborima napraviti korak više, skočiti stepenicu ili dvije više da dođemo do onoga što je naš ideal koliko god mali bili – jednaki Srbi u Hrvatskoj i jednaka Hrvatska u Europi“. Iako je riječ o minornoj stranci, koja okuplja mali dio jedne nacionalne manjine, njezin smjer, cilj i ideal je izuzetno velik – „jednaki Srbi u Hrvatskoj“. S kime jednaki? S političkim narodom. Srbi su politički narod u Republici Srbiji. S tom se logikom mnogi u Hrvatskoj, pa i šire, ne slažu, pa rade na prekograničnom proširenju jurisdikcije srpskoga naroda, kao što je to već učinjeno s SPC-om. Takva politika na koncu vodi u velikosrpski poredak, odnosno u novu agresiju kakvu smo doživjeli prije nepunih tridesetak godina.

Pupovčev visoki ideal dodatno je obrazložio drugi na SDSS-ovoj listi, Dejan Jović: „Tražimo slobodu da možemo u svojoj zemlji slobodno reći tko smo, što smo, što osjećamo i što mislimo“. Sugerira nam kako hrvatski državljani srpske nacionalne manjine nisu slobodni, tj. da ih hrvatska država drži u stanju ropstva. Stoga, kaže, izlazi na europske izbore u Hrvatskoj iz osjećaja solidarnosti prema onima koji su u društvu godinama sustavno marginalizirani i ocrnjivani! Što je to negoli „veštačka“ proizvodnja „srpske ugroženosti“, koju bi esdeesesova lista, da dobije mandat, zagovarala i u Europskom parlamentu, pretpostavljam na temelju elementarne logike, kroz EPP u kojemu je, da se ne zaboravi – HDZ i Vučićeva Napredna stranka. Jovićev je program sljedeći: „Politika ocrnjivanja i stigmatiziranja ne samo da mora biti zaustavljena, jer ona to neće biti sama po sebi, nego joj se treba otvoreno suprotstaviti. I to ne samo tu kod kuće, nego i u Europi“.

Jović je izmislio neprijatelja (politiku ocrnjivanja i stigmatiziranja, koju zapravo prema Hrvatskoj provodi SDSS i SPC) kako bi prikrio krajnje ciljeve SDSS-a, SPC-a i Beograda. On se na taktičkoj razini zalaže za brzo proširenje EU na sve zemlje Zapadnog Balkana i to, kako je rekao, po mogućnosti odmah i sve zajedno. Srbi su, naime, na strateškoj razini jedini politički narod izmišljenoga Zapadnoga Balkana. U njemu vide prigodu za ostvarenje ciljeva postavljenih još 1844. Onoga Zapadnoga Balkana, kojemu se Tuđman suprotstavljao do zadnjega daha. I onoga kojega su u Hrvatsku uveli posttuđmanovski politikanti i praktikanti jugoslavenskoga integralizma.

Na europskim izborima u Hrvatskoj Pupovčeva lista, kako kaže, ima jedinstvenu priliku biti „prvi dio srpskoga naroda“ koji će prekinuti „nesporazum između srpskoga naroda i Europe“. Najveći nesporazum između Srba i Europe dogodio se s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske! Ponovimo i nemojmo se umoriti od ponavljanja: Srpski narod živi u Srbiji. SDSS kao stranka srpske nacionalne manjine izlazi na europske izbore u Hrvatskoj. Pupovac na temelju izbora provedenih u Hrvatskoj nema demokratski legitimitet ni legalitet u Hrvatskoj i u Europi predstavljati srpski narod – politički narod Republike Srbije. Osim, ako to nije podzemna politika hrvatskoga poretka. A, izgleda, da jest.

Da se ne vraćam na prethodne mandate, zadržimo se na aktualnim mandatima. Dva su ključna ložača zapadnobalkanske lokomotive koja su u posljednje vrijeme osilila Pupovčeve apetite i bez kojih bi on bio ono što jest – pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne političko krilo onoga dijela koji je ustavši protiv ustavnopravnoga poretka doživio vojni i koncepcijski poraz i kućni ljubimac posttuđmanovskoga režima. Prvo, mimo izbornih rezultata, političke logike, državnih interesa i volje hrvatskoga naroda, Plenković ga je, kopirajući Sanadera, uveo u vladajuću koaliciju. Potom je zapadnobalkansku štafetu predao Pantovčaku.

Drugo, mimo bilo kakve državničke logike predsjednica Grabar-Kitarović, prihvativši štafetu i praveći se nevještom, početkom prošle godine pozvala je Vučića na dvodnevni dernek s Pupovcem, Jovićem i Porfirijem, što je ovaj objeručke prihvatio i iskoristio dar „lokomotive Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić, I. Josipović). Tijekom toga derneka Vučiću i Grabar-Kitarovićevoj u nazočnosti Porfirija, Pupovca i Jovića predstavljen je dokument SNV-a Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu ne postoji ustavnopravno korektan izraz „srpska nacionalna manjina“, dok istodobno Hrvatsku optužuje za loš odnos prema Srbima i za fašizaciju! Taj je dokument (riječ je o običnom jeftinom pamfletu) temelj aktualne kampanje SDSS-a. Dokument je uredio ideolog SNV-a Dejan Jović, danas drugi na listi SDSS-a.

Plenković i Grabar-Kitarovićeva omogućili su preduvjete SDSS-ovoj kampanji „kako je biti Srbin u Hrvatskoj“ pomoću koje bi se, dobiju li mandat, glas Beograda čuo i u Europskom parlamentu prije negoli je Srbija ušla u članstvo EU. Treba, dakle, liječiti uzroke, a ne posljedice kao što su provokativni i zbog kršenja čl. 12 Ustava protuustavni plakati SDSS-a. Na kritike i prosvjede ojađenih Hrvatica i Hrvata zbog nepotrebnoga učvršćivanja srbijanskoga i četničkoga elementa, Predsjednica je tada u društvu Vučića pred novinarima poručila hrvatskom narodu: „Mi ne smijemo dopustiti da nam pojedinci s rubova političkog spektra i s rubova bilo kakvog političkog razmišljanja diktiraju politiku“. A Vučić je pak pred Predsjednicom iz središta velikosrpskog razmišljanja, lagao: „Ovi ljudi moraju da znaju da ja nisam nikakav četnik, da mi nitko u familiji nije bio četnik…“. Predsjednica je, međutim, „morala da zna“ i za ovaj Vučićev citat: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!“. Ako dosad nije znala srbijanske apetite, sad zna. A o apetitima SPC-a da i ne govorimo.

Vratimo se na početak. Zamislite bilo kojega katoličkog biskupa na središnjem predizbornom skupu bilo koje koliko-toliko hrvatske stranke, ne daj Bože da ju je utemeljio ratni zločinac kakav je Goran Hadžić. Kakav bi to „antifašistički“ delirij izazvalo. Pljuštale bi osude. Pupovac bi se od ugroženosti rasplakao između dvije dramaturške stanke. Gledali bismo ritualno posipanje pepelom. Dignule bi glavu sve pravobraniteljske i druge režimske jestive i nejestive gljive… Zamislite na predizbornom skupu stranke dr. Hasanbegovića kako mu nazočnošću potporu daje muftija dr. Aziz Hasanović! Ili na predizbornom skupu Ilčićeve liste varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka… Nastao bi lom po dubini i širini političkoga prostora. Potezalo bi se pitanje odvojenosti crkve od države, sekularizma, nacionalizma, fašizma, klerofašizma, fašizacije, „vatikanskih ugovora“… No, kad je u pitanju SDSS i SPC, nema frke, vlada nirvana, ne dovodi ih se u kontekst fašizacije, politizacije svetosavske crkve… Zašto? Zato jer kampanjom za europske izbore SDSS u nazočnosti nacionalne crkve države Srbije provodi službenu politiku dva režima. Hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o dva oka u glavi Zapadnoga Balkana.

I to je ta pokorena i poražena Hrvatska, koja iz dana u dan odustaje od sebe. Ako bi pak netko sramežljivo branio katoličkoga biskupa zalutaloga na predizborni skup, onda bi mu Pupovac u ime ovdašnjega režima (da se ne mora izlagati „suho zlato“ Plenković ili frizura Grabar-Kitarovićeve) poručio kako je „jugoslavenski antifašizam bio istinska revolucija prema europskom fašizmu koji i danas prijeti“, što je preventivno i učinio. Moguće bi se u tom slučaju pozvao na austrijskog vršitelja dužnosti biskupa koji hrvatskim biskupima ne dopušta služiti sv. misu na Bleiburgu, pa i na papu Franju i njegovog „velikog Irineja“ koji zajednički po bespućima povijesne zbiljnosti traže istinu o Stepincu, a zapravo u 21. stoljeće protežu i rastežu jugokomunistički i velikosrpski mit o Stepincu. No, budimo iskreni do kraja, ako bi pak na središnjem predizbornom skupu SDSS-a uz Porfirija sjeo koji katolički biskup, događaj bi društvenopolitički radnici oba režima okarakterizirali kao vrhunac „demokratije“ i „ekumenizma“, tj. bratstva i jedinstva integralnog jugoslavenstva.

Hrvati su na početku 21. stoljeća prevedeni žedni preko vode na isti način i s istim ciljem kao i početkom 20. stoljeća. S tom razlikom što im se sad onemogućava komemorirati žrtve u proteklom stoljeću pale od zločinačkih krvavih ruku jugoslavenskoga integralizma i velikosrpstva, a koji sebe i svoje proglasiše „antifašistima“ i, da se razmemo – kako zapovijeda guru Zapadnoga Balkana, S. Mesić (u slučaju Hršaka na Maclju) – antifašistima se ne smije suditi. Oni su sa svojim slugama, naime, jedini ideološki ispravni i opravdani tužitelji, sudci i tamničari hrvatskoga naroda i njegove države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Davor Ivanković: Brkić je jamčio za Karamarka, Stier za Plenkovića – tko će jamčiti za Stiera?

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Kada bi u Hrvatskoj postojao neki krizni stožer koji bi zaustavio rast ljute hrvatske desnice, ne bi se trebali puno mučiti oko recepta. Dovoljno je nagovoriti Hrvoja Zekanovića, jednog od lidera Suverenista, da samo nastaviti ovako. Od prošle nedjelje njemu su toliko narasla krila pa je u emisiji Otvoreno pokazao neviđenu netoleranciju prema drugima, u Hrvatskom saboru agresiju i bijes, a onda je još upao na presicu manjinskih Roma, kao da se trudi potvrditi sve one ružne predrasude o nesnošljivim Hrvatima, piše Davor Ivanković / Večernji list .

Tek što su se hrvatski nacionalisti digli iz političkog mrtvila i nebitnosti, Zekanović je junački krenuo to promijeniti. Ne shvaća da 20 posto hrvatskih birača lavira na političkom rubu i može svoj glas dati i lijevoj i desnoj političkoj opciji. Nastavi li on plašiti te birače, oni će se prikloniti drugoj opciji. Vjerojatno se sada i Ruža Tomašić pita je li pametno otići u Bruxelles ili ima i tu posla. Jer, kako bi to grublje rekli veterani HDZ-a iz vremena Tuđmana, hrvatska desnica više je puta pokazala da je sastavljena od reda bedaka i reda provokatora. S time da nije jednostavno razlučiti tko su tu politički bedaci, a tko provokatori.

No, nije ovdje kriv goropadni Zekanović, nego je došao u priliku zbog posljedica ne baš šampionskog kormilarenja Andreja Plenkovića, koji je istiskivanjem svoje desnice naokolo pobacao puno komposta za procvat desnice. Čudno da nije predvidio što će se dogoditi ako tako “centrira” svoj HDZ i kako to da ga iskusniji šaptači poput Šeksa i Granića nisu na to upozorili na vrijeme. Ako se Granić nije ufao svom školarcu Plenkoviću dati to upozorenje, onda ga nije dobro savjetovao. Šeksova je pozicija ponešto razumljivija jer je vjerojatno imao sebičnije razloge, bilo mu je važno dobro zbrinuti svog posinka Karla Resslera, a ako mu je to bio plan, ostvario ga je.

Šeks je sigurno razumio što se događa, no možda ga nije bilo briga za opću sliku, nego mu je interes počeo i završio sa Šeksom. Koliko se može čuti, i na predsjedništvima HDZ-a je njemu bilo sve OK i nema problema. Kako bilo, u vrhu HDZ-a nisu shvatili da moraju zadržati glasove te ljute desnice da bi stranku održali u balansu. Ovako se dogodila parafraza Arhimedova zakona – koliko lijevoga utisneš u HDZ, istisneš veću količinu desnoga. A i sada kažu da neće “svoj HDZ pomaknuti ni za milimetar” premda ta strategija HDZ baca u minus ili, kako to računovođe kažu, “baca u crveno”. Nadalje, birači su pokazali da ovakav HDZ ne smatraju desnim centrom.

Politolozi bi ovdje potvrdili da je simbol desnog centra – Davor Ivo Stier, primjerice. Sada se pojavila vijest da će se Stier dogovoriti s Plenkovićem, što je zvučalo čudno jer, kada bi to bilo istina, time bi on već u startu počinio političko samoubojstvo i potvrdio teze da je suviše introvertiran tip. On jest teoretičar, no već je pokazao da zna da je politika pragmatičan zanat. Stier sigurno nije savršen, no iako se vide njegove mane, činjenica je da se u HDZ-u govori o njemu kao mogućoj alternativi. Njemu bliski tvrde da mu je apsolutno jasno da mora graditi samostalnu, autonomnu platformu te se stoga sada neće svrstati ni uz Plenkovića ni uz Brkića. Smatra da bi, kada bi počeo paktirati s nekime od njih dvojice, ljudi mislili da im je bacao dudu varalicu. HDZ je sada u fazi vaganja snaga i teško je procijeniti koliko će trajati status quo. Ali se čini logičnim da prvi potez povuče Plenković, koji mora razriješiti dvojbu je li Brkić kriv ili prav. Uz to se cijela stvar u HDZ-u može pogoršati ode li Plenković u Bruxelles, što nitko u stranci neće doživjeti kao njegov junački potez. Naprotiv.

Takva bi situacija potom širom otvorila vrata povratku Zorana Milanovića na političku scenu kao prvom nužnom koraku u projektu povratka lijevih političkih opcija na vlast na sljedećim parlamentarnim izborima. Milanović je, naime, spretan političar, a jasno je da, kada osvoji potporu cjelokupne ljevice, neće ljevičariti, nego pokazivati i svoju državotvornost. Ako se za predsjednika kandidira i Miroslav Škoro, to Milanoviću još više otvara vrata jer će Škoro manje udarati po njemu, a više po Kolindi Grabar-Kitarović. Ako ljevici uspije taj prvi boj, onda je već zamislivo da bi se na idućim parlamentarnim izborima Hrvatska opet mogla zacrvenjeti.

Ostane li, pak, HDZ ovakvog profila, a ljuta desnica zveketanjem nastavi plašiti neodlučne birače, mobilizirat će se sve što je u centru i lijevo protiv njih. Dakle, Stier bi ovdje trebao pokazati gdje mu je baza, a HDZ da je dominantno desna stranka, što je njezina prirodna pozicija. Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Komentar čitatelja: ‘HDZ dobio izbore, a traži krivca?!’

Objavljeno

na

Objavio

HDZ je na ovim izborima imao ludu sreću. Da su desne opcije imale malo poniznosti i ukrotile svoj ego, danas bi HDZ bio totalni gubitnik izbora. SDP ne bi bio gubitnik i da je dobio tri, pa čak i dva mandata jer se od njih nije ništa ni očekivalo. Stranka je bila u rapadu, a ovim se konsolidirala i dobila ogromni vjetar u leđa. Samo zahvaljujući bolesnim ambicijama lidera desnih političkih opcija, HDZ se još „može izvlačiti“ da je dobio izbore, iako je kontradiktorno da, unatoč tomu što je, kako oni kažu pobjednik, traži krivca za loš rezultat. Zašto traže krivca, ako su pobijedili? Valjda bi kao pobjednici trebali trijumfirati i slaviti te tražiti kome dati nagradu za tako dobar pobjednički razultat, a ne tražiti od nižih razina analizu gdje se zakazalo. Tako iz HDZ-a bahato optužuju sve i svakoga za svoj debakl. Pa su im krivi Crkva i biskupi, sindikati i nezahvalni radnici itd., itd. Nažalost, nemaju snage ni poniznosti realno analizirati stanje i priznati svoje pogrješke, napraviti politički zaokret i ne činiti više gluposti. A pogrješaka je u posljednje vrijeme, od kada je Plenković preuzeo kormilo HDZ-a bilo zaista previše, i ako je gledati po njima, ovako „dobar“ rezultat jest zaista iznenađenje. Sav politički kapital koji je Karamarko stvorio godinama mudro radeći, Plenković je u ovo malo vremena prokockao.

Pokušat ćemo nabrojati samo neke od Plenkovićevih najvećih pogrješaka. Svojim dolaskom je iz Vlade izbacio Hasanbegovića što je rezultiralo odlaskom trojca: Hasanbegović, Bruna, Glasnović. Potom se nonšalantno riješio Mostovaca i u Vladu uveo krajnje lijevo-liberalni HNS. Ruka ucijenjenoga i osumnjičenoga Sauhe je jedno vrijeme spašavala Vladu u Saboru. Potom se riješio i Zekanovića i Hrasta. Sada je u tijeku medijsko šikaniranje, a potom će uslijediti i odstrijel Milijana Brkića. Ako mu to uspije nesumnjivo na red će doći Štir i Kovač. Plenkovićeve su namjere sasvim jasne od prvoga dana. Istjerati iz HDZ sve što desno diše! Ciničan i ignorantski odnos prema Crkvi pa čak i pokušaj manipulacije sastanka s biskupom Željkom Puljićem kada su tvrdili kako je Crkva prihvatila Istanbulsku konvenciju biskupi mu nikad neće zaboraviti. Usvajanje Marakeškoga sporazuma unatoč očitom pritivljenju ogromne većine izazvali su prosvjede desetina tisuća ljudi u Zagrebu i Splitu. Organiziran je i veliki prosvjed u Vukovaru nezadovoljnika (ne)radom Vlade na raščišćavanju ratnih zločina od strane srpsko-četničkoga agresora. Korumpirane i aferaške ministre Plenković je bezobrazno štitio unatoč njihovoj očitoj krivnji i osudi javnosti.

Guranje zakona kojim se produžava radni vijek sa 65 na 67 godina života, i to pred same izbore izazvao je dodatni bijes skoro svakoga građanina hrvatske jer se skoro svakoga i tiče pa su sindikati bez problema uspjeli skupiti potpise preko 600 000 tisuća građana nezadovoljnih radom Plenkovićeve Vlade. Da ne govorimo o finaciranju notornoga Pupovca i njegovih antihrvatskih novina, smjenivanju Kajkića, šikaniranju Tihomira Dujmovića s HRT-a i svih koji su pokazali da misle svojom glavom. Naprosto, narod je pokazao da mu je dosta Plenkovićeve diktature i da se dalje tako u rashrvaćivanju Domovine neće moći ići. Dovođenje Angele Merkel, omržene u čitavoj Europi pred same izbore u Zagreb je možda najgori PR potez kojim je Plenković zakucao svoju sumanutu viziju. Njegov bezobrazluk i drskost mogli bismo usporediti samo s Macronovim u Francuskoj.

HDZ je došao u veliki škripac, veći nego svojevremeno sa Sanaderom. Nema se snage suprotstaviti Plenkoviću, a njegov ostanak na čelu definitivno znači daljnji sunovrat pa možda i nestanak HDZ-a kao stranke s polilitičke scene. Čak je pitanje bi li nakon svega učinjenoga dolazak Štira ili Kovača na Plenkovićevo mjesto više uopće mogao popraviti rejting stranci? Toliko je pogrešaka učinjeno, a da su vodeći HDZ-ovci samo klimali glavom i šutjeli na sve to, da im takvo ponašanje oduzima kredibilitet kod naroda da sutra, ukoliko Plenkovića uspiju smijeniti, mogu bilo što reći sebi u obranu. S takvim čovjekom sjediti godinama i dijeliti njegove stavove je nepodnošljivo i neoprostivo. Hrvatski birači to neće ni zaboraviti, ni oprostiti.  

Mile Josipić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari