Pratite nas

Reagiranja

U Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska

Objavljeno

na

Vraćajući se iz zelenila, članak ne bih ni napisao da me nije odmah po dolasku nasmijao povjesničar Hrvoje Klasić, kojeg vrlo često osobni strah od revizije komunističke povijesti odvede do ponora ostrašćenog ideološkog povjesničarenja. Točnije, do pune negacije povijesti, a upravo tu negaciju tako srdačno i uvjerljivo predstavlja. Nasmijao me ovaj čuvar NOB-a pa i šire, jer je potrčao na policiju zbog usred-noćnog primitka prijetećegpoziva. Ma je li moguće? Iz fiksne je slušalice, zamislite, začuo „Za dom spremni“! Policiji je pokušao prodati kako ta navodna prijetnja zapravo nije srž stvari nego je to sama činjenica što pozivatelji dakle znaju njegovu adresu. Uh, kako opasno. Vrlo ga je iznenadilo i razočaralo što policija nema na osnovu čega djelovati. Ta je povrijeđenost postala još smješnija, jer očito je – ne će postati štićena osoba – pa se odmah o tim noćnim nazivanjima požalio i medijima. Ma ugrožen, nema što.

Nakon što sam nedavno upozorio na omalovažavanje splitskog skupa od strane Branimira Pofuka, a posebno nakon naše minimalne prepiske u komentarima, doživio sam odmah isto. Noćna zivkanja, ma zamislite. Tražim zato status… Istina je, mada se ne uklapa u Pofukovu ljestvicu mržnje, koji piše o „hrvatskim nacionalističkim radikalima“, o srbijanskom „zloćudnom tumoru“; koji izjednačava bijesnu situaciju u Srbiji s onom hrvatskom te koji piše: „U samo dva-tri koraka moguće je povezati Šešelja s hrvatskom političkom elitom.“ Zar elitu s elitom?? Istina je, da, kukavički zovu, ali mene zovu Pofukovi i Klasićevi istomišljenici i samozvani borci. Što ćemo s tom (noćnom) izraslinom? U koliko se koraka nju može povezati s crvenima?

Iako je notorno da je primitivizam – primitivizam te on nema ishodišteni u kakvim političkim orijentacijama, a ponajmanje u višestranačju koje Pofuk još nije shvatio, on će isto tako teško priznati svinjarije sa svojieh stranah, a još manje će o nakaznostima istomišljenika pisati. Pogotovo ne će ovakvim prljavim poredbama i metaforama. Samozvani socijal-demokrati, otpadna ljevica pa tako i ovaj nostalgični kolumnist glatko, a neuvjerljivo prešućuju apatridne radikale i bjesomučnike poput pornoFeralovaca primjerice, koji su se sada namnožili na Novostima. Ne samo da nisu, nego nisu uopće, rodoljubni skupovi i sklopovi ljudi oni koji šire zapah nasilja i mržnje. Jedino ako volite opsjene… ili ako ste ugroženi, vi ne pripadajući, tuđom pripadnošću? Smije li se uopće jučer i danas biti Hrvat, a da to Pofuku ne zasmrdi na šovinizam?

Relativizacija zločina

Nazovi lijepe i jednako-pravne ideje komunizma, kvazinapredna ljevičarenja i bijesni boljševizmi, diljem su svijeta mučki pobili mnogostruko više nego svi mračni fašizmi i nacizmi zajedno. Pobili su mučki svoje, pa onda i stotine milijuna svih sebi nemislećih. I još ubijaju.Taj je zapah genocida zapisan u povijesti čovječanstva, ali se u Hrvatskoj od nazovi povjesničara i nazovi kolumnista, isti želi poništiti, relativizirati i pervertirati, prišiti drugima i prešutjeti.

Doživljavao sam primitivizme raznih vrsta, kao jalovu, nemoćnu i jadnu reakciju na tekstove, osobno mnogo puta, baš kao i moja obitelj. Da me nije Klasić od srca nasmijao i podučio da trebam odskočiti na policiju, ne bih to sada ni navezivao. Da Pofuku nisu mrski svi, koji drugačije misle i u onom nacionalnom vidi svo, svako i opće zlo, ne bi mi palo napamet reći kako sam nakon te splitsko-zagrebačke epizodea nakon koje su se pofukovci izgleda osjetili izgubljeni i verbalno nemoćni – doživio isto to primitivno, kukavičko i zaplotnjačko nasilje pozivanjem u gluho doba noći. Što ćemo drugovi dakle s vašim milim sumišljenicima, a koji očito nisu ni nacionalisti niti desničari? Što ćemo s tim nasiljem i primitivizmom? Koja je to glazbena razina? A našli su se pogođeni… i nesposobni ni suvislo odgovoriti, kamoli persiflirati.

Ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka

Na jednom drugom primjeru osobe, pustimo kakva je, ako je već užasna onda barem naši komentari ne bi trebali biti isti kao njegovi, primitivni. Ne polemizira se s vanjskim izgledom osobe. Kako se dakle ne nasmijati kad se netko izruguje s tuđim izgledom pa upadne u onu: rugala se sova sjenici da ima velike oči. Vidjet ćemo malo niže kako se obrušava Pofuk, kako se nepametno iskazao i upao baš u takve vrste klopku. Pa se pitam izruguje li se on drugoj osobi ili je možda auto-ironičan, besvjesno auto-ironičan ili mazo-ironičan pa se izruguje vlastitom izgledu? Kako god, da pukneš od smija, kazali bi u Dalmaciji.

Nakon brojnih privatizacija javnog prostora, što je već ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka i ne samo njega, isti nam objavljuje vele-važne konkluzije: kako je i kada je nosio „suknje“, kako se osjećao pritom, kako je postao teolog, a kada to više ne, kako glazbene soliste senzualno i otvoreno seksistički opisom olizati, a što drugi ne rade (pod paljbom pravobraniteljstava)… kako napisati da je osoba imala profinjene, lijepe prste, zanosnu izduženu figuru ili da je izgledala kao Isus, rjeđe Marija Magdalena… sve nam to prevažno za sebe i koncertnu glazbu javlja inovativni Pofuk. Slijedi još i gomila personalija tipa: kad sam ja vodio intervju… to mi je rekao prije koncerta… kada sam ja lani pisao o njemu… itd. Ne znam zapravo postoje li veliki talenti mimo i izvan druženja s Pofukom? Ili je to gradnja, štoviše adaptacija, isprazne vlastitosti tuđim citatima, rast (uz i na) tuđoj darovitosti i osobnosti?

Otvoreni primitivizam

Raspojasani kolumnist, koji eto objavljuje sve same prevažnosti, a izletuje i u politiku i u književnost umjesto da se drži onoga što voli slušati na koncertima, vrlo se rado zaklanja iza (tuđeg) autoriteta. A ima i sljedbenika. Divnih. U stopu ga mudro imitira čak (i) jedan Jurica Pavičić. Obojica očito misle da izrezani citat mogu pervertirati i licencirati na osobnu platformu netrpeljivosti: za vrijeđanje koje slijedi odmah zatim. Iako ste moždapomislili da vrijedan citat može biti legitimacijom (kad i ako se nema one osobne) i da će poslije njega uslijediti nešto vrijednosno usustavljeno, izvorno i samosvojno (barem u pokušaju i barem donekle kvalitetno)- prevarili ste se. Evo nekoliko tipova aluzivnih niskosti i otvorenih primitivizama koje ćete lako pronaći u kolumnama Branimira Pofuka:

– vrijeđanje na osobnoj razini

– mržnja, pun govor mržnje

– osuđivanje pojedinca temeljem njegova izgleda

– neukus poigravanja i ismijavanja temeljem pojedinčeve bolesti (tumor, rak)

Zašto je ovakvo kvalificiranje nisko, ispod intelekta obrazovanog čovjeka, pogotovo kolumnista i posebno osobe koja prati umjetnost, glazbu (pa i šire)? Treba li to objašnjavati… Zašto je to nedostojno, ali i insuficijentno, potkapacitirano, nemoćno? Takav pristup srozava svo znanje, etiku i kulturnu razinu na istost, na predložak, na Šešelja. U kolumni koju ispisuje Pofuk. Širi zarazu i unosi je u Hrvatsku.

Šešelj je naravno osoba koju u Hrvatskoj ne će nitko hvaliti, ali gdje su elementarni argumenti, gdje je razina? Umjesto toga slijedi Pofukova istost. Evo kako to europejski, kulturno, obrazovano i uljuđeno ljevičarski zvuči u rečenim objavama: „nakazna spodoba“, „Kada ga nazivam ljudskom nakazom, ne činim to olako, nego na temelju osobnog iskustva“, „svu sjajno odsviranu glazbu zagadio mi je pogled na Vojislava Šešelja“, i još: „Zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima. Ali, u Šešeljevu slučaju, gromada njegova tijela s rascvjetanim nosom i nabreklom trbušinom odražava vjerno svu nakaznost njegova zločinačkog djelovanja. On je vjerna slika nacionalističkog tumora na tijelu njegova naroda. Naravno, to što on još nije isključen i kirurški izrezan iz tijela politike, problem je države Srbije“.

Je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

ŠešeljMalo tko će u Hrvatskoj braniti Šešelja, ali pitanje je ekologije ne rabiti jad od njegova diskursa i ne trovati javni hrvatski prostor. Pogotovo je nisko slikati nečiju vanjštinu… Tu se autoru lako može zalomiti ona: o ukusima se ne raspravlja – pa bi nečija drugačija optika i autora možda mogla shvatiti vrlo nalik iskićenom, a pejorativnome opisu šešeljice. Ta već viđena Pofukova finta, nakon najniže moguće uvrjede – slijedi tobožnja moralna ograda („zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima“) samo jest i ostaje -isprazna finta. I splitski je skup pokušao stigmatizirati riječima: „Naravno, ovaj hrvatski narod koji se došao dogoditi najprije u Zagrebu pa u Splitu doživjet će ovu usporedbu s predratnim događanjima srpskog naroda kao najpodliju provokaciju i uvredu. Ali, ja nisam tome kriv…“

Tako se isti i sad gradi dobrim, uljuđenim, pristojnim, on nije kriv, zlo je ljude suditi po vanjštini, on to ne bi nikada… ma cijeli jedan bonton meštar. A onda: nakaza, rascvjetali nos, nabrekla trbušina, nacionalistički tumor na tijelu njegova naroda, još nije kirurški izrezan… Gdje je kraj Pofukovu neukusu, ne bira čak ni bolest, tumore i s time će se poigravati i graditi svoju kulturalnu drukčijost? Nadmoć? Kako isto.

Ne pomažu prozirne ograde, one samo pogoršavaju ukazujući na to da je autor i te kako svjestan kakve usporedbe nateže. I bome sam sebi skače u usta: „Samo netko sličan Šešelju ima želudac da mu bude domaćin blagonaklono mu nudeći mikrofon da sipa svoju proračunatu ludost i sluzavi otrov.“ Procijenite sami, je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

Gluho obrtanje teza

„To što manje psuju i što u svojim javnim nastupima baš ne spominju tuđe majke, seksualno-nasilničke metafore i doslovne prijetnje, hrvatske nacionalističke radikale ne čini ništa manje zloćudnim tumorom. Šešelj je i njihova slika i prilika.“ Koje gluho obrtanje teza. A što ćemo s onim sovama koje kukavički noću zovu, čija su oni slika i prilika? Nakon što njihov pulen Pofuk (je li im se potužio?) nije ispao junakom. Je li im odtulio? A on je uvijek junak, vidimo to po ovim metaforama i poredbama koje je pomno iz mozga isisao. I naravno, za razliku od njega, koji prešućuje čak i one fizičke napade na druge i drugačije misleće, ne odobravam vrijeđanje i psovanje redovito nanizano u desecima nazovi komentara ispod Pofukovih tekstova u Večernjaku. Mogu tek reći da bi bilo logično, zabrinuti se. Kao autor, za svoj kurs. A i inače.

Šešelj je recimo primjer na kojemu uljuđeni hrvatski građani pokazuju svoj prijezir. Šešelj je primjer na kojemu superiorni dokazuju kako se u njegovo blato ne će dati uvući. Šešelj je primjer kako se ne ćemo dati instrumentalizirati za njegove zločinačke ciljeve. Šešelj je passe i njega vrijedi jedino (po mogućnosti) duhovito ismijavati. Čak je i pobijanje Šešeljevih, ali i Dačićevih, ali i Vučićevih, ali i Vulinovih kleveta deplasirana rasprava strane vrste. Svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela, oni su strana vrsta. No, nije deplasirano za Pofuka, on ima osobni arsenal uvrjeda. Kad pljuje turbo-folk nerv jedne „Balerine“, pljuje uravnilovkom odmah i sve nacionalne Hrvate. Ma samo kad bi se taj pojam – nacija – dalo konačno izbrisati…

Zamotavanje vlastite nigdine

Hrvatsku treba zanimati suverenitetna vanjska politika (koju nema) a ne Šešeljevo žensko hrvanje u vodenome blatu. Hrvatska je grlom u korov ušla u normalizaciju sa Srbijom i ta nepravičnost bez reparacije vraćat će nam se u lice svako malo. Odnosi će pucati, kako je i logično. Koncerti tu ne pomažu.

I kad Pofuk fatamorganski vidi pandane u Hrvatskoj, kojih nema, opsesije desničarenja tako njime zaista lelujaju, one su jednake staroj komunističkoj netrpeljivosti spram višestranačja. Ali, tko je u Hrvatskoj stranački adekvat Šešelju? Koji prvak i koja stranka? A što je tek pred kamerama svijeta uprizorila mizerna beogradska „Balerina“ u Haagu? Kako se može biti glazbenim kritičarem, a ne moći odvajati kal od zlata? No, u Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska. On će njime uvijek pokušavati opravdavati srpske, a ponižavati hrvatske prilike.I zamotavati njime vlastitu nigdinu.

Tako se (i međunarodno) nakuplja region. Autor je dakle „in“. Za razliku od Šešelja, Pofuk zaista ima izvorni arsenal uvrjeda. Onda dobro. Šešelj će ga potapšati…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otkrivena još jedna teška laž o prvom ustaškom logoru u NDH

Objavljeno

na

U vrijeme kad su sve „strelice“ uperene prema najvećem ustaškom logoru Jasenovac, o prvom ustaškom logoru Danica (travanj 1941.- listopad 1942.) u Koprivnici godinama se pišu i šire laži., koje nažalost malo tko demantira.

Tako su pojedini „historičari“, od kojih su danas neki i „doktori“ i „akademici“ (!) pisali (lagali) da je u ovom logoru pobijeno 30 tisuća Srba, zatim su smanjivali tu brojku, sve do slovom i brojkom – tri!

Međutim, ni za te tri nema ni jedan, ali baš nije pravovaljani dokaz.

Mjesto ovog logora također je – laž. Naime, prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja Koprivnica već je u više navrata objelodanio da se Spomen park Danica uopće ne nalazi (sic!) na mjestu gdje je logor stvarno bio, već da je to bilo tamo gdje su danas neki od pogona Podravke!

To sve ne smeta neke, pretežno pojedince iz SDP-a i udruga bivših partizana da, istina, u malom broju dolaze na ovo mjesto i polažu vijence i pale svijeće „za sve poginule u ovom logoru“, dakle manje-više za – nikoga!

Početkom devedesetih godina iz centra Koprivnice u Spomen park Danica odvezen je veliki spomenik NOB-u, pa su tako već godinama na istom mjestu obilježja „partizana i ustaša“!

Gdje još toga ima?

Ovaj memorijalni kompleks sve do 1992. „krasila“ je i željeznička lokomotiva koja je navodno prevozila nesretne logoraše od željezničke postaje Koprivnica do Danice. Nu, onda se netko sjetio (još se uvijek ne zna tko!) da bi najbolje bilo da se ta lokomotiva, zvana Katica, „prebaci“ u Zagreb, na Glavni kolodvor, pa da ju svi vide.

Još je uvijek tamo.

Ali, ovih je dana na adresu Muzeja Grada Koprivnice stigao dopis Ministarstva kulture RH da je riječ o lokomotivi koja nema veze s prijevozom zatvorenika u prvi ustaški logor! (sic!) Riječ je o lokomotivi koja je tek nakon zatvaranja logora dopremljena u Koprivnicu nakon remonta u Vinkovcima te je navodno korištena na željezničkoj liniji Koprivnica – Botovo!

Dakle, svih ovih godina, od otvorenja Spomen parka Danica (početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća) lagali su da je to ta lokomotiva te da se ustaški logor nalazio na mjestu gdje se nije nalazio.

A prigodom svečanog otvorenja Danice, za što je najviše zaslužan navodni bivši udbaš Pavle Gaži, već se tada govorilo da to nije ta lokomotiva.

Gaži je tada na svečanost pozvao čovjeka koji je navodno vozio tu lokomotivu. Kad je vlakovođa stigao na svečanost i to službenim mercedesom bio je burno pozdravljen od velike mase bivših partizana, ali i drugih građana Koprivnice. Čovjek je pogledao lokomotivu i odmah rekao: Ne, to nije ta lokomotiva koja je vozila zatvorenike! Nakon toga Gaži mu više nije dozvolio da se vrati kući službenim vozilom, već je čovjek morao ići – „pješke“.

Tek sada je utvrđeno da je imao pravo.

Inače, oko te lokomotive na zagrebačkom Glavnom kolodvoru godinama su mahom učenicima i studentima pričali priče o prvom ustaškom logoru Danica, a nazočni su mogli razgledati i lokomotivu koja jeste, odnosno nikada nije prevozila logoraše.

O toj „Katici“, lažnoj lokomotivi iz NDH-a, prof. Franjo Horvatić u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) uz ostalo je zapisao (str. 39.):

–          „To je parna lokomotiva (iz 19. stoljeća) kojom su ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozili u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora „Danica“. Ova je lokomotiva odvozila iz logora transportne logoraše do željezničke stanice u Koprivnici odakle su (s natpisom „trulo voće“) dalje transportirani na gubilište u Jadnovo (Lika) i druge logore u NDH. Neposredno nakon prvog oslobođenja Koprivnice (7.11.1943. do 9. 2. 1944.), lokomotivu su u bombardiranju oštetili ustaški avioni. Ustaše su tada bombardirale i objekte bivšeg logora „Danica, nastojeći uništiti dokaze o svojim nedjelima. Na sreću lokomotiva je sačuvana, 1981. godine detaljno obnovljena i postavljena u prostor Spomen parka na „Danici“, kao nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora“ – napisao je tadašnji „stručnjak“ za NOB-e.

Sve laži do laži, ili kako bi rekao maršal Tito: Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dok u svijetu na olimpijadu ne smiješ ako si prestar, u Hrvatskoj ti ne daju – jer si premlad

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih se godina u kontekstu kurikularne reforme naročito reklamira da će se sustav konačno okrenuti potrebama učenika. Ali kada u sustavu imamo izvanserijske učenike, njima se zahvalimo i poručimo im – ‘sori’, ne možeš na Olimpijadu jer si premlad!

Na informatičku olimpijadu zadnjih godina se poziva u pravilu 25 do 30 učenika. U zajedničkom prednatjecanju od listopada do ožujka sudjeluje ukupno oko četiri stotine učenika. Najbolji osnovci bili su bolji od tristo učenika srednjih škola, natjecali su se s njima, ali ne mogu na olimpijadu – jer još ne idu u srednju školu.

Mladi programeri iz osnovnih škola (juniori) su u zajedničkom prednatjecanju sa seniorima postizali sjajne rezultate. Bili su 23., 10., 21., 2., 24., 12., 15., 24., no to im nije bilo dovoljno da dobiju pozivnicu. Ne samo da nisu dobili pozivnicu nego su i izbrisani iz tablice rezultata za pozivanje na seniorsku olimpijadu. Umjesto toga dopisani su sa znakom (*) neslužbeno (?!), kao da se nisu pola godine službeno ni nadmetali s učenicima srednjih škola i bili službeno bolji od njih tristotinjak.

Na takav način je u zadnje tri godine petorici učenika zabranjeno sudjelovati na programerskoj olimpijadi – jer su premladi, uz obrazloženja da mogu sudjelovati samo učenici srednjih škola.

BRANE PRAVO NA TUMAČENJE PRAVILNIKA U SMISLU ZABRANA ZA MLAĐE

– Smatramo da nema nedoumica u tumačenju pravila u kojima piše da se na HIO olimpijadu pozivaju samo učenici srednjih škola, izjavili su kreatori zabrana. No medijima nisu rekli da u pravilniku nigdje ne piše da je zabranjeno pozivati i najbolje osnovce. Niti su pokazali gdje piše da se moraju pozivati samo učenici srednjih škola. Rečenica u kojoj bi bila zabrana, ne postoji u pravilniku, kao niti riječ ‘samo’.
Dio rečenice u kojoj piše pozivaju se ‘učenici srednjih škola’, IO HSIN-a je odlučio tumačiti u smislu zabrane, kao da je cilj nacionalnog okupljanja najboljih ZABRANITI, a ne potaknuti.

U svijetu od 1992. ne postoje zabrane za mlađe. I u pravilima Međunarodne olimpijade IOI piše da su namijenjena učenicima srednjih škola, ali se (pravilo 20+) onemogućava sudjelovanje samo onima koji su prestari. Oni mlađi (juniori) su redovita pojava na IOI tako da je više od 20 osnovaca u sastavu svojih nacionalnih reprezentacija sudjelovalo na IOI od 1992. No u Hrvatskoj je posve suprotno. Kod nas HSIN zabranjuje sudjelovanje osnovcima na našoj seniorskoj olimpijadi iako su u zajedničkom natjecanju pokazali da su bolji od 90% učenika srednjih škola.
Hrvatski organizatori (IO HSIN) su dvaput mijenjali pravilnik u zadnje dvije godine, no nije im palo na pamet da ga promjene s ciljem da ga više ne moraju tumačiti u smislu zabrana.

Izvanserijske talente valja poticati i pružati im stvarne prilike, nagraditi ih za ono što su svojim rezultatom zaslužili. A ne ih na seniorsku olimpijadu pozivati u neslužbenu konkurenciju – kao nadomjestak za zabranu sudjelovanja. Koji je smisao poruke da nisu premladi za neslužbeno boraviti u istoj prostoriji i da mogu imati čak i više bodova od srednjoškolaca – ali im se to ne računa?

Zaključak je poražavajući, za boravak u istom prostoru nisu premladi, za osvajanje bodova nisu premladi, ali premladi postaju samo u slučaju kada bi se osvojeni bodovi računali. Riječ je o očiglednoj diskriminaciji na osnovu razine školovanja koja ne postoji u IOI pravilima niti praksi od 1992.
U svijetu je normalno da mlađi prvi dobiju šansu ako su bolji od starijih, i sve države to prepoznaju kao svoj nacionalni interes.
Dražen Petrović nije bio premlad kada je dobio priliku s 15 godina u seniorskoj ekipi Šibenke, i zatim postao najbolji košarkaš Europe svih vremena. Janici Kostelić nije bilo zabranjeno sa 16. godina osvojiti 8. mjesto u kombinaciji na Olimpijadi u Naganu 1998., a bjeloruski mladi programer Gennady Korotkevich uvršten je 2006. u nacionalni seniorski tim kao učenik 6. razred osnovne škole, i zatim postao najbolji natjecatelj u IOI povijesti sa sedam nastupa i 6 zlata. Da je ovaj genijalni Bjelorus kojim slučajem Hrvat, njemu bi IO HSIN-a zabranio da se natječe sa seniorima na HIO – dok ne upiše 1. razred srednje škole.

I u hrvatskoj informatici je bilo sličnih poticajnih primjera. Činjenica je da je Goran Žužić, najbolje rangirani hrvatski olimpijac na IOI listi svih vremena, još davne 2005. godine kao osnovac dobio pozivnicu za seniorsku olimpijadu (HIO), kao i mnogi drugi nakon njega, no Hrvatska se zadnjih godina odlučila za zabrane.

S obzirom da pravila koja udruženja poput HSIN-a donose nisu kogentna niti pravno obvezujuća, već ih valja tumačiti u skladu sa svrhom samog događaja radi čije organizacije su uspostavljena, jedan usputni komentar čitatelja u stilu Ćire Blaževića dobiva i suštinski značaj. Stoga se na kraju ovog poziva medijima da pomognu da se napokon zabrani – zabranaški pristup, možda može i citirati: „’ebo te pravilnik, uključi mozak!“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari