Pratite nas

Kolumne

U ime (političkosatirične) korektnosti – Liam shi

Objavljeno

na

kulturnjaci

Kako se primakne koje godišnje doba, iscmrlji odnekud neka obljetnica koju triba jope i iznova prožvakati stisnutih zubiju. Naviklo nas, Hrvate, i kad su naši, i vaši, i njijovi, na to. Sva srića što se u Hrvackoj sve gore živi pa se i žvače sporije i nekako sitnozubije.

[ad id=”93788″]

Mada, to je dvosjekli mač – ima onih kojima su usta vazda na dijeti od pameti pa vježbaju čeljusti i ostale dilove tila žvačući i prežvakujući stalno iste teme. Onda onih koji vazda mučaljivo škrguću zubima, a nit samelju što prožvaču, nit znaju što žvaču. Pa jope onih što im želudac more i opanak provarit i ispada im iz čvalja dok žvaču. Djeluju tako masno i šporko. Onda onih što ufino grickaju svaki zalogaj ma kako tust i masan bija i zahtijeva dubok zagriz očnjaka, što nas čini mesojedima, oni i tvrdo meso prožvaču ovin zubima za trave. Teško žvaču, gucaju knedle, ali se ne usuđuju ćopnit očnjakon.

Tog dijela svojega prirodnoga ustrojstva ne bi se tribalo sramit. Ne moš vazda žvakat ka da si biljojed, el. Niki koji su na žestokin travama, koriste očnjake. Mrtvi, ladni. Pa ih se ovi naši pripanu i ne daj Božek mili, iskesit koji put svoje. To žvakanje, biljojedno, moš nazvat – diplomacko žvakanje. Više sliči preživanju, ali kako smo svikli na to da nas vaik dopadne bit kukavcima sinjima, dopuštan kako se iz takvih riči vaik, ako si stranački nasađen, more izvuć ‘mudra i oštra poruka’, gotovo pa ‘državnička’.  ‘Obisi je na čiviluk’, rekla bi moja baba. I gledaj kako visi. Nedorečena. Jadnija od šutnje.

Vatan se često kako se tješin. Postala san prava ‘samotješiteljica’. Ne trošin na nove torbe ni cipele, božemiprosti, ne smin ormar od srama otvorit – to je bilo za vladavine esdepeja i morala san!!! Čin bi Neron prozborija, ja op – nova torbica. Mora se žensko s nečin smirit. Zakoniton san objasnila kako ne smin pit tabetusine za glavu jerbo su pune ubojitih sredstava ka Monsanto i kako ću mu ‘kraće trajat’ ako to buden trpala u se.

Virujen kako je to prisudilo jerbo mi je jednom, kad san se vratila iz Zagreba s dva para balerinka, reka – oli ti je Becna ošla u UN? Reko – nije. Al kad ode, napravit ćeš American, i dat mi punomoć, ka čovik. Ako i dalje misliš jist moju spizu. Uglavnon,  našla san super metodu. A džabe. Upališ internet i odeš na portale s mudrin citatima. I u svakom nađeš nešto za se. Pa obilazin svicke muzeje i lipe skulpture. Pa pogledan neki portal za humanitarne akcije, pripomognen zericu. Potpišen svaku peticiju koju dobijen. Mogla bi čak bit profesionalna tješitelj’ca.

Jema li takih radnih mista na birou? Nikidan san, čitajuć priče, potresne i manje potresne iz ustiju raznoraznih žvakača i preživača,  o Jasenovcu, jerbo – proliće je u ovo rano doba rezervirano za najnovije komunističko-antifanacionalističke revizije, i čim prva trišnja procvate, eto ih, majci, s tim neoplakanim kamenim cvitom, čije latice, u njihovin očima, Bog nek mi oprosti, postaju sve veće i veće. Njihova srića tizi dana mjerljiva je (količinski) sa srićom teško bolesnoga diteta koje san nikidan u sklopu samotješiteljskog programa kliknila nekih 50 puta, a koje dobija očale, i prvi put vidi svoju mamu. Samo, ovo je bila srića, a ono njijovo, podmuklo-cinična srića.

Načelno je otužno gledati i slušati tu preživačku bandu koja djeluje sritnije što je brojka žrtava na nekom pomno osmišljenom popisu, na kojem se nalaze čak i umrli u El Shatu,  veća.

A ka, ‘žale’ za žrtvama. Nevjerojatno. Ne žale oni za žrtvama, vengo za što više nula na popisu žrtava, misleći u svojim bolesnim, zatrovanim glavurdama kako će time hrvatska stigma bit sve veća. A oni veći proporcionalno brojci. I oni i njihove politike. I njihovi stanovi. I njihovi mozgići. I njihovi potomci. I ‘dede’ koljači, preobraćeni onoliko puta koliko god je tribalo dok nisu naletili na ‘pravu stranu’. Pa ću se ja referirat čisto parolistički ko nikidan ona bandica, bidna i čemerna, na FF koja ne zna zašto prosvjeduje ni smisleno objasnit parolu koju joj je uvalija, valjda, Becnin bracek (‘Milost ne tražim nit bih vam je dao’) jer kad bi znali objasniti taj sofizam, ne bi bili štreberi kojima moš uvalit ono od vola pod bubrige. Uglavnon, da mi ne pobigne misao (a oće to meni), ovo je bija i savršen trenutak da se oglase sve njuške i njuškice što vode il su vodile državu, ili su u nekoj Božjoj ironiji vječno nazočni u njezinim strukturama. I Bog jema pravo na satiru pa ih je stvorija. Bit će dok je rašpa nokte.

Ali je i lipo reka njegov Sin u Evanđelju po Ivanu, dok je s učenicima bija na Tiberijadskome moru, a oni bacali cilu noć mrižu uzalud. Nigdi njanci jedne ribice. Isus im je reka:“ Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći ćete! Baciše oni i više je ne mogaše izvući od mnoštva ribe.“ U tom trenutku učenici su znali da je s njima Gospodin. U Hrvackoj policija jema prikoviše posla vatajuć vlastiti rep da bi se pozabavila nikim performansima i opetovanim prosvidima na(ne)kulturnjaka. A i di ćeš vatat napredne?!? Najjači od svih je bija oni queerovac Brunac Isaković, što gol manita po pozornici (to se zove balet, mada on više baca na jezero, vengo na labuda), bacajući svoje ‘cviće’ na pogled i ogled ekipi istosmjerne struje, pleše i performira, tj. instalira, svoje ‘sopstvo’ na sve strane. Mislin kako je nesritno zaljubljen u ministra Hasanbegovića koji je zgodan muškić, jerbo naku ljubomoru nisan vidila u hetero populacije. Ovi to iskazuju ka i obično vrlo agresivno.

Tako da ministru ( a on mi je, uz Medveda, najdraži ministar) jope predlažen zaštitara. Bolje zaštitaricu, more bit, ovi put. Nek oda iza njega. Ko zna koga bi ovo čeljade zaskočilo.  Život mu se sveja na proteste kontra njega. Skoro ka Tomiću kontra satire. Uglavnon, baletan je nikidan polija po glavi neki drekec (more bit da je bila i čokolada, nika šećerna tabla, štoš, toliko o vjerodostojnosti, aj budi faca pa si izlij pravi drekec, aj, aj!)i navodno bičuje po svemu što je ministar Hasan napisa. Lik voli bičeve, bidan. A štoš. Ljucka priroda more bit puna opačina. I opakija od toga. U ove bijede se sve ka po antifa receptu izmiksalo. Tila san mu predoložit da malkoc bičuje svoju glavu, rećemo. Štajaznan, nako malo, ka – joj Hasanbegoviću što napisa, jojjjjjjjjj,  pa udri bičen po svojoj glavi koja se bogohulno usudila to pročitat. A to što je prolija (bit će u suosićanju s A.T.) bi frcalo na sve strane. Baš bi ga gledala. Svidilo bi mi se. Stala bi malo dalje, doduše. Nikad ne znaš je li prelazno.

Paralelno s njime SPHPS, koji bi uskoro, koliko je aktivan posta, moga i ‘stranku da organizuje’, dakle, Stalni postav hrvatske Protestne scene, održa je performans, i jope, i ispočetka, i to ovi put čak unaprid, i  zamota crnom vrićom za smeće kuglu koja predstavlja Sunce (“Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude “pomračenja svijesti i savjesti” hrvatskoga društva.”)Lipo je znat kako nam žele da krepamo. Jerbo mene učilo u školi da je Sunce izvor života. Koliko bolestan moreš bit da na nj metneš crnu vriću koja, nas neke, asocira na nešto drugo. Rećemo, na kosti onih iz kočevske i inih jama, bleiburške kosti, kose curetaka ubijenih jer su Hrvatice, pomno, dugo nakon što su smaknute na najbrutalnije i najpodmuklije načine, razvrstane u crne vriće, podsićaju na crne marame uplakanih majki nakon Domovinskoga rata. Njih ne. Njih bit će sunce s vrićetinom podsića na lateks revoluciju koju su nam i u škole suptilno tili uvest, ha?

Osim dosadašnjega urlanja u megafone i transparenata, prišlo je to na višu razinu. Bavi se konkretnom ‘umetnošću’. Da je moja skulptura, odfrknila bi im kugla u glave. Performans bi se zvao: „Udrilo Sunce“.  Srića da nije. Uglavnom, bljakić. Vrhunac ov(ula)cije doša je dolaskom Zorana Pusića ka pricidnika antifa-ljiga. I on se pripa ‘reustašizacije’ (miletimajke, ovo je fenomenalno) pa im je doša dat moralnu podršku. Da ga ne zaboravimo. Uslikanoga. Sve je svršilo ekstatično, urlikom: ‘Smrt fašizmu!’ Od svega mi je mučno, od izjava istočnih agresora koji sad u prividno miroljubivom tonu dreče s nacionalne televizije i vrte im se dnevne izjave o ‘ustaško-hrvatskim’ zločinima. Onda čuješ naše političare – tihe, oprezne, gotovo uplašene s floskulama o antifašizmu na kojem je (i opet?!?) utemeljena država pa tišim glasom – i Domovinskom ratu…Onda jope Becna s potihom podrškom za UN. Zanima me, ali živo i preživo, kad bi neko, ali toga nema, metnija niki performans na Tiletov trg u Zagrebu, doveo ljude koji bi performirali jame i zločine, bi li ih ‘milicija’ rastirala zbog govora mržnje? Nek ostane retoričko. Straj me i promislit kako je ovo sve dogovoreni i planirani rat osvetoljubivih šumskih manijaka koji su izgubili vlast, a osićaju ‘mekoću’ nove Vlade i točno udaraju di triba i kako triba. Da se vrnu. Još zločestiji. Hm. Zapravo, nije me straj. Prika mi je zabranija straj.

[ad id=”93788″]

Moja parola će bit i dalje: ‘Liam shi’! Naime, dobila san vikovičnu licenciju za koristit ju u svojim tekstovima. Iako san pogrišila pa pomišala (ka da san ja kriva što mi se dva pametna čovika i još oba Josipa pomišaju, žensko san, zaboga), pripisujući potonjemu iridentističkofašističkoantikomunističko ‘Liam shi’, reklo mi je da se ne moran isporavljat. Bit će san im draga. To su moji mili, ‘neprijateljski emigranti’, koji ‘koketiraju s kineskin revolucionarin’, jadnatisan! Pa oba pridraga gospodina ovin puten pozdravljan, a obećano mi je i kako će mi nać kamerunsku verziju pozdrava. Pa nestrpljivo čekan. Ako nas skupa metnu u pržun (đavli te više znali koji bi nas mogli tamo strpat, ne smiš ni Vukovar spomenit ni Vodotoranj na transparent mećat, a da te (p)O(d)repićeva milicija ne uvati ka ‘fašističkoga provokatora’), barenko nam ne će bit dosadno. Ima se o čemu pričat. Ako čovik ima volje. Vaik.

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/hrvatskonebo.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kakvo pravosuđe imamo, kad je u pitanju ubojstvo Nikole Zrinskog VII. – priveli bi vepra, a Beč ne bi dirali

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.

Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.

Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.

Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.

Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.

Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.

Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.

Lijepa naša Europa

Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama „upravljali„ mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske. Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.

Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma- fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.

Knjiga do knjige

Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Seks MiskulinStarešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene „Hrvati pod KOS-ovim krilom“. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.

No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.

Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: „Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.“ Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba,sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.

Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom Seks Tudjmanse udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na „Zagreb“. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: „Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku „odlučne obrane“ ili „pokazivanje zubi“, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: „Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.“ Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.

Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od „poštede“ JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.

Malo sam predaleko otišao, „predmet“ je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom „Važno je ostati na palubi“. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.

Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti „transkripti“, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo „suradnike“ koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A „Sova“, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz „lokalne samouprave“ i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo. S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari