Pratite nas

U potrazi za Istinom

U Istri ima oko 7500 onih koji primaju talijanske mirovine, koje su zaradili kod Mussolinia

Objavljeno

na

“Kaze Boris Miletic ne fasizmu,očito kada je to rekao mora da je zaboravio na talijanske pemzije, koje su veliki broj Istrijana zaradili kod Benita Mussolinia boreći se na strani nacizma i fasizma. E crni Boro brži ti je jezik od mozga. Insomma vota ids-U partija. Hvala/Grazije/Shukran”

Točno , ima u Istri oko 7 500 onih koji primaju talijanske mirovine, zato što su kao vojni obveznici morali služiti vonji rok u talijanskoj vojsci,pošto je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920 godine bila pod vlašću Italije sve do njene kapitulacije 8,rujna 1943.godine,

Pulski gradonačelnik Boris Miletić (Pula2. rujna 1975.),  i predsjednik IDS-a, kao mlad čovjek ,eto rođen 1975 ,godine nije u svom kratkom životu nigdje ustaše mogao ni vidjeti ,ni doživjeti. Prije svega jer je 2.svjetski rat završio 1945.godine ,a ustaše su pobijene na Križnom putu ,nakon njihove predaje Titovim partizanima , od strane Engleza na Bleiburškom polju u Austriji.

U vrijeme Domovinskog rata bio je tinejđer od 15 godina , a kako je živio u Puli ,gdje ratnih operacija nije ni bilo ,nije mogao vidjeti ni HOSovce ,koje sada optužuje za ustaštvo i fašizam.

Da bi ipak našli odgovor na pitanje zbog čega je taj mladi čovjek toliko opterećen ustašama i ustaštvom ,treba poći od obitelji u kojoj je odrastao i stekao prve svjetonazorske slike svijeta. Boris Miletić odrastao je u obitelji oficira JNA ,visoko pozicioniranog na pulskom Aerodromu, koji nikako nije mogao prihvatiti raspad Jugoslavije,a Hrvatsku kao samostalnu državu još manje. Ti bivši pripadnici JNA svi su bili u Pokretu za Jugoslaviju kojeg je u početku podržavao i IDS. U takvom obiteljskom okruženju naravno da je svako tko se izjasnio kao HRVAT bio ustaša,nacionalista i šovinista,po riječniku i doktrinKomunističke partije Jugoslavije! Stoga ne čudi što Boris Miletić daje  ovakve izjave:

“Mogli smo vidjeti što se u ovoj postojećoj vladi MOST-a i HDZ-a desilo, gdje je narušen ugled Hrvatske u svijetu, gdje se dešava jedno nacionalističko divljanje i takve vrijednosti nama nisu prihvatljive – istaknuo je čelnik IDS-a.” Vidljivo je da je njemu svako izražavanje hrvatstva “nacionalističko divljanje” ili dalje

Reagiranje za medije predsjednika IDS-a Borisa Miletića, povodom današnjih izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u kojima je rekao da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre, te je ovom skandaloznom izjavom Premijer ogorčio i predsjednika IDS-a, ali i sve stanovnike Istre.

” Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti,  multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji. Takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina.Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Ovom izjavom Boris Miletić sam sebe razotkriva! Prvo prikazuje sebe i IDS ,kao svo stanovništvo Istre i govori kao da oni predstavljaju cjelu Istru,što nije točno! Drugo premijer Plenković je rekao istinu. Katolička crkva u Istri jest zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata,što je naravno IDSu neprihvatljivo,jer se kosi sa njihovom politikom stvaranja nepostojeće Istrijanske nacije! Jer biti Istrijan je regionalan identitet ,kao i Dalmatinac,Zagorac ili Slavonac,a ne obilježje jednog naroda. Treće što Boris Miletić nikada neće moći shvatiti ni prihvatiti je biti Hrvat,jer on po svom odgoju svako izjašnjavanje Hrvatom proglašava”retorikom nacionalizma i isključivosti” ,a ustvari isključiv je on  u svojim istupima! A busanje u prsa sa suživotom u Istri upravo sam sebe demantira ,jer su svi u Istri dobro došli osim Hrvata. Hrvati su za njega po terminologiji KPJ i dalje  ustaše,nacionalisti ,klerofašisti ,kako je i naučio u svom  roditeljskom domu!

A opće je poznato da je komandant zračnih snaga na Pulskom aerodromu 1990 godine bio pukovnik Marijan Vratović , a oficir Kos-a je bio Alberto. Miletić (otac Borisa Miletića)  koji  je ciljano ostao na čelu vojnih snaga JA na aerodromu ,što je moguće duže ,kako bi sa svoje pozicije spriječio  naredbe za izvođenje zračnih napada sa pulskog aerodroma na grad Pulu,jer je Alberto Miletić imao čvrstu namjeru da sruši pulsku ARENU i veliki dio grada Pule. Kako se vidi nije mu ni dlaka sa glave pala od tih “silnih ustaša” ,već mu je sin pored tih Hrvata ustaša,nacionalista i klerofašista postao gradonačelnik Pule 2006.godine ! Toliko o Miletićevu prijedlogu Zakona o kažnjavanju fašističih i ustaških simbola i njegovoj opsjednutosti ustaštvom i hrvatskim nacionalizmom.
A da ne nabrajam kako je za njega crvena zvijezda simbol
“Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo. Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.”
Boris Miletić izgleda pati od amnezije ,jer je pod tom zvijezdom petokrakom razrušeno mnogo hrvatskih gradova,pobijeno mnogo stanovnika tih gradova i sela i napravljen genocid u Srebrenici. Ne to se Borisa Miletića ne tiče, jer IDSovcima Domovinski rat i nije bio njihov rat.(Ivan Jakovčić)
TALIJANSKE MIROVINE I KAKO SE DO NJIH DOŠLO
 Nakon pada Berlinskog zida i raspadom složenih država bivšeg socijalističkog uređenja, u Europi je opet postala aktualnom sukcesija država, te pitanja i problemi koje ovaj institut u međunarodnom pravu i odnosima sa sobom donosi. Tako sukcesija nije zaobišla niti Hrvatsku, a niti njezino mirovinsko osiguranje, odnosno prava i obveze iz toga osiguranja, nastala u sklopu bivše SFR Jugoslavije, te je otvorila i niz  pitanja i probleme u njegovoj provedbi
.

POJAM I PREDMET SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU

Prema članku 2. Bečkih konvencija o sukcesiji država, sukcesija država definirana je kao “zamjena jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja” (Metelko, 1997.:18). Na sličan način, ali opsežnije, definirana je sukcesija država u mišljenju br. 1 .Badinterove komisije, koja je arbitrirala povodom raspada bivše SFR Jugoslavije. Prema tome mišljenju, “izraz sukcesija država proteže se na zamjenu jedne države drugom u odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja. Osim toga, imperativne norme općeg međunarodnog prava, a naročito poštivanje osnovnih prava čovjeka i prava naroda i manjina, nameće se svim stranama u sukcesiji” (Degan, 1994.). U tom smislu, sukcesija bivše SFR Jugoslavije obuhvatila je ne samo zamjenu jedne države drugom nego i preuzimanje obveza za osiguranje prava pojedinaca, u koja spadaju i socijalna prava, uključujući tu i prava iz mirovinskog osiguranja. Shodno tome, za države nasljednice na tlu bivše SFR Jugoslavije nastala je, između ostalog, i obveza preuzimanja prava, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, ostvarenih u okviru bivše federalne države, odnosno određivanje i isplata davanja na temelju ulaganja (uplaćenih doprinosa) i mirovinskog staža pojedinaca za sebe i članove svojih obitelji.

Drugi oblik sukcesije bivše SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju za Hrvatsku odnosi se na preuzimanje i izvršavanje obveza bivše federalne države iz ugovora o socijalnom osiguranju zatečenih na snazi i u primjeni prigodom njezina prestanka postojanja. Tih ugovora bilo je zaključeno sa 17 država,  a obveze što su iz njih proizlazile prema korisnicima mirovinskih davanja još prije raspada bivše Jugoslavije bile su obveze mirovinskog osiguranja pojedinih njezinih republika i pokrajina, tako da je za Hrvatsku u ovome dijelu sukcesija bila formalne naravi i zasnivala se na odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora, kojoj je i Hrvatska pristupila ( Narodne novine – Međunarodni ugovori , br. 16/1993.).

Prema svojoj prirodi, prava iz mirovinskog osiguranja mogu biti:

  •  stečena prava (mirovine, invalidnina i druga davanja) koja se već koriste
  • očekivana prava (prava u tijeku stjecanja) koja postoje u obliku uplaćenih doprinosa, ili ostvarenoga mirovinskog staža, a koja će se koristiti nakon što se u pojedinom slučaju ostvare za to propisani uvjeti.

Predmetom sukcesije država u mirovinskom osiguranju jesu ne samo prava iz mirovinskog osiguranja koja su već ostvarena (stečena) i kojima se njihovi korisnici već koriste nego i očekivana prava. Naime, nepreuzimanjem očekivanih prava iz mirovinskog osiguranja u sklopu sukcesije, u budućnosti bi došlo i do neostvarivanja subjektivnih prava pojedinaca iz tog osiguranja, u većoj ili manjoj mjeri ovisno o dužini njihova mirovinskog staža i doprinosa uplaćenih u mirovinsko osiguranje države koje više nema, s jedne strane, i do krajnjeg odnosno nepotpunog preuzimanja obveza u sklopu njezine sukcesije od strane države nasljednice prema osiguranicima u mirovinskom osiguranju, s druge strane.

DOSADAŠNJE SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU NA TLU HRVATSKU

Prije ove posljednje sukcesije, nastale nakon raspada bivše SFR Jugoslavije, na današnjem tlu Hrvatske dogodile su se dvije sukcesije država koje su i obuhvatile mirovinsko osiguranje, i to:

1. nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije,

2. druga, nakon Drugoga svjetskog rata i proširenja teritorija tadašnje Jugoslavije na Istru, Rijeku, Zadar i neke ostale krajeve, prema Ugovoru o miru s Italijom od 10.veljače 1947.godine.

U prvom slučaju, došlo je do nestanka jedne države i stvaranju drugih država na određenom teritoriju, dok je u drugom slučaju došlo samo do teritorijalne promjene između dvije države koje su sačuvale svoj međunarodno-pravni kontinuitet.

U pogledu međunarodnih ugovora  Republika Hrvatske se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske obvezala da “međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati će se u Republici Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora” ( Narodne novine , br. 31/1991.). Ova obveza u Hrvatskoj postoji i prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država, glede međunarodnih ugovora, kojoj je pristupila i Hrvatska. U ovome su dijelu na Hrvatsku prešle obveze u mirovinskom osiguranju prema slijedećim državama: Austriji ,Belgiji,Bugarskoj,Češkoj,Slovačkoj,Danskoj,Francuskoj,Luksemburgu,Mađarskoj i drugim europskim državama,a

– Italiji, prema Konvenciji o socijalnom osiguranju između FNR Jugoslavije i Republike Italije od 14. studenoga 1957. te Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV Ugovora o miru od 5. veljače 1959.godine.

U međuvremenu, Hrvatska je izravno sklopila i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju s Austrijom, Češkom, Nizozemskom, Slovačkom, SR Njemačkom i Švicarskom, tako da ugovori u ovoj oblasti, zatečenim na snazi u momentu prestanka postojanja SFR Jugoslavije s naprijed navedenim državama, više nisu na snazi.

DATUM SUKCESIJE JE VEOMA BITAN

Datum sukcesije neke države znači i vrijeme od kojega obveze ranije države prelaze na državu-nasljednicu, a u mirovinskom osiguranju – za korisnike prava iz toga osiguranja to može značiti i datum ostvarivanja prava u sklopu toga osiguranja države nasljednice. Prema mišljenju Badinterove komisije, koja je osnovana povodom raspada SFR Jugoslavije, Republika Hrvatska poslala je državom-nasljednicom dana 8.listopada 1991.godine (isto vrijedi i za Sloveniju), budući da je do toga datuma bila suspendirala izvršenje svoje odluke o samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine (Metelko, 1995.:684). Taj se datum uzima i kao datum preuzimanja obveze za Hrvatsku u mirovinskom osiguranju u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. On se uzima i kao datum prelaska na međunarodno-pravni režim u socijalnom osiguranju i u ugovorima o socijalnom osiguranju koje je Hrvatske zaključila sa Slovenijom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i SR Jugoslavijom.  U vezi s time valja napomenuti da prema Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, obveze prema korisnicima tih mirovina su isto tako preuzete.

Prigodom sukcesije SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju primijenjena  je doktrina stečenih prava, prema kojoj osobna prava stečena u jednome poretku načelno se moraju poštovati i u drugom poretku, a smjena suverenosti (zamjena jedne države drugom) nije dovoljan razlog za njihovo ukidanje.

https://hrcak.srce.hr/file/47476

SUKCESIJA KRALJEVINE ITALIJE

Ova sukcesija u mirovinskom osiguranju bila je nešto složenija od prethodne, i još formalno nije okončana. Ugovorom o miru s Italijom od 10. veljače 1947., odnosno točkama 7. i 8. njegovog Priloga XIV., također je uređena sukcesija između tadašnje jugoslavenske i talijanske države u mirovinskom osiguranju, a za očekivana i stečena prava iz toga osiguranja nastalih na teritoriju na koji se proširila bivša Jugoslavija nakon 2. svjetskog rata. Odredba Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom, kojom je u ovome slučaju uređena sukcesija u mirovinskom osiguranju glasi:

“7. Država nasljednica i Italija regulirati će naročitim aranžmanima uvjete pod kojima će obveze talijanskih javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje prema stanovnicima ustupljene teritorije, kao i srazmjerni dio rezervi prikupljenih od strane tih organizacija biti prenijeti na slične organizacije državne nasljednice.

Država nasljednica i Italija će isto tako regulirati sličnim aranžmanima obveze javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje čije se sjedište nalazi na ustupljenoj teritoriji, prema vlasnicima polica ili osiguranicima nastanjenim u Italiji.

8. Italija bit će dužna da i dalje plaća civilne ili vojne mirovine, koje na dan stupanja na snagu ovog ugovora potražuju – na osnovu službe talijanskoj državi, gradskim ili samoupravnim vlastima – osobe koje na osnovu ovog Ugovora stječu državljanstvo države nasljednice, podrazumijevajući tu i prava na mirovinu, koja još nisu dospjela. Država nasljednica i Italija regulirat će putem aranžmana uvjete izvršenja ove obveze” ( Ugovor o miru s Italijom , 1947.).

Na temelju ove odredbe Ugovora o miru s Italijom tadašnja Jugoslavija i Italija zaključile su 18. prosinca 1954. Sporazum između FNR Jugoslavije i Talijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proističu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1956.). Ovaj Sporazum stupio je na snagu 10. veljače 1956.

Prema članku 1. toga Sporazuma, tadašnje jugoslavensko mirovinsko osiguranje preuzelo je obveze u pogledu očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja za sve osobe koje su postale jugoslavenskim državljanima prema odredbama Ugovora o miru s Italijom, dok je za osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo – obveze preuzelo talijansko mirovinsko osiguranje. S obzirom na to da su ovim Sporazumom uređena i druga pitanja iz Ugovora o miru s Italijom između tadašnje Jugoslavije i Italije, Sporazum sadržava i odgovarajuće odredbe financijske naravi, prema kojima će Italija, a u svrhu konačnog obeštećenja, isplatiti tadašnjoj Jugoslaviji svotu od 30.000.000 US dolara (članak 11. i Pismo G uz Sporazum). U svrhu provedbe članka 8. navedenog Sporazuma s Italijom i pobližeg utvrđivanja kriterija o preuzimanju očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja između dviju država, tadašnja Jugoslavija i Italija su razmjenom nota 5. veljače 1959. zaključile Sporazum između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV. Ugovora o miru ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1960.). Ovaj Sporazum, kao i onaj prethodni, obuhvaća razdoblje mirovinskog staža i prava iz mirovinskog osiguranja stečena do 18. prosinca 1954. na području na koje se Jugoslavija proširila Ugovorom o miru s Italijom.

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

Talijansko državljanstvo se zasniva na načelu ius sanguinis (pravo krvi), prema kojem je dijete čiji su otac ili majka Talijani i ono talijanski državljanin; pa ipak, potrebno je imati u vidu da majka državljanka Italije prenosi državljanstvo na djecu tek od 1.1.1948, na osnovu posebne presude Ustavnog suda. Trenutno, talijansko državljanstvo je regulirano zakonom br. 91 od 5.12.1992. koji, za razliku od prethodnog, uzima u obzir individualnu želju u sticanju i gubitku državljanstva i priznaje pravo na istovremeno posjedovanje više državljanstava, osim ako međunarodnim sporazumima nije drugačije regulirano.

Talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 10.ožujka 2006.godine je potpisao zakon o talijanskom državljanstvu koji je njihov parlament usvojio 9. veljače.  Riječ je o zakonu koji dopunjuje onaj iz 1992. godine kojim je Italija omogućila povrat talijanskog državljanstva hrvatskim i slovenskim državljanima nastanjenim na prostoru koji je nekoć pripadao Italiji. Uvjet je bio da su mogli dokazati da su prebivali na spomenutim područjima zaključno s 1947. godinom. Dopuna se sastoji u tome da je pravo na talijansko državljanstvo prošireno i na njihove potomke, dakle osobe koje su rođene nakon tog datuma 1947. i koji su njihovi izravni potomci. Naime, iako zakon izričito navodi da pravo na talijansko državljanstvo imaju osobe koje mogu dokazati da su im izravni potomci bivši talijanski državljani, dakle rođeni prije potpisivanja mirovnog ugovora iz 1947. godine, s druge strane traži od podnositelja dokaze o pripadnosti talijanskoj kulturi i jeziku. No talijanska je  država bila selektivna. Naime, tek je  manji broj podnositelja zahtjeva na kraju dobio državljanstvo, a radi se o oko 3.500 do 4.000 hrvatskih državljana koji imaju dvojno državljanstvo.

Upravo ta mogućnost dvojnog državljanstva ,koje su ljudi uzimali za potrebe talijanskih mirovina, po primitku obavjesti od strane talijanske Vlade 1994 izazvalo je negativne reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji. Najprije je slovenska, a zatim i hrvatska vlada uputila protestne note u kojima se talijanska vlada upozorava na kršenje medjunarodnih zakona i Osimskih sporazuma. Te note su u Farnesini ocijenjene “gotovo smijesnim”, a dnevnik “Corriere della Sera” je prokomentirao: “Rim sumnja da se iza polemike kriju razlozi vezani za instrumentalizaciju pregovora o reviziji Osimskih sporazuma i uz primjenu onih dijelova iz njih koji su još ostali mrtvo slovo na papiru”.

Sa svojim izjavom na skupu u Hreljićima 29. kolovoza,1994 godine izašli su istarski svećenici koji su svjesni svoje “povijesne odgovornosti, svoje tradicije i crkvene zadaće” podigli glas protiv uvodjenja dvojnog državljanstva. Ta pojava, smatraju oni, dira ljudsko dostojanstvo i nacionalnu pripadnost, te slobodu i pravo da čovjek bude ono sto jest.

Najoštriju ocjenu talijanske ponude izrekao je tada  hrvatski predsjednik  dr.Franjo Tudjman na svojoj redovitoj konferenciji za novinare izrekavši sud da je ona jedna od najperfidnijih metoda destabilizacije hrvatske države na području Istre, ali i dalekosežno osporavanje prava Hrvatske na Istru ,ne samo do fašističkih snaga, nego i prikrivenih iredentističkih snaga u Italiji ,a i u Istri!

Interes za talijansko državljanstvo motiviran   je ekonomskim razlozima, jer su talijanske mirovine donijele blagostanje mnogim obiteljima. Sagradile su se kuće,kupili automobili, ali su se  istovremeno i narušili obiteljski  odnosi zbog naslijeđivanja i korištenja prava na mirovinu.

Te mirovine variraju u iznosima,ovisno do dobi i radnom stažu .Oni bez radnog staža nisu je mogli dobiti .Pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti:
• bračni drug (ako ponovno sklopi brak isplata mirovine se obustavlja)
• razvedeni bračni drug (ako ga je pokojnik uzdržavao sukladno sudskoj odluci)
• djeca do 18 godine života, odnosno do 21 godine života ako su na redovnom školovanju ili do 26 godine života ako studiraju na sveučilištu
• ako nema preživjelog bračnog druga ili djece koja ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu, pravo na obiteljsku mirovinu, ako ih je pokojnik uzdržavao, mogu ostvariti i:
— roditelji stariji od 65 godina života
— braća ili sestre, unuci, nećaci, nećakinje.. Udovice su također dobile i djeca po nasljeđivanju

Odnose se i na služenje redovne vojske prije  2.svjetskog rata,jer je Istra tada bila sastavni dio republike Italije pa su muškarci bili vojni obveznici. Bilo je slučajeva da su mnogi po povratku kući nakon odsluženja vojnog roka i kapitulacije Italije ,prešli u partizane ,pa su dobili i talijansku i jugoslavensku mirovinu.,kao prvoborci u partizanima. Kojeg li apsurda! Kao antifašisti ,bivši partizani ,prijavili su se za talijansko dvojno državljanstvo da bi dobili  talijansku mirovinu  za služenje vojnog roka u fašističkoj Musolinijevoj vojsci,a u Jugoslaviji su dobili mirovinu kao prvoborci protiv fašizma ! Radilo se o zaostacima i po 30 do 50 tisuća dolara. Znači kada je novac u pitanju, nije uopće bitno ,jeli dolazi od fašista ili antifašista!

Treba naglasiti da se ovaj talijanski zakon o dvojnom državljanstvu ne odnosi samo na hrvatske državljane i ex Jugoslaviju  ,nego na sve zemlje u kojima žive talijanski državljani!

29.rujan 1994.godine http://aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199409/40909-001-pubs-zag.htm

Zagreb, 1. listopada 2004. Podravska banka od listopada 2004. postala partner za isplatu čekova talijanskih mirovina u Hrvatskoj.

Temeljem sklopljenog ugovora s Istituto Centrale delle Banche Popolari Italiane (ICBPI) iz Milana, Podravska banka će od 01. listopada 2004. g. isplaćivati čekove za sve korisnike talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Sklapanjem tog ugovora Podravska banka postala je ekskluzivni partner za isplatu talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Čekovi će stizati početkom mjeseca iz Italije na oko 7.500 adresa korisnika talijanskih mirovina, a bit će naplativi u cijeloj poslovnoj mreži Podravske banke, koja osigurava sredstva za isplatu. Korisnici talijanskih mirovina čekove će moći unovčiti odmah i bez naknade.

http://www.mirovinsko.hr/default.aspx//UserDocsImages/default.aspx?ID=960

To je obavijest kojom  HZMO obavještava kako da korisnici talijanskih mirovina unovče čekove koje dobiju svaki mjesec

ZAKLJUČAK

Te talijanske mirovine poboljšale su standard dijela stanovnika Istre! Sa razlikom od desetka tisuća dolara mnogi su sagradili kuće,pokupovali aute i živjeli iznad prosječnog stanovništva Istre. A bilo je i dosta slučajeva obiteljskih svađa,naravno zbog novca!

Brojka od 7 500 korisnka  talijanskih mirovina nije zanemariva ,a uz dvojno državljanstvo onih koji su ga primili ,postali su zahvalna baza IDSovih glasača. Jer eto država Italija dala im je mirovine,a što im je to Hrvatska država dala? Tako su se okrenuli prema IDSovoj politici autonomnoj Istri,da ne dijele taj svoj novac sa drugim krajevima Republike Hrvatske!

I ne samo to! Zaboravili su na sve torture i zlostavljanja talijanskog fašizma u vrijeme vladavine Benita Musolinija, novac je sve to izbrisao! Postali su skloniji talijanskim krajnje desničarskim strankama ! Nije im više smetao talijanski fašizam,dapače IDS često poziva i ugošćuje talijanske političare ekstremne desnice  Lega Nord  i druge. To  Borisu Miletiću,. antifašistu  i njegovoj”lijevo-liberalnoj opciji “uopće ne smeta,već blagonaklono na njih gledaju. Zato mu veoma smetaju HOS ovci,koji su poginuli pod svojim znakovljem i sa svojim pozdravom!

To je dvolična ,licemjerna i nepravedna politika IDS sa. Sa jedne strane talijanski fašisti su rado viđeni gosti pulskog  gradonačelnika i IDSovaca, usprkos zala koja su počinili ,a hrvatski bojovnici pripadnici HOSa bi trebali u zatvor zbog znakovlja pod kojima su ginuli u boju za slobodnu Republiku Hrvatsku? Nevjerodostojna je i neprihvatljiva politika koja koketira sa fašizmom susjedne države ,a  u isto vrijeme optužuje za fašizam svoju državu ?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari