Pratite nas

Kolumne

U ime (političkosatirične) korektnosti – Liam shi

Objavljeno

na

kulturnjaci

Kako se primakne koje godišnje doba, iscmrlji odnekud neka obljetnica koju triba jope i iznova prožvakati stisnutih zubiju. Naviklo nas, Hrvate, i kad su naši, i vaši, i njijovi, na to. Sva srića što se u Hrvackoj sve gore živi pa se i žvače sporije i nekako sitnozubije.

[ad id=”93788″]

Mada, to je dvosjekli mač – ima onih kojima su usta vazda na dijeti od pameti pa vježbaju čeljusti i ostale dilove tila žvačući i prežvakujući stalno iste teme. Onda onih koji vazda mučaljivo škrguću zubima, a nit samelju što prožvaču, nit znaju što žvaču. Pa jope onih što im želudac more i opanak provarit i ispada im iz čvalja dok žvaču. Djeluju tako masno i šporko. Onda onih što ufino grickaju svaki zalogaj ma kako tust i masan bija i zahtijeva dubok zagriz očnjaka, što nas čini mesojedima, oni i tvrdo meso prožvaču ovin zubima za trave. Teško žvaču, gucaju knedle, ali se ne usuđuju ćopnit očnjakon.

Tog dijela svojega prirodnoga ustrojstva ne bi se tribalo sramit. Ne moš vazda žvakat ka da si biljojed, el. Niki koji su na žestokin travama, koriste očnjake. Mrtvi, ladni. Pa ih se ovi naši pripanu i ne daj Božek mili, iskesit koji put svoje. To žvakanje, biljojedno, moš nazvat – diplomacko žvakanje. Više sliči preživanju, ali kako smo svikli na to da nas vaik dopadne bit kukavcima sinjima, dopuštan kako se iz takvih riči vaik, ako si stranački nasađen, more izvuć ‘mudra i oštra poruka’, gotovo pa ‘državnička’.  ‘Obisi je na čiviluk’, rekla bi moja baba. I gledaj kako visi. Nedorečena. Jadnija od šutnje.

Vatan se često kako se tješin. Postala san prava ‘samotješiteljica’. Ne trošin na nove torbe ni cipele, božemiprosti, ne smin ormar od srama otvorit – to je bilo za vladavine esdepeja i morala san!!! Čin bi Neron prozborija, ja op – nova torbica. Mora se žensko s nečin smirit. Zakoniton san objasnila kako ne smin pit tabetusine za glavu jerbo su pune ubojitih sredstava ka Monsanto i kako ću mu ‘kraće trajat’ ako to buden trpala u se.

Virujen kako je to prisudilo jerbo mi je jednom, kad san se vratila iz Zagreba s dva para balerinka, reka – oli ti je Becna ošla u UN? Reko – nije. Al kad ode, napravit ćeš American, i dat mi punomoć, ka čovik. Ako i dalje misliš jist moju spizu. Uglavnon,  našla san super metodu. A džabe. Upališ internet i odeš na portale s mudrin citatima. I u svakom nađeš nešto za se. Pa obilazin svicke muzeje i lipe skulpture. Pa pogledan neki portal za humanitarne akcije, pripomognen zericu. Potpišen svaku peticiju koju dobijen. Mogla bi čak bit profesionalna tješitelj’ca.

Jema li takih radnih mista na birou? Nikidan san, čitajuć priče, potresne i manje potresne iz ustiju raznoraznih žvakača i preživača,  o Jasenovcu, jerbo – proliće je u ovo rano doba rezervirano za najnovije komunističko-antifanacionalističke revizije, i čim prva trišnja procvate, eto ih, majci, s tim neoplakanim kamenim cvitom, čije latice, u njihovin očima, Bog nek mi oprosti, postaju sve veće i veće. Njihova srića tizi dana mjerljiva je (količinski) sa srićom teško bolesnoga diteta koje san nikidan u sklopu samotješiteljskog programa kliknila nekih 50 puta, a koje dobija očale, i prvi put vidi svoju mamu. Samo, ovo je bila srića, a ono njijovo, podmuklo-cinična srića.

Načelno je otužno gledati i slušati tu preživačku bandu koja djeluje sritnije što je brojka žrtava na nekom pomno osmišljenom popisu, na kojem se nalaze čak i umrli u El Shatu,  veća.

A ka, ‘žale’ za žrtvama. Nevjerojatno. Ne žale oni za žrtvama, vengo za što više nula na popisu žrtava, misleći u svojim bolesnim, zatrovanim glavurdama kako će time hrvatska stigma bit sve veća. A oni veći proporcionalno brojci. I oni i njihove politike. I njihovi stanovi. I njihovi mozgići. I njihovi potomci. I ‘dede’ koljači, preobraćeni onoliko puta koliko god je tribalo dok nisu naletili na ‘pravu stranu’. Pa ću se ja referirat čisto parolistički ko nikidan ona bandica, bidna i čemerna, na FF koja ne zna zašto prosvjeduje ni smisleno objasnit parolu koju joj je uvalija, valjda, Becnin bracek (‘Milost ne tražim nit bih vam je dao’) jer kad bi znali objasniti taj sofizam, ne bi bili štreberi kojima moš uvalit ono od vola pod bubrige. Uglavnon, da mi ne pobigne misao (a oće to meni), ovo je bija i savršen trenutak da se oglase sve njuške i njuškice što vode il su vodile državu, ili su u nekoj Božjoj ironiji vječno nazočni u njezinim strukturama. I Bog jema pravo na satiru pa ih je stvorija. Bit će dok je rašpa nokte.

Ali je i lipo reka njegov Sin u Evanđelju po Ivanu, dok je s učenicima bija na Tiberijadskome moru, a oni bacali cilu noć mrižu uzalud. Nigdi njanci jedne ribice. Isus im je reka:“ Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći ćete! Baciše oni i više je ne mogaše izvući od mnoštva ribe.“ U tom trenutku učenici su znali da je s njima Gospodin. U Hrvackoj policija jema prikoviše posla vatajuć vlastiti rep da bi se pozabavila nikim performansima i opetovanim prosvidima na(ne)kulturnjaka. A i di ćeš vatat napredne?!? Najjači od svih je bija oni queerovac Brunac Isaković, što gol manita po pozornici (to se zove balet, mada on više baca na jezero, vengo na labuda), bacajući svoje ‘cviće’ na pogled i ogled ekipi istosmjerne struje, pleše i performira, tj. instalira, svoje ‘sopstvo’ na sve strane. Mislin kako je nesritno zaljubljen u ministra Hasanbegovića koji je zgodan muškić, jerbo naku ljubomoru nisan vidila u hetero populacije. Ovi to iskazuju ka i obično vrlo agresivno.

Tako da ministru ( a on mi je, uz Medveda, najdraži ministar) jope predlažen zaštitara. Bolje zaštitaricu, more bit, ovi put. Nek oda iza njega. Ko zna koga bi ovo čeljade zaskočilo.  Život mu se sveja na proteste kontra njega. Skoro ka Tomiću kontra satire. Uglavnon, baletan je nikidan polija po glavi neki drekec (more bit da je bila i čokolada, nika šećerna tabla, štoš, toliko o vjerodostojnosti, aj budi faca pa si izlij pravi drekec, aj, aj!)i navodno bičuje po svemu što je ministar Hasan napisa. Lik voli bičeve, bidan. A štoš. Ljucka priroda more bit puna opačina. I opakija od toga. U ove bijede se sve ka po antifa receptu izmiksalo. Tila san mu predoložit da malkoc bičuje svoju glavu, rećemo. Štajaznan, nako malo, ka – joj Hasanbegoviću što napisa, jojjjjjjjjj,  pa udri bičen po svojoj glavi koja se bogohulno usudila to pročitat. A to što je prolija (bit će u suosićanju s A.T.) bi frcalo na sve strane. Baš bi ga gledala. Svidilo bi mi se. Stala bi malo dalje, doduše. Nikad ne znaš je li prelazno.

Paralelno s njime SPHPS, koji bi uskoro, koliko je aktivan posta, moga i ‘stranku da organizuje’, dakle, Stalni postav hrvatske Protestne scene, održa je performans, i jope, i ispočetka, i to ovi put čak unaprid, i  zamota crnom vrićom za smeće kuglu koja predstavlja Sunce (“Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude “pomračenja svijesti i savjesti” hrvatskoga društva.”)Lipo je znat kako nam žele da krepamo. Jerbo mene učilo u školi da je Sunce izvor života. Koliko bolestan moreš bit da na nj metneš crnu vriću koja, nas neke, asocira na nešto drugo. Rećemo, na kosti onih iz kočevske i inih jama, bleiburške kosti, kose curetaka ubijenih jer su Hrvatice, pomno, dugo nakon što su smaknute na najbrutalnije i najpodmuklije načine, razvrstane u crne vriće, podsićaju na crne marame uplakanih majki nakon Domovinskoga rata. Njih ne. Njih bit će sunce s vrićetinom podsića na lateks revoluciju koju su nam i u škole suptilno tili uvest, ha?

Osim dosadašnjega urlanja u megafone i transparenata, prišlo je to na višu razinu. Bavi se konkretnom ‘umetnošću’. Da je moja skulptura, odfrknila bi im kugla u glave. Performans bi se zvao: „Udrilo Sunce“.  Srića da nije. Uglavnom, bljakić. Vrhunac ov(ula)cije doša je dolaskom Zorana Pusića ka pricidnika antifa-ljiga. I on se pripa ‘reustašizacije’ (miletimajke, ovo je fenomenalno) pa im je doša dat moralnu podršku. Da ga ne zaboravimo. Uslikanoga. Sve je svršilo ekstatično, urlikom: ‘Smrt fašizmu!’ Od svega mi je mučno, od izjava istočnih agresora koji sad u prividno miroljubivom tonu dreče s nacionalne televizije i vrte im se dnevne izjave o ‘ustaško-hrvatskim’ zločinima. Onda čuješ naše političare – tihe, oprezne, gotovo uplašene s floskulama o antifašizmu na kojem je (i opet?!?) utemeljena država pa tišim glasom – i Domovinskom ratu…Onda jope Becna s potihom podrškom za UN. Zanima me, ali živo i preživo, kad bi neko, ali toga nema, metnija niki performans na Tiletov trg u Zagrebu, doveo ljude koji bi performirali jame i zločine, bi li ih ‘milicija’ rastirala zbog govora mržnje? Nek ostane retoričko. Straj me i promislit kako je ovo sve dogovoreni i planirani rat osvetoljubivih šumskih manijaka koji su izgubili vlast, a osićaju ‘mekoću’ nove Vlade i točno udaraju di triba i kako triba. Da se vrnu. Još zločestiji. Hm. Zapravo, nije me straj. Prika mi je zabranija straj.

[ad id=”93788″]

Moja parola će bit i dalje: ‘Liam shi’! Naime, dobila san vikovičnu licenciju za koristit ju u svojim tekstovima. Iako san pogrišila pa pomišala (ka da san ja kriva što mi se dva pametna čovika i još oba Josipa pomišaju, žensko san, zaboga), pripisujući potonjemu iridentističkofašističkoantikomunističko ‘Liam shi’, reklo mi je da se ne moran isporavljat. Bit će san im draga. To su moji mili, ‘neprijateljski emigranti’, koji ‘koketiraju s kineskin revolucionarin’, jadnatisan! Pa oba pridraga gospodina ovin puten pozdravljan, a obećano mi je i kako će mi nać kamerunsku verziju pozdrava. Pa nestrpljivo čekan. Ako nas skupa metnu u pržun (đavli te više znali koji bi nas mogli tamo strpat, ne smiš ni Vukovar spomenit ni Vodotoranj na transparent mećat, a da te (p)O(d)repićeva milicija ne uvati ka ‘fašističkoga provokatora’), barenko nam ne će bit dosadno. Ima se o čemu pričat. Ako čovik ima volje. Vaik.

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/hrvatskonebo.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari