Pratite nas

Vijesti

U Kninu obilježen Dan logoraša

Objavljeno

na

U Kninu je u ponedjeljak prijepodne počelo obilježavanje Dana sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu.

Potom će se održati svečana akademija u Domu Hrvatske vojske “Kralj Zvonimir”.

Dan logoraša i logora Knin obilježava pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike  Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

Zajednički vijenac položili su izaslanica predsjednice Republike, državna tajnica u Ministarstvu uprave Josipa Rimac, izaslanik ministra unutarnjih poslova načelnik Policijske uprave šibensko- kninske Ivica Kostanić i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministara obrane brigadir Željko Nakić.

U ime Hrvatskog sabora RH vijenac je položio dr.  Miro Kovač. Vijenac su zajednički položili gradonačelnik Knina Marko Jelić i predstavnici braniteljskih udruga, a potom i predstavnici Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora te predstavnici udruge Zavjet.

Nakon toga, izaslanstva su zapalila svijeće ispred spomen ploče logora Stara bolnica Knin.

U Kninu su u vrijeme Domovinskog rata bila aktivna četiri logora: Stara Bolnica, Kula, Vojarna i logor Golubić, uz više manjih logora.

Kroz te logore prošlo je više tisuća logoraša, koji su u ondje bili zatvoreni bez higijenskih i drugih uvjeta za život, gladni, žedni, na hladnoći i vrućini, uz stalna fizička i psihička mučenja, ispitivanja a često i silovanja.

U kninskim je logorima zbog zadobivenih ozljeda ubijeno više desetaka logoraša.

Dan logoraša se obilježava i kao znak sjećanja na prvu razmjenu zarobljenika u Tepljuhu, koja se dogodila u noći s 13. na 14. kolovoz 1991. kada je oslobođeno 54 hrvatskih vojnika i policajaca.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Davor Marijan: Tuđman je najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Dvadeset godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika o njegovu povijesnom značaju i njegovu naslijeđu za Jutarnji list komentirao je Davor Marijan povjesničar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest

Dvadeset godina nakon smrti o Franji Tuđmanu i dalje nema suglasja. Za neke je kriv za sve probleme koje Hrvatska ima i koju stoga proglašavaju promašajem i neuspjelim projektom.

Na drugom spektru mišljenja su oni koji mu zbog uspostave Hrvatske sve gledaju kroz prste. Upravo je Hrvatska os oko koje se vrti lik i djelo, a i smisao onog kompleksa koji se ponekad, i često pejorativno naziva tuđmanizam.

Tuđman je u mnogočemu reprezentativni primjer hrvatske elite druge polovice XX. stoljeća. Politički je krenuo od Radićeva HSS-a, a u Drugom svjetskom ratu se priklonio komunističkoj opciji, za koju je dulje vrijeme bio uvjeren da je u sklopu Jugoslavije riješila i hrvatsko pitanje.

Kao poslijeratni general JNA i partizanski povjesničar do potkraj 1960-ih bio je tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite. Uspeo se relativno visoko u hijerarhiji te elite, čini se bez mnogo razmišljanja o svakolikoj podlozi na kojoj se temeljio njezin status.

No, također izdvojen je iz tog povlaštenog kruga u trenutcima kada se činilo da je režim čvrst i postojan. Slom hrvatskog proljeća 1971. riješio ga je iluzije jugoslavenstva. Potom je dva desetljeća bio politički nepodoban i otpadnik tijekom koga se emancipirao od Jugoslavije i komunizma i transformirao u hrvatskog nacionalista. Vrijeme disidentstva iskoristio je da pripravan dočeka novu priliku. Odavao je dojam osobe s misijom, što je nesumnjivo i bio.

Kada je došlo njegovih pet minuta, predvodeći Hrvatsku demokratsku zajednicu pokazao se jedinim doraslim zahtjevima vremena. Generalski pedigre se u tim prijelaznim vremenima teško može previdjeti i to je značajan dio glasača honorirao na proljetnim izborima 1990. U javnom nastupu bio je ukočen i krut, mnogima i nesimpatičan, što većem dijelu Hrvata nije bila zapreka za potporu, posebice nakon međunarodnog priznanja hrvatske države.

Njegov recept za ideološke podjele bila je pomirba kojom je bivšem sustavu priznavao i dobre učinke protiveći se njihovom “posvemašnjem zatiranju”. Potpunom negacijom Tuđman bi negirao i samog sebe. Stoga je njegovo ponašanje iznenadilo dojučerašnje baštinike vlasti i političke moći. Tuđman nije, kako bi se to očekivalo u vremenima preokreta, nakon pobjede skidao glave i vješao komuniste po banderama.

Najbolje je funkcionirao u ratnim uvjetima i izvanrednim okolnostima na spoju nečega što nije ni rat ni mir. Govoriti da bi netko tada bolje funkcionirao je groteskno, kao što su i pokušaji da se vojna pobjeda u ratu pripiše nekim generalima JNA koji tijekom rata nisu opravdali svoj mirnodopski čin. No, premda se zalagao za demokraciju upitno je njegovo razumijevanje iste. Bio je proizvod vremena u kojem demokracije nije bilo, što mu se spočitava iz pojedinih krugova koji su također dijelili iste formativne okolnosti.

Okončanjem rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. realno je okončana i njegova državnička uloga. No kao mnogi prije njega, nije znao kada treba otići. Dolazila su nova vremena u kojima se nije najbolje snalazio. Uostalom, uskoro je preminuo na više nego simboličnom isteku XX. stoljeća, kao da je i sudbina željela reći da za novo stoljeće i tisućljeće trebaju novi ljudi.

Na žalost oni koji su došli nakon njega uglavnom su imali više demokratskog deficita od njega. Umjesto da na temelju koji je Tuđman postavio grade bolju Hrvatsku oni su pokušavali iščupati upravo temelj. Očito neuspješno, no ideološki rat i podjele u Hrvatskoj i danas su vrlo jake, premda ne koliko u prvom desetljeću stoljeća kada su detuđmanizaciju neki krugovi nametali kao primarni nacionalni interes, iako se radilo o čudnoj mješavini osobnih taština, žala za propalom jugoslavenskom državom i glorificiranja Europske unije kao nove zajednice koja nam je neophodno potrebna.

Dobrim je dijelom je upravo zbog toga Tuđman postao najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti. Krivi ga se za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Posebice su problematični prigovori o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, gdje su za njega postavljeni previsoki standardi.

Uz to se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku i činjenica da sustav nije uopće bio restriktivan koliko je mogao biti u takvim okolnostima. Primjerice, tijekom rata jedan Feral Tribune teško da bi izlazio i u državama s dugom tradicijom demokracije.

Tuđmanovo predsjedničko djelovanje karakterizira jako nastojanje da do željenog cilja – suverene Hrvatske dođe na miran način. To se nastojanje posebice dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da dade zeleno svjetlo za sukob s njome već potkraj 1990., što mu je kasnije stvorilo vrlo velike probleme i u HDZ-u.

Kritičari mu posebice zamjeraju zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmana se optuživalo da je tamošnje Hrvate okrenuo protiv Sarajeva, što je tvrdnja koja ne vodi računa o činjenicama.

Nema dvojbe da Tuđman nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice. Do početka 1992. vjerovao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat u BiH, a nakon što je u veljači 1992. podržao referenduma o neovisnosti, zalagao se da Hrvati dobiju svoj entitet.

Javno je govorio da sumnja u opstojnost BiH i njegov odnos prema toj republici nije bio zaplotnjački. Naprotiv, 1991. se našao pred pritiskom dijela hrvatskih krugova iz BiH koji su željeli da se krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom priključe Hrvatskoj. U tom je smislu očito vodio računa prvenstveno o interesu Republike Hrvatske i na takvo što nije mogao pristati jer bi posljedice za teritorijalni opseg Hrvatske bile katastrofalne.

Uz smirivanje radikalizma kod Hrvata u BiH pomogao im je da se 1992. na većem dijelu teritorija obrane od srpskih napada, kao i da BiH opstane kao politički i zemljopisni pojam. Uza sve navedeno, odnos prema BiH ne može se svesti na relaciju Tuđman – Bosna i Hercegovina, već na obostrani odnos Bosna i Hercegovina – Hrvatska, odnosno Hrvatska – Bosna i Hercegovina.

Uz privatizaciju koja je potpuno neistražena, iz današnje perspektive se čini da je Tuđmanov najveći grijeh to što je nužnu dekomunizaciju podredio pomirbi Hrvata, premda je očito da se u kontekstu koji je određivao agresivni srpski nacionalizam odlučio za najmanje loše rješenje.

Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele i nejednakost koja je forsirana gotovo pola stoljeća. Poslije se pokazalo da pomirba nije moguća, no za to su trebale proći godine nakon Tuđmanove smrti. Koliko je vjerovao u pomirbu, vidi se iz kadrovske politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva.

Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore, pogotovo ako su se bili voljni učlaniti u HDZ. Činio je greške i imao je i loših procjena.

No, to ga pokazuje kao čovjeka, a ne sveca ili diktatora, ovisno o kutu političkog gledanja. Uz sve navedeno bio je državnik, najveći ako ne i jedni kojeg su Hrvati imali u prošlom stoljeću (onaj drugi Zagorac je ipak bio Jugoslaven).

 

Plenković: Tuđman je bio pravi hrvatski suverenist koji je tu zadaću ispunio tada kad je trebalo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Potpredsjednik EK Borrell – ‘Uplaćujemo novac migrantima u Turskoj’

Objavljeno

na

Objavio

“Ne plaćamo turskim vlastima, nego uplaćujemo novac migrantima u Turskoj. Svaki migrant dobio je kreditnu karticu sa sredstvima za kupnju hrane, plaćanje smještaja, školovanja. Naravno da ćemo im nastaviti slati novac”, priznao je potpredsjednik EK Borrell.

Za novog visokog predstavnika za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku i potpredsjednika Europske komisije Josepa Borrella Fontellesa nitko ne može reći da ne posjeduje znanje i iskustvo potrebno za jednu od najviših dužnosti u Europskoj uniji. 72-godišnji Borrell, socijalist, četiri je desetljeća u španjolskoj i europskoj politici; na novu dužnost dolazi s mjesta šefa španjolske diplomacije u vladi Pedra Sáncheza, a bio je i predsjednik Europskog parlamenta od 2004. do 2007. godine. Studirao je u Parizu i Stanfordu, a jedno je vrijeme živio i u izraelskom kibucu. Od 2010. do 2012. bio je na čelu Europskog sveučilišnog instituta u Firenci, piše vecernji.hr

Iako Katalonac, Borrell je čvrst zagovornik španjolskog jedinstva i protivnik odcjepljenja Katalonije. Za diplomata izražava se neuobičajeno otvoreno i direktno, što je vidljivo i u prvom ekskluzivnom intervjuu što ga je na novoj dužnosti dao za Večernji list. S novim šefom europske diplomacije razgovarali smo u rezidenciji španjolskog veleposlanika u Strasbourgu na dan kad je potvrđena nova Europska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen. Borrell smatra da je to što je nova Komisija potvrđena s više glasova nego što ih je dobila sama predsjednica Komisije dobra vijest. “Kao član Komisije mogu samo biti zadovoljan tom činjenicom”, kaže Borrell.

(…)

Kakav je vaš plan za rješavanje problema migracija?

Osim što je to problem unutarnjih poslova i kontrole granica, to je i pitanje sporazuma s drugim državama. Lako je reći da oni koji nemaju pravo ostati u EU trebaju biti poslani natrag, ali zemlje odakle su došli moraju ih prihvatiti. Zato moramo otići u te zemlje, primjerice u Africi, i razgovarati s njima o tom problemu. Jer ako ne budemo imali dogovore s tim zemljama, nećemo moći vraćati ljude odakle su došli. Pri rješavanju ovog problema morat ću surađivati s povjerenicima zaduženima za ovu problematiku. Prošle je godine dogovorena uspostava prihvatnih centara za izbjeglice u zemljama izvan EU, ali se malo od toga ostvarilo, jer druge zemlje uglavnom ne žele takve centre na svom teritoriju.

Planirate li i dalje inzistirati na tom planu?

Iskreno govoreći, moram vidjeti i razgovarati s povjerenikom zaduženim za migracije. Ne želim anticipirati bilo kakvu odluku o tom pitanju bez suradnje s kolegama povjerenicima. Ali jasno je da takav plan nije moguće provesti bez dogovora s drugim zemljama. Moramo uspostaviti dublji dijalog s drugim zemljama po ovom pitanju, koje na to moraju pristati, jer u protivnom je riječ samo o našim lijepim željama.

Ovih će se dana o krizi o Ukrajini održati sastanak normandijske četvorice, Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke. Tko je zapravo u Europi zadužen za vanjsku politiku, vi ili najmoćnije zemlje?

Zadužen sam za zajedničku vanjsku politiku, a zajednička vanjska politika ne znači i jedinstvena vanjska politika. Možemo povući paralelu s valutom, jer imamo zajedničku valutu, ali istodobno imamo i nacionalne valute. To znači da zajednička vanjska politika koegzistira s nacionalnim vanjskim politikama, koje su, kao što vidimo, očite. No, to nije u nesuglasju s europskim ugovorima. Jednog dana, ne znam kad će to biti, zajednička vanjska politika postat će jedinstvena. To se neće dogoditi uskoro. Ovdje je riječ o njemačko-francuskoj inicijativi i to što visoki predstavnik u njoj nije angažiran je životna činjenica. Zajednička vanjska politika znači da je riječ o politici koju svi prihvaćaju. One članice koje imaju veće kapacitete imaju i inicijativu na ovom području. Zadovoljan sam zbog toga, no moja je zadaća izgraditi zajedničku vanjsku politiku i zajednički pristup, premda znamo da je to u nekim slučajevima jako teško jer pojedina pitanja izazivaju podjele.

Kad je riječ o Rusiji, kakvu ćete politiku zastupati?

Dio članica želi normalizaciju odnosa s Rusijom, dok se druge tome protive. Jasno je da samo sankcije ne donose rezultat, jer same sankcije nisu vanjska politika. Vanjska politika mora biti šira od samih sankcija. No, o tome se moramo usuglasiti, što u ovoj situaciji nije jednostavno, s obzirom na to da su jedni za trenutačnu normalizaciju, a drugi za zadržavanje ovakvog stanja. Moramo razgovarati o tome.

(…)

Spomenuli ste da je Europa uglavnom riješila probleme unutar Europe. A što je sa zapadnim Balkanom? Što će se dogoditi nakon blokade Sjeverne Makedonije i Albanije? Što mislite o procesu proširenja?

Uvijek sam kao Španjolac smatrao da je bila velika greška što nismo uspjeli spriječiti imploziju Jugoslavije i jugoslavenske ratove, koji su među povijesno najgorim događajima u Europi s više od 150 tisuća ubijenih. Ipak, ne želimo premotavati povijest. U sadašnjoj bi situaciji zemlje bivše Jugoslavija trebale imati europsku perspektivu. Ne znam koliko će im za to trebati. I Španjolskoj je nakon Francove smrti trebalo dugo da postane članica EU. No trebamo prilagoditi europske metode i mehanizme i manje oklijevati kako bismo bili efektivniji u okvirima balkanskog problema, na čemu ću raditi sa svojim kolegama. Mijenjanje metode ne znači mijenjanje konačnog cilja koji, za mene, ostaje isti, ali razumijem razočaranje s obje strane.

Prvo što ću napraviti, kada Kosovo bude imalo vladu, jest posjetiti Kosovo, gdje nikad nisam bio. Posjetit ću i Srbiju, u kojoj sam već nekoliko puta bio, kako bih razgovarao s obje strane o novom pristupu rješavanja problema na Balkanu, što je za nas jedan od prioriteta.

Je li problem što Španjolska ne priznaje neovisnost Kosova? 

Ne, zašto bi to bio problem?

Ne stvara li Španjolska tako presedan koji bi joj se mogao obiti u glavu pri rješavanju situacije s Katalonijom?

Ne djelujem u tom pogledu kao španjolski ministar, jer preuzimam druge dužnosti. Razumijem da ljudi zaključuju da ako moja zemlja ne priznaje Kosovo, Kosovari me neće voljeti. Zamislite, s druge strane, da dolazim iz zemlje koja priznaje Kosovo. U tom bi slučaju smatrali da Srbi neće biti zadovoljni mnome. Postoji određena asimetrija. Priznajem Kosovo, netko je nezadovoljan. Ne priznajem Kosovo, netko drugi je nezadovoljan.

(…)

Kakav je europski odgovor na turski napad na sjeveru Sirije?

Nije bilo nikakvog odgovora Europe.

Je li to bila pogreška?

Možete to nazvati i uspjehom. Ali činjenica je da EU nije reagirala.

Hoće li EU i dalje plaćati turskim vlastima za zadržavanje migranata?

Ne plaćamo turskim vlastima, nego uplaćujemo novac migrantima u Turskoj. Svaki migrant dobio je kreditnu karticu sa sredstvima za kupnju hrane, plaćanje smještaja, školovanja. Naravno da ćemo im nastaviti slati novac. Kako bismo im sada odjednom mogli okrenuti leđa?!

Izvor: vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari