Pratite nas

Reagiranja

U Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska

Objavljeno

na

Vraćajući se iz zelenila, članak ne bih ni napisao da me nije odmah po dolasku nasmijao povjesničar Hrvoje Klasić, kojeg vrlo često osobni strah od revizije komunističke povijesti odvede do ponora ostrašćenog ideološkog povjesničarenja. Točnije, do pune negacije povijesti, a upravo tu negaciju tako srdačno i uvjerljivo predstavlja. Nasmijao me ovaj čuvar NOB-a pa i šire, jer je potrčao na policiju zbog usred-noćnog primitka prijetećegpoziva. Ma je li moguće? Iz fiksne je slušalice, zamislite, začuo „Za dom spremni“! Policiji je pokušao prodati kako ta navodna prijetnja zapravo nije srž stvari nego je to sama činjenica što pozivatelji dakle znaju njegovu adresu. Uh, kako opasno. Vrlo ga je iznenadilo i razočaralo što policija nema na osnovu čega djelovati. Ta je povrijeđenost postala još smješnija, jer očito je – ne će postati štićena osoba – pa se odmah o tim noćnim nazivanjima požalio i medijima. Ma ugrožen, nema što.

Nakon što sam nedavno upozorio na omalovažavanje splitskog skupa od strane Branimira Pofuka, a posebno nakon naše minimalne prepiske u komentarima, doživio sam odmah isto. Noćna zivkanja, ma zamislite. Tražim zato status… Istina je, mada se ne uklapa u Pofukovu ljestvicu mržnje, koji piše o „hrvatskim nacionalističkim radikalima“, o srbijanskom „zloćudnom tumoru“; koji izjednačava bijesnu situaciju u Srbiji s onom hrvatskom te koji piše: „U samo dva-tri koraka moguće je povezati Šešelja s hrvatskom političkom elitom.“ Zar elitu s elitom?? Istina je, da, kukavički zovu, ali mene zovu Pofukovi i Klasićevi istomišljenici i samozvani borci. Što ćemo s tom (noćnom) izraslinom? U koliko se koraka nju može povezati s crvenima?

Iako je notorno da je primitivizam – primitivizam te on nema ishodišteni u kakvim političkim orijentacijama, a ponajmanje u višestranačju koje Pofuk još nije shvatio, on će isto tako teško priznati svinjarije sa svojieh stranah, a još manje će o nakaznostima istomišljenika pisati. Pogotovo ne će ovakvim prljavim poredbama i metaforama. Samozvani socijal-demokrati, otpadna ljevica pa tako i ovaj nostalgični kolumnist glatko, a neuvjerljivo prešućuju apatridne radikale i bjesomučnike poput pornoFeralovaca primjerice, koji su se sada namnožili na Novostima. Ne samo da nisu, nego nisu uopće, rodoljubni skupovi i sklopovi ljudi oni koji šire zapah nasilja i mržnje. Jedino ako volite opsjene… ili ako ste ugroženi, vi ne pripadajući, tuđom pripadnošću? Smije li se uopće jučer i danas biti Hrvat, a da to Pofuku ne zasmrdi na šovinizam?

Relativizacija zločina

Nazovi lijepe i jednako-pravne ideje komunizma, kvazinapredna ljevičarenja i bijesni boljševizmi, diljem su svijeta mučki pobili mnogostruko više nego svi mračni fašizmi i nacizmi zajedno. Pobili su mučki svoje, pa onda i stotine milijuna svih sebi nemislećih. I još ubijaju.Taj je zapah genocida zapisan u povijesti čovječanstva, ali se u Hrvatskoj od nazovi povjesničara i nazovi kolumnista, isti želi poništiti, relativizirati i pervertirati, prišiti drugima i prešutjeti.

Doživljavao sam primitivizme raznih vrsta, kao jalovu, nemoćnu i jadnu reakciju na tekstove, osobno mnogo puta, baš kao i moja obitelj. Da me nije Klasić od srca nasmijao i podučio da trebam odskočiti na policiju, ne bih to sada ni navezivao. Da Pofuku nisu mrski svi, koji drugačije misle i u onom nacionalnom vidi svo, svako i opće zlo, ne bi mi palo napamet reći kako sam nakon te splitsko-zagrebačke epizodea nakon koje su se pofukovci izgleda osjetili izgubljeni i verbalno nemoćni – doživio isto to primitivno, kukavičko i zaplotnjačko nasilje pozivanjem u gluho doba noći. Što ćemo drugovi dakle s vašim milim sumišljenicima, a koji očito nisu ni nacionalisti niti desničari? Što ćemo s tim nasiljem i primitivizmom? Koja je to glazbena razina? A našli su se pogođeni… i nesposobni ni suvislo odgovoriti, kamoli persiflirati.

Ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka

Na jednom drugom primjeru osobe, pustimo kakva je, ako je već užasna onda barem naši komentari ne bi trebali biti isti kao njegovi, primitivni. Ne polemizira se s vanjskim izgledom osobe. Kako se dakle ne nasmijati kad se netko izruguje s tuđim izgledom pa upadne u onu: rugala se sova sjenici da ima velike oči. Vidjet ćemo malo niže kako se obrušava Pofuk, kako se nepametno iskazao i upao baš u takve vrste klopku. Pa se pitam izruguje li se on drugoj osobi ili je možda auto-ironičan, besvjesno auto-ironičan ili mazo-ironičan pa se izruguje vlastitom izgledu? Kako god, da pukneš od smija, kazali bi u Dalmaciji.

Nakon brojnih privatizacija javnog prostora, što je već ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka i ne samo njega, isti nam objavljuje vele-važne konkluzije: kako je i kada je nosio „suknje“, kako se osjećao pritom, kako je postao teolog, a kada to više ne, kako glazbene soliste senzualno i otvoreno seksistički opisom olizati, a što drugi ne rade (pod paljbom pravobraniteljstava)… kako napisati da je osoba imala profinjene, lijepe prste, zanosnu izduženu figuru ili da je izgledala kao Isus, rjeđe Marija Magdalena… sve nam to prevažno za sebe i koncertnu glazbu javlja inovativni Pofuk. Slijedi još i gomila personalija tipa: kad sam ja vodio intervju… to mi je rekao prije koncerta… kada sam ja lani pisao o njemu… itd. Ne znam zapravo postoje li veliki talenti mimo i izvan druženja s Pofukom? Ili je to gradnja, štoviše adaptacija, isprazne vlastitosti tuđim citatima, rast (uz i na) tuđoj darovitosti i osobnosti?

Otvoreni primitivizam

Raspojasani kolumnist, koji eto objavljuje sve same prevažnosti, a izletuje i u politiku i u književnost umjesto da se drži onoga što voli slušati na koncertima, vrlo se rado zaklanja iza (tuđeg) autoriteta. A ima i sljedbenika. Divnih. U stopu ga mudro imitira čak (i) jedan Jurica Pavičić. Obojica očito misle da izrezani citat mogu pervertirati i licencirati na osobnu platformu netrpeljivosti: za vrijeđanje koje slijedi odmah zatim. Iako ste moždapomislili da vrijedan citat može biti legitimacijom (kad i ako se nema one osobne) i da će poslije njega uslijediti nešto vrijednosno usustavljeno, izvorno i samosvojno (barem u pokušaju i barem donekle kvalitetno)- prevarili ste se. Evo nekoliko tipova aluzivnih niskosti i otvorenih primitivizama koje ćete lako pronaći u kolumnama Branimira Pofuka:

– vrijeđanje na osobnoj razini

– mržnja, pun govor mržnje

– osuđivanje pojedinca temeljem njegova izgleda

– neukus poigravanja i ismijavanja temeljem pojedinčeve bolesti (tumor, rak)

Zašto je ovakvo kvalificiranje nisko, ispod intelekta obrazovanog čovjeka, pogotovo kolumnista i posebno osobe koja prati umjetnost, glazbu (pa i šire)? Treba li to objašnjavati… Zašto je to nedostojno, ali i insuficijentno, potkapacitirano, nemoćno? Takav pristup srozava svo znanje, etiku i kulturnu razinu na istost, na predložak, na Šešelja. U kolumni koju ispisuje Pofuk. Širi zarazu i unosi je u Hrvatsku.

Šešelj je naravno osoba koju u Hrvatskoj ne će nitko hvaliti, ali gdje su elementarni argumenti, gdje je razina? Umjesto toga slijedi Pofukova istost. Evo kako to europejski, kulturno, obrazovano i uljuđeno ljevičarski zvuči u rečenim objavama: „nakazna spodoba“, „Kada ga nazivam ljudskom nakazom, ne činim to olako, nego na temelju osobnog iskustva“, „svu sjajno odsviranu glazbu zagadio mi je pogled na Vojislava Šešelja“, i još: „Zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima. Ali, u Šešeljevu slučaju, gromada njegova tijela s rascvjetanim nosom i nabreklom trbušinom odražava vjerno svu nakaznost njegova zločinačkog djelovanja. On je vjerna slika nacionalističkog tumora na tijelu njegova naroda. Naravno, to što on još nije isključen i kirurški izrezan iz tijela politike, problem je države Srbije“.

Je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

ŠešeljMalo tko će u Hrvatskoj braniti Šešelja, ali pitanje je ekologije ne rabiti jad od njegova diskursa i ne trovati javni hrvatski prostor. Pogotovo je nisko slikati nečiju vanjštinu… Tu se autoru lako može zalomiti ona: o ukusima se ne raspravlja – pa bi nečija drugačija optika i autora možda mogla shvatiti vrlo nalik iskićenom, a pejorativnome opisu šešeljice. Ta već viđena Pofukova finta, nakon najniže moguće uvrjede – slijedi tobožnja moralna ograda („zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima“) samo jest i ostaje -isprazna finta. I splitski je skup pokušao stigmatizirati riječima: „Naravno, ovaj hrvatski narod koji se došao dogoditi najprije u Zagrebu pa u Splitu doživjet će ovu usporedbu s predratnim događanjima srpskog naroda kao najpodliju provokaciju i uvredu. Ali, ja nisam tome kriv…“

Tako se isti i sad gradi dobrim, uljuđenim, pristojnim, on nije kriv, zlo je ljude suditi po vanjštini, on to ne bi nikada… ma cijeli jedan bonton meštar. A onda: nakaza, rascvjetali nos, nabrekla trbušina, nacionalistički tumor na tijelu njegova naroda, još nije kirurški izrezan… Gdje je kraj Pofukovu neukusu, ne bira čak ni bolest, tumore i s time će se poigravati i graditi svoju kulturalnu drukčijost? Nadmoć? Kako isto.

Ne pomažu prozirne ograde, one samo pogoršavaju ukazujući na to da je autor i te kako svjestan kakve usporedbe nateže. I bome sam sebi skače u usta: „Samo netko sličan Šešelju ima želudac da mu bude domaćin blagonaklono mu nudeći mikrofon da sipa svoju proračunatu ludost i sluzavi otrov.“ Procijenite sami, je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

Gluho obrtanje teza

„To što manje psuju i što u svojim javnim nastupima baš ne spominju tuđe majke, seksualno-nasilničke metafore i doslovne prijetnje, hrvatske nacionalističke radikale ne čini ništa manje zloćudnim tumorom. Šešelj je i njihova slika i prilika.“ Koje gluho obrtanje teza. A što ćemo s onim sovama koje kukavički noću zovu, čija su oni slika i prilika? Nakon što njihov pulen Pofuk (je li im se potužio?) nije ispao junakom. Je li im odtulio? A on je uvijek junak, vidimo to po ovim metaforama i poredbama koje je pomno iz mozga isisao. I naravno, za razliku od njega, koji prešućuje čak i one fizičke napade na druge i drugačije misleće, ne odobravam vrijeđanje i psovanje redovito nanizano u desecima nazovi komentara ispod Pofukovih tekstova u Večernjaku. Mogu tek reći da bi bilo logično, zabrinuti se. Kao autor, za svoj kurs. A i inače.

Šešelj je recimo primjer na kojemu uljuđeni hrvatski građani pokazuju svoj prijezir. Šešelj je primjer na kojemu superiorni dokazuju kako se u njegovo blato ne će dati uvući. Šešelj je primjer kako se ne ćemo dati instrumentalizirati za njegove zločinačke ciljeve. Šešelj je passe i njega vrijedi jedino (po mogućnosti) duhovito ismijavati. Čak je i pobijanje Šešeljevih, ali i Dačićevih, ali i Vučićevih, ali i Vulinovih kleveta deplasirana rasprava strane vrste. Svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela, oni su strana vrsta. No, nije deplasirano za Pofuka, on ima osobni arsenal uvrjeda. Kad pljuje turbo-folk nerv jedne „Balerine“, pljuje uravnilovkom odmah i sve nacionalne Hrvate. Ma samo kad bi se taj pojam – nacija – dalo konačno izbrisati…

Zamotavanje vlastite nigdine

Hrvatsku treba zanimati suverenitetna vanjska politika (koju nema) a ne Šešeljevo žensko hrvanje u vodenome blatu. Hrvatska je grlom u korov ušla u normalizaciju sa Srbijom i ta nepravičnost bez reparacije vraćat će nam se u lice svako malo. Odnosi će pucati, kako je i logično. Koncerti tu ne pomažu.

I kad Pofuk fatamorganski vidi pandane u Hrvatskoj, kojih nema, opsesije desničarenja tako njime zaista lelujaju, one su jednake staroj komunističkoj netrpeljivosti spram višestranačja. Ali, tko je u Hrvatskoj stranački adekvat Šešelju? Koji prvak i koja stranka? A što je tek pred kamerama svijeta uprizorila mizerna beogradska „Balerina“ u Haagu? Kako se može biti glazbenim kritičarem, a ne moći odvajati kal od zlata? No, u Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska. On će njime uvijek pokušavati opravdavati srpske, a ponižavati hrvatske prilike.I zamotavati njime vlastitu nigdinu.

Tako se (i međunarodno) nakuplja region. Autor je dakle „in“. Za razliku od Šešelja, Pofuk zaista ima izvorni arsenal uvrjeda. Onda dobro. Šešelj će ga potapšati…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kardinal Puljić odbacio tvrdnje da je usporedio Komšićev izbor s dolaskom Hitlera na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nabiskup kardinal Vinko Puljić nije nikada usporedio novoizabranog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšić s bilo kojom povijesnom osobom pa tako ni s Hitlerom a u svojim je nedavnim propovijedima samo upozorio na potrebu mijenjanja nepravednih zakona, rečeno je u reagiranju u utorak kojega je potpisao glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Ivo Tomašević.

U reagiranju u povodu različitih medijskih interpretacija sadržine propovjedi kardinala Puljića 13. listopada u Mariji Bistrici i 14. listopada u Žepču monsinjor Tomašević je pojasnio kako je nakon telefonskih konzultacija s vrhbosanskim nadbiskupom koji je na putu u prilici prenijeti njegove riječi da je u tim istupima on govorio samo o zakonima kojima se legalizira nepravda i potrebi mijenjanja takih zakona a pri tom nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti.

Podsjetio je da je kardinal Puljić u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici najprije spomenuo da su Isusa raspeli po zakonu prema odlomku iz Evanđelja po Ivanu u kojem glavari svećenički i sluge odgovaraju rimskom upravitelju Pilatu, na njegovu primjedbu da na Isusu ne nalazi nikakve krivice: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“.

Dodao je kako je kardinal Puljić podsjetio i na brojne nepravedne presude nakon svršetka Drugog svjetskog rata donesene na temelju zakona kada su osuđeni i mnogi nedužni ljudi, a velikom broju osobama i institucijama oduzeta je imovina koja do danas nije vraćena. Između ostalog, spomenuo je i Hitlerov dolazak na vlast uz pomoć zakona te zapitao, donose li se zakoni zato „da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava?“.

“Kardinal Puljić nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti koje je spomenuo bilo da je riječ o Isusu Kristu, koji je nevin osuđen na temelju tadašnjeg zakona, ili o onima koji su donosili zakone nakon 1945. ili o Adolfu Hitleru koji je donio takve zakone koji su mu omogućili apsolutnu vlast.

Kardinal Puljić stavio je ponovno u središte potrebu donošenja zakona koji će biti takvi, kako je i sam rekao u propovijedi, ‘da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava'”, stoji u reagiranju dostavljenom medijima u BiH.

Puljić je, ne govoreći o osobama nego o procesu, aludirao na najnoviji znak nejednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon što je prema izbornom zakonu proglašenim protuustavnim u Predsjedništvo BiH za hrvatskog člana glasovima Bošnjaka izabran Željko Komšić, probošnjački političar hrvatskih korijena.

Nakon izbora 7. listopada američka veleposlanica u BiH Maureen Cormack konstatirala je kako je izbor Komšića u Predsjedništvo BiH zakonit i sukladan ustavu.

(Hina)

 

Kardinal Puljić: I Hitler je došao zakonom na vlast, no pitanje je kakav je to zakon pod kojim se oduzimaju prava Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke.

U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom.

Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku.

Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”.

Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH.

Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje.

Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari.

Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda.

Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom.

Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti.

Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno.

Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.”

Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje.

Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari