Pratite nas

Kolumne

U nas uvik postoji mogućnost, ako ničeg drugog – samoabolicije u boss odijela

Objavljeno

na

Naša lipa i šesna pricidnica išla je par dana sa svojin uredon u Vukovar. Tamo joj je bilo veselo, što je vidljivo na njezinu fejsbuku prikrcanon sličicama s dicom, kobasicama, kotlom s mesom, svačin lipin.

[ad id=”93788″]

Bija je tamo i Pupovac koji se od nje, od rišćanskoga Božića nikako odlipit, skoro mi se čini kako ga je instaliralo za njezina tjelesnoga čuvara. Il se zaljubija. Vrag mu zna munjenome. Ne baca ni po čemu na prizgodnog Kevina Costnera, al je vazdaprisutan. Još bi ga pricidnica tribala branit da ga je tamo oko Vukovara napalo. I obranila bi ga ona. Ima force, e (što se mene tiče d aga je napalo, mogla je i njega, ka slučajno, nikin krošeom zavatit).

Al ga nije napalo pa ga nije tribalo branit. Mislin, uopće, niko ga nigdi nije napa, el. No to je jedna tužna i pritužna saga u nastavcin pa ću ovdi stat s pričon o Pupovcu, što ne znači ako ju taj mamlaz nastavi pratit u stopu i slikivat se s njon, da ne ću napisat elegiju o tomen. Ne bi me čudilo da je pricidnicu zateka par dana prije u dobroj volji pa joj reka – aj, ‘Koli’, načrčkaj na brzinu čestitkicu Nikoliću, bit će mu baš drago. Ne moraš na ćirilici, doda je milostivo, da se ne uvride ove ‘rvatine’. I pricidnica to načinila. Štoš od čimavice! Pupy, naime, spada u ‘protokol’. Koji drma Hrvackon više od 20 godina, protokolarno.

Prije je drma puškovito. Pa kad su puške utihnule, noževi se (sami) oprali, a naglas nije vrištalo iz kasarna ni iz JAZU-a, uveden je jedan fenomen ‘protokola’. Koji je posta katica za svačiju pogrješku. A dobro. Kako bi rekla, jedna meni draga bodulica, nadam se kako dok to sve radi, pricidnica drži fige u džepu. Bez protokola. U zadnje vrime me čmrlji poezija. Valjda se takav trenutak javi kad si tjeskoban i nemilo vidiš stvari o kojima se muči. I sve ih se pravda, a ti bi vrisnija. Unda je najlipše zafumat, skuvat čaj od mente i uzest sebi sat vrimena i otplovit Mihaliću, Dragojeviću, Šopu i još nekima. Malkoc naraniš dušu i vrneš se u hrvacki politički UFC.

Kad tamo – jope isto. Budući da se sastavlja u najvećoj tajnosti, tj. ‘tajnosti’, koja nekako vaik dospije nikim dušičnim dioksidom, ka produkt izgaranja ( kako reče naša pricidnica ‘marginalnih ideoloških pitanja’) Telegramu i N1, i tu i tamo ispliva pokoje ‘neideološko ime’, ka jedno bivšega sudca JNA za ministra pravosuđa, točno mi se jope vraća poeziji. Straj me kako ‘margina’ ne će obuhvatit ono o čemu vrišti narod ili najveći njegov dio koji je to jasno i pokaza na izborima – onaj što je dao glas i Mostu i DK i simbolički (i ideološki) pokazao da želi raščistiti s ‘rastom’ u pogrišnom smjeru. Nikidan san čitala koliko je toga uništeno u državi i stavila očale u nevjerici. Izbacivat ovdi brojke ne ću. Jerbo će mi zakrčit internetske stranice s poezijon.

Pa san čitala koliko se davalo ‘neideološki’ opterećenim uzdanicama i nadama onoga što se zvalo ‘kulturom’ zadnje četiri godine. Poželila san kliknuti ‘delete’. Ne iđe, majku mu. Ne će obrisat nijedan. Posebno me se dojmila na ‘kulturom obuhvaćenom portalu’ kolumna o Nečastivom na Pantofčaku bivšega precednika Škilje. Nako krasan gospodin, ne bi smija jemat alibi da, ka ja, oplete po svemu. Jerbo se nada još nekim glasićima i ne drži protokola. Ja nisan preCednik svih građana nit san bila pa da to vučen ka masnu mrlju u biografiji. Ali on je. I vuče masnu mrlju. Sramotnu. Koja postaje naftnomasna. ISIL-ovska. Zvuča je ka Kosoruša na twitteru i u razgovoru s onim redikulon koji ju je nazva i predstavija se ka g.Orešković.

Samo je zvuča pametnije i zlobnije. U tome i jest problem. Ne u tome što su oni bedasti jerbo – nisu, ne svi, ovi najistureniji su itekako pametni. A kad cili svoj život posvetiš temeljitom radu na zlu, uniđe pod kožu pa u trenutku apsolutne slobode, kad ti Nečastivi kojega imputiraš drugome, dade đavlija krila uz dušu, skineš svilu s monstruoznih ručica i sve izleti. Bljakić. Uglavnon, u nedilju san se baš lipo zavalila na kauč i češkala pesu gledajuć NU2 i dvi melodramatične ‘dame’ i njijov nastup. Dame je ovdi pristojan izraz za oni drugi, kad muški druge muške nazivaju malin muškićin i jemaju asocijacije na ono nepristojno. Ne znan kako je bit ‘drama queen’, iako san se takizi nagledala u životiću, ali ova predstava je bila točno sukob dviju takvih ‘dama’. Obje žele bit glavne glumice. Konačno nisan požalila 80 kunića pretplate za ovi misec.

A sve je počelo lipin osmisima. Pomalako se otkrivalo kako su pitanja manje-više išla na razotkrivanje padavičara s oklopnjaka, odnosno njegova karaktera koji se otkivao svakodnevno unatrag četiri godine, pa i dulje, tako da su pitanja bila ‘već viđeno i doživljeno’ i išla u prilog esdepejcima koji ga žele srušit. Nigdi pitanja o masnim putovanjima njegova ministra prema Rusiji, nigdi ‘Lex Perkovića’, braceka Kreše, nigdi konkretnoga pitanja o, recimo, Lekinu prikidanju prve sjednice Sabora, ma ničega što bi svit volija čut, a što je već isprasičano u sto nagađajućih priča. Aca Profesionalka je ka prava ‘povodadžuša’ podvela drugu ‘damu’ vrlo lukavo pod štangu, obećavajući joj laku zaradu, a unda su, kad se ova uspentrala gorika smatrajući kako će joj se svi diviti (ako ni zbog čega zbog masne zalizane hićo-zurke, dok je druga ‘dama’ ćelava) ispod oskudne suknjice izvirile dlakave noge i grdi palčevi. Tomu više nije bilo spasa. Svako uklanjanje nepoželjnih sadržaja bilo je utaman! Vrtuljala se ona na vr vrce te štange, ma je striptiz ispa totalno isprazan.

Poentiranje druge ‘dame’ u stalnom ponavljanju (nekih 800 puta isto pitanje i iste varijacije na temu odgovora) da su noge dlakave, i obranom one gorika koja je vrištala da nisu jerbo je to (dlake morete svatit ka gubitak bilo čega, rećemo, izbora)’optička varka’, osramotiše se obje. Ćelava dama u jednom je trenutku zazvučala gotovo ka ustaški pobočnik i pravobraniteljica za dicu. A Boškica Buhica s druge strane, koprcajući se, već znojna, sve je lipo ispričala o ‘svome mišljenju’ koje se vaik more prominit. Uglavnon, došlo mi je baš nako, milo i žaj da san bila kadra otić u Zagreb, upast u studijo ka Lara Croft, zagrlit ga i reć mu – Zokica, ljubica, ma tis najbolji, ma nima na svitu većega ‘komuniste’ od tebe, ni većega vođe! Ma što je pusti Tile bija, nula, el me čuješ, nuuuulaaa! Pametan si, razuman, nadasve pošten i iskren. Siti se pijonirske zakletve koju si nikidan obnovija! I ‘smatram’, baš drugarski, da moraš ostat na čelu CKSDPeja dok vas smrt ne rastavi. Tis slika i prilika naše 50-godišnje borbe za antifašizam, ti si, majci, najveći partizan od Če Gevare jerbo su tvoji prirodni nagoni jači! A suza mi je kanila, priznan, kad je priča o emocijonalnoj blokadi koju Komadina ima spram njega. Suza!

Kad je ispovidija – moga san i Milanku nazvat, ali NE, nazva san Komadinu! Ej, ljudi, pa ga neko optužit za neiskrenost! I rekla bi mu – pa naravno da niste izgubili izbore, zlatić, vi ste zapravo pobijedili, a javnost je obmanuta. Vražja je ta javnost. Vaik laže. Svi lažu. Osim tebe, dragi naš Zokić. I svaćan ga. Ti mrki tipovi iz Mosta, brez duhovitosti koju naš Zokić obožaje i često je u njoj nesvaćen, mislin stvarno! Ko bi s time koalira! Samo manit čovik! To je i bilo presudno. Humor. E. A i te ustašet’ne, matere ti. Reci ti njima, Zokić, reci! Razmililo se to i to prikoviše! Srušilo Yutel, mitraljeze to počupalo iz vrtlova zakopane iz vrimena kad su se borili u ‘građanskome ratu’, oće ubit, oće raselit komuniste, i još tvrde, alooo (?) da ste vi nasljednici KPYota?!? Triba si im reć, diko, ako pobidiš, daš se s njima obračunat ponaosob. Antifašistički. Ka ove izbjeglice po EU što se obračunavaju. Sa ženama.

I uostalom, pih, što je to, moj Zokić, povećat dug sa 154 na 289 milijardi kuna u četiri godine? Pa jel taj maniti narod zna koliko košta jedna pametna Vlada?!? Mislin, jednostavno, rekla bi mu – Zokić, srčeko, tis skroz naoposum i prav, a problem nije u tebi, vengo u narodu. Dogodi se to i oće se dogodit da je jedan u pravu, a dva milijuna koja ga ne vole i žele da otiđe, u krivu. I ta štanga na koju te obisija Stanković je krakić tvoga ‘križa’, a ‘opasni i nesposobni čovik brez časti’, Karamarko je slučajno dobija izbore, tj. ‘nije’ ih dobija, jer izbore nije dobija niko i taj isti Niko sad sastavlja Vladu. Uglavnon, kazalište je odradilo zadnju predstavu, što ne znači kako glumce i dalje ne ćemo gledat. U drugim ulogama? Vrlo vjerojatno.

U nas uvik postoji mogućnost, ako ničeg drugog – samoabolicije u boss odijela namisto u prugaste košulje il one što se vežu ozada.

恋家 (Liam Shi)!

M.Pavić/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari