Pratite nas

Kultura

U osvit izlaska novog književnog dragulja iz iseljeništva

Objavljeno

na

Poznati posavski društveno-politički djelatnik i jedan od njavećih naših živućih filozofa prof. dr. Pavo Barišić je u Pogovoru djela “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” Zorice Krajinović-Marinić, a koje će za nekoliko tjedana biti objavljeno u nakladničkoj kući “Kerigma-Pia” iz Zagreba, reče kako je “Zavičaj onaj dio svijeta u kojemu se ljudi osjećaju ispunjeni uzvišenim osjećajima povjerenja, iskrenosti i povezanosti s bližnjima. Jedinstven je i nezamjenjiv za svaku osobu krajolik u kojemu ugleda svjetlost dana i doživi tminu noći…”.  Prof. Barišić dodaje i: “… No,ima i tragedija u kojima zavičaj doslovce biva razoren i opustošen; ljudi stradavaju i bivaju raseljeni; domovi se ruše i sravnjuju sa zemljom. Takva je tragedija pogodila rodni kraj autorice ove nostalgične i nadasve tužne, ali ujedno i poučne životne priče…”.

Zorica Krajinović

Uistinu je prof. Barišić pogodio suštinu djela što nam ga pred javnost postavlja “Kerigma-Pia”. Zorica Krajinović rođena Marinić rodila se u Bosanskoj Posavini 1962. godine. Osnovnu je školu polazila u nekoliko posavskih mjesta, a srednju završila u Slavonskom  Brodu. 1981. godine stalno se nastanila u Švicarskoj i kao mentorica njegovateljima i studentima sestrinstva radila u brojnim švicarskim bolnicama. Danas radi u Sveučilišnoj bolnici u Zűrichu. Majka je dvojice sinova.

Gospođa Krajinović se često pitala zašto smo takvi kakvi jesmo? Što nam je obilježilo život? Što nam daje snagu kada nam je teško da se dignemo i krenemo dalje? Kaže, da se na ova pitanja može odgovoriti kada smo potaknuti i tuđim pričama te na taj način  ojačati sami sebe:

– Zbog toga ova priča. Ona pokazuje što je obilježilo život jedne žene i kako se ona nosila s brojnim nedaćama koje počinju od njezina djetinjstva, pa sve do poznih dana njezina života. Kroz priču se isprepliću život i običaji ljudi u selu Bosanske Posavine u gotovo sto godina povijesti, čiji su žitelji bili obuzeti svojim brigama, a na kraju su protjerani sa svojega ognjišta, kaže gospođa Krajinović, a u Pogovoru ovom djelu poznata hrvatska književnica Nevenka Nekić kaže kako je “Auktorica ovog djela postala tragač za istinom ne tražeći osvetu.  Samo svoje grobove, svoju crkvu koja je konačno i zauvijek srušena u Domovinskome ratu, a njihova, komšijska blista. Ona traga za dragocjenim ulomcima posude ljubavi koju je baštinila od mučenice bake Zore i majke Anđele i u tim krhotinama pronalazi snagu kojom posvjedočuje: mrak vampirskih ambisa i vrtloga koji su pirovali našim ravnicama, planinama i naseljima, tužnim prostorima hrvatske domovine, a ti se mrakovi mogu uvijek prebroditi mostovima ljubavi Isusa Krista, možemo ih zakopati i uz palicu koja nas čuva proći dolinom smrti, izdržati nasilje i muža i oca, primiti njihovo pokajanje i smoći snage za oprost, taj najteži zahtjev naše kršćanske vjere.”, piše profesorica Nekić.

Roman “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” Zorice Krajinović je njezin prvijenac, a koji za hrvatsku čitalačku stvarnost ima višestruki značaj. Prvo, Bosanska Posavina o kojoj Zorica piše je vjekovno identitetsko hrvatski prostor o kojemu se uistinu malo piše, a u ovom djelu to se jasno pokazuje. Drugo, gospođa Krajinović piše čistim  hrvatskim narodnim narječjem, koji se govori upravo u Bosanskoj Posavini. I treće, najvažnije jeste neizmjerna potreba da povijest Bosanske Posavine živi.  Svojim djelom “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” tomu gospođa Krajinović daje nemjerljiv doprinos, jer piše s ljubavlju, bez osvete i s pijetetom.

Piše: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

KAMO IDEŠ DOMOVINO MOJA?

Objavljeno

na

Objavio

Sanjao sam čudne snove!
Tužnu majku što kroz suze zove,
starog oca kako bolno jeca,
po ulicam kako ginu djeca!

Sanjao sam djevojčicu jednu
uplakanu u plavom kaputu.
Sanjao sam tog zmaja iz pakla,
stajao je na prašnjavom putu!

Vidio sam tu dugu kolonu,
pognute glave što korača.
Oblake su razbijali krici
satkani od dječjeg plača!

Pred oči meni dođe slika,
slomljenog hrvatskog vojnika,
cijelog sebe Domovini dade,
udaraju, on ipak ne pade!

Vidio sam na tisuće lica,
gazili su kroz patnju i muku,
slomilo ih, dalje nisu mogli,
pa na sebe podigoše ruku!

Sanjao sam usnule heroje,
prekrile ih tri krvave boje
nad njima su pjevali i pili,
oni što u ratu su se krili!

Sanjao sam da je san to bio,
ne postoji ta krvava boja,
ali budan sanjat se ne može,
kamo ideš Domovino moja!?

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče, zaboravit nikad, glas sa neba viče

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče, zaboravit nikad, glas sa neba viče

Objavljeno

na

Objavio

Uoči Dana sjećanja,
još jednu za Vukovar i Škabrnju!
I za sve žrtve Domovinskog rata!

VUKOVAR
I
ŠKABRNJA

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče,
kao brat i sestra jedno drugom sliče,
oboje slomljeni od preteške boli,
Škabrnja Vukovar ljubi,
Vukovar Škabrnju voli!

I oboje plaču,najmilije oplakuju svoje,
kao jedno sada njih su dvoje,
ni vrijeme ne liječi im rane,
a jesen ih vraća u krvave dane!

Kad je smrt stalni gost im bila,
ulice bi krvlju obojila,
dok nečiste i paklene duše
ne prestaju da ubijaju i ruše!

Osamdeset i četri,tih je teških dana,
u Škabrnji otvoreno rana,
osamdeset i četri zapaljene svijeće,
pravi Hrvat nikad zaboravit neće!

A Vukovar,ni sam ne znam broja,
niti može reći ova pjesma moja,
koliko bola u jednu suzu stade,
kad Vukovar u ruke im pade!

Palili su i rušili,čupali mu dušu,
svakim danom tukli ga sve jače
i dan danas kad lišće požuti,
svaki križ na Ovčari plače!

Vukovar i Škabrnja, dvije tužne priče,
zaboravit nikad, glas sa neba viče
i uvijek na sve spreman biti,
ili će se povijest opet ponoviti!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

ZVONA VUKOVARA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari