Pratite nas

Komentar

U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi!

Objavljeno

na

foto: Mario Strinavić

Promišljanje uoči polufinala Svjetskog prvenstva

Upravo sam stigao s ispijanja jutarnje kave u omiljenom zagrebačkom kafiću. Sam 11. srpanj kod čovjeka budi različite emocije. Kod mene posebno. Nekoliko se ključnih životnih trenutaka dogodilo upravo na taj dan. 1981. godine sam za petice na kraju školske godine od oca dobio mehanički pisaći stroj. Bio mi je to neprocjenjiv dar. 1992. godine toga dana na mjesnom groblju u Zoviku Gornjem kod Brčkog sahranili smo mojega susjeda i dragog prijatelja branitelja bojnika Miću Filipovića, od kojega sam naučio prve dječije igre. Toga dana dogodila se i ta tragedija nevinih ljudi u Srebrenici i još mnogo se teških stvari događalo u Središnjoj Bosni tih vrućih ljetnih dana. Ne smijemo zaboraviti Srebrenicu, ali niti Središnju Bosnu(Lašvansku dolinu posebno) koja je tih dana bila u potpunom okruženju. Tri godine poslije toga dana sam u Sportskim novostima upoznao najboljeg  urednika na svijetu Damira Samovojsku, rođenog brata Antona Samovojske, kojega dok traje Svjetsko nogometno prvenstvo gledamo svaki dan na HRT-u.  Bio je to novinarčina i ljudina. Suvišno je bilo što više reći. A danas, 11. srpnja, Hrvatska nogometna reprezentacija igra svoju utakmicu istine. Nije fraza. Ovo je uistinu utakmica istine. Ali to je jedina utakmica istine u kojoj rezultat nije na prvom mjestu, nego poruka.

U ovih mjesec dana Hrvatska nogometna reprezentacija nam je priuštila toliko zadovoljstva da jednostavno pljuštimo od sreće, ali… Ako ostane samo ovako i na ovome, sve će otići u povijest i tamo ostati. Nije li vrijeme da sve ovo što se događa oko nas bude pouka i za druge životne segmente?

Srce mi kuca jače pri pomisli kako bi bilo lijepo da sve ovako ostane i poslije navlačenja ruskog zastora i kraja Svjetskog prvenstva. Mislim na zajedništvo i međusobno poštovanje. Nije li vrijeme da se prihvati činjenica da smo mali narod i da nam samo zajedništvo može donijeti sreću i zadovoljstvo. Dragi Bog nam je dao talent i On je  naša Povidnost. Tu je tradicijski obiteljski  odgoj koji rađa želju za radom i napretkom. U svemu. U politici ponajprije jer je ona ta koja “kuje oštrila” za sve drugo u životu? Nije li došlo vrijeme da se naši političari pogledaju u oči  i kažu: kad to mogu nogometaši možemo i mi?

I još nešto. Svjedoci smo čestih osporavanja i ismijavanja Hrvata iz BiH. Nije li došlo vrijeme da se tomu stane u kraj? Oba selektora koja nas dovedoše na svjetski nogometni krov jesu Travničanin i Livnjak. Uz njih brojni su oni koji su branili boje Hrvatske. Nije li vrijeme da se jednom shvati i prihvati kako su Hrvati svi oni koji vole Hrvatsku? Nije li došlo vrijeme da se vinemo u visine i kažemo kako su vicevi o Muji i Sulji, o Hasi i Husi, tu da se nasmijemo a ne da ponižavamo sve što dolazi iz BiH? Nije lijepo ponižavati niti druge narode, a kamoli svoga čovjeka.

Sjećam se te 1995. godine, godine najvećih pobjeda hrvatskoga čovjeka u ratu. Sjećam se tih akcija i blizine velikih ljudi, poput generala Krstičevića kada pita srpskoga zarobljenika: “Bojiš se?”, a on samouvjereno kaže: “Ne, Vas. Vi ste vojnik i čovjek. Vidi Vam se u očima.” Ma, nema većeg ponosa i dostojanstva tako nešto čuti od neprijatelja. To nas treba krasiti i samo to treba biti glavno mjerilo: Jesmo li ljudi ili nismo?

Večeras nas čeka Engleska. Toliko bahata i umišljena nogometna Engleska. Njoj nasuprut idu trupe našega Zlatka naoružane poniznošću, dostojanstvom i ponosom. A ako  i izgube neće svijet propasti. Budimo onakvi kako nas učili naši stari: “U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi!”

Neka tako bude, hrvatski čovječe, jer samo tako pobjeđuješ. Uostalom, i Biblija nas uči da ne pobjeđuje uvijek onaj koji misli da je jači. I David je pobijedio Golijata. Sretno, hrvatski čovječe i večeras i u vijeke vjekova!

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Don Damir Stojić: Hvala vam hrvatski branitelji, nikad vas nećemo zaboraviti!!!

Objavljeno

na

Objavio

Sinoć i preksinoć su bili veličanstveni dani. Jedinstveno smo izašli na ulice naših gradova s trobojnicom i šahovnicom, pjevajući domoljubne pjesme i dočekali naše heroje.

Međutim, primjetio sam jedan nedostatak. Nedostaje 15,840 hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote za Hrvatsku.

Kao što je rekao izbornik Zlatko Dalić, bez njih ne bi bilo ove šahovnice. 🇭🇷
Hvala vam, nikad vas nećemo zaboraviti!!!

Pogledajte ovaj video kenotafa crkve Sv. Mati Slobode na Jarunu i pomolite se za naše heroje…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nije Vrsaljko legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz.

Objavljeno

na

Objavio

Dubravko Šimenc na facebooku je podijelio zanimljiv komentar Zvonimira Raspudića kojega donosimo u cijelosti:

“Pitaju se neki, inherentno moralno superiorni, otkuda toliko poštovanje Vatrenih prema Thompsonu? Zašto su baš njega poželjeli imati u autobusu i čuti ga na pozornici? Zašto su time „pokvarili“ tako veličanstven događaj?

Odgovor je vrlo jednostavan. Thompsonove pjesme, koje promoviraju ljubav a ne mržnju, velikim su dijelom zaslužne za sve ono što su u životu postigli pa tako i ovo srebro kojim su u trans odveli čitavu naciju i od Hrvatske stvorili predmet obožavanja cijelog svijeta. Nije Modrić mogao proći epski put od čuvanja koza na Velebitu, preko izbjeglištva, do najboljeg igrača svjetskog prvenstva slušajući TBF. Ali su mu zato riječi Thompsonove pjesme „Moj dida i ja“ osvjetljavale težak put kojim je stigao do zvijezda.

Nije odlučan pogled i ruka na srcu svih reprezentativaca prilikom intoniranja himne nusprodukt slušanja Massima, inače vrsnog glazbenika. Taj ponosni, neustrašivi karakter gradile su pjesme poput „Uvijek vjerni tebi“.

Nisu dečki mogli akumulirati nadljudsku snagu, koju bi izvlačili u 120. minuti produžetka, slušajući Josipovićevu „Tokatnu etudu u C-duru“ na 3. programu HR-a. Thompsonovi stihovi iz „Nema predaje“ ušpricali su im potreban doping da prevare bol i s vatrom u očima grizu do kraja.
Nije Dalićevu poniznost i posvećenost svetom cilju, koju je prenio na sve igrače, kreiralo slušanje Detoura, koji su mi inače odlični. Thompsonovi „Geni kameni“ zaslužni su za to.

Nije Vrsaljko, nakon junačke borbe protiv Engleza, legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz. Thompsonova „Lijepa li si“ usadila mu je u srce vječnu, neizmjernu ljubav prema domovini koja mu daje snagu da se za nju bori do kraja.
Osobno su mi od Thompsona puno miliji “The National”, premda i on ima nekoliko odličnih pjesama. No svakome dajem za pravo da sluša ono što mu se iskreno sviđa.

Stoga bih molio sve koji s gnušanjem komentiraju glazbeni ukus naših heroja da pokažu barem trunku tolerancije koju inače nerado pokazuju prema „nižim bićima“.

Njih nitko od optuženih ne proziva za glazbeni ukus pa bi bio red da uzvrate istom mjerom i ne kvare ove veličanstvene događaje. Za kraj, pozivam ih i da poslušaju najljepšu i najslušaniju Thompsonovu pjesmu, za koju je inače napisao i tekst i glazbu, te da mu nakon toga presude i dalje šire samo ljubav.

Zvonimir Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori