Pratite nas

Komentar

U kakvoj ja to zemlji živim?

Objavljeno

na

Ponosan sam na svoju domovinu, volim svoju zemlju i njenu zastavu i grb, njene nizine i planine, more i rijeke, otoke i poluotoke, šume i potoke. Zar bih se ja toga trebao sramiti?

Nijedan čovjek nije izabrao u kojoj će zemlji biti rođen, niti kakvu će majku imati. Svima nama je potrebna majka i svima je nama potrebna domovina. Bez domovine si kao tuđinac, čovjek bez identiteta, bez zaštite, osuđen na samoću, čovjek bez obitelji. Koji bi se čovjek trebao i mogao sramiti svoje majke, svoje obitelji? Zašto se onda sramimo svoje domovine? Ponosan sam na svoju domovinu, volim svoju zemlju i njenu zastavu i grb, njene nizine i planine, more i rijeke, otoke i poluotoke, šume i potoke. Zar bih se ja toga trebao sramiti? Dobio sam rođenjem baš tu zemlju, nisam je sam sebi dodijelio. I kad bih i birao, ne bi htio biti ništa drugo nego Hrvat.

Svaki narod smije biti ponosan na svoje nacije; Francuzi i Englezi tako nacionalistički vole svoju zemlju, Amerikanaci se posvuda mogu praviti važni, a umjetno su stvorena nacija… Hrvati pak, sa 13 stoljetnom poviješću trebali bi se stidjeti, njih se povlači po međunarodnom sudu. Zar smo doista jedini zločinački narod? Bi li Hrvatska uopće opstala kroz povijest da je zaista činila tolike zločine, bi li je Bog sačuvao kroz 13 stoljeća da u njoj žive samo kriminalci, lopovi i ubojice? Dragi Hrvati, ne budimo tako naivni.

Dani ponosa i slave

Hrvatska nikad u povijesti nije kročila na tlo suprotne zemlje u želji da je agresijom zauzme. To nam čak zamjeraju kao nedostatak samopouzdanja, kao slabost, kao bolest. Ipak, ponosno i čista obraza možemo reći da je to istina, nismo agresori i ne treba se toga sramiti. Ponosan što je moja Hrvatska pobijedila u Obrambenom ratu dok su vojnici nosili krunice oko vrata. Iako sam tada bio dijete, u meni je gorjela ljubav prema domovini i ja sam dosanjao tisučljetni san o samostalnoj državi Hrvatskoj. Znam da se tada puno molilo i da su tenkovi čudesno skretali s puta, znam da su hrvatski vojnici prolazili kroz minska polja cijelu noć i da nitko od njih nije stradao; znam da su mnogi ranjenici u bolnici bili puni humora; znam da je bila neimaština, ali i da smo svi djelili kruh sa susjedom; znam da su i kod nas stanovali prognanici iz Slavonije i da smo disali kao jedan. Bio sam u skloništu i pamtim da su ljudi imali osmijeh na licu i vjeru da će se sve sretno završiti. Crkve tada bile pune i nitko se nije bojao tko će ga na misi. Znam da je mnogo ljudi plakalo od radosti kada se na Kninskoj tvrđavi zavijorila Hrvatska zastava.

Zastave-RH[ad id=”68099″]

Izvor kulture i tradicije

Moj je narod postao civiliziran i kulturan tek primanjem krštenja i stupanjem u Katoličku crkvu. Moja je zemlja prepuna kapelica, križeva, crkava još od sedmog stoljeća. Sretan sam što su najstariji spomenici i pisani ostatci iz srednjeg vijeka upravo krstionica, darovnica samostanu i ploča nađena u crkvi. Znam da su se Hrvati pozdravljali sa Hvaljen Isus i Marija. Katolička crkva je zasigurno bila čuvarica identiteta naroda kroz tolika stoljeća, Bog je bio uz nas i onda kada narodni vladari nisu bili vjernici… I zašto se danas Hrvatska smatra nazadnom, zašto se Hrvat katolik srami vjere i domoljublja? Nisu katolici otpali od hrvatstva već Hrvati katolici od Boga. Ako me križ podsjeća na pobjedu koju je za mene i moj narod izborio Isus Krist, zar da ga maknem sa zida, zar ga mogu zaboraviti? Ne skidamo li križeve i kada biramo agnostike za predsjednika svoje zemlje?

Spajati a ne razdvajati

kresimir-krstionicaČini mi se kako je, nakon propasti Hrvatskog kraljevstva, jedino razdoblje u povijesti Hrvatske kada je narod bio ujedinjen, bilo u razdoblju stvaranja Republike Hrvatske. Tada je narod imao vjere kao nikada, tada je Hrvat imao ljubavi za Hrvata. Ali, Hrvat kao da ne smije imati takav trenutak pa ga zatrpaju osudama, izmisle mu zločine kao da je preteško ili se ne smije pronaći nešto lijepo, plemenito, što bi nas spajalo, a ne razdvajalo. Hrvat je u 21. stoljeću stigmatiziran crvenom ili crnom opcijom kao da baš mora biti u zavadi i podijeljeni. Govore nam kako je najvažnije uću u Europu, a kada je to Hrvatska izašla iz Europe? Svi imaju proeuropske programe, znači one u kojima je bitno napraviti sve onako kako to Europa želi, a ima li itko prohrvatski program kojem je cilj ojačati Hrvatsku i Hrvate prvo duhovno, onda gospodarski, intelektualno, kulturno, politički? Stalno nas tjeraju da se vratimo ideologiji Zašto? Jer istina oslobađa…

U očima svijeta

Nedavno sam bio u Poljskoj i zamjetio kako tamo prepoznaju Hrvate; ne samo Poljaci, već i Njemci, Ukrajinci, Englezi… Po čemu su nas prepoznali? Po temperamentu, toplini, osmijehu, srdačnost, vjeri. Iznenadili su se kada smo im prezentirali kravatu kao originalni Hrvatski proizvod, a kada smo pjevali svoje pjesme, naročito one klapske, oduševljeno su nam pljeskali. Kada smo pričali o ljepotama Hrvatske, o pršutu i siru, o štruklama, purici i mlincima, vinima i rakiji, o mnoštvu nacionalnih parkova, svi su poželjeli doći u Hrvatsku…

Jednom drugom zgodom s prijateljima sam putovao vlakom iz Vinkovaca za Zagreb. U kupeu je sjedila starija gospođa, povratnica iz Švicarske gdje je dugo godina radila. Bila je razočarana općim stanjem u Hrvatskoj i puna negativizma. Pomislih: ova se nagledala televizije i načitala naših dnevnih novina. Ipak, kada je na nama vidjela optimizam i zdrav pogled na život, kada smo joj zapjevali slavonske pjesme i ispričali svoja iskustva, rekla je kako takve mlade ljude još nije srela i da s takvim mladima ova zemlja svakako ima svijetlu budućnost.

I naši susjedi vide naše prednosti…

Prisjećam se i zgode kako je jedan Srbin opisao Hrvatsku i Hrvate: Pitao me jednom prilikom prijatelj u nekoj Beogradskoj kafani:  “Zašto su Hrvati takvi?” “Kakvi?“, upitah ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli.
„Imaju li Hrvati najljepše i najmodernije autoputeve?“, odgovorio je protupitanjem. “Imaju. Imaju li unutrašnji zrakoplovni promet? Imaju.“ Nisam nikada razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. „Nisu li im plaće dva do četiri puta veće od svih ostalih u regiji? Jesu. Jesu li jedini na bijelom šengenskom režimu i šeću po Europi bez viza? Jesu. Jesu li praktički na pragu Europske Unije? Jesu. Nije li im državna televizija u odnosu na ostale u regiji, hm, televizija u boji? Jest.“

„Jesu li bili treći na svijetu u nogometu?“, nastavlja prijatelj. „Jesu. Nisu li svijetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića. Imaju li najljepše more i najljepše otoke u Europi?“ Ustanovih: „Pa stvarno imaju“. „Jesu li pobijedili u ratu?“ „Jesu“, rekoh uvjerljivo. „Nisu li su nakon tisuću godina dobili državu? Jesu. Pa što su onda tako nezadovoljni?“, poentira napokon prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom.

„Da smo mi pobijedili u ratu“, objašnjavaju mi Srbi, „da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji.“

Do kad će nas drugi morati učiti o ljepotama i prednostima Lijepe naše? Dok se ne osvrnemo oko sebe i vidimo da je naša zemlje upravo takva – lijepa i naša.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari