Pratite nas

Kultura

U osvit izlaska novog književnog dragulja iz iseljeništva

Objavljeno

na

Poznati posavski društveno-politički djelatnik i jedan od njavećih naših živućih filozofa prof. dr. Pavo Barišić je u Pogovoru djela “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” Zorice Krajinović-Marinić, a koje će za nekoliko tjedana biti objavljeno u nakladničkoj kući “Kerigma-Pia” iz Zagreba, reče kako je “Zavičaj onaj dio svijeta u kojemu se ljudi osjećaju ispunjeni uzvišenim osjećajima povjerenja, iskrenosti i povezanosti s bližnjima. Jedinstven je i nezamjenjiv za svaku osobu krajolik u kojemu ugleda svjetlost dana i doživi tminu noći…”.  Prof. Barišić dodaje i: “… No,ima i tragedija u kojima zavičaj doslovce biva razoren i opustošen; ljudi stradavaju i bivaju raseljeni; domovi se ruše i sravnjuju sa zemljom. Takva je tragedija pogodila rodni kraj autorice ove nostalgične i nadasve tužne, ali ujedno i poučne životne priče…”.

Zorica Krajinović

Uistinu je prof. Barišić pogodio suštinu djela što nam ga pred javnost postavlja “Kerigma-Pia”. Zorica Krajinović rođena Marinić rodila se u Bosanskoj Posavini 1962. godine. Osnovnu je školu polazila u nekoliko posavskih mjesta, a srednju završila u Slavonskom  Brodu. 1981. godine stalno se nastanila u Švicarskoj i kao mentorica njegovateljima i studentima sestrinstva radila u brojnim švicarskim bolnicama. Danas radi u Sveučilišnoj bolnici u Zűrichu. Majka je dvojice sinova.

Gospođa Krajinović se često pitala zašto smo takvi kakvi jesmo? Što nam je obilježilo život? Što nam daje snagu kada nam je teško da se dignemo i krenemo dalje? Kaže, da se na ova pitanja može odgovoriti kada smo potaknuti i tuđim pričama te na taj način  ojačati sami sebe:

– Zbog toga ova priča. Ona pokazuje što je obilježilo život jedne žene i kako se ona nosila s brojnim nedaćama koje počinju od njezina djetinjstva, pa sve do poznih dana njezina života. Kroz priču se isprepliću život i običaji ljudi u selu Bosanske Posavine u gotovo sto godina povijesti, čiji su žitelji bili obuzeti svojim brigama, a na kraju su protjerani sa svojega ognjišta, kaže gospođa Krajinović, a u Pogovoru ovom djelu poznata hrvatska književnica Nevenka Nekić kaže kako je “Auktorica ovog djela postala tragač za istinom ne tražeći osvetu.  Samo svoje grobove, svoju crkvu koja je konačno i zauvijek srušena u Domovinskome ratu, a njihova, komšijska blista. Ona traga za dragocjenim ulomcima posude ljubavi koju je baštinila od mučenice bake Zore i majke Anđele i u tim krhotinama pronalazi snagu kojom posvjedočuje: mrak vampirskih ambisa i vrtloga koji su pirovali našim ravnicama, planinama i naseljima, tužnim prostorima hrvatske domovine, a ti se mrakovi mogu uvijek prebroditi mostovima ljubavi Isusa Krista, možemo ih zakopati i uz palicu koja nas čuva proći dolinom smrti, izdržati nasilje i muža i oca, primiti njihovo pokajanje i smoći snage za oprost, taj najteži zahtjev naše kršćanske vjere.”, piše profesorica Nekić.

Roman “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” Zorice Krajinović je njezin prvijenac, a koji za hrvatsku čitalačku stvarnost ima višestruki značaj. Prvo, Bosanska Posavina o kojoj Zorica piše je vjekovno identitetsko hrvatski prostor o kojemu se uistinu malo piše, a u ovom djelu to se jasno pokazuje. Drugo, gospođa Krajinović piše čistim  hrvatskim narodnim narječjem, koji se govori upravo u Bosanskoj Posavini. I treće, najvažnije jeste neizmjerna potreba da povijest Bosanske Posavine živi.  Svojim djelom “Zaustavljeni su krici, al’ nisu duše” tomu gospođa Krajinović daje nemjerljiv doprinos, jer piše s ljubavlju, bez osvete i s pijetetom.

Piše: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari