Pratite nas

Intervju

U Hrvatsku će se vratiti samo deset posto iseljenika!

Objavljeno

na

Drugi Hrvatski iseljenički kongres najavljen je od 1. do 3. srpnja u Šibeniku. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Soptom, direktorom i idejnim začetnikom skupa koji iseljenici očekuju s nestrpljenjem

Zašto organizirate Hrvatski iseljenički kongres?

Mogao bih navesti tisuću i jedan razlog za to, no izdvojit ću samo one najvažnije. U prvom redu, da po ne znam koji put od proglašenja hrvatske neovisnosti ukažemo našoj široj javnosti, a iznad svega državnom vrhu, na ogroman iseljenički potencijal. I to ne samo u materijalnom pogledu, što se nažalost u domovini stalno potencira i stavlja na prvo mjesto. Hrvatsko iseljeništvo raspolaže s velikim znanstvenim, kulturnim i sportskim vrijednostima. Mišljenja sam da u njemu imamo snažnu bazu za razvoj jakih lobija diljem svijeta.

[ad id=”93788″]

Kongres organiziramo kako bi što bolje upoznali i informirali hrvatsku javnost o bogatoj povijesti naših iseljenika, njihovim dostignućima, ali iznad svega stogodišnjem doprinosu domovini. Stalno moramo imati na umu da su naši ljudi diljem svijeta jedini iskreni prijatelji Hrvatske.

Što se događalo u međuvremenu, nakon završetka prvog kongresa?

Po završetku zagrebačkog kongresa na kojem je održano 140 predavanja sa 182 sudionika donijeli smo Rezoluciju u kojoj našoj Vladi predlažemo osnivanje Ministarstva iseljeništva, izmjenu skupnih zakona koji su protivni hrvatskim ustavnim obvezama prema iseljeništvu, ali i svojim razvojnim interesima.

Također, iznijeli smo i prijedloge poput potrebe uključivanja iseljeništva u hrvatski medijski prostor. Drago mi je što je ta točka potaknula vaše novine na pokretanje posebne redakcije koja se bavi samo Hrvatima izvan domovine. I pored činjenice da naši zahtjevi iz Rezolucije nisu službeno prihvaćeni od vlasti i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, ipak mnogi sudionici prvog kongresa dijele mišljenje da smo doprinijeli ozbiljnijem pisanju o temama vezanima uz iseljeništvo.

Što nas očekuje na ovogodišnjem skupu u Šibeniku?

Zadivljujući broj sudionika koji će između ostalog govoriti o današnjim procesima u hrvatskim iseljeničkim zajednicama. U Europi, Australiji i Kanadi došlo je do promjene generacija. Zbog tog procesa, pripadnici druge generacije postali su glasnogovornici hrvatskih zajednica, čiji se pogledi i ideje, a iznad svega osjećaji prema domovini, drastično razlikuju od pogleda njihovih roditelja. Hrvatska će morati pronaći način kako ostvariti dijalog s njima.

Slijedom toga, na kongresu će se voditi rasprava o mogućnostima suradnje iseljeništva s domovinom.

Dvojno oporezivanje, poteškoće s dobivanjem državljanstva, veliki otpor poduzetnicima iz hrvatskog iseljeništva, njihova politička prava kao i potreba da sudjeluju u demografskim promjenama. Organizirat ćemo i panele na kojima će se govoriti o našoj kulturi u iseljeništvu.

Koliko posjetitelja je najavilo svoj dolazak, iz kojih zemalja i kakvih profila?

Više od 200 posjetitelja iz deset zemalja svijeta. Ogroman broj doktora znanosti i sveučilišnih profesora. Imamo dosta povratnika koji će govoriti o svom iskustvu poslovanja u Hrvatskoj. Važno je istaknuti da će na jednom panelu sudionici biti uglavnom pripadnici druge generacije koji su rođeni u Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama – oni su se doselili u Hrvatsku i ovdje posluju vrlo uspješno.

Stalno ističete ekonomsku snagu naših ljudi. Mislite li da su hrvatski iseljenici izgubili povjerenje u svoju domovinu. I ako jesu, može li se ono i kako vratiti?

Apsolutno su ga izgubili. No zbog njihove ljubavi i osjećaja prema domovini, uvjeren sam da se povjerenje može i mora vratiti, ali ne preko noći. To će biti mukotrpan i težak, no u svakom pogledu isplativ put, ako državni vrh iskreno odluči ići u tom smjeru.

Hrvatski iseljenici ovaj put neće biti zadovoljni jeftinom retorikom baziranoj na poticanju domoljubnih osjećaja. Oni čekaju i očekuju poteze hrvatske Vlade, u prvom redu promjenu poduzetničke klime, beneficije za njihova ulaganja i konkretne projekte.

Koje su razlike između prve generacije iseljenika i četvrte ili pete? Je li realno od mlađih očekivati isti žar kao što su ga imali njihovi preci, odnosno ostvarenje snova o povratku?

Te razlike su velike, međutim one se ništa ili malo razlikuju od generacijskih razlika koje postoje u redovima židovskih, talijanskih, portugalskih i nekih drugih nacija. Pripadnici prve generacije Hrvata imali su trnovit životni put. Uglavnom su završili u izbjegličkim logorima odakle su otišli u Južnu ili Sjevernu Ameriku te Australiju. Manje ih je ostalo u Europi.

U novim sredinama bez poznavanja jezika, često puta izloženi otvorenoj diskriminaciji, njihov glavni prioritet bio je opstati i sačuvati obitelj. Radeći u većini slučajeva najteže poslove, nikad nisu zaboravili svoje hrvatstvo i domovinu. Svojim radom i materijalnim doprinosom, uz osnivanje raznih političkih organizacija, izgradili su domove i crkve koji su postali središta života hrvatskih zajednica.

Nastojali su i svojoj djeci omogućiti školovanje na raznim sveučilištima. Za razliku od svojih roditelja koji su osjećajno i emotivno više vezani uz domovinu i “stari kraj”, druga generacija je pragmatičnija. Svjesni svog identiteta i porijekla, mnogi od njih školovani su u duhu baziranom na individualizmu i materijalnoj koristi kako bi ostvarili svoje ambicije i životne planove u Hrvatskoj. Ovo nije ništa negativno, dapače, ono može biti pozitivno ako domovina to zna prepoznati i iskoristiti potencijal druge i treće generacije koji joj stoji na raspolaganju.

Koji su Vam partneri u projektu i jeste li uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju?

U prvom redu Grad Šibenik sa svojim institucijama, Hrvatska inozemna pastva, Centar za kulturu i informacije Maksimir, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Institut Ivo Pilar, Institut za migracije i narodnosti, Hrvatski studiji, Hrvatski državni arhiv, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska matica iseljenika…

Želim svakako istaknuti kako smo dobili veliko priznanje jer je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odmah prihvatila naš zahtjev da bude službeni pokrovitelj kongresa.

Također, nedavnim imenovanjem Zvonka Milasa na čelo Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, i ta institucija je prihvatila suorganizaciju skupa.

Želim istaknuti veliku podršku i razumijevanje brojnih hrvatskih medija. Što se tiče zatvaranja financijske konstrukcije, uvjereni smo da iza sebe nećemo ostaviti nikakve dugove.

Kako dugoročno vidite poveznicu naših ljudi izvan domovine s Hrvatskom? Imate razne ideje…

Moja teza je da se 90 posto hrvatskih iseljenika nikad neće zauvijek vratiti u domovinu. Prema tome, moramo prestati živjeti u iluziji i sanjati o masovnom povratku, ali to ne znači da nema načina za uspostavljanje kvalitetnijeg i djelotvornijeg odnosa.

Moramo se pitati kakva je suradnja Hrvatske gospodarske komore ili nekih naših ministarstava s hrvatskim poduzetnicima u svijetu, pogotovo u Europi. Ako u Njemačkoj postoji nekoliko tisuća restorana čiji su vlasnici naši ljudi, postavlja se pitanje je li mogućnost poslovne suradnje s domovinom iskorištena.

Što smo učinili na planu pokretanja lobija diljem svijeta s kojima bi mogli iskoristiti potencijal, znanje i poslovno iskustvo, a iznad svega veze druge generacije hrvatskih iseljenika?

Kada bi dobili izvještaje iz naših diplomatskih predstavništava o njihovoj kulturnoj aktivnošću, uvjeren sam da bi svi bili šokirani ili u najmanju ruku razočarani takvim radom.

Postavlje se pitanje nastoje li naši diplomati uspostaviti suradnju s hrvatskim zajednicama, osmisliti i organizirati festival hrvatskog filma s prijevodima na engleski, francuski ili njemački jezik.

Spomenuo sam velik broj restorana u vlasništvu Hrvata. Zar Hrvatska turistička zajednica ne bi u suradnji s njima mogla organizirati mjesec hrvatske gastronomije u Stuttgartu, Frankfurtu ili Berlinu? U sklopu ovakve manifestacije mogli bi se organizirati koncerti ozbiljne glazbe ili folklornog ansambla Lado.

Zar nije žalosno što neki naši ljudi prodaju svoje nekretnine na otocima da bi kupili apartman u Floridi? Ne želim zvučati kao zadrti i primitivni nacionalist, ali neusporedivo je uspoređivati ove dvije lokacije.

Takav primjer potvrđuje da bi se odgovorni u državi trebali zamisliti, a iznad svega osmisliti plan kako privući iseljenike na kupovanje nekretnina, ne samo na moru, nego i u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Za kraj, gotovo cijeli svoj život ste, sa svih strana, posvetili hrvatskom iseljeništvu. Kako je živjeti izvan domovine, a kako u Lijepoj Našoj?

Moje životno iskustvo u Kanadi uglavnom je bilo više nego pozitivno. Da se nisam bavio hrvatskom problematikom, najvjerojatnije bi bilo još bolje. Svakako činjenica što je majka bila sa mnom olakšava život i na jedan način ublažava nostalgiju za rodnim zavičajem i prijateljima.

Međutim, takav način života podijeli čovjeka. Iako je Kanada najbolja zemlja na svijetu za nove useljenike, ako se ne bave politikom uperenom protiv sustava države iz koje su došli, kvaliteta života u Hrvatskoj općenito je bolja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Škoro misli ozbiljno!? – ‘Neću bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene’

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro misli ozbiljno. To je dojam koji se stekne kada dva sata s ovim estradnim umjetnikom razgovarate o njegovoj mogućoj predsjedničkoj kandidaturi. Na nedavnoj HRT-ovoj izbornoj anketi osvojio je 9 posto glasova, a da nitko nije ni znao da bi on mogao ući u bitku za Pantovčak, piše JutarnjiList.

Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.

Koliko je ovo ozbiljno?

– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.

No mnogi vas smatraju neozbiljnim.

– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.

Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.

– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene, kazao je Škoro, piše JutarnjiList.

Thompson o Škori kao predsjedničkom kandidatu i bi li se možda i on kandidirao

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari