Pratite nas

Kronika

U Lici uhićeno 35 ilegalnih migranata

Objavljeno

na

Šatore podigli na miniranom području

35 migranata uhićeno je u Lici. Policija obavlja obavijesne razgovore nakon čega će biti vraćeni u BiH odakle su i stigli. Potvrđeno je i da su migranti u ličkim šumama podignuli šatore na miniranom području. Stanovnici Like i Gorskog kotra često nailaze na manje skupine migranata. Tako je i riječka policija kod Fužina uhitila skupinu koju su prijavili građani, a iz MUP-a mole građane da im dojave, primijete li sumnjive osobe, javlja Dnevnik Nove TV.

U mjestu Perušićka kosa u Lici, skupinu migranata policiji su prijavili mještani. Nakon kriminalističke obrade svi uhićeni bit će prevezeni do graničnog prijelaza s Bosnom i Hercegovinom i vraćeni u tu državu.

“Hrvatska policija svakodnevno radi na suzbijanju ilegalnih migracija, pa smo tako i danas imali isto aktivnosti na području općine Perušić. Osobe su u prostorijama policije i nad njima se provodi kriminalističko istraživanje. Pozivam sve građane da bilo kakvu situaciju koja im je sumnjiva, sigurnosno opasna prijave policiju. Također apeliram na sve građane da ne šire dezinformacije na društvenim mrežama”, rekla je Maja Brozičević, glasnogovornica Ličko-Senjske Policijske uprave.

Stanovnici Like u šumovitim se predjelima, ali i sve češće u urbanim sredinama susreću s migrantima.

“Svaka 2-3 dana primjetim, u par navrata sam znao i policiju pozvati zbog toga, da ih obavijestim”, rekao je mještanin Dubravko Korenica.

Skupine migranata koje uspiju izbjeći policijske ophodnje stižu sve do Gorskog kotara. No, zbog suradnje građana i policije ne stižu do svog odredišta, Slovenije. Skupinu migranata, na njihovu putu kroz Lič, uočila je djelatnica skloništa za pse.

Prema izjavi Milke Mijanović iz Skloništa za životinje LIČ, par migranat je došlo, udarilo rukom u ogradu, ona se prestrašila pa je pozvana policija i vrlo je brzo došla, za 10 minuta su bili kod skloništa. Sumnjive osobe su uhićene.

“Možemo potvrditi i zaprimanje dojava iz vašeg upita u svezi kojih je policija postupala i zatekla više osoba u nezakonitom boravku”, rečeno je iz Policijske uprave Primorsko-Goranske.

Stanovnici Like i Gorskoga kotara nadaju se da će dolaskom zime i snijega, po kojem su ovi krajevi poznati, broj migranata početi opadati zbog neprohodnosti šumskih puteva kojima prolaze.

Prijelaz koji su migranti koristili dio je puta za divljač, a migranti kroz Liku prolaze zato što je to najuži dio Hrvatske kroz koji je najbrže doći do Slovenije, što migrantima većinom ne uspjeva zbog dobre suradnje građana i policije. Šatorsko naselje koje su migranti postavili je uklonjeno, a to područje je inače minirano te je opasnost od mina na tom potezu velika. Dnevnik.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

Objavljeno

na

Objavio

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Škabrnja: Poginuli u mislima i srcima

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracijom i kolonom sjećanja “Poginuli u mislima i srcima” obilježava se 27. obljetnica stradanja mještana Škabrnje. Kod spomen-obilježja masovne grobnice zajednički vijenac položit će predstavnici Zajednice udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata. Bit će pročitana imena poginulih.

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije održat će se Misa za sve stradale u Domovinskom ratu.

Komemorativnim programima nazočit će izaslanik predsjednice načelnik GS OSRH general zbora Mirko Šundov te izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić.

U jutro 18. studenog srpski agresor, potpomognut zrakoplovstvom bivše JNA, tenkovima i pješaštvom tzv. Kninskoga korpusa s Ratkom Mladićem na čelu počeo je krvavi pohod na Škabrnju. Nakon sloma otpora slabo naoružanih branitelja, iz podruma i kuća na najbrutalniji način istjerane su žene, djeca i starci, a samo je tog dana u Škabrnji ubijeno 48 civila i 15 branitelja. Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije, sve do oslobođenja u Oluji 1995., broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava.

Bio je ponedjeljak, 18. studenoga 1991., kada su oko 7.30 ujutro pripadnici srpskih paravojnih postrojba, potpomognuti zrakoplovstvom, tenkovima i pješaštvom 9. Kninskog korpusa JNA na čelu s Ratkom Mladićem, počeli krvavi pohod na Škabrnju.

Tog kobnog dana ubijeno je 43 mještana, među kojima je bilo 15 branitelja. Ratko Mladić i 9. Kninski korpus upravo su na Škabrnji ispekli zanat za daljnje pohode diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.

Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana. Tijekom višegodišnje okupacije pa do oslobođenja u Oluji 1995. broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86. Još šestero mještana poginulo je nakon rata od zaostalih minsko-eksplozivnih naprava. U Škabrnji nema nijedne obitelji u kojoj netko od najmilijih nije stradao.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari