Pratite nas

Komentar

U KOJEM SVIJETU ŽIVE LJEVIČARI? Građani podržavaju predsjednicu, ali evo zašto bi je neki i RUŠILI!

Objavljeno

na

Anketa agencije Promocija Plus o prijevremenim izborima i popularnosti predsjednice iz redova HDZ-a, sudeći po prvim komentarima, šokirala je dio ljevičarskih aktivista koji su apsolutno zgroženi time da je predsjednica, čiji je najbitniji potez do sad bio za hrvatske prilike krajnje radikalan – izbacivanje biste jugoslavenskog komunističkog diktatora iz službenih prostorija demokratske Hrvatske – dobila negativnu ocjenu od svega 7 % ispitanih, piše Marcel Holjevac Dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Po tim rezultatima, čak 48,8 posto građana Kolindu Grabar Kitarović ocijenilo je s odličnom ili vrlo dobrom ocjenom. Konkretno, 22,5 % dalo joj je ocjenu odličan, 26,3 % vrlo dobar, osrednju ocjenu – trojku – dodijelilo joj je 24,5 %, a za dvojku i jedinicu odlučilo se samo 12, odnosno 7 % ispitanika. Znajući kako su ankete iste agencije na zadnjim izborima davale prednost Josipoviću, vjerojatno je stvarna ocjena i nešto bolja. No, zašto je to toliko šokiralo brojne komentatore? Jednostavno zato što žive u nekoj svojoj stvarnosti u kojoj je drug Tito i dalje najpopularniji političar, a uspostava nove Jugoslavije tek pitanje dana. Moram priznati da sam i ja malo iznenađen jer znam da u ovoj zemlji bar trećina ljudi ne može probaviti nikog tko dolazi iz HDZ-ova tabora: neki zbog Sanadera i njemu sličnih, no većina jer je općenito nesklona neovisnosti Hrvatske i sentimentalno vezana uz bivšu državu, poput ostavljene supruge koja ne može prežaliti bivšeg ni nakon što ju je pretukao i izbacio iz kuće pa umjesto da se okrene budućnosti živi u nepostojećoj boljoj prošlosti.

Nova predsjednica je već na početku pokazala odmak od balkanskog svadljivog načina komuniciranja i provincijalizma kakav karakterizira ogromnu većinu naših političara, ali i odlučnost također netipičnu za sve hrvatske političare nakon Tuđmana. To joj je svakako donijelo bodove u apolitičnom dijelu javnosti koji političare ocjenjuje više prema stilu nego prema sadržaju. A njezin stil je svakako dobar, važe riječi i govori odmjereno, diplomatski, no opet vrlo jasno i izravno. Ono što govori nije uvredljivo, ali je mnogima naviklima na apologetski stil dosadašnjih političara šokantno. Iako, u stvari, ona ne govori ništa što bilo koji predsjednik bilo koje civilizirane zapadne zemlje ne bi rekao na njenom mjestu. Uostalom, već sama činjenica da je Tita poslala na smetlište povijesti, gdje mu je i mjesto zajedno s istaknutim antifašistima Staljinom, Enver Hoxhom i Ceaussescuom, dovoljna je da joj donese neograničen kredit u dijelu javnosti, ali i vječni prijezir onog drugog dijela, koji i u 21. stoljeću njeguje kult ličnosti kao najprimitivniji oblik parareligije i koji joj to neće oprostiti nikada.

>>Kolinda o anketi RTL-a: Bitno mi je što građani misle o meni

No, malo su složenije i teže objašnjive stvari oko odnosa javnosti prema prijevremenim izborima. Većina građana je za njih, ali sporno je što velik dio njih od ponuđenih odgovora zašto to želi zaokružuje da je to zato jer žele “vladu stručnjaka”. Zapravo se radi o nerazumijevanju demokracije, vlade nisu stručna tijela. One su politička tijela. Zato demokratske države velik dio ovlasti vlade prebacuju na stručne institucije, poput vladinih agencija. Brojne europske države su ukinule ministarstva poput ministarstva kulture, recimo, pa čak i obrazovanja, i to prepustile struci, upravo kako bi depolitizirale ta polja života i prepustila odluke struci. No vlade stručnjaka nikad i nigdje nisu donijele naročito dobre rezultate, jer stručnjaci za ekonomiju, primjerice, nisu kvalificirani političari. Posao je političara osigurati provedivost odluka, pomiriti interese raznih segmenata društva, biti diplomati koji će isposlovati uvođenje određenih rješenja. Dobar primjer je njemačko ekonomsko čudo nakon rata za vrijeme legendarnog kancelara Konrada Adenauera, koji nije bio stručnjak ni za što – bio je tek profesionalni političar. Njega je zamijenio kreator njegove ekonomske politike, vrhunski stručnjak za ekonomiju, Ludwig Erhard, koji nije bio niti izbliza tako uspješan – ne zato što se nije razumio u ekonomiju, nego jer se nije razumio u politiku: koalicija se raspala, on je srušen s mjesta kancelara. Politika je, kažu, umijeće mogućeg. Ona je tu da bi provela neke stvari u djelo, operativno. Vrhunski stručnjak za ekonomiju je nesporno i jedan Grčić, ali je kao političar čista nula: njegov program koji je objavio još prije dolaska SDP koalicije na vlast je bio vrlo razuman, samo od njega baš ništa nije implementirano – rađeno je sve suprotno. Zašto? Zato jer Grčić nema pojma što treba uraditi? Ne, nego zato jer ne zna kako to provesti u djelo.

No, ono što je mene iznenadilo, je to što je velik dio građana koji je protiv prijevremenih izbora rekao kako smatra da nisu potrebni jer je “vlada napokon počela raditi kako treba”. Nije jasno kojem je genijalcu u agenciji palo na pamet da uopće ponudi takav odgovor, niti jesu li oni koji su to zaokružili stvarno mislili ozbiljno. Svatko tko ima zdrave oči i nešto malo mozga može vidjeti da vlada niti što radi, niti ima pojma što uopće radi i u kojem smjeru želi ići.

Za sukob predsjednice i premijera građani uglavnom odgovornim drže premijera, što i ne čudi. On je naime u više navrata pozivan na razgovor, što kao predsjednik vlade, što kao predsjednik SDP-a, i niti u jednom svojstvu se nije odazvao. Nije se odazvala niti Jadranka Kosor, koja svojim ponašanjem prilično narušava sve ono dobro što je uradila kao premijerka – a toga je svakako bilo više nego što joj za sad javnost želi priznati. Time je za radikalniji dio ljevice od “Jace guzice haračlije” kojoj su dolazili pod prozore stana sred noći postala njihova heroina. Građani smatraju da bi premijer i Predsjednica trebali razgovarati u četiri oka a ne preko medija, međutim premijer je odbio u više navrata razgovor u četiri oka, pa je logično da ostaju samo pisma koja onda mediji prenose.

Ostaje nam sačekati neko novo ispitivanje u kojem će građani ocijeniti rad ove vlade. Ako izvuku minus dva, to će također biti prilično iznenađenje jer se vijesti o lošim privrednim rezultatima u medijima natječu s vijestima o korupcijskim aferama vlade.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Mišetić: Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Objavljeno

na

Objavio

Odvjetnik Luka Mišetić je u objavi na društvenim mrežama čestitao novinarima N1 jer su, kako je kazao, razotkrili Milorada Pupovca koji, kao i Dejan Jović, NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Čestitke za N1 što ste Pupovacu postavili teška pitanja. Može me osobno napasti onoliko koliko želi, ali novinari bi trebali vidjeti kroz njegove taktike. Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid'”, napisao je Mišetić.

Potom je u drugom tvitu napisao:

Većina u medijima dopušta Pupovcu i Joviću da se predstavljaju kao ‘Europljani’ i ‘progresivci’, dok istovremeno izbjegavaju moguću ‘kompromitaciju’ kod njihove glasačke baze priznavanjem genocida u Srebrenici. Zato, čestitke još jednom, N1. Časna ste iznimka. Razotkrili ste ga, napisao je Mišetić.

Podsjetimo, gostujući u studiju N1 Milorad Pupovac komentirao je i prozivku odvjetnika Luke Mišetića da negira genocid u Srebrenici.

Gospodin Mišetić je mene za nešto prozivao. Taj gospodin ne zavređuje da se osvrćem na njegove objede jer on je jedan običan ratni profiter koji nesreću Bošnjaka, Hrvata i Srba iz svoje američke debelje fotelje naplaćuje debelim i golemim sumama novca, uključujući i novce ove države. Zadnji je koji meni i Joviću može spočitavati da negiramo bilo kakvu vrstu zločina i bilo čije stradanje. Prema tome, molim Vas, nemojte me pitati o tome jer to je za mene uvredljivo, kazao je Pupovac.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari