Pratite nas

U potrazi za Istinom

U Istri ima oko 7500 onih koji primaju talijanske mirovine, koje su zaradili kod Mussolinia

Objavljeno

na

“Kaze Boris Miletic ne fasizmu,očito kada je to rekao mora da je zaboravio na talijanske pemzije, koje su veliki broj Istrijana zaradili kod Benita Mussolinia boreći se na strani nacizma i fasizma. E crni Boro brži ti je jezik od mozga. Insomma vota ids-U partija. Hvala/Grazije/Shukran”

Točno , ima u Istri oko 7 500 onih koji primaju talijanske mirovine, zato što su kao vojni obveznici morali služiti vonji rok u talijanskoj vojsci,pošto je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920 godine bila pod vlašću Italije sve do njene kapitulacije 8,rujna 1943.godine,

Pulski gradonačelnik Boris Miletić (Pula2. rujna 1975.),  i predsjednik IDS-a, kao mlad čovjek ,eto rođen 1975 ,godine nije u svom kratkom životu nigdje ustaše mogao ni vidjeti ,ni doživjeti. Prije svega jer je 2.svjetski rat završio 1945.godine ,a ustaše su pobijene na Križnom putu ,nakon njihove predaje Titovim partizanima , od strane Engleza na Bleiburškom polju u Austriji.

U vrijeme Domovinskog rata bio je tinejđer od 15 godina , a kako je živio u Puli ,gdje ratnih operacija nije ni bilo ,nije mogao vidjeti ni HOSovce ,koje sada optužuje za ustaštvo i fašizam.

Da bi ipak našli odgovor na pitanje zbog čega je taj mladi čovjek toliko opterećen ustašama i ustaštvom ,treba poći od obitelji u kojoj je odrastao i stekao prve svjetonazorske slike svijeta. Boris Miletić odrastao je u obitelji oficira JNA ,visoko pozicioniranog na pulskom Aerodromu, koji nikako nije mogao prihvatiti raspad Jugoslavije,a Hrvatsku kao samostalnu državu još manje. Ti bivši pripadnici JNA svi su bili u Pokretu za Jugoslaviju kojeg je u početku podržavao i IDS. U takvom obiteljskom okruženju naravno da je svako tko se izjasnio kao HRVAT bio ustaša,nacionalista i šovinista,po riječniku i doktrinKomunističke partije Jugoslavije! Stoga ne čudi što Boris Miletić daje  ovakve izjave:

“Mogli smo vidjeti što se u ovoj postojećoj vladi MOST-a i HDZ-a desilo, gdje je narušen ugled Hrvatske u svijetu, gdje se dešava jedno nacionalističko divljanje i takve vrijednosti nama nisu prihvatljive – istaknuo je čelnik IDS-a.” Vidljivo je da je njemu svako izražavanje hrvatstva “nacionalističko divljanje” ili dalje

Reagiranje za medije predsjednika IDS-a Borisa Miletića, povodom današnjih izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u kojima je rekao da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre, te je ovom skandaloznom izjavom Premijer ogorčio i predsjednika IDS-a, ali i sve stanovnike Istre.

” Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti,  multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji. Takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina.Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Ovom izjavom Boris Miletić sam sebe razotkriva! Prvo prikazuje sebe i IDS ,kao svo stanovništvo Istre i govori kao da oni predstavljaju cjelu Istru,što nije točno! Drugo premijer Plenković je rekao istinu. Katolička crkva u Istri jest zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata,što je naravno IDSu neprihvatljivo,jer se kosi sa njihovom politikom stvaranja nepostojeće Istrijanske nacije! Jer biti Istrijan je regionalan identitet ,kao i Dalmatinac,Zagorac ili Slavonac,a ne obilježje jednog naroda. Treće što Boris Miletić nikada neće moći shvatiti ni prihvatiti je biti Hrvat,jer on po svom odgoju svako izjašnjavanje Hrvatom proglašava”retorikom nacionalizma i isključivosti” ,a ustvari isključiv je on  u svojim istupima! A busanje u prsa sa suživotom u Istri upravo sam sebe demantira ,jer su svi u Istri dobro došli osim Hrvata. Hrvati su za njega po terminologiji KPJ i dalje  ustaše,nacionalisti ,klerofašisti ,kako je i naučio u svom  roditeljskom domu!

A opće je poznato da je komandant zračnih snaga na Pulskom aerodromu 1990 godine bio pukovnik Marijan Vratović , a oficir Kos-a je bio Alberto. Miletić (otac Borisa Miletića)  koji  je ciljano ostao na čelu vojnih snaga JA na aerodromu ,što je moguće duže ,kako bi sa svoje pozicije spriječio  naredbe za izvođenje zračnih napada sa pulskog aerodroma na grad Pulu,jer je Alberto Miletić imao čvrstu namjeru da sruši pulsku ARENU i veliki dio grada Pule. Kako se vidi nije mu ni dlaka sa glave pala od tih “silnih ustaša” ,već mu je sin pored tih Hrvata ustaša,nacionalista i klerofašista postao gradonačelnik Pule 2006.godine ! Toliko o Miletićevu prijedlogu Zakona o kažnjavanju fašističih i ustaških simbola i njegovoj opsjednutosti ustaštvom i hrvatskim nacionalizmom.
A da ne nabrajam kako je za njega crvena zvijezda simbol
“Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo. Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.”
Boris Miletić izgleda pati od amnezije ,jer je pod tom zvijezdom petokrakom razrušeno mnogo hrvatskih gradova,pobijeno mnogo stanovnika tih gradova i sela i napravljen genocid u Srebrenici. Ne to se Borisa Miletića ne tiče, jer IDSovcima Domovinski rat i nije bio njihov rat.(Ivan Jakovčić)
TALIJANSKE MIROVINE I KAKO SE DO NJIH DOŠLO
 Nakon pada Berlinskog zida i raspadom složenih država bivšeg socijalističkog uređenja, u Europi je opet postala aktualnom sukcesija država, te pitanja i problemi koje ovaj institut u međunarodnom pravu i odnosima sa sobom donosi. Tako sukcesija nije zaobišla niti Hrvatsku, a niti njezino mirovinsko osiguranje, odnosno prava i obveze iz toga osiguranja, nastala u sklopu bivše SFR Jugoslavije, te je otvorila i niz  pitanja i probleme u njegovoj provedbi
.

POJAM I PREDMET SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU

Prema članku 2. Bečkih konvencija o sukcesiji država, sukcesija država definirana je kao “zamjena jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja” (Metelko, 1997.:18). Na sličan način, ali opsežnije, definirana je sukcesija država u mišljenju br. 1 .Badinterove komisije, koja je arbitrirala povodom raspada bivše SFR Jugoslavije. Prema tome mišljenju, “izraz sukcesija država proteže se na zamjenu jedne države drugom u odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja. Osim toga, imperativne norme općeg međunarodnog prava, a naročito poštivanje osnovnih prava čovjeka i prava naroda i manjina, nameće se svim stranama u sukcesiji” (Degan, 1994.). U tom smislu, sukcesija bivše SFR Jugoslavije obuhvatila je ne samo zamjenu jedne države drugom nego i preuzimanje obveza za osiguranje prava pojedinaca, u koja spadaju i socijalna prava, uključujući tu i prava iz mirovinskog osiguranja. Shodno tome, za države nasljednice na tlu bivše SFR Jugoslavije nastala je, između ostalog, i obveza preuzimanja prava, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, ostvarenih u okviru bivše federalne države, odnosno određivanje i isplata davanja na temelju ulaganja (uplaćenih doprinosa) i mirovinskog staža pojedinaca za sebe i članove svojih obitelji.

Drugi oblik sukcesije bivše SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju za Hrvatsku odnosi se na preuzimanje i izvršavanje obveza bivše federalne države iz ugovora o socijalnom osiguranju zatečenih na snazi i u primjeni prigodom njezina prestanka postojanja. Tih ugovora bilo je zaključeno sa 17 država,  a obveze što su iz njih proizlazile prema korisnicima mirovinskih davanja još prije raspada bivše Jugoslavije bile su obveze mirovinskog osiguranja pojedinih njezinih republika i pokrajina, tako da je za Hrvatsku u ovome dijelu sukcesija bila formalne naravi i zasnivala se na odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora, kojoj je i Hrvatska pristupila ( Narodne novine – Međunarodni ugovori , br. 16/1993.).

Prema svojoj prirodi, prava iz mirovinskog osiguranja mogu biti:

  •  stečena prava (mirovine, invalidnina i druga davanja) koja se već koriste
  • očekivana prava (prava u tijeku stjecanja) koja postoje u obliku uplaćenih doprinosa, ili ostvarenoga mirovinskog staža, a koja će se koristiti nakon što se u pojedinom slučaju ostvare za to propisani uvjeti.

Predmetom sukcesije država u mirovinskom osiguranju jesu ne samo prava iz mirovinskog osiguranja koja su već ostvarena (stečena) i kojima se njihovi korisnici već koriste nego i očekivana prava. Naime, nepreuzimanjem očekivanih prava iz mirovinskog osiguranja u sklopu sukcesije, u budućnosti bi došlo i do neostvarivanja subjektivnih prava pojedinaca iz tog osiguranja, u većoj ili manjoj mjeri ovisno o dužini njihova mirovinskog staža i doprinosa uplaćenih u mirovinsko osiguranje države koje više nema, s jedne strane, i do krajnjeg odnosno nepotpunog preuzimanja obveza u sklopu njezine sukcesije od strane države nasljednice prema osiguranicima u mirovinskom osiguranju, s druge strane.

DOSADAŠNJE SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU NA TLU HRVATSKU

Prije ove posljednje sukcesije, nastale nakon raspada bivše SFR Jugoslavije, na današnjem tlu Hrvatske dogodile su se dvije sukcesije država koje su i obuhvatile mirovinsko osiguranje, i to:

1. nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije,

2. druga, nakon Drugoga svjetskog rata i proširenja teritorija tadašnje Jugoslavije na Istru, Rijeku, Zadar i neke ostale krajeve, prema Ugovoru o miru s Italijom od 10.veljače 1947.godine.

U prvom slučaju, došlo je do nestanka jedne države i stvaranju drugih država na određenom teritoriju, dok je u drugom slučaju došlo samo do teritorijalne promjene između dvije države koje su sačuvale svoj međunarodno-pravni kontinuitet.

U pogledu međunarodnih ugovora  Republika Hrvatske se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske obvezala da “međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati će se u Republici Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora” ( Narodne novine , br. 31/1991.). Ova obveza u Hrvatskoj postoji i prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država, glede međunarodnih ugovora, kojoj je pristupila i Hrvatska. U ovome su dijelu na Hrvatsku prešle obveze u mirovinskom osiguranju prema slijedećim državama: Austriji ,Belgiji,Bugarskoj,Češkoj,Slovačkoj,Danskoj,Francuskoj,Luksemburgu,Mađarskoj i drugim europskim državama,a

– Italiji, prema Konvenciji o socijalnom osiguranju između FNR Jugoslavije i Republike Italije od 14. studenoga 1957. te Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV Ugovora o miru od 5. veljače 1959.godine.

U međuvremenu, Hrvatska je izravno sklopila i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju s Austrijom, Češkom, Nizozemskom, Slovačkom, SR Njemačkom i Švicarskom, tako da ugovori u ovoj oblasti, zatečenim na snazi u momentu prestanka postojanja SFR Jugoslavije s naprijed navedenim državama, više nisu na snazi.

DATUM SUKCESIJE JE VEOMA BITAN

Datum sukcesije neke države znači i vrijeme od kojega obveze ranije države prelaze na državu-nasljednicu, a u mirovinskom osiguranju – za korisnike prava iz toga osiguranja to može značiti i datum ostvarivanja prava u sklopu toga osiguranja države nasljednice. Prema mišljenju Badinterove komisije, koja je osnovana povodom raspada SFR Jugoslavije, Republika Hrvatska poslala je državom-nasljednicom dana 8.listopada 1991.godine (isto vrijedi i za Sloveniju), budući da je do toga datuma bila suspendirala izvršenje svoje odluke o samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine (Metelko, 1995.:684). Taj se datum uzima i kao datum preuzimanja obveze za Hrvatsku u mirovinskom osiguranju u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. On se uzima i kao datum prelaska na međunarodno-pravni režim u socijalnom osiguranju i u ugovorima o socijalnom osiguranju koje je Hrvatske zaključila sa Slovenijom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i SR Jugoslavijom.  U vezi s time valja napomenuti da prema Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, obveze prema korisnicima tih mirovina su isto tako preuzete.

Prigodom sukcesije SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju primijenjena  je doktrina stečenih prava, prema kojoj osobna prava stečena u jednome poretku načelno se moraju poštovati i u drugom poretku, a smjena suverenosti (zamjena jedne države drugom) nije dovoljan razlog za njihovo ukidanje.

https://hrcak.srce.hr/file/47476

SUKCESIJA KRALJEVINE ITALIJE

Ova sukcesija u mirovinskom osiguranju bila je nešto složenija od prethodne, i još formalno nije okončana. Ugovorom o miru s Italijom od 10. veljače 1947., odnosno točkama 7. i 8. njegovog Priloga XIV., također je uređena sukcesija između tadašnje jugoslavenske i talijanske države u mirovinskom osiguranju, a za očekivana i stečena prava iz toga osiguranja nastalih na teritoriju na koji se proširila bivša Jugoslavija nakon 2. svjetskog rata. Odredba Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom, kojom je u ovome slučaju uređena sukcesija u mirovinskom osiguranju glasi:

“7. Država nasljednica i Italija regulirati će naročitim aranžmanima uvjete pod kojima će obveze talijanskih javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje prema stanovnicima ustupljene teritorije, kao i srazmjerni dio rezervi prikupljenih od strane tih organizacija biti prenijeti na slične organizacije državne nasljednice.

Država nasljednica i Italija će isto tako regulirati sličnim aranžmanima obveze javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje čije se sjedište nalazi na ustupljenoj teritoriji, prema vlasnicima polica ili osiguranicima nastanjenim u Italiji.

8. Italija bit će dužna da i dalje plaća civilne ili vojne mirovine, koje na dan stupanja na snagu ovog ugovora potražuju – na osnovu službe talijanskoj državi, gradskim ili samoupravnim vlastima – osobe koje na osnovu ovog Ugovora stječu državljanstvo države nasljednice, podrazumijevajući tu i prava na mirovinu, koja još nisu dospjela. Država nasljednica i Italija regulirat će putem aranžmana uvjete izvršenja ove obveze” ( Ugovor o miru s Italijom , 1947.).

Na temelju ove odredbe Ugovora o miru s Italijom tadašnja Jugoslavija i Italija zaključile su 18. prosinca 1954. Sporazum između FNR Jugoslavije i Talijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proističu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1956.). Ovaj Sporazum stupio je na snagu 10. veljače 1956.

Prema članku 1. toga Sporazuma, tadašnje jugoslavensko mirovinsko osiguranje preuzelo je obveze u pogledu očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja za sve osobe koje su postale jugoslavenskim državljanima prema odredbama Ugovora o miru s Italijom, dok je za osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo – obveze preuzelo talijansko mirovinsko osiguranje. S obzirom na to da su ovim Sporazumom uređena i druga pitanja iz Ugovora o miru s Italijom između tadašnje Jugoslavije i Italije, Sporazum sadržava i odgovarajuće odredbe financijske naravi, prema kojima će Italija, a u svrhu konačnog obeštećenja, isplatiti tadašnjoj Jugoslaviji svotu od 30.000.000 US dolara (članak 11. i Pismo G uz Sporazum). U svrhu provedbe članka 8. navedenog Sporazuma s Italijom i pobližeg utvrđivanja kriterija o preuzimanju očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja između dviju država, tadašnja Jugoslavija i Italija su razmjenom nota 5. veljače 1959. zaključile Sporazum između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV. Ugovora o miru ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1960.). Ovaj Sporazum, kao i onaj prethodni, obuhvaća razdoblje mirovinskog staža i prava iz mirovinskog osiguranja stečena do 18. prosinca 1954. na području na koje se Jugoslavija proširila Ugovorom o miru s Italijom.

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

Talijansko državljanstvo se zasniva na načelu ius sanguinis (pravo krvi), prema kojem je dijete čiji su otac ili majka Talijani i ono talijanski državljanin; pa ipak, potrebno je imati u vidu da majka državljanka Italije prenosi državljanstvo na djecu tek od 1.1.1948, na osnovu posebne presude Ustavnog suda. Trenutno, talijansko državljanstvo je regulirano zakonom br. 91 od 5.12.1992. koji, za razliku od prethodnog, uzima u obzir individualnu želju u sticanju i gubitku državljanstva i priznaje pravo na istovremeno posjedovanje više državljanstava, osim ako međunarodnim sporazumima nije drugačije regulirano.

Talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 10.ožujka 2006.godine je potpisao zakon o talijanskom državljanstvu koji je njihov parlament usvojio 9. veljače.  Riječ je o zakonu koji dopunjuje onaj iz 1992. godine kojim je Italija omogućila povrat talijanskog državljanstva hrvatskim i slovenskim državljanima nastanjenim na prostoru koji je nekoć pripadao Italiji. Uvjet je bio da su mogli dokazati da su prebivali na spomenutim područjima zaključno s 1947. godinom. Dopuna se sastoji u tome da je pravo na talijansko državljanstvo prošireno i na njihove potomke, dakle osobe koje su rođene nakon tog datuma 1947. i koji su njihovi izravni potomci. Naime, iako zakon izričito navodi da pravo na talijansko državljanstvo imaju osobe koje mogu dokazati da su im izravni potomci bivši talijanski državljani, dakle rođeni prije potpisivanja mirovnog ugovora iz 1947. godine, s druge strane traži od podnositelja dokaze o pripadnosti talijanskoj kulturi i jeziku. No talijanska je  država bila selektivna. Naime, tek je  manji broj podnositelja zahtjeva na kraju dobio državljanstvo, a radi se o oko 3.500 do 4.000 hrvatskih državljana koji imaju dvojno državljanstvo.

Upravo ta mogućnost dvojnog državljanstva ,koje su ljudi uzimali za potrebe talijanskih mirovina, po primitku obavjesti od strane talijanske Vlade 1994 izazvalo je negativne reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji. Najprije je slovenska, a zatim i hrvatska vlada uputila protestne note u kojima se talijanska vlada upozorava na kršenje medjunarodnih zakona i Osimskih sporazuma. Te note su u Farnesini ocijenjene “gotovo smijesnim”, a dnevnik “Corriere della Sera” je prokomentirao: “Rim sumnja da se iza polemike kriju razlozi vezani za instrumentalizaciju pregovora o reviziji Osimskih sporazuma i uz primjenu onih dijelova iz njih koji su još ostali mrtvo slovo na papiru”.

Sa svojim izjavom na skupu u Hreljićima 29. kolovoza,1994 godine izašli su istarski svećenici koji su svjesni svoje “povijesne odgovornosti, svoje tradicije i crkvene zadaće” podigli glas protiv uvodjenja dvojnog državljanstva. Ta pojava, smatraju oni, dira ljudsko dostojanstvo i nacionalnu pripadnost, te slobodu i pravo da čovjek bude ono sto jest.

Najoštriju ocjenu talijanske ponude izrekao je tada  hrvatski predsjednik  dr.Franjo Tudjman na svojoj redovitoj konferenciji za novinare izrekavši sud da je ona jedna od najperfidnijih metoda destabilizacije hrvatske države na području Istre, ali i dalekosežno osporavanje prava Hrvatske na Istru ,ne samo do fašističkih snaga, nego i prikrivenih iredentističkih snaga u Italiji ,a i u Istri!

Interes za talijansko državljanstvo motiviran   je ekonomskim razlozima, jer su talijanske mirovine donijele blagostanje mnogim obiteljima. Sagradile su se kuće,kupili automobili, ali su se  istovremeno i narušili obiteljski  odnosi zbog naslijeđivanja i korištenja prava na mirovinu.

Te mirovine variraju u iznosima,ovisno do dobi i radnom stažu .Oni bez radnog staža nisu je mogli dobiti .Pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti:
• bračni drug (ako ponovno sklopi brak isplata mirovine se obustavlja)
• razvedeni bračni drug (ako ga je pokojnik uzdržavao sukladno sudskoj odluci)
• djeca do 18 godine života, odnosno do 21 godine života ako su na redovnom školovanju ili do 26 godine života ako studiraju na sveučilištu
• ako nema preživjelog bračnog druga ili djece koja ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu, pravo na obiteljsku mirovinu, ako ih je pokojnik uzdržavao, mogu ostvariti i:
— roditelji stariji od 65 godina života
— braća ili sestre, unuci, nećaci, nećakinje.. Udovice su također dobile i djeca po nasljeđivanju

Odnose se i na služenje redovne vojske prije  2.svjetskog rata,jer je Istra tada bila sastavni dio republike Italije pa su muškarci bili vojni obveznici. Bilo je slučajeva da su mnogi po povratku kući nakon odsluženja vojnog roka i kapitulacije Italije ,prešli u partizane ,pa su dobili i talijansku i jugoslavensku mirovinu.,kao prvoborci u partizanima. Kojeg li apsurda! Kao antifašisti ,bivši partizani ,prijavili su se za talijansko dvojno državljanstvo da bi dobili  talijansku mirovinu  za služenje vojnog roka u fašističkoj Musolinijevoj vojsci,a u Jugoslaviji su dobili mirovinu kao prvoborci protiv fašizma ! Radilo se o zaostacima i po 30 do 50 tisuća dolara. Znači kada je novac u pitanju, nije uopće bitno ,jeli dolazi od fašista ili antifašista!

Treba naglasiti da se ovaj talijanski zakon o dvojnom državljanstvu ne odnosi samo na hrvatske državljane i ex Jugoslaviju  ,nego na sve zemlje u kojima žive talijanski državljani!

29.rujan 1994.godine http://aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199409/40909-001-pubs-zag.htm

Zagreb, 1. listopada 2004. Podravska banka od listopada 2004. postala partner za isplatu čekova talijanskih mirovina u Hrvatskoj.

Temeljem sklopljenog ugovora s Istituto Centrale delle Banche Popolari Italiane (ICBPI) iz Milana, Podravska banka će od 01. listopada 2004. g. isplaćivati čekove za sve korisnike talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Sklapanjem tog ugovora Podravska banka postala je ekskluzivni partner za isplatu talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Čekovi će stizati početkom mjeseca iz Italije na oko 7.500 adresa korisnika talijanskih mirovina, a bit će naplativi u cijeloj poslovnoj mreži Podravske banke, koja osigurava sredstva za isplatu. Korisnici talijanskih mirovina čekove će moći unovčiti odmah i bez naknade.

http://www.mirovinsko.hr/default.aspx//UserDocsImages/default.aspx?ID=960

To je obavijest kojom  HZMO obavještava kako da korisnici talijanskih mirovina unovče čekove koje dobiju svaki mjesec

ZAKLJUČAK

Te talijanske mirovine poboljšale su standard dijela stanovnika Istre! Sa razlikom od desetka tisuća dolara mnogi su sagradili kuće,pokupovali aute i živjeli iznad prosječnog stanovništva Istre. A bilo je i dosta slučajeva obiteljskih svađa,naravno zbog novca!

Brojka od 7 500 korisnka  talijanskih mirovina nije zanemariva ,a uz dvojno državljanstvo onih koji su ga primili ,postali su zahvalna baza IDSovih glasača. Jer eto država Italija dala im je mirovine,a što im je to Hrvatska država dala? Tako su se okrenuli prema IDSovoj politici autonomnoj Istri,da ne dijele taj svoj novac sa drugim krajevima Republike Hrvatske!

I ne samo to! Zaboravili su na sve torture i zlostavljanja talijanskog fašizma u vrijeme vladavine Benita Musolinija, novac je sve to izbrisao! Postali su skloniji talijanskim krajnje desničarskim strankama ! Nije im više smetao talijanski fašizam,dapače IDS često poziva i ugošćuje talijanske političare ekstremne desnice  Lega Nord  i druge. To  Borisu Miletiću,. antifašistu  i njegovoj”lijevo-liberalnoj opciji “uopće ne smeta,već blagonaklono na njih gledaju. Zato mu veoma smetaju HOS ovci,koji su poginuli pod svojim znakovljem i sa svojim pozdravom!

To je dvolična ,licemjerna i nepravedna politika IDS sa. Sa jedne strane talijanski fašisti su rado viđeni gosti pulskog  gradonačelnika i IDSovaca, usprkos zala koja su počinili ,a hrvatski bojovnici pripadnici HOSa bi trebali u zatvor zbog znakovlja pod kojima su ginuli u boju za slobodnu Republiku Hrvatsku? Nevjerodostojna je i neprihvatljiva politika koja koketira sa fašizmom susjedne države ,a  u isto vrijeme optužuje za fašizam svoju državu ?

Lili Benčik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kako je general Praljak razbio laž o “opsadi Mostara”

Objavljeno

na

Objavio

U ovom videu general Praljak je razbio jednu laž i to je vrlo važno. Taj mit je ona čuvena laž o “opsadi Mostara” koju smo i nedavno čuli u Mostaru od notornog Mesića, kao i na ovom suđenju od isto tako notornog Manolića, odnosno tezi da je HVO držao Mostar u potpunom okruženju.

Svjedok je efendija Seid Smajkić, inače duhovnik 4. muslimanske brigade “Muderis” jedne izrazito radikalne mudžahedinske džihadističke fundamenatlističke postrojbe sa sjedištem u Konjicu, koja je poznata po svojim zlodjelima i zločinima prema Hrvatima. 

General Praljak je služeći se fotografijama skinutim s aplikacije Google Earth vrlo umješno uspio dokazati da je ta priča o opsadi odnosno potpunom okruženju Mostara jedna najobičnija laž i to je morao potvrditi i sam Smajkić. 

I onda, ta laž je pobijena i ovdje, ta laž je pobijena i kad je general Praljak o tome ispitivao kontroverznog novinara BBC-a Jeremy Bowena, i onda je većina u vijeću (Prandler i Treschell) ipak odluči uvrstiti tu laž u presudu, naravno, uz suprotno mišljenje najboljeg suca na haškom sudu, časnog suca Jean Claude Antonettia.

Evo ovdje za one koji ne znaju, nek malo vide tu 4. muslimansku brigadu “Muderis” kako to izgleda i na što to sliči. ISIL, Al-qaida, Al-shabab, Hamas i ovo, nema nikakve suštinske razlike. Militantni islamistički fundamentalistički teroristi. Hrvati i HVO samo su se branili od ovakvih, nikakvog tu UZP-a nema.

Šestorka Herceg-Bosna/Kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari