Pratite nas

Intervju

U Hrvatsku će se vratiti samo deset posto iseljenika!

Objavljeno

na

Drugi Hrvatski iseljenički kongres najavljen je od 1. do 3. srpnja u Šibeniku. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Soptom, direktorom i idejnim začetnikom skupa koji iseljenici očekuju s nestrpljenjem

Zašto organizirate Hrvatski iseljenički kongres?

Mogao bih navesti tisuću i jedan razlog za to, no izdvojit ću samo one najvažnije. U prvom redu, da po ne znam koji put od proglašenja hrvatske neovisnosti ukažemo našoj široj javnosti, a iznad svega državnom vrhu, na ogroman iseljenički potencijal. I to ne samo u materijalnom pogledu, što se nažalost u domovini stalno potencira i stavlja na prvo mjesto. Hrvatsko iseljeništvo raspolaže s velikim znanstvenim, kulturnim i sportskim vrijednostima. Mišljenja sam da u njemu imamo snažnu bazu za razvoj jakih lobija diljem svijeta.

[ad id=”93788″]

Kongres organiziramo kako bi što bolje upoznali i informirali hrvatsku javnost o bogatoj povijesti naših iseljenika, njihovim dostignućima, ali iznad svega stogodišnjem doprinosu domovini. Stalno moramo imati na umu da su naši ljudi diljem svijeta jedini iskreni prijatelji Hrvatske.

Što se događalo u međuvremenu, nakon završetka prvog kongresa?

Po završetku zagrebačkog kongresa na kojem je održano 140 predavanja sa 182 sudionika donijeli smo Rezoluciju u kojoj našoj Vladi predlažemo osnivanje Ministarstva iseljeništva, izmjenu skupnih zakona koji su protivni hrvatskim ustavnim obvezama prema iseljeništvu, ali i svojim razvojnim interesima.

Također, iznijeli smo i prijedloge poput potrebe uključivanja iseljeništva u hrvatski medijski prostor. Drago mi je što je ta točka potaknula vaše novine na pokretanje posebne redakcije koja se bavi samo Hrvatima izvan domovine. I pored činjenice da naši zahtjevi iz Rezolucije nisu službeno prihvaćeni od vlasti i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, ipak mnogi sudionici prvog kongresa dijele mišljenje da smo doprinijeli ozbiljnijem pisanju o temama vezanima uz iseljeništvo.

Što nas očekuje na ovogodišnjem skupu u Šibeniku?

Zadivljujući broj sudionika koji će između ostalog govoriti o današnjim procesima u hrvatskim iseljeničkim zajednicama. U Europi, Australiji i Kanadi došlo je do promjene generacija. Zbog tog procesa, pripadnici druge generacije postali su glasnogovornici hrvatskih zajednica, čiji se pogledi i ideje, a iznad svega osjećaji prema domovini, drastično razlikuju od pogleda njihovih roditelja. Hrvatska će morati pronaći način kako ostvariti dijalog s njima.

Slijedom toga, na kongresu će se voditi rasprava o mogućnostima suradnje iseljeništva s domovinom.

Dvojno oporezivanje, poteškoće s dobivanjem državljanstva, veliki otpor poduzetnicima iz hrvatskog iseljeništva, njihova politička prava kao i potreba da sudjeluju u demografskim promjenama. Organizirat ćemo i panele na kojima će se govoriti o našoj kulturi u iseljeništvu.

Koliko posjetitelja je najavilo svoj dolazak, iz kojih zemalja i kakvih profila?

Više od 200 posjetitelja iz deset zemalja svijeta. Ogroman broj doktora znanosti i sveučilišnih profesora. Imamo dosta povratnika koji će govoriti o svom iskustvu poslovanja u Hrvatskoj. Važno je istaknuti da će na jednom panelu sudionici biti uglavnom pripadnici druge generacije koji su rođeni u Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama – oni su se doselili u Hrvatsku i ovdje posluju vrlo uspješno.

Stalno ističete ekonomsku snagu naših ljudi. Mislite li da su hrvatski iseljenici izgubili povjerenje u svoju domovinu. I ako jesu, može li se ono i kako vratiti?

Apsolutno su ga izgubili. No zbog njihove ljubavi i osjećaja prema domovini, uvjeren sam da se povjerenje može i mora vratiti, ali ne preko noći. To će biti mukotrpan i težak, no u svakom pogledu isplativ put, ako državni vrh iskreno odluči ići u tom smjeru.

Hrvatski iseljenici ovaj put neće biti zadovoljni jeftinom retorikom baziranoj na poticanju domoljubnih osjećaja. Oni čekaju i očekuju poteze hrvatske Vlade, u prvom redu promjenu poduzetničke klime, beneficije za njihova ulaganja i konkretne projekte.

Koje su razlike između prve generacije iseljenika i četvrte ili pete? Je li realno od mlađih očekivati isti žar kao što su ga imali njihovi preci, odnosno ostvarenje snova o povratku?

Te razlike su velike, međutim one se ništa ili malo razlikuju od generacijskih razlika koje postoje u redovima židovskih, talijanskih, portugalskih i nekih drugih nacija. Pripadnici prve generacije Hrvata imali su trnovit životni put. Uglavnom su završili u izbjegličkim logorima odakle su otišli u Južnu ili Sjevernu Ameriku te Australiju. Manje ih je ostalo u Europi.

U novim sredinama bez poznavanja jezika, često puta izloženi otvorenoj diskriminaciji, njihov glavni prioritet bio je opstati i sačuvati obitelj. Radeći u većini slučajeva najteže poslove, nikad nisu zaboravili svoje hrvatstvo i domovinu. Svojim radom i materijalnim doprinosom, uz osnivanje raznih političkih organizacija, izgradili su domove i crkve koji su postali središta života hrvatskih zajednica.

Nastojali su i svojoj djeci omogućiti školovanje na raznim sveučilištima. Za razliku od svojih roditelja koji su osjećajno i emotivno više vezani uz domovinu i “stari kraj”, druga generacija je pragmatičnija. Svjesni svog identiteta i porijekla, mnogi od njih školovani su u duhu baziranom na individualizmu i materijalnoj koristi kako bi ostvarili svoje ambicije i životne planove u Hrvatskoj. Ovo nije ništa negativno, dapače, ono može biti pozitivno ako domovina to zna prepoznati i iskoristiti potencijal druge i treće generacije koji joj stoji na raspolaganju.

Koji su Vam partneri u projektu i jeste li uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju?

U prvom redu Grad Šibenik sa svojim institucijama, Hrvatska inozemna pastva, Centar za kulturu i informacije Maksimir, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Institut Ivo Pilar, Institut za migracije i narodnosti, Hrvatski studiji, Hrvatski državni arhiv, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska matica iseljenika…

Želim svakako istaknuti kako smo dobili veliko priznanje jer je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odmah prihvatila naš zahtjev da bude službeni pokrovitelj kongresa.

Također, nedavnim imenovanjem Zvonka Milasa na čelo Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, i ta institucija je prihvatila suorganizaciju skupa.

Želim istaknuti veliku podršku i razumijevanje brojnih hrvatskih medija. Što se tiče zatvaranja financijske konstrukcije, uvjereni smo da iza sebe nećemo ostaviti nikakve dugove.

Kako dugoročno vidite poveznicu naših ljudi izvan domovine s Hrvatskom? Imate razne ideje…

Moja teza je da se 90 posto hrvatskih iseljenika nikad neće zauvijek vratiti u domovinu. Prema tome, moramo prestati živjeti u iluziji i sanjati o masovnom povratku, ali to ne znači da nema načina za uspostavljanje kvalitetnijeg i djelotvornijeg odnosa.

Moramo se pitati kakva je suradnja Hrvatske gospodarske komore ili nekih naših ministarstava s hrvatskim poduzetnicima u svijetu, pogotovo u Europi. Ako u Njemačkoj postoji nekoliko tisuća restorana čiji su vlasnici naši ljudi, postavlja se pitanje je li mogućnost poslovne suradnje s domovinom iskorištena.

Što smo učinili na planu pokretanja lobija diljem svijeta s kojima bi mogli iskoristiti potencijal, znanje i poslovno iskustvo, a iznad svega veze druge generacije hrvatskih iseljenika?

Kada bi dobili izvještaje iz naših diplomatskih predstavništava o njihovoj kulturnoj aktivnošću, uvjeren sam da bi svi bili šokirani ili u najmanju ruku razočarani takvim radom.

Postavlje se pitanje nastoje li naši diplomati uspostaviti suradnju s hrvatskim zajednicama, osmisliti i organizirati festival hrvatskog filma s prijevodima na engleski, francuski ili njemački jezik.

Spomenuo sam velik broj restorana u vlasništvu Hrvata. Zar Hrvatska turistička zajednica ne bi u suradnji s njima mogla organizirati mjesec hrvatske gastronomije u Stuttgartu, Frankfurtu ili Berlinu? U sklopu ovakve manifestacije mogli bi se organizirati koncerti ozbiljne glazbe ili folklornog ansambla Lado.

Zar nije žalosno što neki naši ljudi prodaju svoje nekretnine na otocima da bi kupili apartman u Floridi? Ne želim zvučati kao zadrti i primitivni nacionalist, ali neusporedivo je uspoređivati ove dvije lokacije.

Takav primjer potvrđuje da bi se odgovorni u državi trebali zamisliti, a iznad svega osmisliti plan kako privući iseljenike na kupovanje nekretnina, ne samo na moru, nego i u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Za kraj, gotovo cijeli svoj život ste, sa svih strana, posvetili hrvatskom iseljeništvu. Kako je živjeti izvan domovine, a kako u Lijepoj Našoj?

Moje životno iskustvo u Kanadi uglavnom je bilo više nego pozitivno. Da se nisam bavio hrvatskom problematikom, najvjerojatnije bi bilo još bolje. Svakako činjenica što je majka bila sa mnom olakšava život i na jedan način ublažava nostalgiju za rodnim zavičajem i prijateljima.

Međutim, takav način života podijeli čovjeka. Iako je Kanada najbolja zemlja na svijetu za nove useljenike, ako se ne bave politikom uperenom protiv sustava države iz koje su došli, kvaliteta života u Hrvatskoj općenito je bolja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Objavljeno

na

Objavio

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

Plenković za HRT o incidentu, brodogradnji, plaćama i diplomaciji

Gost središnjeg Dnevnika HRT-a bio je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Govorio je o incidentu u Kninu, brodogradnji, zahtjevu sindikata za povećanje plaća, Dubravki Šuici i Europskoj komisiji, Schengenu i euru, diplomaciji, ali i o Elizabeti Mađarević i Lovri Kuščeviću.

● O incidentima u Đevrskama i Uzdolju pokraj Knina prema srpskoj manjini

– Oštro osuđujem napad na ljude, koji su gledali utakmicu. To je krajnje neprihvatljivo, očekujem od policije da identificira počinitelje, uhiti ih i da protiv njih bude pokrenut postupak. Vjerujem da je ogromna većina naših građana za normalan, kvalitetan život, za suživot i za poštivanje prava nacionalnih manjina. Ovo su pojave koje su nedopustive u Hrvatskoj i nadam se da će počinitelji biti i pronađeni i što hitnije sankcionirani, rekao je premijer.
Izolirani slučaj, a ne širi negativni trend?
– Bilo je još nekih slučajeva u proteklo vrijeme, ali ne možemo konstatirati da je klima u društvu takva da bismo je ocijenili da je orijentirana protiv manjina. Sve ono što činimo kao Vlada i na čemu se kontinuirano trudimo, pa i u suradnji s manjinskim zastupnicima koji su dio parlamentarne većine, je da štitimo njihova prava da oni participiraju u vlasti na način koji je kvalitetan i konstruktivan i koristan za sve manjine koje žive u Hrvatskoj. Na taj način otvaramo prostor za još bolju zaštitu Hrvata kao manjine u zemljama gdje su oni manjina, rekao je Plenković.

● Važne odluke za 3. maj

– Donijeli smo odluku nakon vrlo temeljite analize, konzultiranja svih relevantnih resora, sagledavanja svih pravnih, ekonomskih i financijskih aspekata. Bit odluke je izdavanje jamstva u iznosu od 150 milijuna kuna za ponovno pokretanje proizvodnje i za smanjivanje gubitaka koje bi država eventualno mogla imati, rekao je Plenković.

● O zahtjevima za veće plaće i pregovorima

– U našem sustavu plaća postoje osnovice, postoje koeficijenti i postoje dodaci ovisno o branšama i granama. Ovo što je bilo glede razgovora u zdravstvenom sektoru govorilo se prije svega o dodacima. Moram podsjetiti sve da smo ove godine povećali osnovicu za 3% od 1. siječnja, da kreće novo povećanje od 2% s isplatama plaća za 1. listopada. Važno je da ljudi razumiju da je prosječna plaća u mandatu naše Vlade porasla za više od 800 kuna. Ona je sad skoro 6500 kuna u Hrvatskoj, a prosječna plaća u Zagrebu je preko 7500 kuna, dakle 1000€. Minimalna plaća je povećana za 24% i došla je praktički na 3000 kuna. Povećane su mirovine u našem mandatu sa zadnjom indeksacijom za 12% . I plaće i mirovine i gospodarski pokazatelji idu naprijed. Krenuli smo sa 61% zaposlenosti, sad smo na 66%, a cilj našeg programa je 68%. Razgovore sa sindikatima vodit ćemo na temelju financijske održivosti, objasnio je premijer.

● O Dubravki Šuici, kandidatkinji za europsku povjerenicu

– Jako sam zadovoljan da je Šuica dobila većinsku potporu na saborskom odboru za europske poslove. Podržala ju je Vlada, parlamentarna većina, HDZ, ima ogromno iskustvo, rekao je Plenković.

Potom je premijer nabrojao njezine prethodne i sadašnje političke funkcije.

– Kad je riječ o portfelju, mi smo u fazi nominiranja kandidata. Izabrana predsjednica Europske komisije, koja je došla u Hrvatsku kao treću zemlju, prije toga je bila samo u Parizu i Varšavi, poslala nam je važnu  poruku da najmlađa članica uživa takav respekt i da je zbog toga došla k nama. Ona će najprije napraviti čitavu shemu buduće Europske komisije i onda će sukladno tome kakav profil kandidata su države članice nominirale ponuditi kroz pregovore i razgovore portfelje. Vidjet ćete da će Hrvatska i hrvatska javnost biti izrazito zadovoljni s onim što ćemo na kraju ispregovarati. To sad ne mogu reći. Ima puno lijepih stvari, ali ne smijem kazati, rekao je premijer.

● O diplomatskoj konferenciji – euro i Schengen ključni prioriteti?

– Odlično je da smo ustanovili već sada tradicionalnu diplomatsku konferenciju svih šefova naših diplomatskih misija, konzularnih ureda, vojnih izaslanika. U Vladi ćemo večeras imati prijem za naše i strane diplomate da se malo neformalnije konzultiramo oko ključnih izazova. Predsjednica Republike, predsjednik Sabora, ministar vanjskih i europskih poslova i drugi ministri koji su danas govorili (na konferenciji) su diplomatima prenijeli osnovne smjernice djelovanja. Za nas je u sljedećih 12 mjeseci bez ikakve dileme najveći izazov predsjedanje  EU-om, dakle Vijećem u prvoj polovici 2020.. Takvu vrstu međunarodnog izazova i angažmana Hrvatska još nije imala. Imali smo u proteklih godinu dana imali i predsjedanje Srednjoeuropskom inicijativom, imali smo i summit Kina + 17, dakle bili smo domaćini jedne ogromne konferencije. Hrvatska je uspjela izabrati bivšu potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih i europskih poslova za glavnu tajnicu Vijeća Europe, naša je bivša državna tajnica postala glavna osoba Europske agencije za pomorsku sigurnost u Portugalu, nova članica revizijskog suda je i nova povjerenica, sve žene i ovdje naglšavam koliko je važna uloga žena u vanjskoj politici RH i međunarodnim organizacijama. Naši glavni prioriteti glede europskoga puta su bez ikakve dileme. Pozitivna ocjena EK koju očekujemo u rujnu, to nam je obećao i Jean Claude Juncker kada je bio u lipnju kada je rekao da smo ispunili sve tehničke kriterije za schengenski prostor. Ipak ne možemo ući u schengenski prostor. Nema teoretske šanse da se bilo koja krupna odluka koja se odnosi na Hrvatsku donese za vrijeme našeg predsjedanja, rekao je Plenković.

● O Elizabeti Mađarević

– Koliko sam ja razumio ministra vanjskih poslova nadležna inspekcija u ministarstvu je predložila da se ide pred službenički sud i predložila je otpust iz službe. To je nedopustivo u sadržajnom smislu , a da ne govorim tako nešto objaviti, zaista je nevjerojatno. Ne pamtim da se nešto takvo dogodilo u 30 godina hrvatske diplomacije u smislu stava, a još pritom to napraviti na mandatu u zemlji primateljici, konkretno Njemačkoj, zaista je nedopustivo. Mislim da je ministarstvo reagiralo i povlačenjem i pokretanjem ovog postupka pred službeničkim sudom brzo i primjereno, rekao je Plenković.

● O Anti Sanaderu i Lovri Kuščeviću

– Što se tiče izbora Ante Sanadera za političkog tajnika HDZ-a on je čelnik naše županijske organizacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Ima ogromno iskustvo , bio je župan , bio je potpredsjednik Sabor, predsjednik saborskog odbora. Siguran sam da će njegova uloga i njegovo iskustvo bitno pomoći stranci u pripremama i za predsjedničke izbore i kasnije za parlamentarne izbore. tu mislim da smo napravili jako dobar odabir, ima snažnu podršku svih županijskih čelnika i cijelog predsjedništva stranke. Što se tiče bivšeg glavnog tajnika Kuščevića ja niti mogu niti imam uvid u bilo kakve radnje koje u ovom trenutku poduzimaju policija i državno odvjetništvo, izjavio je predsjednik Vlade Andrej Plenković za HRT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari