Pratite nas

U potrazi za Istinom

U Istri ima oko 7500 onih koji primaju talijanske mirovine, koje su zaradili kod Mussolinia

Objavljeno

na

“Kaze Boris Miletic ne fasizmu,očito kada je to rekao mora da je zaboravio na talijanske pemzije, koje su veliki broj Istrijana zaradili kod Benita Mussolinia boreći se na strani nacizma i fasizma. E crni Boro brži ti je jezik od mozga. Insomma vota ids-U partija. Hvala/Grazije/Shukran”

Točno , ima u Istri oko 7 500 onih koji primaju talijanske mirovine, zato što su kao vojni obveznici morali služiti vonji rok u talijanskoj vojsci,pošto je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920 godine bila pod vlašću Italije sve do njene kapitulacije 8,rujna 1943.godine,

Pulski gradonačelnik Boris Miletić (Pula2. rujna 1975.),  i predsjednik IDS-a, kao mlad čovjek ,eto rođen 1975 ,godine nije u svom kratkom životu nigdje ustaše mogao ni vidjeti ,ni doživjeti. Prije svega jer je 2.svjetski rat završio 1945.godine ,a ustaše su pobijene na Križnom putu ,nakon njihove predaje Titovim partizanima , od strane Engleza na Bleiburškom polju u Austriji.

U vrijeme Domovinskog rata bio je tinejđer od 15 godina , a kako je živio u Puli ,gdje ratnih operacija nije ni bilo ,nije mogao vidjeti ni HOSovce ,koje sada optužuje za ustaštvo i fašizam.

Da bi ipak našli odgovor na pitanje zbog čega je taj mladi čovjek toliko opterećen ustašama i ustaštvom ,treba poći od obitelji u kojoj je odrastao i stekao prve svjetonazorske slike svijeta. Boris Miletić odrastao je u obitelji oficira JNA ,visoko pozicioniranog na pulskom Aerodromu, koji nikako nije mogao prihvatiti raspad Jugoslavije,a Hrvatsku kao samostalnu državu još manje. Ti bivši pripadnici JNA svi su bili u Pokretu za Jugoslaviju kojeg je u početku podržavao i IDS. U takvom obiteljskom okruženju naravno da je svako tko se izjasnio kao HRVAT bio ustaša,nacionalista i šovinista,po riječniku i doktrinKomunističke partije Jugoslavije! Stoga ne čudi što Boris Miletić daje  ovakve izjave:

“Mogli smo vidjeti što se u ovoj postojećoj vladi MOST-a i HDZ-a desilo, gdje je narušen ugled Hrvatske u svijetu, gdje se dešava jedno nacionalističko divljanje i takve vrijednosti nama nisu prihvatljive – istaknuo je čelnik IDS-a.” Vidljivo je da je njemu svako izražavanje hrvatstva “nacionalističko divljanje” ili dalje

Reagiranje za medije predsjednika IDS-a Borisa Miletića, povodom današnjih izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u kojima je rekao da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre, te je ovom skandaloznom izjavom Premijer ogorčio i predsjednika IDS-a, ali i sve stanovnike Istre.

” Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti,  multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji. Takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina.Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Ovom izjavom Boris Miletić sam sebe razotkriva! Prvo prikazuje sebe i IDS ,kao svo stanovništvo Istre i govori kao da oni predstavljaju cjelu Istru,što nije točno! Drugo premijer Plenković je rekao istinu. Katolička crkva u Istri jest zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata,što je naravno IDSu neprihvatljivo,jer se kosi sa njihovom politikom stvaranja nepostojeće Istrijanske nacije! Jer biti Istrijan je regionalan identitet ,kao i Dalmatinac,Zagorac ili Slavonac,a ne obilježje jednog naroda. Treće što Boris Miletić nikada neće moći shvatiti ni prihvatiti je biti Hrvat,jer on po svom odgoju svako izjašnjavanje Hrvatom proglašava”retorikom nacionalizma i isključivosti” ,a ustvari isključiv je on  u svojim istupima! A busanje u prsa sa suživotom u Istri upravo sam sebe demantira ,jer su svi u Istri dobro došli osim Hrvata. Hrvati su za njega po terminologiji KPJ i dalje  ustaše,nacionalisti ,klerofašisti ,kako je i naučio u svom  roditeljskom domu!

A opće je poznato da je komandant zračnih snaga na Pulskom aerodromu 1990 godine bio pukovnik Marijan Vratović , a oficir Kos-a je bio Alberto. Miletić (otac Borisa Miletića)  koji  je ciljano ostao na čelu vojnih snaga JA na aerodromu ,što je moguće duže ,kako bi sa svoje pozicije spriječio  naredbe za izvođenje zračnih napada sa pulskog aerodroma na grad Pulu,jer je Alberto Miletić imao čvrstu namjeru da sruši pulsku ARENU i veliki dio grada Pule. Kako se vidi nije mu ni dlaka sa glave pala od tih “silnih ustaša” ,već mu je sin pored tih Hrvata ustaša,nacionalista i klerofašista postao gradonačelnik Pule 2006.godine ! Toliko o Miletićevu prijedlogu Zakona o kažnjavanju fašističih i ustaških simbola i njegovoj opsjednutosti ustaštvom i hrvatskim nacionalizmom.
A da ne nabrajam kako je za njega crvena zvijezda simbol
“Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici Domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole, i mi se na to ponosimo. Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.”
Boris Miletić izgleda pati od amnezije ,jer je pod tom zvijezdom petokrakom razrušeno mnogo hrvatskih gradova,pobijeno mnogo stanovnika tih gradova i sela i napravljen genocid u Srebrenici. Ne to se Borisa Miletića ne tiče, jer IDSovcima Domovinski rat i nije bio njihov rat.(Ivan Jakovčić)
TALIJANSKE MIROVINE I KAKO SE DO NJIH DOŠLO
 Nakon pada Berlinskog zida i raspadom složenih država bivšeg socijalističkog uređenja, u Europi je opet postala aktualnom sukcesija država, te pitanja i problemi koje ovaj institut u međunarodnom pravu i odnosima sa sobom donosi. Tako sukcesija nije zaobišla niti Hrvatsku, a niti njezino mirovinsko osiguranje, odnosno prava i obveze iz toga osiguranja, nastala u sklopu bivše SFR Jugoslavije, te je otvorila i niz  pitanja i probleme u njegovoj provedbi
.

POJAM I PREDMET SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU

Prema članku 2. Bečkih konvencija o sukcesiji država, sukcesija država definirana je kao “zamjena jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja” (Metelko, 1997.:18). Na sličan način, ali opsežnije, definirana je sukcesija država u mišljenju br. 1 .Badinterove komisije, koja je arbitrirala povodom raspada bivše SFR Jugoslavije. Prema tome mišljenju, “izraz sukcesija država proteže se na zamjenu jedne države drugom u odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja. Osim toga, imperativne norme općeg međunarodnog prava, a naročito poštivanje osnovnih prava čovjeka i prava naroda i manjina, nameće se svim stranama u sukcesiji” (Degan, 1994.). U tom smislu, sukcesija bivše SFR Jugoslavije obuhvatila je ne samo zamjenu jedne države drugom nego i preuzimanje obveza za osiguranje prava pojedinaca, u koja spadaju i socijalna prava, uključujući tu i prava iz mirovinskog osiguranja. Shodno tome, za države nasljednice na tlu bivše SFR Jugoslavije nastala je, između ostalog, i obveza preuzimanja prava, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, ostvarenih u okviru bivše federalne države, odnosno određivanje i isplata davanja na temelju ulaganja (uplaćenih doprinosa) i mirovinskog staža pojedinaca za sebe i članove svojih obitelji.

Drugi oblik sukcesije bivše SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju za Hrvatsku odnosi se na preuzimanje i izvršavanje obveza bivše federalne države iz ugovora o socijalnom osiguranju zatečenih na snazi i u primjeni prigodom njezina prestanka postojanja. Tih ugovora bilo je zaključeno sa 17 država,  a obveze što su iz njih proizlazile prema korisnicima mirovinskih davanja još prije raspada bivše Jugoslavije bile su obveze mirovinskog osiguranja pojedinih njezinih republika i pokrajina, tako da je za Hrvatsku u ovome dijelu sukcesija bila formalne naravi i zasnivala se na odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora, kojoj je i Hrvatska pristupila ( Narodne novine – Međunarodni ugovori , br. 16/1993.).

Prema svojoj prirodi, prava iz mirovinskog osiguranja mogu biti:

  •  stečena prava (mirovine, invalidnina i druga davanja) koja se već koriste
  • očekivana prava (prava u tijeku stjecanja) koja postoje u obliku uplaćenih doprinosa, ili ostvarenoga mirovinskog staža, a koja će se koristiti nakon što se u pojedinom slučaju ostvare za to propisani uvjeti.

Predmetom sukcesije država u mirovinskom osiguranju jesu ne samo prava iz mirovinskog osiguranja koja su već ostvarena (stečena) i kojima se njihovi korisnici već koriste nego i očekivana prava. Naime, nepreuzimanjem očekivanih prava iz mirovinskog osiguranja u sklopu sukcesije, u budućnosti bi došlo i do neostvarivanja subjektivnih prava pojedinaca iz tog osiguranja, u većoj ili manjoj mjeri ovisno o dužini njihova mirovinskog staža i doprinosa uplaćenih u mirovinsko osiguranje države koje više nema, s jedne strane, i do krajnjeg odnosno nepotpunog preuzimanja obveza u sklopu njezine sukcesije od strane države nasljednice prema osiguranicima u mirovinskom osiguranju, s druge strane.

DOSADAŠNJE SUKCESIJE DRŽAVA U MIROVINSKOM OSIGURANJU NA TLU HRVATSKU

Prije ove posljednje sukcesije, nastale nakon raspada bivše SFR Jugoslavije, na današnjem tlu Hrvatske dogodile su se dvije sukcesije država koje su i obuhvatile mirovinsko osiguranje, i to:

1. nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije,

2. druga, nakon Drugoga svjetskog rata i proširenja teritorija tadašnje Jugoslavije na Istru, Rijeku, Zadar i neke ostale krajeve, prema Ugovoru o miru s Italijom od 10.veljače 1947.godine.

U prvom slučaju, došlo je do nestanka jedne države i stvaranju drugih država na određenom teritoriju, dok je u drugom slučaju došlo samo do teritorijalne promjene između dvije države koje su sačuvale svoj međunarodno-pravni kontinuitet.

U pogledu međunarodnih ugovora  Republika Hrvatske se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske obvezala da “međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati će se u Republici Hrvatskoj, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnog prava o sukcesiji država u pogledu ugovora” ( Narodne novine , br. 31/1991.). Ova obveza u Hrvatskoj postoji i prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država, glede međunarodnih ugovora, kojoj je pristupila i Hrvatska. U ovome su dijelu na Hrvatsku prešle obveze u mirovinskom osiguranju prema slijedećim državama: Austriji ,Belgiji,Bugarskoj,Češkoj,Slovačkoj,Danskoj,Francuskoj,Luksemburgu,Mađarskoj i drugim europskim državama,a

– Italiji, prema Konvenciji o socijalnom osiguranju između FNR Jugoslavije i Republike Italije od 14. studenoga 1957. te Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV Ugovora o miru od 5. veljače 1959.godine.

U međuvremenu, Hrvatska je izravno sklopila i primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju s Austrijom, Češkom, Nizozemskom, Slovačkom, SR Njemačkom i Švicarskom, tako da ugovori u ovoj oblasti, zatečenim na snazi u momentu prestanka postojanja SFR Jugoslavije s naprijed navedenim državama, više nisu na snazi.

DATUM SUKCESIJE JE VEOMA BITAN

Datum sukcesije neke države znači i vrijeme od kojega obveze ranije države prelaze na državu-nasljednicu, a u mirovinskom osiguranju – za korisnike prava iz toga osiguranja to može značiti i datum ostvarivanja prava u sklopu toga osiguranja države nasljednice. Prema mišljenju Badinterove komisije, koja je osnovana povodom raspada SFR Jugoslavije, Republika Hrvatska poslala je državom-nasljednicom dana 8.listopada 1991.godine (isto vrijedi i za Sloveniju), budući da je do toga datuma bila suspendirala izvršenje svoje odluke o samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine (Metelko, 1995.:684). Taj se datum uzima i kao datum preuzimanja obveze za Hrvatsku u mirovinskom osiguranju u sklopu sukcesije SFR Jugoslavije. On se uzima i kao datum prelaska na međunarodno-pravni režim u socijalnom osiguranju i u ugovorima o socijalnom osiguranju koje je Hrvatske zaključila sa Slovenijom, Makedonijom, Bosnom i Hercegovinom i SR Jugoslavijom.  U vezi s time valja napomenuti da prema Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, obveze prema korisnicima tih mirovina su isto tako preuzete.

Prigodom sukcesije SFR Jugoslavije u mirovinskom osiguranju primijenjena  je doktrina stečenih prava, prema kojoj osobna prava stečena u jednome poretku načelno se moraju poštovati i u drugom poretku, a smjena suverenosti (zamjena jedne države drugom) nije dovoljan razlog za njihovo ukidanje.

https://hrcak.srce.hr/file/47476

SUKCESIJA KRALJEVINE ITALIJE

Ova sukcesija u mirovinskom osiguranju bila je nešto složenija od prethodne, i još formalno nije okončana. Ugovorom o miru s Italijom od 10. veljače 1947., odnosno točkama 7. i 8. njegovog Priloga XIV., također je uređena sukcesija između tadašnje jugoslavenske i talijanske države u mirovinskom osiguranju, a za očekivana i stečena prava iz toga osiguranja nastalih na teritoriju na koji se proširila bivša Jugoslavija nakon 2. svjetskog rata. Odredba Priloga XIV. Ugovora o miru s Italijom, kojom je u ovome slučaju uređena sukcesija u mirovinskom osiguranju glasi:

“7. Država nasljednica i Italija regulirati će naročitim aranžmanima uvjete pod kojima će obveze talijanskih javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje prema stanovnicima ustupljene teritorije, kao i srazmjerni dio rezervi prikupljenih od strane tih organizacija biti prenijeti na slične organizacije državne nasljednice.

Država nasljednica i Italija će isto tako regulirati sličnim aranžmanima obveze javnih ili privatnih organizacija za socijalno osiguranje čije se sjedište nalazi na ustupljenoj teritoriji, prema vlasnicima polica ili osiguranicima nastanjenim u Italiji.

8. Italija bit će dužna da i dalje plaća civilne ili vojne mirovine, koje na dan stupanja na snagu ovog ugovora potražuju – na osnovu službe talijanskoj državi, gradskim ili samoupravnim vlastima – osobe koje na osnovu ovog Ugovora stječu državljanstvo države nasljednice, podrazumijevajući tu i prava na mirovinu, koja još nisu dospjela. Država nasljednica i Italija regulirat će putem aranžmana uvjete izvršenja ove obveze” ( Ugovor o miru s Italijom , 1947.).

Na temelju ove odredbe Ugovora o miru s Italijom tadašnja Jugoslavija i Italija zaključile su 18. prosinca 1954. Sporazum između FNR Jugoslavije i Talijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proističu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1956.). Ovaj Sporazum stupio je na snagu 10. veljače 1956.

Prema članku 1. toga Sporazuma, tadašnje jugoslavensko mirovinsko osiguranje preuzelo je obveze u pogledu očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja za sve osobe koje su postale jugoslavenskim državljanima prema odredbama Ugovora o miru s Italijom, dok je za osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo – obveze preuzelo talijansko mirovinsko osiguranje. S obzirom na to da su ovim Sporazumom uređena i druga pitanja iz Ugovora o miru s Italijom između tadašnje Jugoslavije i Italije, Sporazum sadržava i odgovarajuće odredbe financijske naravi, prema kojima će Italija, a u svrhu konačnog obeštećenja, isplatiti tadašnjoj Jugoslaviji svotu od 30.000.000 US dolara (članak 11. i Pismo G uz Sporazum). U svrhu provedbe članka 8. navedenog Sporazuma s Italijom i pobližeg utvrđivanja kriterija o preuzimanju očekivanih i stečenih prava iz mirovinskog osiguranja između dviju država, tadašnja Jugoslavija i Italija su razmjenom nota 5. veljače 1959. zaključile Sporazum između Jugoslavije i Italije o reguliranju međusobnih obveza iz socijalnog osiguranja u vezi s Paragrafom 7. Priloga XIV. Ugovora o miru ( Službeni list FNRJ – Dodatak: Međunarodni ugovori i drugi sporazumi , br. 2/1960.). Ovaj Sporazum, kao i onaj prethodni, obuhvaća razdoblje mirovinskog staža i prava iz mirovinskog osiguranja stečena do 18. prosinca 1954. na području na koje se Jugoslavija proširila Ugovorom o miru s Italijom.

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

Talijansko državljanstvo se zasniva na načelu ius sanguinis (pravo krvi), prema kojem je dijete čiji su otac ili majka Talijani i ono talijanski državljanin; pa ipak, potrebno je imati u vidu da majka državljanka Italije prenosi državljanstvo na djecu tek od 1.1.1948, na osnovu posebne presude Ustavnog suda. Trenutno, talijansko državljanstvo je regulirano zakonom br. 91 od 5.12.1992. koji, za razliku od prethodnog, uzima u obzir individualnu želju u sticanju i gubitku državljanstva i priznaje pravo na istovremeno posjedovanje više državljanstava, osim ako međunarodnim sporazumima nije drugačije regulirano.

Talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 10.ožujka 2006.godine je potpisao zakon o talijanskom državljanstvu koji je njihov parlament usvojio 9. veljače.  Riječ je o zakonu koji dopunjuje onaj iz 1992. godine kojim je Italija omogućila povrat talijanskog državljanstva hrvatskim i slovenskim državljanima nastanjenim na prostoru koji je nekoć pripadao Italiji. Uvjet je bio da su mogli dokazati da su prebivali na spomenutim područjima zaključno s 1947. godinom. Dopuna se sastoji u tome da je pravo na talijansko državljanstvo prošireno i na njihove potomke, dakle osobe koje su rođene nakon tog datuma 1947. i koji su njihovi izravni potomci. Naime, iako zakon izričito navodi da pravo na talijansko državljanstvo imaju osobe koje mogu dokazati da su im izravni potomci bivši talijanski državljani, dakle rođeni prije potpisivanja mirovnog ugovora iz 1947. godine, s druge strane traži od podnositelja dokaze o pripadnosti talijanskoj kulturi i jeziku. No talijanska je  država bila selektivna. Naime, tek je  manji broj podnositelja zahtjeva na kraju dobio državljanstvo, a radi se o oko 3.500 do 4.000 hrvatskih državljana koji imaju dvojno državljanstvo.

Upravo ta mogućnost dvojnog državljanstva ,koje su ljudi uzimali za potrebe talijanskih mirovina, po primitku obavjesti od strane talijanske Vlade 1994 izazvalo je negativne reakcije u Hrvatskoj i Sloveniji. Najprije je slovenska, a zatim i hrvatska vlada uputila protestne note u kojima se talijanska vlada upozorava na kršenje medjunarodnih zakona i Osimskih sporazuma. Te note su u Farnesini ocijenjene “gotovo smijesnim”, a dnevnik “Corriere della Sera” je prokomentirao: “Rim sumnja da se iza polemike kriju razlozi vezani za instrumentalizaciju pregovora o reviziji Osimskih sporazuma i uz primjenu onih dijelova iz njih koji su još ostali mrtvo slovo na papiru”.

Sa svojim izjavom na skupu u Hreljićima 29. kolovoza,1994 godine izašli su istarski svećenici koji su svjesni svoje “povijesne odgovornosti, svoje tradicije i crkvene zadaće” podigli glas protiv uvodjenja dvojnog državljanstva. Ta pojava, smatraju oni, dira ljudsko dostojanstvo i nacionalnu pripadnost, te slobodu i pravo da čovjek bude ono sto jest.

Najoštriju ocjenu talijanske ponude izrekao je tada  hrvatski predsjednik  dr.Franjo Tudjman na svojoj redovitoj konferenciji za novinare izrekavši sud da je ona jedna od najperfidnijih metoda destabilizacije hrvatske države na području Istre, ali i dalekosežno osporavanje prava Hrvatske na Istru ,ne samo do fašističkih snaga, nego i prikrivenih iredentističkih snaga u Italiji ,a i u Istri!

Interes za talijansko državljanstvo motiviran   je ekonomskim razlozima, jer su talijanske mirovine donijele blagostanje mnogim obiteljima. Sagradile su se kuće,kupili automobili, ali su se  istovremeno i narušili obiteljski  odnosi zbog naslijeđivanja i korištenja prava na mirovinu.

Te mirovine variraju u iznosima,ovisno do dobi i radnom stažu .Oni bez radnog staža nisu je mogli dobiti .Pravo na obiteljsku mirovinu mogu ostvariti:
• bračni drug (ako ponovno sklopi brak isplata mirovine se obustavlja)
• razvedeni bračni drug (ako ga je pokojnik uzdržavao sukladno sudskoj odluci)
• djeca do 18 godine života, odnosno do 21 godine života ako su na redovnom školovanju ili do 26 godine života ako studiraju na sveučilištu
• ako nema preživjelog bračnog druga ili djece koja ostvaruju pravo na obiteljsku mirovinu, pravo na obiteljsku mirovinu, ako ih je pokojnik uzdržavao, mogu ostvariti i:
— roditelji stariji od 65 godina života
— braća ili sestre, unuci, nećaci, nećakinje.. Udovice su također dobile i djeca po nasljeđivanju

Odnose se i na služenje redovne vojske prije  2.svjetskog rata,jer je Istra tada bila sastavni dio republike Italije pa su muškarci bili vojni obveznici. Bilo je slučajeva da su mnogi po povratku kući nakon odsluženja vojnog roka i kapitulacije Italije ,prešli u partizane ,pa su dobili i talijansku i jugoslavensku mirovinu.,kao prvoborci u partizanima. Kojeg li apsurda! Kao antifašisti ,bivši partizani ,prijavili su se za talijansko dvojno državljanstvo da bi dobili  talijansku mirovinu  za služenje vojnog roka u fašističkoj Musolinijevoj vojsci,a u Jugoslaviji su dobili mirovinu kao prvoborci protiv fašizma ! Radilo se o zaostacima i po 30 do 50 tisuća dolara. Znači kada je novac u pitanju, nije uopće bitno ,jeli dolazi od fašista ili antifašista!

Treba naglasiti da se ovaj talijanski zakon o dvojnom državljanstvu ne odnosi samo na hrvatske državljane i ex Jugoslaviju  ,nego na sve zemlje u kojima žive talijanski državljani!

29.rujan 1994.godine http://aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199409/40909-001-pubs-zag.htm

Zagreb, 1. listopada 2004. Podravska banka od listopada 2004. postala partner za isplatu čekova talijanskih mirovina u Hrvatskoj.

Temeljem sklopljenog ugovora s Istituto Centrale delle Banche Popolari Italiane (ICBPI) iz Milana, Podravska banka će od 01. listopada 2004. g. isplaćivati čekove za sve korisnike talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Sklapanjem tog ugovora Podravska banka postala je ekskluzivni partner za isplatu talijanskih mirovina u Hrvatskoj.
Čekovi će stizati početkom mjeseca iz Italije na oko 7.500 adresa korisnika talijanskih mirovina, a bit će naplativi u cijeloj poslovnoj mreži Podravske banke, koja osigurava sredstva za isplatu. Korisnici talijanskih mirovina čekove će moći unovčiti odmah i bez naknade.

http://www.mirovinsko.hr/default.aspx//UserDocsImages/default.aspx?ID=960

To je obavijest kojom  HZMO obavještava kako da korisnici talijanskih mirovina unovče čekove koje dobiju svaki mjesec

ZAKLJUČAK

Te talijanske mirovine poboljšale su standard dijela stanovnika Istre! Sa razlikom od desetka tisuća dolara mnogi su sagradili kuće,pokupovali aute i živjeli iznad prosječnog stanovništva Istre. A bilo je i dosta slučajeva obiteljskih svađa,naravno zbog novca!

Brojka od 7 500 korisnka  talijanskih mirovina nije zanemariva ,a uz dvojno državljanstvo onih koji su ga primili ,postali su zahvalna baza IDSovih glasača. Jer eto država Italija dala im je mirovine,a što im je to Hrvatska država dala? Tako su se okrenuli prema IDSovoj politici autonomnoj Istri,da ne dijele taj svoj novac sa drugim krajevima Republike Hrvatske!

I ne samo to! Zaboravili su na sve torture i zlostavljanja talijanskog fašizma u vrijeme vladavine Benita Musolinija, novac je sve to izbrisao! Postali su skloniji talijanskim krajnje desničarskim strankama ! Nije im više smetao talijanski fašizam,dapače IDS često poziva i ugošćuje talijanske političare ekstremne desnice  Lega Nord  i druge. To  Borisu Miletiću,. antifašistu  i njegovoj”lijevo-liberalnoj opciji “uopće ne smeta,već blagonaklono na njih gledaju. Zato mu veoma smetaju HOS ovci,koji su poginuli pod svojim znakovljem i sa svojim pozdravom!

To je dvolična ,licemjerna i nepravedna politika IDS sa. Sa jedne strane talijanski fašisti su rado viđeni gosti pulskog  gradonačelnika i IDSovaca, usprkos zala koja su počinili ,a hrvatski bojovnici pripadnici HOSa bi trebali u zatvor zbog znakovlja pod kojima su ginuli u boju za slobodnu Republiku Hrvatsku? Nevjerodostojna je i neprihvatljiva politika koja koketira sa fašizmom susjedne države ,a  u isto vrijeme optužuje za fašizam svoju državu ?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari