Pratite nas

Gost Kolumne

U nedjelju nije pitanje: Čović ili Komšić. Nego Komšić ili BiH

Objavljeno

na

Tko misli dobro ovoj zemlji neće dozvoliti da Bosanac bošnjačkim glasovima uđe kao Hrvat u Predsjedništvo BiH. Nisu ovi izbori presudni samo za Hrvate, već i za budućnost ove države

U odlučujućem predizbornom tjednu živnuli su i pastiri, dok im stado čeka odlučujuću, a neki misle i (opet) povijesnu nedjelju; Uvijek je, uči nas učiteljica života, listopad, osobiti oktobar u nas prevažan. Revolucionaran, takoreći. Tako je, primjerice, i poglavar Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović evoluirao od svoga stava da je „za građansku državu bez torova“, do, evo, ispovijedi u Večernjem listu gdje kaže kako smatra da nije dobro da jedan narod bira drugome predstavnike u BiH.

Dobro, reis je – taman na vrijeme! – došao tobe. Mada jedan od korifeja građanske države, i sam, dojma sam, iznenađen reisom, tvrdi kako nitko zapravo nije dokraja pročitao Kavazovićevu izjavu te ga onda i nije dobro razumio.

Kako bilo, 7. listopada ćemo vidjeti koliko su Bošnjaci dobri muslimani. Koliko, naime, slušaju svoga pastira. No, gotovo istovremeno kad i efendija Kavazović, fra Marko Oršolić u Jutarnjem listu, zagledan u daleku prošlost, baštini, po osobnu priznanju, nasljeđe starih franjevaca po kojemu u Bosni i Hercegovini žive tri narodne skupine, ali jedan narod „jedno srce i jedna duša“.

Fali jedno – i

Vjerojatno, iako i potajice kad ostane sam sa sobom, fra Marko zna koliko je ovaj stav anakron i izvan svakoga dodira s bosanskohercegovačkom realnošću. A kako bi, valjda, aktualizirao ovaj svoj predizborni angažman u zagrebačkom dnevniku, na pitanje kolika je opasnost od bošnjačkog unitarizma (oprezni novinar se ograđuje navodnicima nad ovom ugrozom), Oršolić tvrdi kako je „opasnost od bošnjačkog unitarizma samo bauk koji prikriva vlastiti nacionalizam i strah od odgovornosti za vlastita djela i promašaje“. Slijedom čega je jasno za koga će u nedjelju, vjerujem odmah poslije mise, glasovati taj franjevac. Neka mu Bog oprosti! A i reis efendija…

Zapravo je to i logično, i stavovi Željka Komšića su anakroni i u aktualnoj BiH potpuno deplasirani; Ne ide, istina, lider DF-a baš u daleku prošlost, ali tamo do sredine prošloga stoljeća sigurno. Tvrdi tako kako će ova zemlja kada-tad biti građanska, biti – kao što je bila – Republika. I ako fra Marko, znan, inače, i kao crveni pop, ide u stoljeća davna, Komšić se vraća u Mrkonjić Grad. Ignorirajući pritom da je baš na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja nastalo ono glasovito i – i – i. Po kojem je, dakle, BiH i muslimanska i hrvatska i srpska.

Uz to, taj uporni rušitelj konstitutivnosti, hrvatske ponajprije, zaboravio je kako je Jugoslavija bila konstituirana mnogo više na etničkom nego na građanskom. A BiH je, znamo, utemeljena kao „Jugoslavija u malom“. Sad bi ovdje bilo primjereno citirati Franju Tuđmana, uvijek, doduše, skeptičnog glede bh. opstojnosti. Ako se raspala SFRJ, mislio je prvi hrvatski predsjednik, ni BiH nije duga vijeka.

I zanimljivo, danas, uoči ovih još jednih historijskih izbora, zagrebački je sveučilišni profesor Dejan Jović gotovo došao na Tuđmanove pozicije.  Konstatirajući kako je građansko ponekad samo mimikrija za etničku dominaciju najvećeg naroda, podsjeća kako se i Jugoslavija na kraju našla u dubokoj krizi, koju je „njezina etnička konstitucija samo produbila, ako ne već i izazvala.

„Bosna i Hercegovina se nalazi u posebno teškoj situaciji  jer ne može sama odlučivati o svojoj konstituciji, a to je posljedica činjenice da je ispustila suverenitet iz svojih ruku u trenutku kada je on prebacivan s Jugoslavije na nju“, podsjeća Jović, predviđajući i kako će se BiH približavanjem EU suočiti s preispitivanjem kolektivnih prava i utjecaja na vlast, ali i morati ponuditi odgovor održivosti projekta koji je još na krhkim temeljima.

Pritom je gotovo – čak i ovakvoj državi! – začuđujuće kako Komšićevo inzistiranje na dekonstitutivnosti nije, osim pokojeg hrvatskoga glasa, naišlo na ozbiljniju kritiku. Riječ je, naime, o zahtjevu za poništenje temeljnog ustavnog načela na kojem počiva poslijeratna i poslijedaytonska BiH. Istina, kad je Slobodan Milošević nastojao izboriti da Srbi budu „jednakiji“ od ostalih, pjevali su mu: „Narod se pita, Slobo poslije Tita!“ Znamo, međutim, i kako je završio opjevani vožd i (ta) Jugoslavija.

Nedjelja kad je otišao Željko

Zna, dakako, i Komšić, ali, ako već na računa da će mu Bošnjaci pjevati u nedjelju, onda sigurno vjeruje da će za njega glasovati. Računajući na te glasove, on uporno gura tezu kako bi izbor Dragan Čovića (i Milorada Dodika) u Predsjedništvo značio kraj za BiH. Pritom, također koketirajući s bošnjačkim glasačima, poručuje kako mu uopće nije važno koji će Bošnjak ući u kolektivno bh. rukovodstvo. Biva, svaki je dobar.

Trenutačno je, međutim, bjelodano kako se onemogućavanje prava izbora legitimnih narodnih predstavnika Hrvata, čak i u institucije Ustavom predviđene za narodno zastupanje, taj narod, u biti, gura iz ove države. Riječju, oduzima mu se domovina. I sve to (još) pod krinkom probosanstva.

Držim stoga kako u nedjelju nije pitanje: Čović ili Komšić. Nego Komšić ili BiH; Tko misli dobro ovoj zemlji neće dozvoliti da Bosanac bošnjačkim glasovima uđe kao Hrvat  u Predsjedništvo BiH. Nisu ovi izbori presudni samo za Hrvate, već i za budućnost ove države. Zato: Ako imate što reći, recite to u nedjelju. Ili šutite do kraja života!

Josip Vričko/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari