Pratite nas

Komentar

U kakvoj ja to zemlji živim?

Objavljeno

na

Ponosan sam na svoju domovinu, volim svoju zemlju i njenu zastavu i grb, njene nizine i planine, more i rijeke, otoke i poluotoke, šume i potoke. Zar bih se ja toga trebao sramiti?

Nijedan čovjek nije izabrao u kojoj će zemlji biti rođen, niti kakvu će majku imati. Svima nama je potrebna majka i svima je nama potrebna domovina. Bez domovine si kao tuđinac, čovjek bez identiteta, bez zaštite, osuđen na samoću, čovjek bez obitelji. Koji bi se čovjek trebao i mogao sramiti svoje majke, svoje obitelji? Zašto se onda sramimo svoje domovine? Ponosan sam na svoju domovinu, volim svoju zemlju i njenu zastavu i grb, njene nizine i planine, more i rijeke, otoke i poluotoke, šume i potoke. Zar bih se ja toga trebao sramiti? Dobio sam rođenjem baš tu zemlju, nisam je sam sebi dodijelio. I kad bih i birao, ne bi htio biti ništa drugo nego Hrvat.

Svaki narod smije biti ponosan na svoje nacije; Francuzi i Englezi tako nacionalistički vole svoju zemlju, Amerikanaci se posvuda mogu praviti važni, a umjetno su stvorena nacija… Hrvati pak, sa 13 stoljetnom poviješću trebali bi se stidjeti, njih se povlači po međunarodnom sudu. Zar smo doista jedini zločinački narod? Bi li Hrvatska uopće opstala kroz povijest da je zaista činila tolike zločine, bi li je Bog sačuvao kroz 13 stoljeća da u njoj žive samo kriminalci, lopovi i ubojice? Dragi Hrvati, ne budimo tako naivni.

Dani ponosa i slave

Hrvatska nikad u povijesti nije kročila na tlo suprotne zemlje u želji da je agresijom zauzme. To nam čak zamjeraju kao nedostatak samopouzdanja, kao slabost, kao bolest. Ipak, ponosno i čista obraza možemo reći da je to istina, nismo agresori i ne treba se toga sramiti. Ponosan što je moja Hrvatska pobijedila u Obrambenom ratu dok su vojnici nosili krunice oko vrata. Iako sam tada bio dijete, u meni je gorjela ljubav prema domovini i ja sam dosanjao tisučljetni san o samostalnoj državi Hrvatskoj. Znam da se tada puno molilo i da su tenkovi čudesno skretali s puta, znam da su hrvatski vojnici prolazili kroz minska polja cijelu noć i da nitko od njih nije stradao; znam da su mnogi ranjenici u bolnici bili puni humora; znam da je bila neimaština, ali i da smo svi djelili kruh sa susjedom; znam da su i kod nas stanovali prognanici iz Slavonije i da smo disali kao jedan. Bio sam u skloništu i pamtim da su ljudi imali osmijeh na licu i vjeru da će se sve sretno završiti. Crkve tada bile pune i nitko se nije bojao tko će ga na misi. Znam da je mnogo ljudi plakalo od radosti kada se na Kninskoj tvrđavi zavijorila Hrvatska zastava.

Zastave-RH[ad id=”68099″]

Izvor kulture i tradicije

Moj je narod postao civiliziran i kulturan tek primanjem krštenja i stupanjem u Katoličku crkvu. Moja je zemlja prepuna kapelica, križeva, crkava još od sedmog stoljeća. Sretan sam što su najstariji spomenici i pisani ostatci iz srednjeg vijeka upravo krstionica, darovnica samostanu i ploča nađena u crkvi. Znam da su se Hrvati pozdravljali sa Hvaljen Isus i Marija. Katolička crkva je zasigurno bila čuvarica identiteta naroda kroz tolika stoljeća, Bog je bio uz nas i onda kada narodni vladari nisu bili vjernici… I zašto se danas Hrvatska smatra nazadnom, zašto se Hrvat katolik srami vjere i domoljublja? Nisu katolici otpali od hrvatstva već Hrvati katolici od Boga. Ako me križ podsjeća na pobjedu koju je za mene i moj narod izborio Isus Krist, zar da ga maknem sa zida, zar ga mogu zaboraviti? Ne skidamo li križeve i kada biramo agnostike za predsjednika svoje zemlje?

Spajati a ne razdvajati

kresimir-krstionicaČini mi se kako je, nakon propasti Hrvatskog kraljevstva, jedino razdoblje u povijesti Hrvatske kada je narod bio ujedinjen, bilo u razdoblju stvaranja Republike Hrvatske. Tada je narod imao vjere kao nikada, tada je Hrvat imao ljubavi za Hrvata. Ali, Hrvat kao da ne smije imati takav trenutak pa ga zatrpaju osudama, izmisle mu zločine kao da je preteško ili se ne smije pronaći nešto lijepo, plemenito, što bi nas spajalo, a ne razdvajalo. Hrvat je u 21. stoljeću stigmatiziran crvenom ili crnom opcijom kao da baš mora biti u zavadi i podijeljeni. Govore nam kako je najvažnije uću u Europu, a kada je to Hrvatska izašla iz Europe? Svi imaju proeuropske programe, znači one u kojima je bitno napraviti sve onako kako to Europa želi, a ima li itko prohrvatski program kojem je cilj ojačati Hrvatsku i Hrvate prvo duhovno, onda gospodarski, intelektualno, kulturno, politički? Stalno nas tjeraju da se vratimo ideologiji Zašto? Jer istina oslobađa…

U očima svijeta

Nedavno sam bio u Poljskoj i zamjetio kako tamo prepoznaju Hrvate; ne samo Poljaci, već i Njemci, Ukrajinci, Englezi… Po čemu su nas prepoznali? Po temperamentu, toplini, osmijehu, srdačnost, vjeri. Iznenadili su se kada smo im prezentirali kravatu kao originalni Hrvatski proizvod, a kada smo pjevali svoje pjesme, naročito one klapske, oduševljeno su nam pljeskali. Kada smo pričali o ljepotama Hrvatske, o pršutu i siru, o štruklama, purici i mlincima, vinima i rakiji, o mnoštvu nacionalnih parkova, svi su poželjeli doći u Hrvatsku…

Jednom drugom zgodom s prijateljima sam putovao vlakom iz Vinkovaca za Zagreb. U kupeu je sjedila starija gospođa, povratnica iz Švicarske gdje je dugo godina radila. Bila je razočarana općim stanjem u Hrvatskoj i puna negativizma. Pomislih: ova se nagledala televizije i načitala naših dnevnih novina. Ipak, kada je na nama vidjela optimizam i zdrav pogled na život, kada smo joj zapjevali slavonske pjesme i ispričali svoja iskustva, rekla je kako takve mlade ljude još nije srela i da s takvim mladima ova zemlja svakako ima svijetlu budućnost.

I naši susjedi vide naše prednosti…

Prisjećam se i zgode kako je jedan Srbin opisao Hrvatsku i Hrvate: Pitao me jednom prilikom prijatelj u nekoj Beogradskoj kafani:  “Zašto su Hrvati takvi?” “Kakvi?“, upitah ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli.
„Imaju li Hrvati najljepše i najmodernije autoputeve?“, odgovorio je protupitanjem. “Imaju. Imaju li unutrašnji zrakoplovni promet? Imaju.“ Nisam nikada razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. „Nisu li im plaće dva do četiri puta veće od svih ostalih u regiji? Jesu. Jesu li jedini na bijelom šengenskom režimu i šeću po Europi bez viza? Jesu. Jesu li praktički na pragu Europske Unije? Jesu. Nije li im državna televizija u odnosu na ostale u regiji, hm, televizija u boji? Jest.“

„Jesu li bili treći na svijetu u nogometu?“, nastavlja prijatelj. „Jesu. Nisu li svijetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića. Imaju li najljepše more i najljepše otoke u Europi?“ Ustanovih: „Pa stvarno imaju“. „Jesu li pobijedili u ratu?“ „Jesu“, rekoh uvjerljivo. „Nisu li su nakon tisuću godina dobili državu? Jesu. Pa što su onda tako nezadovoljni?“, poentira napokon prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom.

„Da smo mi pobijedili u ratu“, objašnjavaju mi Srbi, „da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji.“

Do kad će nas drugi morati učiti o ljepotama i prednostima Lijepe naše? Dok se ne osvrnemo oko sebe i vidimo da je naša zemlje upravo takva – lijepa i naša.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zekanović: Referendumske inicijative idu dalje i neće reći: ‘Kapitulirali smo’

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović u srijedu je, nakon što je objavljeno da građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj nisu sakupile dovoljan broj potpisa, ustvrdio da je riječ o negiranju volje građana i najavo da inicijative idu dalje te da neće reći da su kapitulirale.

Zekanović je kazao da postoji plan za sljedeće poteze tih inicijativa.

“Postoji cijeli niz načina kojima se može pokazati vlasti i utjecati na nju jer je radila nešto što ne treba. To je i prosvjed, novi referendum, građanski neposluh, ima raznih metoda koje su sve legitimne u demokratskom društvu. Siguran sam da inicijative neće ostati na ovome i reći ‘kapitulirali smo, izgubili smo bitku’ nego će se ići dalje”, rekao je Zekanović.

Rekao je da ako padne Istanbulska, pada i Plenković, i da to on jako dobro zna i upravo zato je napravio sve da referendumi ne prođu.

„Bilo mi je teško slušati ministra Kuščevića kako iznosi podatke o nevjerodostojnosti potpisa, jer se prema njemu, Ministarstvu uprave i APIS-u deset posto građana nije znalo potpisati i napisati svoj OIB. Deset posto potpisa proglašeno nevažećim i to je fantastično. Ministar je govorio o ispravnosti i vjerodostojnosti, a jedini koji ovdje nije ispravan i vjerodostojan upravo je ministar Kuščević”, ustvrdio je Zekanović.

Dodao je da je ovo napravljeno na netransparentan način da se eskplicitna volja građana po pitanju sva tri referenduma negira i da je to presedan u europskoj praksi.

„Riječ je o situaciji koja je zadnji put bila zabilježena u doba komunizma, kada su takve stvari bile normalne. Danas u 21. stoljeću imamo situaciju kada ministar negira ono što je očito, kada pravi narod ludim i kada kaže da deset posto građana nije znalo čitko napisati svoje ime i prezime i potpisati se. To je stravično“, smatra Zekanović.

Kazao je da jedva čekaju uvid u nevažeće potpise. „Sve nas zanima da vidimo što je ministar Kuščević radio, na koji način konkretno osporio i tvrdi da je deset posto potpisa prikupljeno krivo”, kazao je.

Dodao je da je APIS bio angažiran na provjeri potpisa, a upravo su ih iz HDZ-a prozivali za malverzacije i izborne manipulacije.

“I sada toj istoj agenciji, koju su oni optuživali da su u njoj zaposleni deseci članova SDP-a, daju zadatak da prebroji potpise i očekuju od nas da vjerujemo toj agenciji”, rekao je.

Ocijenio je kako je ključno pitanje zašto, ako je sve bilo transparentno i jasno, nije dopušten monitoring građanskim inicijativama.

I ako je sve napravljeno striktno i po točno određenoj proceduri, kaže, kako su onda podaci curili i kako su neki, poput supruge gospodina Milorada Pupovca tjednima prije znali što se događa s potpisima.

Jako bitno pitanje je i zašto se toliko čekalo, jer smo jučer čuli da je APIS potpise provjeravao jako kratko vrijeme, da je svega nekoliko tjedana trebalo da se potpisi provjere. Gdje su ti potpisi bili mjesecima, što se s tim potpisima događalo čitavo ljeto? I da mi vjerujemo Kuščeviću da netko njegov tamo nije nešto dopisao, prekrižio ili ispravljao?“, zapitao je Zekanović.

Na primjedbu da su i oni dugo brojali potpise, rekao je da oni nemaju infrastrukturu kao političke stranke ili država nego je riječ o volonterima koji su prikupljali tisuće potpisa diljem Hrvatske i događa se da uvijek netko naknadno preda potpisnu knjigu.

“Nije lako te knjige prikupiti iz cijele Hrvatske, nemaju organizaciju kao država tako da je to razumljivo“, pojašnjava Zekanović.

Upozoren da nitko nije kontrolirao ni kako su oni prikupljali potpise, uzvratio je da je „zakon takav kakav jest“. „Na žalost, nije dobar i ja sam za njegovu promjenu, ali ne da bude stroži nego liberalniji. Svatko je mogao doći, pa i ministar Kuščević, na bilo koji štand i provjeravati kako se prikupljaju potpisi pa zašto nama nije dozvoljeno da prebrojavamo potpise s APIS-om“, rekao je Zekanović.

(Hina)

Ni jedna inicijativa za referendum nema dovoljno potpisa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

ZA ISTINU SPREMNI – SRBIN NAGRAĐEN PLJESKOM U VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Nije potrebno biti povjesničar, pravnik, a ni policajac pa da znate kako se istina može utvrditi iz materijalnih dokaza između kojih su dokumenti sasvim sigurno jedni od najpouzdanijih. Prisjetimo se sudovanja u demokratskom svijetu.  Stranke u nekom sudskom postupku predlažu određene materijalne dokaze (dokumente) koji bi trebali potvrditi  njihove navode na temelju koji neovisni sud donosi svoj pravorijek.

Za razliku od demokratskog svijeta u totalitarnim sistemima kakav je bila Jugoslavija vladalo je pravilo: “Kadija te tuži, sudi i drži. Tvoje pravo na obranu i istinu bilo je samo deklaratorno, a sustav je uvijek „bio u pravu“. Tek 70-tih godina prošlog stoljeća došlo je do razdvajanja pravosuđa od milicije (SUP-a) što je bio jedan od osnovnih preduvjeta za daljnji demokratski razvoj društava.  Unatoč odvajanju sudstva od milicije nije se postigla neovisnost sudstva jer je politika i dalje držala sudstvo pod svojom šapom. O tome najbolje govore politički procesi i presude koje su štitile totalitarni sustav od demokracije. Tisuće i tisuće ljudi završavali su na Golom Otoku, Staroj Gradišci i Lepoglavi samo zato jer su bili politički neistomišljenici.

Komunistička partija, tada jedino dopuštena, poslije II. svjetskog rata ideološki je kreirala povijesna događanja kako bi prikrila stravične ratne i poratne zločine kojima je došla na vlast. Milijarde i milijarde tadašnjih dinara potrošeno je na učvršćivanje i promociju neistine. Stvarani su mitovi koji su ušli i u školske udžbenike gdje nažalost egzistiraju i dan danas. Brižnim planiranjem stvorena je paradigma koja je taj totalitarni režim čuvala od neistomišljenika koje je sustav čak i likvidirao ako je to bilo potrebno. Zloglasna OZN-a, KOS i UDB-a zavile su crno mnoge obitelji.

Prisjetimo se samo Ante Brune Bušića (6. 10. 1939 – 16. 10. 1978.) danas kada se je upravo prošlo 40 godina od njegove likvidacije. Bušić se kako karizmatični politički vođa hrvatske emigracije zalagao za neovisnu hrvatsku te je tako kao borac za hrvatski nacionalni identitet bio bjesomučno proganjan od strane SDS-a  ( kolokvijalno rečeno – UDB-e).  Ušavši oko 23 sata u usko dvorište zgrade u Ulici Belleville 57. u Parizu  zakoračio je u  slabo osvijetljeni hodnik gdje ga je zaskočio UDB-in  egzekutor kodnog imena „Mišo“ ili „Pitgora“ koji je u Bušića ispalio više hitaca i usmrtio ga samo nekoliko koraka dalje od njegovog stana.

Tragična istina o genocidu nad hrvatskim narodom tijekom i nakon II. Svjetskog rata brižno je desetljećima skrivana od očiju javnosti. Dokumenti koji govore o tome nalaze se u raznim arhivima i do prije samo kratkog vremena bili su potpuno nedostupni.  Da ti dokumenti ugledaju svijetlo dana pobrinuo se novinar i istraživač Roman Leljak, autor mnogih knjiga i nekoliko dokumentarnih filmova o strašnim komunističkim zločinima nad nesrpskim narodima, a naročito nad hrvatskim narodom.

Njegov dokumentarni film i knjiga „MIT O JASENOVCU“ podigli su na noge još živuće izvršitelje tih zločina, sljedbenike komunističke partije i ljubitelje neprežaljene  Jugoslavije. Osobito ih je pogodila činjenica da će se taj dokumentarni film gledati diljem Hrvatske, a istoimena knjiga sa oko četiristo dokumenata koji donose istinu doći u ruke hrvatskom puku. Zbog urušavanja njihove sotonske komunističke paradigme „unezverili“ su se i pokušavaju na svaki mogući način diskreditirati gospodina Romana Leljaka braneći neistinu novim neistinama. Nemojte pomisliti kako je žalosno da o tome govore i neki „povjesničari“ koji se nisu udostojali niti pogledati dokumente pohranjene u raznim arhivima i saznati istinu. Njima je ta istina dobro poznata no oni kao sljedbenici te mračne ideologije ne žele da se istina obznani. Jesu li ti povjesničari zaslužili mjesta na kojima su? Upravo oni su uhljebljeni u raznim institucijama i na fakultetima kako bi sačuvali tu neistinu. Njih se kao kako meritorne s tih pozicija poziva u „javne“ medije kako bi komentirali politička događanja, a naročito kad treba braniti tekovine totalitarnog režima.

Vrlo je zanimljivo kako i na koji način se pokušava djelovati protiv gospodina Romana Leljaka koji je jučer (16. 10. 2018.) imao predstavljanje dokumentarnog filma i knjige „MIT O JASENOVCU“ u Vukovaru. Iz objave Romana Leljaka na njegovom facebooku vidljivo je kao je na njegovo predstavljanju u Vukovaru došao  iz Beograda njegov suradnik gospodin Blažo Đurović. Gospodin Đurović se prisutnima obratio i  naveo kako je dobio e-mail od ravnatelja JAVNE USTANOVE SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC u kojem mailu stoji (citirano s facebooka):

Poštovani g. Đurović,

s obzirom da je trenutno u Hrvatskoj u toku turneja Vašeg suradnika Romana Leljaka s filmom i knjigom Mit o Jasenovcu, zanima me da li ste imali priliku vidjeti film te ako jeste, koje je Vaše mišljenje o njemu? Mislim da Roman Leljak nije fer prema Vama što sebi pripisuje istraživački posao u arhivima i muzejima u Beogradu, a ipak ste Vi odradili lavovski dio posla. Isto tako, imate li informaciju, da li se možda priprema premijere filma u Srbiji, s obzirom da se veliki dio dokumenata koji su prikazani u fimu čuva u arhivima i muzejima u Srbiji.

Srdačno,

Ivo Pejaković

Na kraju obraćanja Đurović je rekao  kako je pomogao gospodinu Leljaku, što će i dalje činiti, navodeći pri tome “Nisam autor ni jednog dijela filma.”  Iz izvora u Vukovaru dobio sam informaciju kako je publika dugotrajnim pljeskom nagradila gospodina Đurovića.

Samo dan nakon premijernog prikazivanja filma u Zagrebu  28. rujna 2018. reagirala je Javna ustanova Spomen područja Jasenovac tekstom na svojoj službenoj web stranici. Spomen područje Jasenovac izražava zabrinutost, kako kaže,  zbog sve češćih slučajeva umanjivanja i poricanja zločina počinjenih u logoru Jasenovac, a koji se događaju u javnom prostoru. Takve teze obično zastupaju pojedinci i grupe koji istovremeno iskazuju simpatije prema ustaškom režimu, kao što je to i u slučaju autora filma Mit o Jasenovcu.

Iz spomenutog teksta dade se naslutiti kao autor nije ni pogledao film o kojem govori. Autor teksta ne suprotstavlja niti jedan argument (dokument) koji bi pobio bilo koji dio navedenog filma već isprazno s pozicije „autoriteta“ ustanove po već ranije viđenom obrascu  napada gospodina Leljaka. Da je pogledao film vidio bi kako je njegova naracija potpuno nepristrana, a u određenom  trenutku ne negira i  počinjenje zločina u Sabirnom logoru Jasenovac.

Odmah potom u obranu „ MITA O JASENOVCU“  orkestrirano su se uključili mnogi portali: Indeks.hr, Historiografija.hr, Telegram.hr,  Slobodnaevropa.hr, Bilten.org, Hr.N1info.com,  Nacional.hr, Jadovno.com,   TIME.mk i neki drugi koristeći se ispraznim pričama bez argumentacije. Njihova retorika već je desetljećima dobro je poznata svim istinskim Hrvatima.  Urušavanjem njihovog mita potpuno su svjesni skorog gubitka svojih pozicija što ujedno otvara mogućnost njihove lustracije, toliko potrebne u Hrvatskoj.  Tada više neće postojati  mit kojim se već 70 godina hrvatskom narodu  nameće krivnja za nešto što nije počinio.

Konačno je došlo je vrijeme otkrivanja istina o totalitarnom Jugoslavenskom režimu pa tako i o „MITU O JASENOVCU“ koji će se srušit poput zidina Jerihona, no neće ga srušiti sedam trubača u sedam truba već dokumentarni film i knjiga gospodina Romana Leljaka „MIT O JASENOVCU“.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari