Pratite nas

U potrazi za Istinom

U Istri ima oko 7500 onih koji primaju talijanske mirovine, koje su zaradili kod Mussolinia

Objavljeno

na

“Kaze Boris Miletic ne fasizmu,očito kada je to rekao mora da je zaboravio na talijanske pemzije, koje su veliki broj Istrijana zaradili kod Benita Mussolinia boreći se na strani nacizma i fasizma. E crni Boro brži ti je jezik od mozga. Insomma vota ids-U partija. Hvala/Grazije/Shukran”

Točno , ima u Istri oko 7 500 onih koji primaju talijanske mirovine, zato što su kao vojni obveznici morali služiti vonji rok u talijanskoj vojsci,pošto je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920 godine bila pod vlašću Italije sve do njene kapitulacije 8,rujna 1943.godine,

Pulski gradonačelnik Boris Miletić (Pula2. rujna 1975.),  i predsjednik IDS-a, kao mlad čovjek ,eto rođen 1975 ,godine nije u svom kratkom životu nigdje ustaše mogao ni vidjeti ,ni doživjeti. Prije svega jer je 2.svjetski rat završio 1945.godine ,a ustaše su pobijene na Križnom putu ,nakon njihove predaje Titovim partizanima , od strane Engleza na Bleiburškom polju u Austriji.

U vrijeme Domovinskog rata bio je tinejđer od 15 godina , a kako je živio u Puli ,gdje ratnih operacija nije ni bilo ,nije mogao vidjeti ni HOSovce ,koje sada optužuje za ustaštvo i fašizam.

Da bi ipak našli odgovor na pitanje zbog čega je taj mladi čovjek toliko opterećen ustašama i ustaštvom ,treba poći od obitelji u kojoj je odrastao i stekao prve svjetonazorske slike svijeta. Boris Miletić odrastao je u obitelji oficira JNA ,visoko pozicioniranog na pulskom Aerodromu, koji nikako nije mogao prihvatiti raspad Jugoslavije,a Hrvatsku kao samostalnu državu još manje. Ti bivši pripadnici JNA svi su bili u Pokretu za Jugoslaviju kojeg je u početku podržavao i IDS. U takvom obiteljskom okruženju naravno da je svako tko se izjasnio kao HRVAT bio ustaša,nacionalista i šovinista,po riječniku i doktrinKomunističke partije Jugoslavije! Stoga ne čudi što Boris Miletić daje  ovakve izjave:

“Mogli smo vidjeti što se u ovoj postojećoj vladi MOST-a i HDZ-a desilo, gdje je narušen ugled Hrvatske u svijetu, gdje se dešava jedno nacionalističko divljanje i takve vrijednosti nama nisu prihvatljive – istaknuo je čelnik IDS-a.” Vidljivo je da je njemu svako izražavanje hrvatstva “nacionalističko divljanje” ili dalje

Reagiranje za medije predsjednika IDS-a Borisa Miletića, povodom današnjih izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u kojima je rekao da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre, te je ovom skandaloznom izjavom Premijer ogorčio i predsjednika IDS-a, ali i sve stanovnike Istre.

” Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti,  multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji. Takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina.Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Ovom izjavom Boris Miletić sam sebe razotkriva! Prvo prikazuje sebe i IDS ,kao svo stanovništvo Istre i govori kao da oni predstavljaju cjelu Istru,što nije točno! Drugo premijer Plenković je rekao istinu. Katolička crkva u Istri jest zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata,što je naravno IDSu neprihvatljivo,jer se kosi sa njihovom politikom stvaranja nepostojeće Istrijanske nacije! Jer biti Istrijan je regionalan identitet ,kao i Dalmatinac,Zagorac ili Slavonac,a ne obilježje jednog naroda. Treće što Boris Miletić nikada neće moći shvatiti ni prihvatiti je biti Hrvat,jer on po svom odgoju svako izjašnjavanje Hrvatom proglašava”retorikom nacionalizma i isključivosti” ,a ustvari isključiv je on  u svojim istupima! A busanje u prsa sa suživotom u Istri upravo sam sebe demantira ,jer su svi u Istri dobro došli osim Hrvata. Hrvati su za njega po terminologiji KPJ i dalje  ustaše,nacionalisti ,klerofašisti ,kako je i naučio u svom  roditeljskom domu!

A opće je poznato da je komandant zračnih snaga na Pulskom aerodromu 1990 godine bio pukovnik Marijan Vratović , a oficir Kos-a je bio Alberto. Miletić (otac Borisa Miletića)  koji  je ciljano ostao na čelu vojnih snaga JA na aerodromu ,što je moguće duže ,kako bi sa svoje pozicije spriječio  naredbe za izvođenje zračnih napada sa pulskog aerodroma na grad Pulu,jer je Alberto Miletić imao čvrstu namjeru da sruši pulsku ARENU i veliki dio grada Pule. Kako se vidi nije mu ni dlaka sa glave pala od tih “silnih ustaša” ,već mu je sin pored tih Hrvata ustaša,nacionalista i klerofašista postao gradonačelnik Pule 2006.godine ! Toliko o Miletićevu prijedlogu Zakona o kažnjavanju fašističih i ustaških simbola i njegovoj opsjednutosti ustaštvom i hrvatskim nacionalizmom.
A da ne nabrajam kako je za njega crvena zvijezda simbol
“Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo. Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.”
Boris Miletić izgleda pati od amnezije ,jer je pod tom zvijezdom petokrakom razrušeno mnogo hrvatskih gradova,pobijeno mnogo stanovnika tih gradova i sela i napravljen genocid u Srebrenici. Ne to se Borisa Miletića ne tiče, jer IDSovcima Domovinski rat i nije bio njihov rat.(Ivan Jakovčić)
TALIJANSKE MIROVINE I KAKO SE DO NJIH DOŠLO
 Nakon pada Berlinskog zida i raspadom složenih država bivšeg socijalističkog uređenja, u Europi je opet postala aktualnom sukcesija država, te pitanja i problemi koje ovaj institut u međunarodnom pravu i odnosima sa sobom donosi. Tako sukcesija nije zaobišla niti Hrvatsku, a niti njezino mirovinsko osiguranje, odnosno prava i obveze iz toga osiguranja, nastala u sklopu bivše SFR Jugoslavije, te je otvorila i niz  pitanja i probleme u njegovoj provedbi
.

POJAM I PREDMET SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU

Prema članku 2. Bečkih konvencija o sukcesiji država, sukcesija država definirana je kao “zamjena jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja” (Metelko, 1997.:18). Na sličan način, ali opsežnije, definirana je sukcesija država u mišljenju br. 1 .Badinterove komisije, koja je arbitrirala povodom raspada bivše SFR Jugoslavije. Prema tome mišljenju, “izraz sukcesija država proteže se na zamjenu jedne države drugom u odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja. Osim toga, imperativne norme općeg međunarodnog prava, a naročito poštivanje osnovnih prava čovjeka i prava naroda i manjina, nameće se svim stranama u sukcesiji” (Degan, 1994.). U tom smislu, sukcesija bivše SFR Jugoslavije obuhvatila je ne samo zamjenu jedne države drugom nego i preuzimanje obveza za osiguranje prava pojedinaca, u koja spadaju i socijalna prava, uključujući tu i prava iz mirovinskog osiguranja. Shodno tome, za države nasljednice na tlu bivše SFR Jugoslavije nastala je, između ostalog, i obveza preuzimanja prava, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, ostvarenih u okviru bivše federalne države, odnosno određivanje i isplata davanja na temelju ulaganja (uplaćenih doprinosa) i mirovinskog staža pojedinaca za sebe i članove svojih obitelji.

Drugi oblik sukcesije bivše SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju za Hrvatsku odnosi se na preuzimanje i izvršavanje obveza bivše federalne države iz ugovora o socijalnom osiguranju zatečenih na snazi i u primjeni prigodom njezina prestanka postojanja. Tih ugovora bilo je zaključeno sa 17 država,  a obveze što su iz njih proizlazile prema korisnicima mirovinskih davanja još prije raspada bivše Jugoslavije bile su obveze mirovinskog osiguranja pojedinih njezinih republika i pokrajina, tako da je za Hrvatsku u ovome dijelu sukcesija bila formalne naravi i zasnivala se na odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora, kojoj je i Hrvatska pristupila ( Narodne novine – Međunarodni ugovori , br. 16/1993.).

Prema svojoj prirodi, prava iz mirovinskog osiguranja mogu biti:

  •  stečena prava (mirovine, invalidnina i druga davanja) koja se već koriste
  • očekivana prava (prava u tijeku stjecanja) koja postoje u obliku uplaćenih doprinosa, ili ostvarenoga mirovinskog staža, a koja će se koristiti nakon što se u pojedinom slučaju ostvare za to propisani uvjeti.

Predmetom sukcesije država u mirovinskom osiguranju jesu ne samo prava iz mirovinskog osiguranja koja su već ostvarena (stečena) i kojima se njihovi korisnici već koriste nego i očekivana prava. Naime, nepreuzimanjem očekivanih prava iz mirovinskog osiguranja u sklopu sukcesije, u budućnosti bi došlo i do neostvarivanja subjektivnih prava pojedinaca iz tog osiguranja, u većoj ili manjoj mjeri ovisno o dužini njihova mirovinskog staža i doprinosa uplaćenih u mirovinsko osiguranje države koje više nema, s jedne strane, i do krajnjeg odnosno nepotpunog preuzimanja obveza u sklopu njezine sukcesije od strane države nasljednice prema osiguranicima u mirovinskom osiguranju, s druge strane.

DOSADAŠNJE SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU NA TLU HRVATSKU

Prije ove posljednje sukcesije, nastale nakon raspada bivše SFR Jugoslavije, na današnjem tlu Hrvatske dogodile su se dvije sukcesije država koje su i obuhvatile mirovinsko osiguranje, i to:

1. nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije,

2. druga, nakon Drugoga svjetskog rata i proširenja teritorija tadašnje Jugoslavije na Istru, Rijeku, Zadar i neke ostale krajeve, prema Ugovoru o miru s Italijom od 10.veljače 1947.godine.

U prvom slučaju, došlo je do nestanka jedne države i stvaranju drugih država na određenom teritoriju, dok je u drugom slučaju došlo samo do teritorijalne promjene između dvije države koje su sačuvale svoj međunarodno-pravni kontinuitet.

U pogledu međunarodnih ugovora  Republika Hrvatske se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske obvezala da “međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati će se u Republici Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora” ( Narodne novine , br. 31/1991.). Ova obveza u Hrvatskoj postoji i prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država, glede međunarodnih ugovora, kojoj je pristupila i Hrvatska. U ovome su dijelu na Hrvatsku prešle obveze u mirovinskom osiguranju prema slijedećim državama: Austriji ,Belgiji,Bugarskoj,Češkoj,Slovačkoj,Danskoj,Francuskoj,Luksemburgu,Mađarskoj i drugim europskim državama,a

– Italiji, prema Konvenciji o socijalnom osiguranju između FNR Jugoslavije i Republike Italije od 14. studenoga 1957. te Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV Ugovora o miru od 5. veljače 1959.godine.

U međuvremenu, Hrvatska je izravno sklopila i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju s Austrijom, Češkom, Nizozemskom, Slovačkom, SR Njemačkom i Švicarskom, tako da ugovori u ovoj oblasti, zatečenim na snazi u momentu prestanka postojanja SFR Jugoslavije s naprijed navedenim državama, više nisu na snazi.

DATUM SUKCESIJE JE VEOMA BITAN

Datum sukcesije neke države znači i vrijeme od kojega obveze ranije države prelaze na državu-nasljednicu, a u mirovinskom osiguranju – za korisnike prava iz toga osiguranja to može značiti i datum ostvarivanja prava u sklopu toga osiguranja države nasljednice. Prema mišljenju Badinterove komisije, koja je osnovana povodom raspada SFR Jugoslavije, Republika Hrvatska poslala je državom-nasljednicom dana 8.listopada 1991.godine (isto vrijedi i za Sloveniju), budući da je do toga datuma bila suspendirala izvršenje svoje odluke o samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine (Metelko, 1995.:684). Taj se datum uzima i kao datum preuzimanja obveze za Hrvatsku u mirovinskom osiguranju u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. On se uzima i kao datum prelaska na međunarodno-pravni režim u socijalnom osiguranju i u ugovorima o socijalnom osiguranju koje je Hrvatske zaključila sa Slovenijom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i SR Jugoslavijom.  U vezi s time valja napomenuti da prema Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, obveze prema korisnicima tih mirovina su isto tako preuzete.

Prigodom sukcesije SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju primijenjena  je doktrina stečenih prava, prema kojoj osobna prava stečena u jednome poretku načelno se moraju poštovati i u drugom poretku, a smjena suverenosti (zamjena jedne države drugom) nije dovoljan razlog za njihovo ukidanje.

https://hrcak.srce.hr/file/47476

SUKCESIJA KRALJEVINE ITALIJE

Ova sukcesija u mirovinskom osiguranju bila je nešto složenija od prethodne, i još formalno nije okončana. Ugovorom o miru s Italijom od 10. veljače 1947., odnosno točkama 7. i 8. njegovog Priloga XIV., također je uređena sukcesija između tadašnje jugoslavenske i talijanske države u mirovinskom osiguranju, a za očekivana i stečena prava iz toga osiguranja nastalih na teritoriju na koji se proširila bivša Jugoslavija nakon 2. svjetskog rata. Odredba Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom, kojom je u ovome slučaju uređena sukcesija u mirovinskom osiguranju glasi:

“7. Država nasljednica i Italija regulirati će naročitim aranžmanima uvjete pod kojima će obveze talijanskih javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje prema stanovnicima ustupljene teritorije, kao i srazmjerni dio rezervi prikupljenih od strane tih organizacija biti prenijeti na slične organizacije državne nasljednice.

Država nasljednica i Italija će isto tako regulirati sličnim aranžmanima obveze javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje čije se sjedište nalazi na ustupljenoj teritoriji, prema vlasnicima polica ili osiguranicima nastanjenim u Italiji.

8. Italija bit će dužna da i dalje plaća civilne ili vojne mirovine, koje na dan stupanja na snagu ovog ugovora potražuju – na osnovu službe talijanskoj državi, gradskim ili samoupravnim vlastima – osobe koje na osnovu ovog Ugovora stječu državljanstvo države nasljednice, podrazumijevajući tu i prava na mirovinu, koja još nisu dospjela. Država nasljednica i Italija regulirat će putem aranžmana uvjete izvršenja ove obveze” ( Ugovor o miru s Italijom , 1947.).

Na temelju ove odredbe Ugovora o miru s Italijom tadašnja Jugoslavija i Italija zaključile su 18. prosinca 1954. Sporazum između FNR Jugoslavije i Talijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proističu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1956.). Ovaj Sporazum stupio je na snagu 10. veljače 1956.

Prema članku 1. toga Sporazuma, tadašnje jugoslavensko mirovinsko osiguranje preuzelo je obveze u pogledu očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja za sve osobe koje su postale jugoslavenskim državljanima prema odredbama Ugovora o miru s Italijom, dok je za osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo – obveze preuzelo talijansko mirovinsko osiguranje. S obzirom na to da su ovim Sporazumom uređena i druga pitanja iz Ugovora o miru s Italijom između tadašnje Jugoslavije i Italije, Sporazum sadržava i odgovarajuće odredbe financijske naravi, prema kojima će Italija, a u svrhu konačnog obeštećenja, isplatiti tadašnjoj Jugoslaviji svotu od 30.000.000 US dolara (članak 11. i Pismo G uz Sporazum). U svrhu provedbe članka 8. navedenog Sporazuma s Italijom i pobližeg utvrđivanja kriterija o preuzimanju očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja između dviju država, tadašnja Jugoslavija i Italija su razmjenom nota 5. veljače 1959. zaključile Sporazum između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV. Ugovora o miru ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1960.). Ovaj Sporazum, kao i onaj prethodni, obuhvaća razdoblje mirovinskog staža i prava iz mirovinskog osiguranja stečena do 18. prosinca 1954. na području na koje se Jugoslavija proširila Ugovorom o miru s Italijom.

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

Talijansko državljanstvo se zasniva na načelu ius sanguinis (pravo krvi), prema kojem je dijete čiji su otac ili majka Talijani i ono talijanski državljanin; pa ipak, potrebno je imati u vidu da majka državljanka Italije prenosi državljanstvo na djecu tek od 1.1.1948, na osnovu posebne presude Ustavnog suda. Trenutno, talijansko državljanstvo je regulirano zakonom br. 91 od 5.12.1992. koji, za razliku od prethodnog, uzima u obzir individualnu želju u sticanju i gubitku državljanstva i priznaje pravo na istovremeno posjedovanje više državljanstava, osim ako međunarodnim sporazumima nije drugačije regulirano.

Talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 10.ožujka 2006.godine je potpisao zakon o talijanskom državljanstvu koji je njihov parlament usvojio 9. veljače.  Riječ je o zakonu koji dopunjuje onaj iz 1992. godine kojim je Italija omogućila povrat talijanskog državljanstva hrvatskim i slovenskim državljanima nastanjenim na prostoru koji je nekoć pripadao Italiji. Uvjet je bio da su mogli dokazati da su prebivali na spomenutim područjima zaključno s 1947. godinom. Dopuna se sastoji u tome da je pravo na talijansko državljanstvo prošireno i na njihove potomke, dakle osobe koje su rođene nakon tog datuma 1947. i koji su njihovi izravni potomci. Naime, iako zakon izričito navodi da pravo na talijansko državljanstvo imaju osobe koje mogu dokazati da su im izravni potomci bivši talijanski državljani, dakle rođeni prije potpisivanja mirovnog ugovora iz 1947. godine, s druge strane traži od podnositelja dokaze o pripadnosti talijanskoj kulturi i jeziku. No talijanska je  država bila selektivna. Naime, tek je  manji broj podnositelja zahtjeva na kraju dobio državljanstvo, a radi se o oko 3.500 do 4.000 hrvatskih državljana koji imaju dvojno državljanstvo.

Upravo ta mogućnost dvojnog državljanstva ,koje su ljudi uzimali za potrebe talijanskih mirovina, po primitku obavjesti od strane talijanske Vlade 1994 izazvalo je negativne reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji. Najprije je slovenska, a zatim i hrvatska vlada uputila protestne note u kojima se talijanska vlada upozorava na kršenje medjunarodnih zakona i Osimskih sporazuma. Te note su u Farnesini ocijenjene “gotovo smijesnim”, a dnevnik “Corriere della Sera” je prokomentirao: “Rim sumnja da se iza polemike kriju razlozi vezani za instrumentalizaciju pregovora o reviziji Osimskih sporazuma i uz primjenu onih dijelova iz njih koji su još ostali mrtvo slovo na papiru”.

Sa svojim izjavom na skupu u Hreljićima 29. kolovoza,1994 godine izašli su istarski svećenici koji su svjesni svoje “povijesne odgovornosti, svoje tradicije i crkvene zadaće” podigli glas protiv uvodjenja dvojnog državljanstva. Ta pojava, smatraju oni, dira ljudsko dostojanstvo i nacionalnu pripadnost, te slobodu i pravo da čovjek bude ono sto jest.

Najoštriju ocjenu talijanske ponude izrekao je tada  hrvatski predsjednik  dr.Franjo Tudjman na svojoj redovitoj konferenciji za novinare izrekavši sud da je ona jedna od najperfidnijih metoda destabilizacije hrvatske države na području Istre, ali i dalekosežno osporavanje prava Hrvatske na Istru ,ne samo do fašističkih snaga, nego i prikrivenih iredentističkih snaga u Italiji ,a i u Istri!

Interes za talijansko državljanstvo motiviran   je ekonomskim razlozima, jer su talijanske mirovine donijele blagostanje mnogim obiteljima. Sagradile su se kuće,kupili automobili, ali su se  istovremeno i narušili obiteljski  odnosi zbog naslijeđivanja i korištenja prava na mirovinu.

Te mirovine variraju u iznosima,ovisno do dobi i radnom stažu .Oni bez radnog staža nisu je mogli dobiti .Pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti:
• bračni drug (ako ponovno sklopi brak isplata mirovine se obustavlja)
• razvedeni bračni drug (ako ga je pokojnik uzdržavao sukladno sudskoj odluci)
• djeca do 18 godine života, odnosno do 21 godine života ako su na redovnom školovanju ili do 26 godine života ako studiraju na sveučilištu
• ako nema preživjelog bračnog druga ili djece koja ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu, pravo na obiteljsku mirovinu, ako ih je pokojnik uzdržavao, mogu ostvariti i:
— roditelji stariji od 65 godina života
— braća ili sestre, unuci, nećaci, nećakinje.. Udovice su također dobile i djeca po nasljeđivanju

Odnose se i na služenje redovne vojske prije  2.svjetskog rata,jer je Istra tada bila sastavni dio republike Italije pa su muškarci bili vojni obveznici. Bilo je slučajeva da su mnogi po povratku kući nakon odsluženja vojnog roka i kapitulacije Italije ,prešli u partizane ,pa su dobili i talijansku i jugoslavensku mirovinu.,kao prvoborci u partizanima. Kojeg li apsurda! Kao antifašisti ,bivši partizani ,prijavili su se za talijansko dvojno državljanstvo da bi dobili  talijansku mirovinu  za služenje vojnog roka u fašističkoj Musolinijevoj vojsci,a u Jugoslaviji su dobili mirovinu kao prvoborci protiv fašizma ! Radilo se o zaostacima i po 30 do 50 tisuća dolara. Znači kada je novac u pitanju, nije uopće bitno ,jeli dolazi od fašista ili antifašista!

Treba naglasiti da se ovaj talijanski zakon o dvojnom državljanstvu ne odnosi samo na hrvatske državljane i ex Jugoslaviju  ,nego na sve zemlje u kojima žive talijanski državljani!

29.rujan 1994.godine http://aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199409/40909-001-pubs-zag.htm

Zagreb, 1. listopada 2004. Podravska banka od listopada 2004. postala partner za isplatu čekova talijanskih mirovina u Hrvatskoj.

Temeljem sklopljenog ugovora s Istituto Centrale delle Banche Popolari Italiane (ICBPI) iz Milana, Podravska banka će od 01. listopada 2004. g. isplaćivati čekove za sve korisnike talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Sklapanjem tog ugovora Podravska banka postala je ekskluzivni partner za isplatu talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Čekovi će stizati početkom mjeseca iz Italije na oko 7.500 adresa korisnika talijanskih mirovina, a bit će naplativi u cijeloj poslovnoj mreži Podravske banke, koja osigurava sredstva za isplatu. Korisnici talijanskih mirovina čekove će moći unovčiti odmah i bez naknade.

http://www.mirovinsko.hr/default.aspx//UserDocsImages/default.aspx?ID=960

To je obavijest kojom  HZMO obavještava kako da korisnici talijanskih mirovina unovče čekove koje dobiju svaki mjesec

ZAKLJUČAK

Te talijanske mirovine poboljšale su standard dijela stanovnika Istre! Sa razlikom od desetka tisuća dolara mnogi su sagradili kuće,pokupovali aute i živjeli iznad prosječnog stanovništva Istre. A bilo je i dosta slučajeva obiteljskih svađa,naravno zbog novca!

Brojka od 7 500 korisnka  talijanskih mirovina nije zanemariva ,a uz dvojno državljanstvo onih koji su ga primili ,postali su zahvalna baza IDSovih glasača. Jer eto država Italija dala im je mirovine,a što im je to Hrvatska država dala? Tako su se okrenuli prema IDSovoj politici autonomnoj Istri,da ne dijele taj svoj novac sa drugim krajevima Republike Hrvatske!

I ne samo to! Zaboravili su na sve torture i zlostavljanja talijanskog fašizma u vrijeme vladavine Benita Musolinija, novac je sve to izbrisao! Postali su skloniji talijanskim krajnje desničarskim strankama ! Nije im više smetao talijanski fašizam,dapače IDS često poziva i ugošćuje talijanske političare ekstremne desnice  Lega Nord  i druge. To  Borisu Miletiću,. antifašistu  i njegovoj”lijevo-liberalnoj opciji “uopće ne smeta,već blagonaklono na njih gledaju. Zato mu veoma smetaju HOS ovci,koji su poginuli pod svojim znakovljem i sa svojim pozdravom!

To je dvolična ,licemjerna i nepravedna politika IDS sa. Sa jedne strane talijanski fašisti su rado viđeni gosti pulskog  gradonačelnika i IDSovaca, usprkos zala koja su počinili ,a hrvatski bojovnici pripadnici HOSa bi trebali u zatvor zbog znakovlja pod kojima su ginuli u boju za slobodnu Republiku Hrvatsku? Nevjerodostojna je i neprihvatljiva politika koja koketira sa fašizmom susjedne države ,a  u isto vrijeme optužuje za fašizam svoju državu ?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori