Pratite nas

Kolumne

U ime (političkosatirične) korektnosti – Liam shi

Objavljeno

na

kulturnjaci

Kako se primakne koje godišnje doba, iscmrlji odnekud neka obljetnica koju triba jope i iznova prožvakati stisnutih zubiju. Naviklo nas, Hrvate, i kad su naši, i vaši, i njijovi, na to. Sva srića što se u Hrvackoj sve gore živi pa se i žvače sporije i nekako sitnozubije.

[ad id=”93788″]

Mada, to je dvosjekli mač – ima onih kojima su usta vazda na dijeti od pameti pa vježbaju čeljusti i ostale dilove tila žvačući i prežvakujući stalno iste teme. Onda onih koji vazda mučaljivo škrguću zubima, a nit samelju što prožvaču, nit znaju što žvaču. Pa jope onih što im želudac more i opanak provarit i ispada im iz čvalja dok žvaču. Djeluju tako masno i šporko. Onda onih što ufino grickaju svaki zalogaj ma kako tust i masan bija i zahtijeva dubok zagriz očnjaka, što nas čini mesojedima, oni i tvrdo meso prožvaču ovin zubima za trave. Teško žvaču, gucaju knedle, ali se ne usuđuju ćopnit očnjakon.

Tog dijela svojega prirodnoga ustrojstva ne bi se tribalo sramit. Ne moš vazda žvakat ka da si biljojed, el. Niki koji su na žestokin travama, koriste očnjake. Mrtvi, ladni. Pa ih se ovi naši pripanu i ne daj Božek mili, iskesit koji put svoje. To žvakanje, biljojedno, moš nazvat – diplomacko žvakanje. Više sliči preživanju, ali kako smo svikli na to da nas vaik dopadne bit kukavcima sinjima, dopuštan kako se iz takvih riči vaik, ako si stranački nasađen, more izvuć ‘mudra i oštra poruka’, gotovo pa ‘državnička’.  ‘Obisi je na čiviluk’, rekla bi moja baba. I gledaj kako visi. Nedorečena. Jadnija od šutnje.

Vatan se često kako se tješin. Postala san prava ‘samotješiteljica’. Ne trošin na nove torbe ni cipele, božemiprosti, ne smin ormar od srama otvorit – to je bilo za vladavine esdepeja i morala san!!! Čin bi Neron prozborija, ja op – nova torbica. Mora se žensko s nečin smirit. Zakoniton san objasnila kako ne smin pit tabetusine za glavu jerbo su pune ubojitih sredstava ka Monsanto i kako ću mu ‘kraće trajat’ ako to buden trpala u se.

Virujen kako je to prisudilo jerbo mi je jednom, kad san se vratila iz Zagreba s dva para balerinka, reka – oli ti je Becna ošla u UN? Reko – nije. Al kad ode, napravit ćeš American, i dat mi punomoć, ka čovik. Ako i dalje misliš jist moju spizu. Uglavnon,  našla san super metodu. A džabe. Upališ internet i odeš na portale s mudrin citatima. I u svakom nađeš nešto za se. Pa obilazin svicke muzeje i lipe skulpture. Pa pogledan neki portal za humanitarne akcije, pripomognen zericu. Potpišen svaku peticiju koju dobijen. Mogla bi čak bit profesionalna tješitelj’ca.

Jema li takih radnih mista na birou? Nikidan san, čitajuć priče, potresne i manje potresne iz ustiju raznoraznih žvakača i preživača,  o Jasenovcu, jerbo – proliće je u ovo rano doba rezervirano za najnovije komunističko-antifanacionalističke revizije, i čim prva trišnja procvate, eto ih, majci, s tim neoplakanim kamenim cvitom, čije latice, u njihovin očima, Bog nek mi oprosti, postaju sve veće i veće. Njihova srića tizi dana mjerljiva je (količinski) sa srićom teško bolesnoga diteta koje san nikidan u sklopu samotješiteljskog programa kliknila nekih 50 puta, a koje dobija očale, i prvi put vidi svoju mamu. Samo, ovo je bila srića, a ono njijovo, podmuklo-cinična srića.

Načelno je otužno gledati i slušati tu preživačku bandu koja djeluje sritnije što je brojka žrtava na nekom pomno osmišljenom popisu, na kojem se nalaze čak i umrli u El Shatu,  veća.

A ka, ‘žale’ za žrtvama. Nevjerojatno. Ne žale oni za žrtvama, vengo za što više nula na popisu žrtava, misleći u svojim bolesnim, zatrovanim glavurdama kako će time hrvatska stigma bit sve veća. A oni veći proporcionalno brojci. I oni i njihove politike. I njihovi stanovi. I njihovi mozgići. I njihovi potomci. I ‘dede’ koljači, preobraćeni onoliko puta koliko god je tribalo dok nisu naletili na ‘pravu stranu’. Pa ću se ja referirat čisto parolistički ko nikidan ona bandica, bidna i čemerna, na FF koja ne zna zašto prosvjeduje ni smisleno objasnit parolu koju joj je uvalija, valjda, Becnin bracek (‘Milost ne tražim nit bih vam je dao’) jer kad bi znali objasniti taj sofizam, ne bi bili štreberi kojima moš uvalit ono od vola pod bubrige. Uglavnon, da mi ne pobigne misao (a oće to meni), ovo je bija i savršen trenutak da se oglase sve njuške i njuškice što vode il su vodile državu, ili su u nekoj Božjoj ironiji vječno nazočni u njezinim strukturama. I Bog jema pravo na satiru pa ih je stvorija. Bit će dok je rašpa nokte.

Ali je i lipo reka njegov Sin u Evanđelju po Ivanu, dok je s učenicima bija na Tiberijadskome moru, a oni bacali cilu noć mrižu uzalud. Nigdi njanci jedne ribice. Isus im je reka:“ Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći ćete! Baciše oni i više je ne mogaše izvući od mnoštva ribe.“ U tom trenutku učenici su znali da je s njima Gospodin. U Hrvackoj policija jema prikoviše posla vatajuć vlastiti rep da bi se pozabavila nikim performansima i opetovanim prosvidima na(ne)kulturnjaka. A i di ćeš vatat napredne?!? Najjači od svih je bija oni queerovac Brunac Isaković, što gol manita po pozornici (to se zove balet, mada on više baca na jezero, vengo na labuda), bacajući svoje ‘cviće’ na pogled i ogled ekipi istosmjerne struje, pleše i performira, tj. instalira, svoje ‘sopstvo’ na sve strane. Mislin kako je nesritno zaljubljen u ministra Hasanbegovića koji je zgodan muškić, jerbo naku ljubomoru nisan vidila u hetero populacije. Ovi to iskazuju ka i obično vrlo agresivno.

Tako da ministru ( a on mi je, uz Medveda, najdraži ministar) jope predlažen zaštitara. Bolje zaštitaricu, more bit, ovi put. Nek oda iza njega. Ko zna koga bi ovo čeljade zaskočilo.  Život mu se sveja na proteste kontra njega. Skoro ka Tomiću kontra satire. Uglavnon, baletan je nikidan polija po glavi neki drekec (more bit da je bila i čokolada, nika šećerna tabla, štoš, toliko o vjerodostojnosti, aj budi faca pa si izlij pravi drekec, aj, aj!)i navodno bičuje po svemu što je ministar Hasan napisa. Lik voli bičeve, bidan. A štoš. Ljucka priroda more bit puna opačina. I opakija od toga. U ove bijede se sve ka po antifa receptu izmiksalo. Tila san mu predoložit da malkoc bičuje svoju glavu, rećemo. Štajaznan, nako malo, ka – joj Hasanbegoviću što napisa, jojjjjjjjjj,  pa udri bičen po svojoj glavi koja se bogohulno usudila to pročitat. A to što je prolija (bit će u suosićanju s A.T.) bi frcalo na sve strane. Baš bi ga gledala. Svidilo bi mi se. Stala bi malo dalje, doduše. Nikad ne znaš je li prelazno.

Paralelno s njime SPHPS, koji bi uskoro, koliko je aktivan posta, moga i ‘stranku da organizuje’, dakle, Stalni postav hrvatske Protestne scene, održa je performans, i jope, i ispočetka, i to ovi put čak unaprid, i  zamota crnom vrićom za smeće kuglu koja predstavlja Sunce (“Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude “pomračenja svijesti i savjesti” hrvatskoga društva.”)Lipo je znat kako nam žele da krepamo. Jerbo mene učilo u školi da je Sunce izvor života. Koliko bolestan moreš bit da na nj metneš crnu vriću koja, nas neke, asocira na nešto drugo. Rećemo, na kosti onih iz kočevske i inih jama, bleiburške kosti, kose curetaka ubijenih jer su Hrvatice, pomno, dugo nakon što su smaknute na najbrutalnije i najpodmuklije načine, razvrstane u crne vriće, podsićaju na crne marame uplakanih majki nakon Domovinskoga rata. Njih ne. Njih bit će sunce s vrićetinom podsića na lateks revoluciju koju su nam i u škole suptilno tili uvest, ha?

Osim dosadašnjega urlanja u megafone i transparenata, prišlo je to na višu razinu. Bavi se konkretnom ‘umetnošću’. Da je moja skulptura, odfrknila bi im kugla u glave. Performans bi se zvao: „Udrilo Sunce“.  Srića da nije. Uglavnom, bljakić. Vrhunac ov(ula)cije doša je dolaskom Zorana Pusića ka pricidnika antifa-ljiga. I on se pripa ‘reustašizacije’ (miletimajke, ovo je fenomenalno) pa im je doša dat moralnu podršku. Da ga ne zaboravimo. Uslikanoga. Sve je svršilo ekstatično, urlikom: ‘Smrt fašizmu!’ Od svega mi je mučno, od izjava istočnih agresora koji sad u prividno miroljubivom tonu dreče s nacionalne televizije i vrte im se dnevne izjave o ‘ustaško-hrvatskim’ zločinima. Onda čuješ naše političare – tihe, oprezne, gotovo uplašene s floskulama o antifašizmu na kojem je (i opet?!?) utemeljena država pa tišim glasom – i Domovinskom ratu…Onda jope Becna s potihom podrškom za UN. Zanima me, ali živo i preživo, kad bi neko, ali toga nema, metnija niki performans na Tiletov trg u Zagrebu, doveo ljude koji bi performirali jame i zločine, bi li ih ‘milicija’ rastirala zbog govora mržnje? Nek ostane retoričko. Straj me i promislit kako je ovo sve dogovoreni i planirani rat osvetoljubivih šumskih manijaka koji su izgubili vlast, a osićaju ‘mekoću’ nove Vlade i točno udaraju di triba i kako triba. Da se vrnu. Još zločestiji. Hm. Zapravo, nije me straj. Prika mi je zabranija straj.

[ad id=”93788″]

Moja parola će bit i dalje: ‘Liam shi’! Naime, dobila san vikovičnu licenciju za koristit ju u svojim tekstovima. Iako san pogrišila pa pomišala (ka da san ja kriva što mi se dva pametna čovika i još oba Josipa pomišaju, žensko san, zaboga), pripisujući potonjemu iridentističkofašističkoantikomunističko ‘Liam shi’, reklo mi je da se ne moran isporavljat. Bit će san im draga. To su moji mili, ‘neprijateljski emigranti’, koji ‘koketiraju s kineskin revolucionarin’, jadnatisan! Pa oba pridraga gospodina ovin puten pozdravljan, a obećano mi je i kako će mi nać kamerunsku verziju pozdrava. Pa nestrpljivo čekan. Ako nas skupa metnu u pržun (đavli te više znali koji bi nas mogli tamo strpat, ne smiš ni Vukovar spomenit ni Vodotoranj na transparent mećat, a da te (p)O(d)repićeva milicija ne uvati ka ‘fašističkoga provokatora’), barenko nam ne će bit dosadno. Ima se o čemu pričat. Ako čovik ima volje. Vaik.

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/hrvatskonebo.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HLOVERKA: Kažu ‘zemlja mržnje’ a Pupovac moralna vertikala, Dejan Jović vodeći intelektualac

Objavljeno

na

Objavio

Ako smo postali „zemlja mržnje“, kako to da je Baja Mali Knindža glavna zvijezda, Pupovac moralna vertikala, a Dejan Jović vodeći intelektualac?

Kada je svojedobno Dejan Jović u ulozi  glavnog savjetnika predsjednika Ive Josipovića izjavio da i dalje smatra da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode, Josipović je odgovorio da njegovim kritičarima u prvom redu smeta što je Jović po nacionalnosti Srbin. I to jedan od deset najmoćnijih u svijetu, kako su ga tada rangirali srpski mediji.

Nekadašnjem mladoboljševičkom čuvaru „tekovina revolucije“ sredinom osamdesetih godina u omladinskom tisku, a današnjem profesoru  politologije koji i dalje Hrvatskom širi ideje propalog jugoslavenstva, najveći je trn u oku obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Mit o njemu, prema Joviću, najveća je prijetnja slobodi Hrvatske jer etničku homogenost, kako tvrdi, Hrvati nikad ne bi postigli bez rata. Valjda zato danas javno sve čini ne bi li tu homogenost i  razbio, dok istovremeno zagovara bezuvjetni ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u Europsku Uniju. Tom britanskom đaku koji danas predaje hrvatskim studentima i budućim diplomatima nitko u Hrvatskoj, kako je to u svom stilu podmetao bivši predsjednik, nije brojio krvna zrnca, nego antihrvatske političke stavove kojima je izazivao zgražanje hrvatske javnosti.

Podjednako kao i Milorad Pupovac, kada u ulozi etnobiznismena štiti Srbe od zločestih, nacionalističkih i ustašoidnih Hrvata, pa ih onda popisuje  kao i ovaj tjedan u godišnjem SNV biltenu o navodnom ugrožavanju srpske manjine u Hrvatskoj za 2017. godinu. Šteta da površnim Hrvatima nikada nije palo na pamet napraviti godišnji popis tekstova kojima se u Novostima ugrožavaju prava hrvatske većine u Hrvatskoj. Izdavač Novosti je isti taj SNV kojega obilato i u potpunosti financira država – koju oni sustavno blate. Dosadašnje opravdane primjedbe zbog blaćenja Hrvatske, naroda i institucija u Novostima Pupovac je redovito okarakterizirao kao pokušaj ograničavanja novinarskih sloboda. Zato bez obzira na to što se može očekivati njegova burna reakcija – takav popis negativnih tekstova objavljenih u Novostima, baš po uzoru i kriterijima SNV-a treba napraviti.

Uz brojanje primjera govora mržnje, Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće preuzelo je u Hrvatskoj ulogu i čuvara komunističke, jugoslavenske povijesti od 1941. do 1990.  godine. Preimenujući je u antifašističku povijest, kao samozvani baštinici  tih tekovina revolucije, krovna  organizacija srpske manjine u Hrvatskoj počela je bilježiti i historijske revizionizme. Pupovčeve istrage širokih su razmjera, od istraživanja medija, terenskog rada i pretraživanja društvenih mreža. A i popisi nacionalista su opsežni. Ništa se nije propustilo zabilježiti jer što je srpska budnost veća to će valjda i hrvatsko domoljublje biti sputanije, upravo u skladu i na razini svojedobne izjave Milorada Pupovca da je nedopustivo da djeca slušaju Thompsona u autobusima prilikom posjeta spomen obilježjima.

A o tome što srpska djeca slušaju Baju Malog Knindžu, protiv kojih se Thompson i borio, Pupovac se nije izjasnio. Kad danas slušamo hadezeovog koalicijskog partnera koji govori da je u vladajućoj koaliciji zato da ublaži ili odgodi veće zlo, misleći na HDZ iz 2016.godine, onda valja utvrditi da Pupovac zapravo  izražava  mržnju  prema  onima koji su ga s Plenkovićem doveli na vlast. A dok takvu politiku bude vodio, spiskovi nepodobnih Hrvata i ugroženih Srba mogli bi biti sve veći i veći.

U SVAKOJ ŠALI POLA ISTINE OSIM KADA JE RIJEČ O MACANU: MACAN PR – NUDIMO USLUGE SIGURNOG I BRZOG PADA REJTINGA I GUBLJENJA IZBORA NA SVIM RAZINAMA

Vjerojatno nitko bolje od Andreja Plenkovića nije ovih dana shvatio vrijednost obitelji, one stranačke. Ozbiljno uzdrman na polovici mandata ponašanjem njegove najbliže suradnice Martine Dalić, pa i osobnim udjelom u borgovski osmišljenom planu enormnog bogaćenja na lex Agrokoru, barem po zapovjednoj odgovornosti, premijer je bio prisiljen  glavu skloniti pod okrilje vlastite stranke. A od svoje se stranke opasno udaljio već na početku mandata kada je izabrao  najbliže suradnike, koji su mogli predstavljati sve što je  tada  njemu bilo važno, ali ne i HDZ-u i njegovim biračima. Izborom Martine Dalić i Nine Obuljen bez izbornog legitimiteta, a koje su bile njegove osobne akvizicije stvorio je brojne oponente u stranci. Usto, brzopleto i agresivno inzistiranje na usvajanju ozloglašene Istanbulske konvencije bila je ključna prekretnica koja ga je posve osamila, ali i udaljila od tradicionalno vjernog biračkog tijela.

Stoga danas u brzoj akciji spašavanja svog ranjenog predsjednika i premijera,  HDZ uoči izvještajnog Sabora spašava i sebe i svoje iznevjerene birače i članove koji traže povratak Tuđmanovoj suverenističkoj i domoljubnoj politici. Nakon povratka iz Bruxellesa, preuzimajući mandat Plenković je  najavio da će mijenjati HDZ. I doista ga je toliko promijenio da ga ni vlastito članstvo više ne može prepoznati. Dojučerašnji suverenisti proglašeni su nazadnjacima koje treba ušutkati ili ukloniti, kako bi stranka otišla u centar, a koalicijski vladini partneri kao što su Kosor, Pupovac Radin ili Vrdoljak bili zadovoljeni. Zato zagriženi koalicijski detuđmanizatori i naglašavaju svoje partnerstvo s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Tako Darinko Kosor na vrhuncu afere s odvjetničkim uredima upozorava da će biti u koaliciji samo ako Plenković ostane premijer, svoje suho zlato neće ostaviti ni Pupovac, premda HDZ drži zlom, kao što Plenkoviću neće otkazati povjerenje ni mnogi drugi u strahu od nadolazećeg pernarizma. U svakom slučaju Plenković je uvelike sam kriv za svoju trenutnu poziciju.

I prije otvaranja dosad najveće financijske političke i pravne afere s lex Agrokorom udaljio se od stranke, odlučivao bez konzultacija s njom i donosio odluke isključivo u najužem krugu ljudi od njegova osobnog povjerenja. Izborom Darka Horvata za ministra gospodarstva s kojim dosad nije gotovo ni razgovarao i unapređenjem Tomislava Tolušića na potpredsjedničku funkciju u Vladi, Plenković je pokazao ne samo  da nije  ovladao i promijenio  HDZ, već da ubuduće bez  njega više neće moći ništa.

Ne iskrsne li još koji kompromitirajući mail, koji minuciozno vođenom medijskom strategijom sve više vodi izravno prema njemu, Andrej Plenković bi još neko vrijeme mogao ostati na čelu vlade. Ali uz drukčiji, mnogo kooperativniji stil vladanja i potpuno novi PR angažman. Na društvenim mrežama ovoga se tjedna širi oglas s fotografijom Krešimira Macana, koji se kao svojedobno žestoki protivnik HDZ-a iznenada našao u ulozi glavnog Plenkovićevog medijskog savjetnika.

U duhovitoj objavi piše: „Nudimo usluge gubitaka izbora svih razina od načelnika općine do predsjednika RH. Za siguran, brz i strmoglav pad rejtinga, Macan PR-usluge“. Kaže poslovica, u svakoj šali ima pola istine, osim kada je riječ o Macanovu znanju i profesionalizmu. Tada se radi o istinitoj šali! Stoga je dobro i poučno još jednom podsjetiti na znamenitu grotesku Alfreda Jarryja, a koja na trenutke podsjeća na hrvatsku svakidašnjicu, u kojoj od naroda neshvaćeni, pohlepni kralj Ubu uzvikne – Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi.

POTPISNICI PORUČUJU ELITAMA – SVEGA NAM JE DOSTA

U vrućoj elektronskoj pošti Martine Dalić i partnera, dok se planirao upad u sustav Agrokora ima jedna važna rečenica bivše potpredsjednice vlade. Možda za hrvatsko društvo i razornija od jednokratne otimačine pola milijarde kuna za odvjetničko – savjetničke usluge. Tvrdnja Martine Dalić, sada već bivše visoke vladine dužnosnice da Hrvatska nije SAD i da je ovdje gospodarstvenicima vrlo važno biti u dobrim odnosima s državom, najpogubnija je slika postkomunističke Hrvatske, premrežene klijentelizmom i  interesnim skupinama, u kojoj, uz prekomjerni državni intervencionizam caruje dogovorna ekonomija i raste duboka država.

Upravo su na toj  tranzicijskoj matrici mentalnog komunizma gdje ruka ruku mije, a usluga se uslugom vraća, većinom nastale današnje ekonomske i političke elite, koje pod svaku cijene žele zadržati stečene pozicije. Kupljene dijelom ekonomskom ili političkom korupcijom. I upravo to i jest  jedan od glavnih uzroka sve masovnijeg iseljavanja u potrazi za jednakim šansama za sve. U svijet u kojem slobodna tržišna utakmica uz uređeno pravosuđe omogućava napredak i razvoj, ostvarenje kreativnih i poslovnih potencijala.

Stoga nije slučajno da se na referendumske narodne inicijative digla prava medijska i politička haranga. Tako u svojim „oštrim rezovima“ kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić oštri pero na referendumskoj inicijativi Narod odlučuje tvrdeći da obje ideje prikupljanja potpisa, o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona imaju zajednički cilj, napasti sve koji su u manjini i slabiji. Skupi li se dovoljan broj potpisa, tvrdi novinar, možemo se prozvati zemljom mržnje. Još radikalnije prema referendumu istupa  amsterdamska skupina s Ankom Mrak Taritaš i IDS-ov Boris Miletić zaključujući da je to dio šire europske priče koja desnim radikalizmom želi uzdrmati temelje Europe.

Moguće je da se doista tako o hrvatskom referendumu govori po Amsterdamu. Ovdje, u Hrvatskoj, stvari ipak stoje malo drukčije. Primjerice, da je upravo u trenutku kada je Europa u svoj Ustav odbila unijeti svoje kršćanske korijene sama ugrozila svoje temelje. Ipak najviše kritika na predložene promjene izbornih pravila odnose se na budući status nacionalnih manjina. Dok Furio Radin ističe ksenofobične namjere predlagača, a vladajući s SDP-om tvrde da manjine ne smiju postati građani drugog reda, dotle ustavnopravni stručnjak Mato Palić upozorava  političare da predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Davne 2011. godine profesorica Mirjana Kasapović je u vrijeme kada je tadašnja vlada za svoj opstanak zatrebala potporu SDSS-a istaknula da se takvom političkom trgovinom pretvara manjinske zastupnike u nadideološke klijente svake vlasti. Taj se manjinski lobi, ustvrdila je tada, usredotočio na tri cilja – ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine te crpljenje što više proračunskog novca i potpuno autonomno raspolaganje njime. Zbog tadašnje stručne nekompetentnosti i političke panike, HDZ-ove vlade i parlamentarne većine ostvarena su sva ta tri cilja, zaključila je u tekstu pod naslovom „Pupovčeva premija“ profesorica Kasapović. U svakom slučaju, cijela Europa ima nacionalne manjine, ali samo Hrvatska ima ovakav izborni zakon.

Hoće li referendum uz sve opstrukcije na koncu proći i nije toliko presudno za Hrvatsku kao izlazak tisuća potpisnika koji su kao narod svojim elitama jasno poručili – svega nam je dosta!

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trumpov geopolitički šah – umijeće pregovaranja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava kako ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapur, najavljen za 12. lipnja.

Trump je ovim potezom izbjegao zamku u kojoj bi svako eventualno sjevernokorejsko odbijanje američkih uvjeta u pregovorima izgledalo kao Trumpova slabost.

Zato je američki potpredsjednik Pence ciljano svojim nastupom isprovocirao Kimovu prijetnju, koja je poslužila kao izgovor za povlačenje iz pregovora, znajući kako Kim zbog sankcija nema vremena za čekanje.

Nije dugo trebalo čekati na poruku iz Sjeverne Koreje kako su oni “otvoreni za rješavanje problema sa SAD-om”. To je razlika između Trumpova i Obamina pristupa pregovorima.

Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor samo kako bi mogao mahati njime i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene.

Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio ukidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao ratove na Bliskom istoku.

Da je to loš pristup pregovorima, možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži kako “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta.

Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.

Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala režim i prisilila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik u ponedjeljak je objavio kako će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti” sve dok ne pristane na njihove uvjete.

Pompeov ultimatum sadrži 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.

Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan.

Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je kako ulaganje u Iran ne može dovesti u pitanje njihovo poslovanje na Zapadu. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prisili na američke uvjete.

Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izolacije. Još tijekom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju.

Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije ostavile bi Iran bez sredstava za ratovanje u regiji. Također, ovim odnosom prema Iranu Amerika je pridobila sunitski svijet, od kojega se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja.

Po tom planu, Palestina bi bila priznata kao domovina palestinskog naroda, ali s ograničenim suverenitetom na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, koja bi se integrirala ako bi se Hamas pristao razoružati. Dolina Jordana pripala bi Izraelu, a dijelom Palestine postao bi Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada.

Za prijestolnicu Palestine predlaže se Abu Dis. Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio je: “Moja strategija hladnoga rata je – mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran.

Ako se na početku postavite kao pobjednik koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa koji će biti vaša pobjeda.

Ako pak krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut odakle će vam se činiti kako je rat jedini preostali, očajnički izlaz.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati