Pratite nas

Reagiranja

U Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska

Objavljeno

na

Vraćajući se iz zelenila, članak ne bih ni napisao da me nije odmah po dolasku nasmijao povjesničar Hrvoje Klasić, kojeg vrlo često osobni strah od revizije komunističke povijesti odvede do ponora ostrašćenog ideološkog povjesničarenja. Točnije, do pune negacije povijesti, a upravo tu negaciju tako srdačno i uvjerljivo predstavlja. Nasmijao me ovaj čuvar NOB-a pa i šire, jer je potrčao na policiju zbog usred-noćnog primitka prijetećegpoziva. Ma je li moguće? Iz fiksne je slušalice, zamislite, začuo „Za dom spremni“! Policiji je pokušao prodati kako ta navodna prijetnja zapravo nije srž stvari nego je to sama činjenica što pozivatelji dakle znaju njegovu adresu. Uh, kako opasno. Vrlo ga je iznenadilo i razočaralo što policija nema na osnovu čega djelovati. Ta je povrijeđenost postala još smješnija, jer očito je – ne će postati štićena osoba – pa se odmah o tim noćnim nazivanjima požalio i medijima. Ma ugrožen, nema što.

Nakon što sam nedavno upozorio na omalovažavanje splitskog skupa od strane Branimira Pofuka, a posebno nakon naše minimalne prepiske u komentarima, doživio sam odmah isto. Noćna zivkanja, ma zamislite. Tražim zato status… Istina je, mada se ne uklapa u Pofukovu ljestvicu mržnje, koji piše o „hrvatskim nacionalističkim radikalima“, o srbijanskom „zloćudnom tumoru“; koji izjednačava bijesnu situaciju u Srbiji s onom hrvatskom te koji piše: „U samo dva-tri koraka moguće je povezati Šešelja s hrvatskom političkom elitom.“ Zar elitu s elitom?? Istina je, da, kukavički zovu, ali mene zovu Pofukovi i Klasićevi istomišljenici i samozvani borci. Što ćemo s tom (noćnom) izraslinom? U koliko se koraka nju može povezati s crvenima?

Iako je notorno da je primitivizam – primitivizam te on nema ishodišteni u kakvim političkim orijentacijama, a ponajmanje u višestranačju koje Pofuk još nije shvatio, on će isto tako teško priznati svinjarije sa svojieh stranah, a još manje će o nakaznostima istomišljenika pisati. Pogotovo ne će ovakvim prljavim poredbama i metaforama. Samozvani socijal-demokrati, otpadna ljevica pa tako i ovaj nostalgični kolumnist glatko, a neuvjerljivo prešućuju apatridne radikale i bjesomučnike poput pornoFeralovaca primjerice, koji su se sada namnožili na Novostima. Ne samo da nisu, nego nisu uopće, rodoljubni skupovi i sklopovi ljudi oni koji šire zapah nasilja i mržnje. Jedino ako volite opsjene… ili ako ste ugroženi, vi ne pripadajući, tuđom pripadnošću? Smije li se uopće jučer i danas biti Hrvat, a da to Pofuku ne zasmrdi na šovinizam?

Relativizacija zločina

Nazovi lijepe i jednako-pravne ideje komunizma, kvazinapredna ljevičarenja i bijesni boljševizmi, diljem su svijeta mučki pobili mnogostruko više nego svi mračni fašizmi i nacizmi zajedno. Pobili su mučki svoje, pa onda i stotine milijuna svih sebi nemislećih. I još ubijaju.Taj je zapah genocida zapisan u povijesti čovječanstva, ali se u Hrvatskoj od nazovi povjesničara i nazovi kolumnista, isti želi poništiti, relativizirati i pervertirati, prišiti drugima i prešutjeti.

Doživljavao sam primitivizme raznih vrsta, kao jalovu, nemoćnu i jadnu reakciju na tekstove, osobno mnogo puta, baš kao i moja obitelj. Da me nije Klasić od srca nasmijao i podučio da trebam odskočiti na policiju, ne bih to sada ni navezivao. Da Pofuku nisu mrski svi, koji drugačije misle i u onom nacionalnom vidi svo, svako i opće zlo, ne bi mi palo napamet reći kako sam nakon te splitsko-zagrebačke epizodea nakon koje su se pofukovci izgleda osjetili izgubljeni i verbalno nemoćni – doživio isto to primitivno, kukavičko i zaplotnjačko nasilje pozivanjem u gluho doba noći. Što ćemo drugovi dakle s vašim milim sumišljenicima, a koji očito nisu ni nacionalisti niti desničari? Što ćemo s tim nasiljem i primitivizmom? Koja je to glazbena razina? A našli su se pogođeni… i nesposobni ni suvislo odgovoriti, kamoli persiflirati.

Ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka

Na jednom drugom primjeru osobe, pustimo kakva je, ako je već užasna onda barem naši komentari ne bi trebali biti isti kao njegovi, primitivni. Ne polemizira se s vanjskim izgledom osobe. Kako se dakle ne nasmijati kad se netko izruguje s tuđim izgledom pa upadne u onu: rugala se sova sjenici da ima velike oči. Vidjet ćemo malo niže kako se obrušava Pofuk, kako se nepametno iskazao i upao baš u takve vrste klopku. Pa se pitam izruguje li se on drugoj osobi ili je možda auto-ironičan, besvjesno auto-ironičan ili mazo-ironičan pa se izruguje vlastitom izgledu? Kako god, da pukneš od smija, kazali bi u Dalmaciji.

Nakon brojnih privatizacija javnog prostora, što je već ingeniozan autorski stil Branimira Pofuka i ne samo njega, isti nam objavljuje vele-važne konkluzije: kako je i kada je nosio „suknje“, kako se osjećao pritom, kako je postao teolog, a kada to više ne, kako glazbene soliste senzualno i otvoreno seksistički opisom olizati, a što drugi ne rade (pod paljbom pravobraniteljstava)… kako napisati da je osoba imala profinjene, lijepe prste, zanosnu izduženu figuru ili da je izgledala kao Isus, rjeđe Marija Magdalena… sve nam to prevažno za sebe i koncertnu glazbu javlja inovativni Pofuk. Slijedi još i gomila personalija tipa: kad sam ja vodio intervju… to mi je rekao prije koncerta… kada sam ja lani pisao o njemu… itd. Ne znam zapravo postoje li veliki talenti mimo i izvan druženja s Pofukom? Ili je to gradnja, štoviše adaptacija, isprazne vlastitosti tuđim citatima, rast (uz i na) tuđoj darovitosti i osobnosti?

Otvoreni primitivizam

Raspojasani kolumnist, koji eto objavljuje sve same prevažnosti, a izletuje i u politiku i u književnost umjesto da se drži onoga što voli slušati na koncertima, vrlo se rado zaklanja iza (tuđeg) autoriteta. A ima i sljedbenika. Divnih. U stopu ga mudro imitira čak (i) jedan Jurica Pavičić. Obojica očito misle da izrezani citat mogu pervertirati i licencirati na osobnu platformu netrpeljivosti: za vrijeđanje koje slijedi odmah zatim. Iako ste moždapomislili da vrijedan citat može biti legitimacijom (kad i ako se nema one osobne) i da će poslije njega uslijediti nešto vrijednosno usustavljeno, izvorno i samosvojno (barem u pokušaju i barem donekle kvalitetno)- prevarili ste se. Evo nekoliko tipova aluzivnih niskosti i otvorenih primitivizama koje ćete lako pronaći u kolumnama Branimira Pofuka:

– vrijeđanje na osobnoj razini

– mržnja, pun govor mržnje

– osuđivanje pojedinca temeljem njegova izgleda

– neukus poigravanja i ismijavanja temeljem pojedinčeve bolesti (tumor, rak)

Zašto je ovakvo kvalificiranje nisko, ispod intelekta obrazovanog čovjeka, pogotovo kolumnista i posebno osobe koja prati umjetnost, glazbu (pa i šire)? Treba li to objašnjavati… Zašto je to nedostojno, ali i insuficijentno, potkapacitirano, nemoćno? Takav pristup srozava svo znanje, etiku i kulturnu razinu na istost, na predložak, na Šešelja. U kolumni koju ispisuje Pofuk. Širi zarazu i unosi je u Hrvatsku.

Šešelj je naravno osoba koju u Hrvatskoj ne će nitko hvaliti, ali gdje su elementarni argumenti, gdje je razina? Umjesto toga slijedi Pofukova istost. Evo kako to europejski, kulturno, obrazovano i uljuđeno ljevičarski zvuči u rečenim objavama: „nakazna spodoba“, „Kada ga nazivam ljudskom nakazom, ne činim to olako, nego na temelju osobnog iskustva“, „svu sjajno odsviranu glazbu zagadio mi je pogled na Vojislava Šešelja“, i još: „Zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima. Ali, u Šešeljevu slučaju, gromada njegova tijela s rascvjetanim nosom i nabreklom trbušinom odražava vjerno svu nakaznost njegova zločinačkog djelovanja. On je vjerna slika nacionalističkog tumora na tijelu njegova naroda. Naravno, to što on još nije isključen i kirurški izrezan iz tijela politike, problem je države Srbije“.

Je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

ŠešeljMalo tko će u Hrvatskoj braniti Šešelja, ali pitanje je ekologije ne rabiti jad od njegova diskursa i ne trovati javni hrvatski prostor. Pogotovo je nisko slikati nečiju vanjštinu… Tu se autoru lako može zalomiti ona: o ukusima se ne raspravlja – pa bi nečija drugačija optika i autora možda mogla shvatiti vrlo nalik iskićenom, a pejorativnome opisu šešeljice. Ta već viđena Pofukova finta, nakon najniže moguće uvrjede – slijedi tobožnja moralna ograda („zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima“) samo jest i ostaje -isprazna finta. I splitski je skup pokušao stigmatizirati riječima: „Naravno, ovaj hrvatski narod koji se došao dogoditi najprije u Zagrebu pa u Splitu doživjet će ovu usporedbu s predratnim događanjima srpskog naroda kao najpodliju provokaciju i uvredu. Ali, ja nisam tome kriv…“

Tako se isti i sad gradi dobrim, uljuđenim, pristojnim, on nije kriv, zlo je ljude suditi po vanjštini, on to ne bi nikada… ma cijeli jedan bonton meštar. A onda: nakaza, rascvjetali nos, nabrekla trbušina, nacionalistički tumor na tijelu njegova naroda, još nije kirurški izrezan… Gdje je kraj Pofukovu neukusu, ne bira čak ni bolest, tumore i s time će se poigravati i graditi svoju kulturalnu drukčijost? Nadmoć? Kako isto.

Ne pomažu prozirne ograde, one samo pogoršavaju ukazujući na to da je autor i te kako svjestan kakve usporedbe nateže. I bome sam sebi skače u usta: „Samo netko sličan Šešelju ima želudac da mu bude domaćin blagonaklono mu nudeći mikrofon da sipa svoju proračunatu ludost i sluzavi otrov.“ Procijenite sami, je li tu još koji želudac sličan Šešelju?

Gluho obrtanje teza

„To što manje psuju i što u svojim javnim nastupima baš ne spominju tuđe majke, seksualno-nasilničke metafore i doslovne prijetnje, hrvatske nacionalističke radikale ne čini ništa manje zloćudnim tumorom. Šešelj je i njihova slika i prilika.“ Koje gluho obrtanje teza. A što ćemo s onim sovama koje kukavički noću zovu, čija su oni slika i prilika? Nakon što njihov pulen Pofuk (je li im se potužio?) nije ispao junakom. Je li im odtulio? A on je uvijek junak, vidimo to po ovim metaforama i poredbama koje je pomno iz mozga isisao. I naravno, za razliku od njega, koji prešućuje čak i one fizičke napade na druge i drugačije misleće, ne odobravam vrijeđanje i psovanje redovito nanizano u desecima nazovi komentara ispod Pofukovih tekstova u Večernjaku. Mogu tek reći da bi bilo logično, zabrinuti se. Kao autor, za svoj kurs. A i inače.

Šešelj je recimo primjer na kojemu uljuđeni hrvatski građani pokazuju svoj prijezir. Šešelj je primjer na kojemu superiorni dokazuju kako se u njegovo blato ne će dati uvući. Šešelj je primjer kako se ne ćemo dati instrumentalizirati za njegove zločinačke ciljeve. Šešelj je passe i njega vrijedi jedino (po mogućnosti) duhovito ismijavati. Čak je i pobijanje Šešeljevih, ali i Dačićevih, ali i Vučićevih, ali i Vulinovih kleveta deplasirana rasprava strane vrste. Svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela, oni su strana vrsta. No, nije deplasirano za Pofuka, on ima osobni arsenal uvrjeda. Kad pljuje turbo-folk nerv jedne „Balerine“, pljuje uravnilovkom odmah i sve nacionalne Hrvate. Ma samo kad bi se taj pojam – nacija – dalo konačno izbrisati…

Zamotavanje vlastite nigdine

Hrvatsku treba zanimati suverenitetna vanjska politika (koju nema) a ne Šešeljevo žensko hrvanje u vodenome blatu. Hrvatska je grlom u korov ušla u normalizaciju sa Srbijom i ta nepravičnost bez reparacije vraćat će nam se u lice svako malo. Odnosi će pucati, kako je i logično. Koncerti tu ne pomažu.

I kad Pofuk fatamorganski vidi pandane u Hrvatskoj, kojih nema, opsesije desničarenja tako njime zaista lelujaju, one su jednake staroj komunističkoj netrpeljivosti spram višestranačja. Ali, tko je u Hrvatskoj stranački adekvat Šešelju? Koji prvak i koja stranka? A što je tek pred kamerama svijeta uprizorila mizerna beogradska „Balerina“ u Haagu? Kako se može biti glazbenim kritičarem, a ne moći odvajati kal od zlata? No, u Pofuka, ništa ne ide bez sluzavog ekvilibrija: Srbija – Hrvatska. On će njime uvijek pokušavati opravdavati srpske, a ponižavati hrvatske prilike.I zamotavati njime vlastitu nigdinu.

Tako se (i međunarodno) nakuplja region. Autor je dakle „in“. Za razliku od Šešelja, Pofuk zaista ima izvorni arsenal uvrjeda. Onda dobro. Šešelj će ga potapšati…

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kampanja protiv ministra Krstičevića udar je na državni vrh

Objavljeno

na

Objavio

MORH

“Cijeli je proces vođen vrlo otvoreno, profesionalno i u tom smislu kao načelnik Glavnog stožera vrlo odgovorno kažem, pohvala struci  koja je sve to skupa pripremala i vodila i zahvala na razini i ministra i Vlade i predsjednice, koji smo donijeli odluku da se u taj proces ide”.

Ovo je u emisiji HTV, Prvi program, emisija “Otvoreno” (13. prosinca 2018.) na temu: “Treba li Hrvatska ustrajati u tome da dobije zrakoplove koje je tražila?” među ostalim izgovorio general Zbora Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera OS RH.

Pored njega, gosti u studiju bili su: pukovnik Željko Ninić, zapovjednik 91. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (hrvatski pilot koji je prvi letio na F-16 Barak), general-bojnik Josip Štimac, bivši zapovjednik HRZ-a Jan Ivanjek, vojni analitičar Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost, Veleučilište u Velikoj Gorici.

Dakle, na državnoj televiziji konačno su dobili riječ stručnjaci i odgovorne osobe iz MORH-a i oni su (po mome skromnom uvjerenju) pojasnili sve što je bilo “sporno” vezano za nabavu zrakoplova od Izraela, a na čemu se zasniva negativna kampanja koju već dulje vrijeme vode pojedini mediji čija je namjera dokazati kako se radi o “korupcijskoj aferi teškoj milijardu eura” i u tom kontekstu napadaju ministra Krstičevića.

Cjelokupni kontekst, međutim, govori kako se ne radi samo o napadu na ministra obrane, nego na instituciju MORH-a, na Vladu i u konačnici na predsjednicu države, jer koliko je razvidno iz svega što su rekli gosti u studiju, pa i načelnik Glavnog stožera OS RH, nabava zrakoplova F-16 Barak proces je u kojemu su postigli punu suglasnost MORH, Vlada, predsjednica države, saborski Odbor za obranu, i to je u interesu Republike Hrvatske i jačanja njezine obrambene moći.

Kao laik koji se ne razumije u zrakoplovstvo, postavljam pitanje svim čitateljima:

Treba li vjerovati njima, ili, recimo, Index-u hr i sličnim portalima za koje se jako dobro zna kakva im je orijentacija i koliko im je stalo do interesa Republike Hrvatske i njezine sigurnosti?

Je li pamflet Nataše Srdoč objavljen prije nekoliko dana na Indeks hr (https://www.index.hr/vijesti/clanak/natasa-srdoc-o-hrvatskoj-kupnji-f16-korupcija-teska-milijardu-dolara/2049682.aspx) argument kojim se može negirati ono što zastupaju i javno iznose najstručniji i najodgovorniji ljudi zaduženi za obrambeni sustav ove zemlje?

Na kraju, zašto oni koji tvrde kako je to “korupcija” i “pljačka” sve lijepo ne prijave DORH-u, nego vode kampanju preko medija?

Treba li podsjećati na to da je saborski Odbor za obranu na čijem je čelu Igor Dragovan (SDP) prije godinu dana jednoglasno dao potporu nabavi zrakoplova F-16 Barak od Izraela (onako kako su to predložili MORH, Vlada i predsjednica države), a 13. prosinca (istoga dana kad je emitirana spomenuta emisija “Otvoreno”) to i potvrdio, pa je predsjednik ovog tijela Sabora u tom smislu nakon održane sjednice dao i izjavu.

Situacija je, po meni, potpuno jasna i čista: na jednoj strani imamo institucije hrvatske države (MORH, Vladu, Ured predsjednice, Odbor za obranu Sabora RH), a na drugoj žuti tisak, portale i pojedine televizije koji ciljano stvaraju klimu histerije i sve proglašavaju kriminalom i lopovlukom.

Dopuštam da mnogi nisu dovoljno obaviješteni o temi i da su stoga skloni zaključke donositi na temelju naklapanja piskarala iz žutog tiska i samozvanih “stručnjaka” i njima preporučujem da pogledaju snimku emisije “Otvoreno” (https://www.youtube.com/watch?v=OS6v0xvlokg).

Za one koji vode smišljenu kampanju protiv institucija države i najodgovornijih osoba zaduženih za njezinu obranu i sigurnost nemam nikakvu preporuku, jer njihov cilj je destrukcija ove države i oni će tu svoju podrivačku djelatnost nastaviti. To im je posao za koji su plaćeni.

O šarlatanima koji “gutaju” splačine s Internet-portala i stranica žutog tiska i tko zna iz kojih sve razloga pušu u isti rog s Natašom Srdoč i sličnim plaćenicima, ne bih trošio riječi. Nisu vrijedni rasprave. Oni su ionako samo nus-produkt ovog ludila i histerije i kategorija koja je u svakom slučaju za žaljenje. Pogotovu kad se predstavljaju kao “zaštitnici” nacionalnih interesa i tobože govore “u ime naroda”.

Narod i država se ne štite tako što se blate i destruiraju institucije.

Tko god ima ikakva saznanja o koruptivnoj djelatnosti bilo koga u ovoj zemlji (uključujući i ministra obrane Damira Krstičevića), kao građanin je obvezan to prijaviti. Za slučaj da ne zna komu i gdje, adresa je:

URED ZA SUZBIJANJE KORUPCIJE I ORGANIZIRANOG KRIMINALITETA, Gajeva ul. 30a, 10000 ZAGREB

To je jedini pravi put za istjerivanje pravde, a ne pusta naklapanja i kampanja preko portala, žutog tiska i društvenih mreža.

Sve ostalo je tlapnja i trač. I time se ozbiljni ljudi koji drže do sebe ne bave.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Mirko Šundov: Uvjeren sam da će Hrvatska imati avion kakav je tražila i kakav je Izrael ponudio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Moramo promijeniti protuhrvatsku percepciju, koja ignorira činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Ante Nazor, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

Očitovanje o prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijesti

za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj

Prije svega želim zahvaliti na trudu svima koji svojim radom pokušavaju nastavu Povijesti u školama u Hrvatskoj učiniti kvalitetnijom i zanimljivijom. Moje očitovanje fokusirat će se na dio kurikula, odnosno na cjeline koje se odnose na nacionalnu povijest. Cilj nastave Povijesti jest obrazovanje odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kada je riječ o hrvatskim školama, držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi Povijesti.

Međutim, cilj nastave Povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata. Sadašnjim prijedlogom cjelina i njihova sadržaja u kurikulu za predmet nastave Povijesti koje se odnose na nacionalnu povijest nisam zadovoljan. Držim da bi određene cjeline iz hrvatske povijesti trebale biti obvezne i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama kako bi učenice i učenici tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja stekli znanje o temeljnim događajima i procesima iz hrvatske povijesti, o granicama hrvatskih zemalja kroz povijest te o područjima gdje žive Hrvati, s posebnim osvrtom na područja na kojima su Hrvati izvan Hrvatske autohton narod. Naravno, poštujući pritom činjenicu da su danas ta područja, primjerice dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu međunarodno priznatih država. Nedopustivo je da sadržaj kurikula Povijesti za škole u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj zanemari činjenicu da se i danas u Hrvatskoj mogu čuti izjave, primjerice, da „u BiH ne žive Hrvati nego katolici“ ili da „Hrvati nemaju ništa s BiH“, što je dobrim dijelom i rezultat sadržaja nastave Povijesti u jugoslavenskoj državi.

Očigledno je da se uz pomoć obrazovanja mora promijeniti takova neznanstvena i protuhrvatska percepcija, koja ignorira činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, zajedno s Bošnjacima-muslimanima i Srbima, odnosno da je BiH „i muslimanska i srpska i hrvatska“. Učenice i učenici, kad završe osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj, moraju znati što je Hrvatima Bosna i Hercegovina, odnosno da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije. Kao što su to, uostalom, svi Hrvati koji žive u susjednim i drugim državama diljem svijeta. Osim obveznih cjelina iz hrvatske povijesti i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama u kurikulu nastave Povijesti treba navesti teme odnosno „ključne događaje i procese“ koje treba obraditi u svakoj cjelini, ali i ključne termine i izvore koji će se pritom koristiti. Nažalost, u ovom prijedlogu kurikula za nastavni predmet Povijest to nije učinjeno. (Navedene cjeline za osnovne škole su obvezne, no nisam zadovoljan njihovim nazivom i nedostatkom točno navedenih ključnih događaja i procesa koje treba obraditi na nastavi.) Uostalom, to je bila jedna od glavnih primjedbi stručnoga povjerenstva HAZU-a, koje je prethodni sadržaj kurikula ocijenilo nezadovoljavajućim. Sadržaj koji sada čitamo nadopunjen je, no i dalje je preopćenit, a treba biti detaljniji i, kad je riječ o hrvatskoj povijesti, većim dijelom obvezujući i u osnovnim i u srednjim školama/gimnazijama.

Doduše, u kurikulu je sada napomenuto da „u obradu tema u 3. i/ili 4. razredu gimnazije obvezno treba ugraditi i sadržaj hrvatska država i društvo nakon 1990. te „Domovinski rat“ (str. 54 kurikula), no bez detaljnije razrade sadržaja tih tema. To treba promijeniti tako da se u sadržaj tema „ugrade“ ključni događaji i procesi koje treba obraditi. Stoga u proces predlaganja cjelina/tema i njihovih sadržaja treba uključiti nove znanstvenike. S obzirom na to da se u predloženom sadržaju kurikula Povijesti samo općenito navodi što obuhvaća pojedina cjelina – npr. „obrađuje ključne političke, gospodarske i društvene događaje i procese“, nameće se pitanje tko će odlučiti koji su to ključni događaji i procesi, a posebice termini koji će se koristiti – hoće li to biti prepušteno svakom nastavniku posebno ili će se još prirediti nešto poput Nastavnog plana i programa za svaki razred, odnosno za svaku cjelinu/temu, u kojem će se onda detaljno i na temelju rezultata znanstvenoga istraživanja navesti „ključni događaji i procesi“ koje treba obvezno obraditi u nastavi povijesti u školama u Hrvatskoj? Budući da ne možemo imati jednako dobro znanje o svim razdobljima povijesti, treba prepustiti znanstvenicima da za svaku obveznu cjelinu, odnosno za svako razdoblje hrvatske povijesti, odrede ključne događaje i procese te izvore, koje nastavnici i profesori trebaju obraditi u nastavi.

Jednako tako, određivanje satnice za obvezne cjeline/teme iz nacionalne povijesti u osnovnim i srednjim školama/gimnazijama, ne smije se prepustiti volji pojedinaca. Broj sati mora se propisati za sve obvezne cjeline i razine škola. Po vlastitom izboru mogu se odabrati tek „neobvezne“ teme kao i teme iz zavičajne povijesti. Poznato je da u tiskovinama i na internetu ima mnogo netočnih informacija i selektivno navedenih sadržaja izvora, posebice za povijest 20. stoljeća, a da u literaturi, čak i onoj namijenjenoj nastavnicima Povijesti, čiji sadržaj nije prošao recenziju znanstvenika koji se bave određenim razdobljem povijesti, ima pogrešaka, pa vjerujem da bi se na taj način broj pogrešaka smanjio, a nastavnicima i profesorima olakšao posao jer bi dobili gotov i znanstveno utemeljen sadržaj za svaku obveznu cjelinu/temu iz hrvatske povijesti.

Nasuprot tome, s obzirom na dosadašnje iskustvo i činjenicu da znanstvenici pojedinu problematiku istražuju godinama i pritom pročitaju tisuće stranica izvora kako bi došli do nekoga relevantnog zaključka, može se zaključiti da bi provedba ovako zamišljenoga sadržaja i mogućnost da nastavnici sami odabiru „ključne događaje i procese“, posebice za cjeline iz hrvatske povijesti u 20. stoljeću, značila otvaranje vrata anarhiji i kaosu u nastavi Povijesti. Ovako predložen sadržaj cjelina i „tema za dublju obradu“, bez točno navedenih „ključnih događaja i procesa“, ne garantira da će nastava povijesti ispuniti jedan od važnih ciljeva – njegovanje nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata.

Primjerice, za Cjelinu 6.2 u dijelu za osnovne škole napisano je: „Srednjovjekovna Hrvatska prati ključna obilježja srednjovjekovlja do kraja 14. st. Teme za dublju obradu mogu (Mogu, što ne znači da moraju!, nap. A. N.) obuhvatiti proučavanje hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, uloge vladara i plemstva u državi i društvu, srednjovjekovno društvo, pokrštavanje, razvoj gradova, kulturnu i povijesnu baštinu.“ Dakle, nije navedeno koja to „ključna obilježja srednjovjekovlja“ nastavnici i profesori trebaju obraditi, a u programu za gimnazije od tema iz predmoderne povijesti – ponuđenih za odabir nastavnicima – za proučavanje hrvatskoga srednjovjekovlja predviđene su samo teme koje podrazumijevaju da su učenice i učenici u osnovnoj školi dobili temeljno znanje iz povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja i da će to znanje, primjerice, o događajima iz hrvatskoga srednjovjekovlja, koje su učili u 6. razredu osnovne škole, zadržati i kad dođu u 2. razred gimnazije. Tako su za učenike 2. razreda gimnazije ponuđene samo teme za nadogradnju postojećega znanja, što nije realno, kako zbog ograničenoga broja sati, tako i zbog dobi učenika 6. razreda osnovne škole. Stoga bi, radi boljeg poznavanja i utvrđivanja znanja te razumijevanja događaja i procesa iz hrvatske povijesti, cjeline/teme iz hrvatske povijesti koje bi bile obvezne u osnovnoj školi, trebale biti obvezne i u srednjim školama/gimnazijama, samo s proširenim i detaljnije obrađenim sadržajem. Prema sadašnjem prijedlogu, profesorice i profesori Povijesti koji 2. razredima u gimnaziji predaju srednjovjekovnu povijest teoretski, bez obzira na preporuku, ne moraju izabrati niti jednu temu iz hrvatske povijesti jer, primjerice, u sadržaju „A1. Država, vlast i moć“ za 2. razred gimnazije imaju obvezu odabrati samo dvije od pet ponuđenih tema, a od tih pet tema tri su općenitoga karaktera.

Koliko će nacionalne povijesti i kako profesori obraditi u okviru ponuđenih tema, prema ovako napisanom kurikulu, može se samo nagađati i nadati da će se svi držati upute da 50 % predavanja treba posvetiti nacionalnoj povijesti. Budući da je to teško kontrolirati, potrebno je jasno navesti cjeline/teme sa sadržajem iz nacionalne povijesti koje su obvezne u nastavi Povijesti te precizno odrediti njihovu satnicu.

Istodobno, preporuke za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda čine mi se „preambiciozne“ kao da djecu u hrvatskim školama školujemo za buduće profesorice i profesore Povijesti. Sadašnji naslov cjeline (8.4) u programu ponuđenog kurikula za nastavni predmet Povijest za 8. razred: „Hrvatska nakon 1945.: Socijalistička Jugoslavija, samostalnost i Domovinski rat“, ne samo da nije precizan, nego je posebno iritantan i znakovit… Domovinski rat ima posebnu važnost, jer je to razdoblje najčvršći temelj suvremene Republike Hrvatske na kojemu treba graditi budućnost. Žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugoga svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod. Uz poštovanje prema svima koji su se tijekom povijesti časno borili te živjeli i umirali za samostalnu i suverenu Hrvatsku, o čemu govore izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, činjenica je da se tek u Domovinskom ratu Hrvatska izborila za nezavisnost u pravom smislu te riječi, da su Hrvati tek u Domovinskom ratu ostvarili potpunu nacionalnu slobodu te da su hrvatski građani tek stvaranjem suvremene Republike Hrvatske ostvarili svoja građanska prava i demokratske vrijednosti na način kako je to uređeno u državama zapadne demokracije. Tu činjenicu kurikul Povijesti za hrvatske škole ne smije zanemariti, stoga „Stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske i Domovinski rat“ mora biti samostalna cjelina.

S obzirom na to da u Republici Hrvatskoj žive i pripadnici nacionalnih manjina, a posebice s obzirom na činjenicu da su i tijekom Domovinskog rata sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (osim dijela jedne, srpske, nacionalne manjine) bile lojalne hrvatskoj vlasti i da su pripadnici svih nacionalnih manjina sudjelovali u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, potrebno je predvidjeti cjelinu/temu u kojoj će se obraditi povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj te njihova uloga u hrvatskom društvu kroz povijest. Spomenuta tema vjerojatno će biti i dio predmeta za koji se, za sada, predviđa naziv Građanski odgoj i obrazovanje, no potrebno je o tome posebno govoriti i na nastavi Povijesti. Iako nije predmet očitovanja o kurikulu Povijesti, moram i ovdje primijetiti da mi je umjesto naziva Građanski odgoj, primjereniji naziv Domovinski odgoj, koji bi uz teme sada predviđene za taj predmet, sadržavao i teme važne za razumijevanje problematike nacionalne sigurnosti jer su u predviđenim kurikulima za škole u Hrvatskoj one potpuno zapostavljene, a vrlo su važne, posebice s obzirom na to da u Hrvatskoj nije obvezno služenje vojnog roka.

Nastavni predmet Povijest treba biti u svim strukovnim školama, pa ga tako treba vratiti i u programe, odnosno strukovne kurikule srednjih škola (smjer prodavači, dimnjačari, staklari i kozmetičari), koje su ove školske godine ušle u eksperimentalni projekt Dualnog obrazovanja. Izbacivanjem nastavnog predmeta Povijest u pojedinim programima strukovnih škola podcjenjuje se važnost općeg obrazovanja i potrebe njegovanja nacionalnog identiteta. To sigurno nije u skladu ni s govorom predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića u Hrvatskom saboru od 10. listopada 2018., koji je u Izvješću o radu Vlade RH naglasio da treba učvrstiti nacionalni identitet, između ostaloga, „kroz hrvatski jezik, naše vrijednosti, našu kulturu i povijest“. Izbacivanje nastavnog predmeta Povijest u eksperimentalnom projektu dualnog obrazovanja i predloženi sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj zasigurno neće pridonijeti učvršćenju nacionalnoga identiteta, na kojem javno inzistira i Vlada RH.

S obzirom na navedeno, nema razloga da se umjesto preporuke da „pri odabiru tema ili sadržaja za pojedine teme treba voditi računa o hrvatskoj povijesti tog razdoblja“, odnosno da se koriste „hrvatski primjeri“, u kurikulu nastavnog predmeta Povijest za osnovne i srednje škole/gimnazije jasno ne navedu kao obvezne cjeline/teme sa sadržajem iz hrvatske povijesti te točno propišu „ključni događaji i procesi“ koje treba obraditi, odnosno izvori i termini koje treba koristiti u obradi pojedinih razdoblja povijesti – npr. agresija i osvajački rat, okupacija i oslobađanje teritorija i slično. Moguće obvezne cjeline iz hrvatske povijesti u nastavnom predmetu Povijest: – Srednjovjekovna Hrvatska: Podrijetlo Hrvata; Hrvati i hrvatske zemlje u srednjem vijeku (4 – 6 sati) – Hrvatska pod vladavinom Habsburgovaca i osmanlijska osvajanja (2 – 4 sata) – Oblikovanje hrvatske nacije – Hrvatski narodni preporod (2 sata) – Hrvati i Hrvatska u Prvom svjetskom ratu i prvoj Jugoslaviji (2 sata) – Banovina Hrvatska i Hrvati izvan granica Republike Hrvatske, s posebnim osvrtom na povijest BiH (2 – 4 sata) – Hrvati i Hrvatska u Drugom svjetskom ratu i drugoj Jugoslaviji (2 – 4 sata) – Stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske i Domovinski rat (4 – 6 sati) – Višestranački izbori i konstituiranje višestranačkoga Hrvatskog sabora – Oduzimanje naoružanja hrvatske TO – Protuustavno djelovanje i oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj – Proglašenje Ustava RH – Cilj velikosrpske politike 1990-ih i prvi sukobi hrvatske policije i srpskih terorista – “Ustavna odluka o samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj” i konačan “Raskid državnopravnih veza sa SFRJ” – Stvaranje Oružanih snaga RH i obrana Hrvatske od velikosrpske agresije – Bitka za Vukovar (Ovu temu učenice i učenici obradit će prilikom posjeta Vukovaru koji je već u programu.) – Sarajevsko primirje – Područja RH pod srpskom okupacijom i dolazak snaga UN-a – Međunarodno priznanje RH – Oslobodilačke akcije i operacije hrvatskih snaga – Rat u BiH (uloga Hrvatske i Hrvata u obrani teritorija BiH od velikosrpske agresije, bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, Washingtonski sporazum, Splitski sporazum i savezničko djelovanje hrvatskih snaga i Armije BiH u borbi protiv srpskih snaga u BiH) – Daytonski sporazum i unutarnja podjela BiH – Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja – Posljedice Domovinskog rata (ljudske žrtve i materijalna stradanja) – Povijest nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u Hrvatskoj (1 – 2 sata) – Republika Hrvatska u procesima europskih i svjetskih integracija (1 – 2 sata)

U zagradama su prvo navedeni obvezni sati za osnovne škole, a potom za srednje škole/gimnazije, dok su podebljano označene teme koje u srednjoj školi/gimnaziji treba obraditi opširnije. Temu ‘Bitka za Vukovar’ i opširnije predavanje o obrani Vukovara učenice i učenici slušaju u Vukovaru u javnoj ustanovi Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. U preostalim satima predviđenim za nacionalnu povijest, uz obvezne teme, mogu se odabrati i teme koje se, s obzirom na raspoloživu satnicu, neće moći dublje obraditi u predavanjima u obveznim cjelinama (npr. za Domovinski rat: Velikosrpski projekti i izvori, Mirovne inicijative u Domovinskom ratu, Hrvatsko zdravstvo u Domovinskom ratu – Vukovarska bolnica, Nova Bila (…), Ratna fotografija, Stradanje sakralnih i kulturnih spomenika u Domovinskom ratu, Improvizirana borbena vozila i naoružanje za obranu Hrvatske 1991., Briga za izbjeglice i prognanike u Domovinskom ratu itd.).

Na satima predviđenima za zavičajnu povijest treba predvidjeti i barem jedan sat s temom iz razdoblja Domovinskog rata na tom području, posebice ako je riječ o području koje je stradalo u Domovinskom ratu (npr., Rujanski rat u Šibeniku, Obrana Zadra, Dubrovnika, Gospića, Karlovca itd.) U cjelini Domovinski rat predložio sam teme odnosno događaje koje držim važnim za razumijevanje procesa stvaranja i obrane Republike Hrvatske očekujući da će svoje prijedloge o nazivu i redoslijedu cjelina te broju sati dati i ostale kolegice i kolege koje se intenzivno bave istraživanjem pojedinih razdoblja povijesti te da će na kraju stručna i argumentirana rasprava iznjedriti bolji sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest.

Sažetak očitovanja na temelju navedenoga mišljenja o dijelu predloženoga kurikula za nastavni predmet Povijest za škole i gimnazije u Hrvatskoj, koji se odnosi na cjeline iz hrvatske povijesti – držim da:

 

  • Sadržaj kurikula za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj treba imati jasno određene obvezne cjeline/teme, koje će nazivom i sadržajem omogućiti učenicama i učenicima temeljno znanje o hrvatskoj povijesti, o političkom i etničkom teritoriju Hrvata te ukazati na važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu.
  • Stoga zastupljenost sadržaja iz hrvatske i europske/svjetske povijesti, umjesto 50 % : 50 %, kako je predloženo za gimnazije, treba biti najmanje 50 % (nacionalna) te do 40 % (europska/svjetska) i najmanje 10 % (zavičajna), naravno, uz preporuku kombiniranja, tj. komparacije sadržaja nacionalne, europske/svjetske i zavičajne povijesti prilikom obrade pojedinih cjelina/tema.
  • Također, treba jasno navesti koliko sati će se, u predviđenih 70 sati godišnje, odrediti za svaku obveznu cjelinu/temu iz hrvatske povijesti kako bi se obvezalo nastavnike i profesore da najmanje 50 % nastavnih sati posvete obradi cjelina/tema iz hrvatske povijesti, a najmanje 10 % nastavnih sati na teme iz zavičajne povijesti, što sada u kurikulu nije navedeno (nego se „učiteljima dopušta da slobodno planiraju broj sati za pojedinu cjelinu“), dok je slobodno planiranje broja sati i samostalno biranje tema moguće samo za „neobvezne“ teme i teme iz zavičajne povijesti.
  • U sadržaj cjelina/tema treba jasno navesti „ključne događaje i procese“ koje treba obraditi, kao i termine, ali i izvore koje pritom treba koristiti; – „ključne događaje i procese“ te termine i izvore za obvezne cjeline/teme odredit će znanstvenici, čija biografija pokazuje da su ih sposobni prepoznati i preporučiti za pojedina razdoblja hrvatske povijesti.
  • Ne može se dopustiti da nastavnici i profesori u školama „ključne događaje i procese“ iz hrvatske povijesti određuju samostalno jer nitko od nas nema potrebnu razinu znanja niti takvu znanstvenu biografiju da može jamčiti kako jednako kvalitetno poznaje sva razdoblja hrvatske povijesti niti se to može tražiti od nastavnika i profesora u školama.
  • Nastavni predmet Povijest mora ostati u svim školama, pa tako i u svim programima za strukovne škole.
  • S obzirom na aktualne probleme, koji se, primjerice, očituju i kroz ubrzani rad na novim udžbenicima povijesti u okolnostima – kada još nije poznat konačan sadržaj kurikula Povijesti – odgovornost i mudrost navode na zaključak da primjenu predloženog kurikula za nastavni predmet Povijest treba odgoditi dok se ne steknu svi potrebni uvjeti, odnosno dok se ne postigne konsenzus znanstvenika i nastavnika/profesora u osnovnim školama i srednjim školama/gimnazijama o detaljnije razrađenom sadržaju svih cjelina, a posebno o detaljnije razrađenom sadržaju obveznih cjelina/tema i „ključnim događajima i procesima“ iz hrvatske povijesti.

 

U Zagrebu, 12. prosinca 2018.

Izv. prof., dr. sc. Ante Nazor/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari