Pratite nas

Kolumne

U ime (političkosatirične) korektnosti – Liam shi

Objavljeno

na

kulturnjaci

Kako se primakne koje godišnje doba, iscmrlji odnekud neka obljetnica koju triba jope i iznova prožvakati stisnutih zubiju. Naviklo nas, Hrvate, i kad su naši, i vaši, i njijovi, na to. Sva srića što se u Hrvackoj sve gore živi pa se i žvače sporije i nekako sitnozubije.

[ad id=”93788″]

Mada, to je dvosjekli mač – ima onih kojima su usta vazda na dijeti od pameti pa vježbaju čeljusti i ostale dilove tila žvačući i prežvakujući stalno iste teme. Onda onih koji vazda mučaljivo škrguću zubima, a nit samelju što prožvaču, nit znaju što žvaču. Pa jope onih što im želudac more i opanak provarit i ispada im iz čvalja dok žvaču. Djeluju tako masno i šporko. Onda onih što ufino grickaju svaki zalogaj ma kako tust i masan bija i zahtijeva dubok zagriz očnjaka, što nas čini mesojedima, oni i tvrdo meso prožvaču ovin zubima za trave. Teško žvaču, gucaju knedle, ali se ne usuđuju ćopnit očnjakon.

Tog dijela svojega prirodnoga ustrojstva ne bi se tribalo sramit. Ne moš vazda žvakat ka da si biljojed, el. Niki koji su na žestokin travama, koriste očnjake. Mrtvi, ladni. Pa ih se ovi naši pripanu i ne daj Božek mili, iskesit koji put svoje. To žvakanje, biljojedno, moš nazvat – diplomacko žvakanje. Više sliči preživanju, ali kako smo svikli na to da nas vaik dopadne bit kukavcima sinjima, dopuštan kako se iz takvih riči vaik, ako si stranački nasađen, more izvuć ‘mudra i oštra poruka’, gotovo pa ‘državnička’.  ‘Obisi je na čiviluk’, rekla bi moja baba. I gledaj kako visi. Nedorečena. Jadnija od šutnje.

Vatan se često kako se tješin. Postala san prava ‘samotješiteljica’. Ne trošin na nove torbe ni cipele, božemiprosti, ne smin ormar od srama otvorit – to je bilo za vladavine esdepeja i morala san!!! Čin bi Neron prozborija, ja op – nova torbica. Mora se žensko s nečin smirit. Zakoniton san objasnila kako ne smin pit tabetusine za glavu jerbo su pune ubojitih sredstava ka Monsanto i kako ću mu ‘kraće trajat’ ako to buden trpala u se.

Virujen kako je to prisudilo jerbo mi je jednom, kad san se vratila iz Zagreba s dva para balerinka, reka – oli ti je Becna ošla u UN? Reko – nije. Al kad ode, napravit ćeš American, i dat mi punomoć, ka čovik. Ako i dalje misliš jist moju spizu. Uglavnon,  našla san super metodu. A džabe. Upališ internet i odeš na portale s mudrin citatima. I u svakom nađeš nešto za se. Pa obilazin svicke muzeje i lipe skulpture. Pa pogledan neki portal za humanitarne akcije, pripomognen zericu. Potpišen svaku peticiju koju dobijen. Mogla bi čak bit profesionalna tješitelj’ca.

Jema li takih radnih mista na birou? Nikidan san, čitajuć priče, potresne i manje potresne iz ustiju raznoraznih žvakača i preživača,  o Jasenovcu, jerbo – proliće je u ovo rano doba rezervirano za najnovije komunističko-antifanacionalističke revizije, i čim prva trišnja procvate, eto ih, majci, s tim neoplakanim kamenim cvitom, čije latice, u njihovin očima, Bog nek mi oprosti, postaju sve veće i veće. Njihova srića tizi dana mjerljiva je (količinski) sa srićom teško bolesnoga diteta koje san nikidan u sklopu samotješiteljskog programa kliknila nekih 50 puta, a koje dobija očale, i prvi put vidi svoju mamu. Samo, ovo je bila srića, a ono njijovo, podmuklo-cinična srića.

Načelno je otužno gledati i slušati tu preživačku bandu koja djeluje sritnije što je brojka žrtava na nekom pomno osmišljenom popisu, na kojem se nalaze čak i umrli u El Shatu,  veća.

A ka, ‘žale’ za žrtvama. Nevjerojatno. Ne žale oni za žrtvama, vengo za što više nula na popisu žrtava, misleći u svojim bolesnim, zatrovanim glavurdama kako će time hrvatska stigma bit sve veća. A oni veći proporcionalno brojci. I oni i njihove politike. I njihovi stanovi. I njihovi mozgići. I njihovi potomci. I ‘dede’ koljači, preobraćeni onoliko puta koliko god je tribalo dok nisu naletili na ‘pravu stranu’. Pa ću se ja referirat čisto parolistički ko nikidan ona bandica, bidna i čemerna, na FF koja ne zna zašto prosvjeduje ni smisleno objasnit parolu koju joj je uvalija, valjda, Becnin bracek (‘Milost ne tražim nit bih vam je dao’) jer kad bi znali objasniti taj sofizam, ne bi bili štreberi kojima moš uvalit ono od vola pod bubrige. Uglavnon, da mi ne pobigne misao (a oće to meni), ovo je bija i savršen trenutak da se oglase sve njuške i njuškice što vode il su vodile državu, ili su u nekoj Božjoj ironiji vječno nazočni u njezinim strukturama. I Bog jema pravo na satiru pa ih je stvorija. Bit će dok je rašpa nokte.

Ali je i lipo reka njegov Sin u Evanđelju po Ivanu, dok je s učenicima bija na Tiberijadskome moru, a oni bacali cilu noć mrižu uzalud. Nigdi njanci jedne ribice. Isus im je reka:“ Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći ćete! Baciše oni i više je ne mogaše izvući od mnoštva ribe.“ U tom trenutku učenici su znali da je s njima Gospodin. U Hrvackoj policija jema prikoviše posla vatajuć vlastiti rep da bi se pozabavila nikim performansima i opetovanim prosvidima na(ne)kulturnjaka. A i di ćeš vatat napredne?!? Najjači od svih je bija oni queerovac Brunac Isaković, što gol manita po pozornici (to se zove balet, mada on više baca na jezero, vengo na labuda), bacajući svoje ‘cviće’ na pogled i ogled ekipi istosmjerne struje, pleše i performira, tj. instalira, svoje ‘sopstvo’ na sve strane. Mislin kako je nesritno zaljubljen u ministra Hasanbegovića koji je zgodan muškić, jerbo naku ljubomoru nisan vidila u hetero populacije. Ovi to iskazuju ka i obično vrlo agresivno.

Tako da ministru ( a on mi je, uz Medveda, najdraži ministar) jope predlažen zaštitara. Bolje zaštitaricu, more bit, ovi put. Nek oda iza njega. Ko zna koga bi ovo čeljade zaskočilo.  Život mu se sveja na proteste kontra njega. Skoro ka Tomiću kontra satire. Uglavnon, baletan je nikidan polija po glavi neki drekec (more bit da je bila i čokolada, nika šećerna tabla, štoš, toliko o vjerodostojnosti, aj budi faca pa si izlij pravi drekec, aj, aj!)i navodno bičuje po svemu što je ministar Hasan napisa. Lik voli bičeve, bidan. A štoš. Ljucka priroda more bit puna opačina. I opakija od toga. U ove bijede se sve ka po antifa receptu izmiksalo. Tila san mu predoložit da malkoc bičuje svoju glavu, rećemo. Štajaznan, nako malo, ka – joj Hasanbegoviću što napisa, jojjjjjjjjj,  pa udri bičen po svojoj glavi koja se bogohulno usudila to pročitat. A to što je prolija (bit će u suosićanju s A.T.) bi frcalo na sve strane. Baš bi ga gledala. Svidilo bi mi se. Stala bi malo dalje, doduše. Nikad ne znaš je li prelazno.

Paralelno s njime SPHPS, koji bi uskoro, koliko je aktivan posta, moga i ‘stranku da organizuje’, dakle, Stalni postav hrvatske Protestne scene, održa je performans, i jope, i ispočetka, i to ovi put čak unaprid, i  zamota crnom vrićom za smeće kuglu koja predstavlja Sunce (“Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude “pomračenja svijesti i savjesti” hrvatskoga društva.”)Lipo je znat kako nam žele da krepamo. Jerbo mene učilo u školi da je Sunce izvor života. Koliko bolestan moreš bit da na nj metneš crnu vriću koja, nas neke, asocira na nešto drugo. Rećemo, na kosti onih iz kočevske i inih jama, bleiburške kosti, kose curetaka ubijenih jer su Hrvatice, pomno, dugo nakon što su smaknute na najbrutalnije i najpodmuklije načine, razvrstane u crne vriće, podsićaju na crne marame uplakanih majki nakon Domovinskoga rata. Njih ne. Njih bit će sunce s vrićetinom podsića na lateks revoluciju koju su nam i u škole suptilno tili uvest, ha?

Osim dosadašnjega urlanja u megafone i transparenata, prišlo je to na višu razinu. Bavi se konkretnom ‘umetnošću’. Da je moja skulptura, odfrknila bi im kugla u glave. Performans bi se zvao: „Udrilo Sunce“.  Srića da nije. Uglavnom, bljakić. Vrhunac ov(ula)cije doša je dolaskom Zorana Pusića ka pricidnika antifa-ljiga. I on se pripa ‘reustašizacije’ (miletimajke, ovo je fenomenalno) pa im je doša dat moralnu podršku. Da ga ne zaboravimo. Uslikanoga. Sve je svršilo ekstatično, urlikom: ‘Smrt fašizmu!’ Od svega mi je mučno, od izjava istočnih agresora koji sad u prividno miroljubivom tonu dreče s nacionalne televizije i vrte im se dnevne izjave o ‘ustaško-hrvatskim’ zločinima. Onda čuješ naše političare – tihe, oprezne, gotovo uplašene s floskulama o antifašizmu na kojem je (i opet?!?) utemeljena država pa tišim glasom – i Domovinskom ratu…Onda jope Becna s potihom podrškom za UN. Zanima me, ali živo i preživo, kad bi neko, ali toga nema, metnija niki performans na Tiletov trg u Zagrebu, doveo ljude koji bi performirali jame i zločine, bi li ih ‘milicija’ rastirala zbog govora mržnje? Nek ostane retoričko. Straj me i promislit kako je ovo sve dogovoreni i planirani rat osvetoljubivih šumskih manijaka koji su izgubili vlast, a osićaju ‘mekoću’ nove Vlade i točno udaraju di triba i kako triba. Da se vrnu. Još zločestiji. Hm. Zapravo, nije me straj. Prika mi je zabranija straj.

[ad id=”93788″]

Moja parola će bit i dalje: ‘Liam shi’! Naime, dobila san vikovičnu licenciju za koristit ju u svojim tekstovima. Iako san pogrišila pa pomišala (ka da san ja kriva što mi se dva pametna čovika i još oba Josipa pomišaju, žensko san, zaboga), pripisujući potonjemu iridentističkofašističkoantikomunističko ‘Liam shi’, reklo mi je da se ne moran isporavljat. Bit će san im draga. To su moji mili, ‘neprijateljski emigranti’, koji ‘koketiraju s kineskin revolucionarin’, jadnatisan! Pa oba pridraga gospodina ovin puten pozdravljan, a obećano mi je i kako će mi nać kamerunsku verziju pozdrava. Pa nestrpljivo čekan. Ako nas skupa metnu u pržun (đavli te više znali koji bi nas mogli tamo strpat, ne smiš ni Vukovar spomenit ni Vodotoranj na transparent mećat, a da te (p)O(d)repićeva milicija ne uvati ka ‘fašističkoga provokatora’), barenko nam ne će bit dosadno. Ima se o čemu pričat. Ako čovik ima volje. Vaik.

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/hrvatskonebo.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari